Vislava Šimborska rođena 2. jula 1923 u Bninu, Poljska. Ona je poljska pesnikinja, esejista i prevodilac. 1996. god. dobila je Nobelovu nagradu iz književnosti.
U svojoj poeziji, Šimborska često koristi ironiju, paradoks, kontradikciju i nedorečenost da bi oslikala filosofske teme i interesovanja. Njena poezija je prepuna egzistencijalnih pitanja i refleksija o ljudima kao individuama i članovima ljudske zajednice. Izraz joj je introspektivan i humorističan. Objavila je relativno mali broj dela- svega oko 250 pesama. Prevedena je do danas na skoro sve evropske jezike, arapski, hebrejski, japanski i kineski.
1931. seli se sa porodicom u Krakov, gde i danas živi.
Kada je 1939. izbio Drugi svetski rat, nastavila je da se obrazuje u ilegali. Od 1943. radila je na železnici i uspela da izbegne deportaciju u Nemačku na prinudni rad. U ovom periodu počinje stvaranje njenog stvaralačkog opusa.
Od 1945. studirala je poljski jezik i književnost a potom sociologiju na Univerzitetu u Krakovu. 1945. god objavila je prvu pesmu Tražim reč. 1948. god. prekinula je studije bez diplomiranja a zbog lošeg finansijskog stanja udaje se za pesnika Adama Vladeka, od koga se razvela 1954.
Prva joj knjiga 1949. nije prošla državnu cenzuru ali je uprkos tome ostala lojalna vlastima, hvalivši Staljina, Lenjina i dostignuća socijalizma sve do 1966. kada počinje da sklapa poznanstva sa drugim disidentima. Kasnije se odrekla svojih političkih dela iz tog perioda.
Prevodi Francusku književnost na poljski, posebno poeziju baroka.
Juče sam se u kosmosu loše ponela.
Proživela sam dan i noć ne pitajući za bilo
šta,
ne čudeći se ničemu.
Obavljala sam svakodnevne dužnosti,
kao da je to sve, što sam bila dužna.
Udah, izdah, korak po korak, obaveze,
ali bez misli koja seže dalje
od izlaska iz kuće i povratka kući.
Svet se može primati kao sumanuti svet,
a ja ga tretiram samo kao nešto za svakodnevnu
upotrebu.
Nikakvih kako i zbog čega
i otkud tu
i šta će pored tolikih živih detalja.
Bila sam kao ekser odveć plitko ukucan u zid
ili
(ovde mi poređenje nedostaje).
Promene su sledile jedna za drugom
čak u ograničenom polju treptaja.
Za mlađim stolom, ruka mlađa za dan
nalazio se jučerašnji drugačije sečen hleb.
Oblaci kao nikad dotad i kiša kao nikad dotad,
jer je padala drugačijim kapima.
Zemlja se okrenula oko svoje ose,
ali u zauvek napuštenom prostoru.
Potrajalo je to dobra dvadeset četiri sata.
1440 minuta okolnosti.
86400 sekundi do saznanja.
Kosmički savoir-vivre
iako na našu temu ćuti,
od nas ipak nešto zahteva:
malo pažnje, nekoliko rečenica iz Paskala
i začudno učešće u toj igri
s nepoznatim pravilima.
Od toga je trebalo početi: nebo.
Prozor bez daske, bez futera, bez stakla.
Otvor i ništa više,
ali otvoren širom.
Ne moram vedru noć da čekam,
niti glavu da zabacujem
da bih se zagledala u nebo.
Nebo mi je iza leрa, pod rukom i na kapcima.
Nebo me obavija hermetički celu
i podiže odozdo.
Ni najviše planine
nisu bliže nebu
od najdubljih dolina.
Ni na jednom mestu nema ga više
nego na drugom.
Oblak je isto bezuslovno
pritisnut nebom kao i grob.
Krtica je isto vaznesena
ko sova što krilom leprša.
Stvar koja u ponor pada,
pada iz neba u nebo.
Sipki, tečni, stenoviti,
usplamteli i nestalni
beskraji neba, mrvice neba,
lahori neba, hrpe neba.
Nebo je sveprisutno,
čak i u tami pod kožom.
Jedem nebo, izbacujem nebo.
Klopka sam u klopci,
stanovnik nastanjeni,
zagrljaj zagrljeni,
pitanje u odgovoru na pitanje.
Podela na nebo i zemlju
to nije pravi način
da se misli o toj celini.
Dopušta samo da proboravim
na tačnijoj adresi
koju je lakše naći
ako me kogod traži.
Osobeni znaci su mi
ushit i očaj.
TRI NAJNEOBIČNIJE REČI
Kada izgovaram rec Budućnost,
prvi slog već odlazi u prošlost.
Kada izgovaram rec Tišina,
narušavam je.
Kada izgovaram rec Ništa,
stvaram nešto što se ne smešta u bilo kakvo nepostojanje.
Nekakvi ljudi beže pred nekakvim ljudima.
U nekoj zemlji pod suncem
i s nekim oblacima.
Za sobom ostavljaju nekakvo svoje sve,
zasejana polja, nekakve kokoši, pse,
ogledalca, u kojima se upravo ogleda vatra.
Na leđima nose krčage i zavežljaje,
što praznije to iz dana u dan sve teže.
Tiho se odvija nečije zamaranje,
a u vrevi nečije nekom otimanje hleba
i nečije drmusanje mrtvog deteta.
Pred njima stalno nekakav ne tuda put,
niti je onaj koji treba most
nad čudno crvenom rekom.
Naokolo nekakva pucnjava, čas bliže, čas dalje,
a gore visoko avion koji malo kruži.
Dobro bi došla nekakva nevidljivost,
nekakva tamnosiva kamenost,
i još više nebilost
na kraće ili duže vreme.
Još nešto će se zbiti, samo gde i šta.
Neko će im izaći u susret, samo kada, i ko,
u koliko oblika i s kojim namerama.
Ako bude imao izbora,
možda će poželeti da ne bude neprijatelj
i ostaviće ih u nekakvom životu.
OBLACI
Morala bih da požurim
s opisivanjem oblaka -
po deliću sekunde
prestaju da budu oni, a počinju da bivaju drugi.
Njihovo svojstvo -
nikada se ne ponavljati
u oblicima, nijansama, pozama i ređanju.
Neopterećeni sećanjem na bilo šta,
bez napora se dižu iznad činjenica.
Kao nekakvi svedoci bilo čega -
smesta se razgone na sve strane.
U poređenju s oblacima
život se čini utemeljen,
i gotovo trajan i večan.
U odnosu na oblake
čak i kamen liči na brata,
na koga se možeš osloniti,
dok su oni poput dalekih i vetropirastih rođaka.
Neka ljudi, ako hoće, postoje,
a posle neka redom umiru,
njih, oblake, briga za sve to,
veoma čudno.
Nad celim Tvojim
i mojim, jos ne celim, životom,
paradiraju u raskoši kao što su paradirali.