Wislawa Szymborska (Vislava Šimborska)
Prikaz rezultata 1 do 15 od ukupno 57

Hybrid View

Prethodna poruka Prethodna poruka   Sledeća poruka Sledeća poruka
  1. #1

    Wislawa Szymborska (Vislava Šimborska)




    Vislava Šimborska rođena 2. jula 1923 u Bninu, Poljska. Ona je poljska pesnikinja, esejista i prevodilac. 1996. god. dobila je Nobelovu nagradu iz književnosti.
    U svojoj poeziji, Šimborska često koristi ironiju, paradoks, kontradikciju i nedorečenost da bi oslikala filosofske teme i interesovanja. Njena poezija je prepuna egzistencijalnih pitanja i refleksija o ljudima kao individuama i članovima ljudske zajednice. Izraz joj je introspektivan i humorističan. Objavila je relativno mali broj dela- svega oko 250 pesama. Prevedena je do danas na skoro sve evropske jezike, arapski, hebrejski, japanski i kineski.

    1931. seli se sa porodicom u Krakov, gde i danas živi.
    Kada je 1939. izbio Drugi svetski rat, nastavila je da se obrazuje u ilegali. Od 1943. radila je na železnici i uspela da izbegne deportaciju u Nemačku na prinudni rad. U ovom periodu počinje stvaranje njenog stvaralačkog opusa.
    Od 1945. studirala je poljski jezik i književnost a potom sociologiju na Univerzitetu u Krakovu. 1945. god objavila je prvu pesmu Tražim reč. 1948. god. prekinula je studije bez diplomiranja a zbog lošeg finansijskog stanja udaje se za pesnika Adama Vladeka, od koga se razvela 1954.
    Prva joj knjiga 1949. nije prošla državnu cenzuru ali je uprkos tome ostala lojalna vlastima, hvalivši Staljina, Lenjina i dostignuća socijalizma sve do 1966. kada počinje da sklapa poznanstva sa drugim disidentima. Kasnije se odrekla svojih političkih dela iz tog perioda.
    Prevodi Francusku književnost na poljski, posebno poeziju baroka.


    Nagrade i priznanja


    • Nagrada grada Krakova za književnost, 1954
    • Nagrada Ministarstva Kulture Poljske, 1963
    • Geteova nagrada, 1991
    • Herderova nagrada, 1995
    • Nobelova nagrada, 1996


    Izabrana dela


    • Dlatego żyjemy (Zato živimo) (1952)
    • Pytania zadawane sobie (Pitanja sebi) (1954)
    • Wołanie do Yeti (Dozivanje Jetija) (1957)
    • Sl (So) (1962)
    • 101 wierszy (101 pesma) (1966)
    • Sto pociech (Stotinu radosti) (1967)
    • Poezje wybrane (Odabrana poezija) (1967)
    • Wielka liczba (Veliki broj) (1976)
    • Ludzie na moście (Ljudi na mostu) (1986)
    • Lektury nadobowiązkowe (Neobavezna lektira) (1992)
    • Koniec i początek (Kraj i početak) (1993)
    • Widok z ziarnkiem piasku (1996)
    • Chwila (2002)
    • Rymowanki dla dużych dzieci (2003)
    • Dwukropek (2005)

    Wikipedia
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  2. #2

    Odgovor: Wislawa Szymborska

    MALO O DUŠI

    Duša se ima.
    Niko je nema neprekidno
    i zauvek.

    Dan za danom,
    godinu za godinom,
    može se živeti bez nje.

    Ponekad samo u ushićenjima
    i strahovima detinjstva
    gnezdi se na duže.
    Ponekad samo čudeći se
    što smo stari.

    Retko nam asistira
    pri teškim radovima,
    kao što su pomeranje nameštaja,
    vučenje kofera
    ili krstarenje putevima u tesnim cipelama.

    U vreme popunjavanja anketa
    i seckanja mesa,
    po pravilu, ima izlaz.

    Od hiljadu naših razgovora
    učestvuje u jednom,
    i to ne obavezno,
    jer više voli da ćuti.

    Kada nas telo jako zaboli,
    tiho napušta dežurstvo.

    Izbirljiva je:
    nerado nas vidi u gomili,
    gadi joj se naša borba za bilo kakvu dominaciju
    i žestina gramzivosti.

    Radost i tuga
    za nju nisu različita osećanja.
    Samo kroz njihovu povezanost
    ona je sa nama.

    Možemo da računamo na nju
    kad ni u šta nismo sigurni,
    i za sve smo zainteresovani.

    Od materijalnih predmeta
    voli satove s klatnom
    i ogledala, što revnosno rade,
    i kad ih niko ne posmatra.

    Ne kaže odakle dolazi
    i kad će ponovo nestati,
    ali očigledno očekuje takva pitanja.

    Čini se:
    kao što je ona nama,
    i mi smo njoj za nešto potrebni.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  3. #3

    Odgovor: Wislawa Szymborska

    NESMOTRENOST

    Juče sam se u kosmosu loše ponela.
    Proživela sam dan i noć ne pitajući za bilo
    šta,
    ne čudeći se ničemu.

    Obavljala sam svakodnevne dužnosti,
    kao da je to sve, što sam bila dužna.

    Udah, izdah, korak po korak, obaveze,
    ali bez misli koja seže dalje
    od izlaska iz kuće i povratka kući.

    Svet se može primati kao sumanuti svet,
    a ja ga tretiram samo kao nešto za svakodnevnu
    upotrebu.

    Nikakvih kako i zbog čega
    i otkud tu
    i šta će pored tolikih živih detalja.

    Bila sam kao ekser odveć plitko ukucan u zid
    ili
    (ovde mi poređenje nedostaje).

    Promene su sledile jedna za drugom
    čak u ograničenom polju treptaja.

    Za mlađim stolom, ruka mlađa za dan
    nalazio se jučerašnji drugačije sečen hleb.

    Oblaci kao nikad dotad i kiša kao nikad dotad,
    jer je padala drugačijim kapima.

    Zemlja se okrenula oko svoje ose,
    ali u zauvek napuštenom prostoru.

    Potrajalo je to dobra dvadeset četiri sata.
    1440 minuta okolnosti.
    86400 sekundi do saznanja.

    Kosmički savoir-vivre
    iako na našu temu ćuti,
    od nas ipak nešto zahteva:
    malo pažnje, nekoliko rečenica iz Paskala
    i začudno učešće u toj igri
    s nepoznatim pravilima.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  4. #4

    Odgovor: Wislawa Szymborska

    NEBO

    Od toga je trebalo početi: nebo.
    Prozor bez daske, bez futera, bez stakla.
    Otvor i ništa više,
    ali otvoren širom.

    Ne moram vedru noć da čekam,
    niti glavu da zabacujem
    da bih se zagledala u nebo.
    Nebo mi je iza leрa, pod rukom i na kapcima.
    Nebo me obavija hermetički celu
    i podiže odozdo.

    Ni najviše planine
    nisu bliže nebu
    od najdubljih dolina.
    Ni na jednom mestu nema ga više
    nego na drugom.
    Oblak je isto bezuslovno
    pritisnut nebom kao i grob.
    Krtica je isto vaznesena
    ko sova što krilom leprša.
    Stvar koja u ponor pada,
    pada iz neba u nebo.

    Sipki, tečni, stenoviti,
    usplamteli i nestalni
    beskraji neba, mrvice neba,
    lahori neba, hrpe neba.
    Nebo je sveprisutno,
    čak i u tami pod kožom.
    Jedem nebo, izbacujem nebo.
    Klopka sam u klopci,
    stanovnik nastanjeni,
    zagrljaj zagrljeni,
    pitanje u odgovoru na pitanje.

    Podela na nebo i zemlju
    to nije pravi način
    da se misli o toj celini.
    Dopušta samo da proboravim
    na tačnijoj adresi
    koju je lakše naći
    ako me kogod traži.
    Osobeni znaci su mi
    ushit i očaj.


    TRI NAJNEOBIČNIJE REČI



    Kada izgovaram rec Budućnost,
    prvi slog već odlazi u prošlost.

    Kada izgovaram rec Tišina,
    narušavam je.

    Kada izgovaram rec Ništa,
    stvaram nešto što se ne smešta u bilo kakvo nepostojanje.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  5. #5

    Odgovor: Wislawa Szymborska

    NEKAKVI LJUDI

    Nekakvi ljudi beže pred nekakvim ljudima.
    U nekoj zemlji pod suncem
    i s nekim oblacima.

    Za sobom ostavljaju nekakvo svoje sve,
    zasejana polja, nekakve kokoši, pse,
    ogledalca, u kojima se upravo ogleda vatra.

    Na leđima nose krčage i zavežljaje,
    što praznije to iz dana u dan sve teže.

    Tiho se odvija nečije zamaranje,
    a u vrevi nečije nekom otimanje hleba
    i nečije drmusanje mrtvog deteta.

    Pred njima stalno nekakav ne tuda put,
    niti je onaj koji treba most
    nad čudno crvenom rekom.
    Naokolo nekakva pucnjava, čas bliže, čas dalje,
    a gore visoko avion koji malo kruži.

    Dobro bi došla nekakva nevidljivost,
    nekakva tamnosiva kamenost,
    i još više nebilost
    na kraće ili duže vreme.

    Još nešto će se zbiti, samo gde i šta.
    Neko će im izaći u susret, samo kada, i ko,
    u koliko oblika i s kojim namerama.
    Ako bude imao izbora,
    možda će poželeti da ne bude neprijatelj
    i ostaviće ih u nekakvom životu.


    OBLACI


    Morala bih da požurim
    s opisivanjem oblaka -
    po deliću sekunde
    prestaju da budu oni, a počinju da bivaju drugi.

    Njihovo svojstvo -
    nikada se ne ponavljati
    u oblicima, nijansama, pozama i ređanju.

    Neopterećeni sećanjem na bilo šta,
    bez napora se dižu iznad činjenica.

    Kao nekakvi svedoci bilo čega -
    smesta se razgone na sve strane.

    U poređenju s oblacima
    život se čini utemeljen,
    i gotovo trajan i večan.

    U odnosu na oblake
    čak i kamen liči na brata,
    na koga se možeš osloniti,
    dok su oni poput dalekih i vetropirastih rođaka.

    Neka ljudi, ako hoće, postoje,
    a posle neka redom umiru,
    njih, oblake, briga za sve to,
    veoma čudno.

    Nad celim Tvojim
    i mojim, jos ne celim, životom,
    paradiraju u raskoši kao što su paradirali.

    Nemaju obavezu da zajedno s nama nestaju.

    Da bi plovili, ne moraju da budu viđeni.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  6. #6

    Odgovor: Wislawa Szymborska

    ĆUTANJE BILJA


    Jednostrano poznanstvo između mene i vas
    ne razvija se najgore.

    Znam šta je listić, šta latica, klas, šišarka, stabljika,
    i šta se s vama događa u aprilu, a šta u decembru.

    Iako je moja zainteresovanost neuzvraćena,
    nad neke od vas specijalno se saginjem,
    a pred nekim dižem nos.

    Imam za vas imena:
    klen, čičak, lijander,
    vresak, venja, imela, nezaboravak,
    a vi za mene nijedno.

    Naše putovanje je zajedničko.

    Za vreme zajedničkih putovanja razgovara se,
    razmenjuju opaske o vremenu,
    ili o stanicama minulim u zaletu.

    Ne bi nedostajale teme, jer nas mnogo šta vezuje.

    Ista nas zvezda u istom radijusu drži.

    Na osnovu istih zakona bacamo senke.

    Pokušavamo nešto da znamo, svako na svoj način,
    a i ono što ne znamo slično je.

    Kako znam i umem objasniću, samo pitajte:

    šta je to gledati očima,
    zašto mi srce kuca

    i zbog čega moje telo nema korenje.

    Ali kako odgovarati na nepostavljena pitanja,
    ako si uz to neko
    za vas tako ništavan.

    Šiprag, šumica, livade i rogoz -
    sve što govorim je monolog,
    i vi ga ne slušate.

    Razgovor sa vama je nužan i nemoguć.

    Neodgodiv u užurbanom životu,
    mada odložen za nikad.


    TUŠTA I TMA


    Ono sam što sam.

    Neshvatljiv slučaj
    kao svaki slučaj.

    Drugi preci
    uostalom mogli su biti moji,
    i već bih iz drugog gnezda
    poletela,
    i već bih se ispod drugog panja
    iz ljuske ispilila.

    U garderobi prirode
    mnoštvo kostima.

    Kostim pauka, galeba, poljskog miša.

    Svaki kao saliven
    i poslušno se nosi
    dok se ne pohaba.

    Ni ja nisam birala,
    ali se ne žalim.

    Mogla sam biti neko
    znatno manje poseban.

    Neko na brvu, iz mravinjaka, zujećeg roja,
    delić pejzaža kidan vetrom.

    Neko mnogo manje srećan,
    odgajan za krzno,
    za praznični sto,
    nešto što pliva ispod lupe.

    Drvo uraslo u zemlju,
    kome se približava požar.

    Stabljika gažena
    sledom neshvatljivih događaja.

    Mračna ličnost
    koja za druge postaje svetla.

    A šta, ako bih u ljudima izazivala strah,
    ili samo odvratnost,
    ili samo sažaljenje?

    Da sam se rodila
    u plemenu u kome ne treba
    i da se preda mnom zatvaraju putevi?

    Sudbina se prema meni kao i dosad
    pokazala naklonjena.

    Moglo je da mi ne bude dato
    pamćenje dobrih trenutaka.

    Mogla je da mi bude oduzeta
    sklonost ka poređenjima.

    Mogla sam biti ono što sam - ali bez čuđenja,
    a to bi značilo,
    neko sasvim drugi.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •