Wislawa Szymborska (Vislava Šimborska)
Strana 1 od 4 123 ... PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 1 do 15 od ukupno 57
  1. #1

    Wislawa Szymborska (Vislava Šimborska)




    Vislava Šimborska rođena 2. jula 1923 u Bninu, Poljska. Ona je poljska pesnikinja, esejista i prevodilac. 1996. god. dobila je Nobelovu nagradu iz književnosti.
    U svojoj poeziji, Šimborska često koristi ironiju, paradoks, kontradikciju i nedorečenost da bi oslikala filosofske teme i interesovanja. Njena poezija je prepuna egzistencijalnih pitanja i refleksija o ljudima kao individuama i članovima ljudske zajednice. Izraz joj je introspektivan i humorističan. Objavila je relativno mali broj dela- svega oko 250 pesama. Prevedena je do danas na skoro sve evropske jezike, arapski, hebrejski, japanski i kineski.

    1931. seli se sa porodicom u Krakov, gde i danas živi.
    Kada je 1939. izbio Drugi svetski rat, nastavila je da se obrazuje u ilegali. Od 1943. radila je na železnici i uspela da izbegne deportaciju u Nemačku na prinudni rad. U ovom periodu počinje stvaranje njenog stvaralačkog opusa.
    Od 1945. studirala je poljski jezik i književnost a potom sociologiju na Univerzitetu u Krakovu. 1945. god objavila je prvu pesmu Tražim reč. 1948. god. prekinula je studije bez diplomiranja a zbog lošeg finansijskog stanja udaje se za pesnika Adama Vladeka, od koga se razvela 1954.
    Prva joj knjiga 1949. nije prošla državnu cenzuru ali je uprkos tome ostala lojalna vlastima, hvalivši Staljina, Lenjina i dostignuća socijalizma sve do 1966. kada počinje da sklapa poznanstva sa drugim disidentima. Kasnije se odrekla svojih političkih dela iz tog perioda.
    Prevodi Francusku književnost na poljski, posebno poeziju baroka.


    Nagrade i priznanja


    • Nagrada grada Krakova za književnost, 1954
    • Nagrada Ministarstva Kulture Poljske, 1963
    • Geteova nagrada, 1991
    • Herderova nagrada, 1995
    • Nobelova nagrada, 1996


    Izabrana dela


    • Dlatego żyjemy (Zato živimo) (1952)
    • Pytania zadawane sobie (Pitanja sebi) (1954)
    • Wołanie do Yeti (Dozivanje Jetija) (1957)
    • Sl (So) (1962)
    • 101 wierszy (101 pesma) (1966)
    • Sto pociech (Stotinu radosti) (1967)
    • Poezje wybrane (Odabrana poezija) (1967)
    • Wielka liczba (Veliki broj) (1976)
    • Ludzie na moście (Ljudi na mostu) (1986)
    • Lektury nadobowiązkowe (Neobavezna lektira) (1992)
    • Koniec i początek (Kraj i početak) (1993)
    • Widok z ziarnkiem piasku (1996)
    • Chwila (2002)
    • Rymowanki dla dużych dzieci (2003)
    • Dwukropek (2005)

    Wikipedia
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  2. #2

    Odgovor: Wislawa Szymborska

    MALO O DUŠI

    Duša se ima.
    Niko je nema neprekidno
    i zauvek.

    Dan za danom,
    godinu za godinom,
    može se živeti bez nje.

    Ponekad samo u ushićenjima
    i strahovima detinjstva
    gnezdi se na duže.
    Ponekad samo čudeći se
    što smo stari.

    Retko nam asistira
    pri teškim radovima,
    kao što su pomeranje nameštaja,
    vučenje kofera
    ili krstarenje putevima u tesnim cipelama.

    U vreme popunjavanja anketa
    i seckanja mesa,
    po pravilu, ima izlaz.

    Od hiljadu naših razgovora
    učestvuje u jednom,
    i to ne obavezno,
    jer više voli da ćuti.

    Kada nas telo jako zaboli,
    tiho napušta dežurstvo.

    Izbirljiva je:
    nerado nas vidi u gomili,
    gadi joj se naša borba za bilo kakvu dominaciju
    i žestina gramzivosti.

    Radost i tuga
    za nju nisu različita osećanja.
    Samo kroz njihovu povezanost
    ona je sa nama.

    Možemo da računamo na nju
    kad ni u šta nismo sigurni,
    i za sve smo zainteresovani.

    Od materijalnih predmeta
    voli satove s klatnom
    i ogledala, što revnosno rade,
    i kad ih niko ne posmatra.

    Ne kaže odakle dolazi
    i kad će ponovo nestati,
    ali očigledno očekuje takva pitanja.

    Čini se:
    kao što je ona nama,
    i mi smo njoj za nešto potrebni.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  3. #3

    Odgovor: Wislawa Szymborska

    NESMOTRENOST

    Juče sam se u kosmosu loše ponela.
    Proživela sam dan i noć ne pitajući za bilo
    šta,
    ne čudeći se ničemu.

    Obavljala sam svakodnevne dužnosti,
    kao da je to sve, što sam bila dužna.

    Udah, izdah, korak po korak, obaveze,
    ali bez misli koja seže dalje
    od izlaska iz kuće i povratka kući.

    Svet se može primati kao sumanuti svet,
    a ja ga tretiram samo kao nešto za svakodnevnu
    upotrebu.

    Nikakvih kako i zbog čega
    i otkud tu
    i šta će pored tolikih živih detalja.

    Bila sam kao ekser odveć plitko ukucan u zid
    ili
    (ovde mi poređenje nedostaje).

    Promene su sledile jedna za drugom
    čak u ograničenom polju treptaja.

    Za mlađim stolom, ruka mlađa za dan
    nalazio se jučerašnji drugačije sečen hleb.

    Oblaci kao nikad dotad i kiša kao nikad dotad,
    jer je padala drugačijim kapima.

    Zemlja se okrenula oko svoje ose,
    ali u zauvek napuštenom prostoru.

    Potrajalo je to dobra dvadeset četiri sata.
    1440 minuta okolnosti.
    86400 sekundi do saznanja.

    Kosmički savoir-vivre
    iako na našu temu ćuti,
    od nas ipak nešto zahteva:
    malo pažnje, nekoliko rečenica iz Paskala
    i začudno učešće u toj igri
    s nepoznatim pravilima.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  4. #4

    Odgovor: Wislawa Szymborska

    NEBO

    Od toga je trebalo početi: nebo.
    Prozor bez daske, bez futera, bez stakla.
    Otvor i ništa više,
    ali otvoren širom.

    Ne moram vedru noć da čekam,
    niti glavu da zabacujem
    da bih se zagledala u nebo.
    Nebo mi je iza leрa, pod rukom i na kapcima.
    Nebo me obavija hermetički celu
    i podiže odozdo.

    Ni najviše planine
    nisu bliže nebu
    od najdubljih dolina.
    Ni na jednom mestu nema ga više
    nego na drugom.
    Oblak je isto bezuslovno
    pritisnut nebom kao i grob.
    Krtica je isto vaznesena
    ko sova što krilom leprša.
    Stvar koja u ponor pada,
    pada iz neba u nebo.

    Sipki, tečni, stenoviti,
    usplamteli i nestalni
    beskraji neba, mrvice neba,
    lahori neba, hrpe neba.
    Nebo je sveprisutno,
    čak i u tami pod kožom.
    Jedem nebo, izbacujem nebo.
    Klopka sam u klopci,
    stanovnik nastanjeni,
    zagrljaj zagrljeni,
    pitanje u odgovoru na pitanje.

    Podela na nebo i zemlju
    to nije pravi način
    da se misli o toj celini.
    Dopušta samo da proboravim
    na tačnijoj adresi
    koju je lakše naći
    ako me kogod traži.
    Osobeni znaci su mi
    ushit i očaj.


    TRI NAJNEOBIČNIJE REČI



    Kada izgovaram rec Budućnost,
    prvi slog već odlazi u prošlost.

    Kada izgovaram rec Tišina,
    narušavam je.

    Kada izgovaram rec Ništa,
    stvaram nešto što se ne smešta u bilo kakvo nepostojanje.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  5. #5

    Odgovor: Wislawa Szymborska

    NEKAKVI LJUDI

    Nekakvi ljudi beže pred nekakvim ljudima.
    U nekoj zemlji pod suncem
    i s nekim oblacima.

    Za sobom ostavljaju nekakvo svoje sve,
    zasejana polja, nekakve kokoši, pse,
    ogledalca, u kojima se upravo ogleda vatra.

    Na leđima nose krčage i zavežljaje,
    što praznije to iz dana u dan sve teže.

    Tiho se odvija nečije zamaranje,
    a u vrevi nečije nekom otimanje hleba
    i nečije drmusanje mrtvog deteta.

    Pred njima stalno nekakav ne tuda put,
    niti je onaj koji treba most
    nad čudno crvenom rekom.
    Naokolo nekakva pucnjava, čas bliže, čas dalje,
    a gore visoko avion koji malo kruži.

    Dobro bi došla nekakva nevidljivost,
    nekakva tamnosiva kamenost,
    i još više nebilost
    na kraće ili duže vreme.

    Još nešto će se zbiti, samo gde i šta.
    Neko će im izaći u susret, samo kada, i ko,
    u koliko oblika i s kojim namerama.
    Ako bude imao izbora,
    možda će poželeti da ne bude neprijatelj
    i ostaviće ih u nekakvom životu.


    OBLACI


    Morala bih da požurim
    s opisivanjem oblaka -
    po deliću sekunde
    prestaju da budu oni, a počinju da bivaju drugi.

    Njihovo svojstvo -
    nikada se ne ponavljati
    u oblicima, nijansama, pozama i ređanju.

    Neopterećeni sećanjem na bilo šta,
    bez napora se dižu iznad činjenica.

    Kao nekakvi svedoci bilo čega -
    smesta se razgone na sve strane.

    U poređenju s oblacima
    život se čini utemeljen,
    i gotovo trajan i večan.

    U odnosu na oblake
    čak i kamen liči na brata,
    na koga se možeš osloniti,
    dok su oni poput dalekih i vetropirastih rođaka.

    Neka ljudi, ako hoće, postoje,
    a posle neka redom umiru,
    njih, oblake, briga za sve to,
    veoma čudno.

    Nad celim Tvojim
    i mojim, jos ne celim, životom,
    paradiraju u raskoši kao što su paradirali.

    Nemaju obavezu da zajedno s nama nestaju.

    Da bi plovili, ne moraju da budu viđeni.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  6. #6

    Odgovor: Wislawa Szymborska

    ĆUTANJE BILJA


    Jednostrano poznanstvo između mene i vas
    ne razvija se najgore.

    Znam šta je listić, šta latica, klas, šišarka, stabljika,
    i šta se s vama događa u aprilu, a šta u decembru.

    Iako je moja zainteresovanost neuzvraćena,
    nad neke od vas specijalno se saginjem,
    a pred nekim dižem nos.

    Imam za vas imena:
    klen, čičak, lijander,
    vresak, venja, imela, nezaboravak,
    a vi za mene nijedno.

    Naše putovanje je zajedničko.

    Za vreme zajedničkih putovanja razgovara se,
    razmenjuju opaske o vremenu,
    ili o stanicama minulim u zaletu.

    Ne bi nedostajale teme, jer nas mnogo šta vezuje.

    Ista nas zvezda u istom radijusu drži.

    Na osnovu istih zakona bacamo senke.

    Pokušavamo nešto da znamo, svako na svoj način,
    a i ono što ne znamo slično je.

    Kako znam i umem objasniću, samo pitajte:

    šta je to gledati očima,
    zašto mi srce kuca

    i zbog čega moje telo nema korenje.

    Ali kako odgovarati na nepostavljena pitanja,
    ako si uz to neko
    za vas tako ništavan.

    Šiprag, šumica, livade i rogoz -
    sve što govorim je monolog,
    i vi ga ne slušate.

    Razgovor sa vama je nužan i nemoguć.

    Neodgodiv u užurbanom životu,
    mada odložen za nikad.


    TUŠTA I TMA


    Ono sam što sam.

    Neshvatljiv slučaj
    kao svaki slučaj.

    Drugi preci
    uostalom mogli su biti moji,
    i već bih iz drugog gnezda
    poletela,
    i već bih se ispod drugog panja
    iz ljuske ispilila.

    U garderobi prirode
    mnoštvo kostima.

    Kostim pauka, galeba, poljskog miša.

    Svaki kao saliven
    i poslušno se nosi
    dok se ne pohaba.

    Ni ja nisam birala,
    ali se ne žalim.

    Mogla sam biti neko
    znatno manje poseban.

    Neko na brvu, iz mravinjaka, zujećeg roja,
    delić pejzaža kidan vetrom.

    Neko mnogo manje srećan,
    odgajan za krzno,
    za praznični sto,
    nešto što pliva ispod lupe.

    Drvo uraslo u zemlju,
    kome se približava požar.

    Stabljika gažena
    sledom neshvatljivih događaja.

    Mračna ličnost
    koja za druge postaje svetla.

    A šta, ako bih u ljudima izazivala strah,
    ili samo odvratnost,
    ili samo sažaljenje?

    Da sam se rodila
    u plemenu u kome ne treba
    i da se preda mnom zatvaraju putevi?

    Sudbina se prema meni kao i dosad
    pokazala naklonjena.

    Moglo je da mi ne bude dato
    pamćenje dobrih trenutaka.

    Mogla je da mi bude oduzeta
    sklonost ka poređenjima.

    Mogla sam biti ono što sam - ali bez čuđenja,
    a to bi značilo,
    neko sasvim drugi.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  7. #7

    Odgovor: Wislawa Szymborska

    LJUBAV NA PRVI POGLED

    Oboje su uvereni,
    da ih je ujedinilo iznenadno osećanje.
    Lepa je takva sigurnost,
    ali je nesigurnost još lepša.

    Smatraju da ako se nisu poznavali ranije
    da se među njima ništa nije događalo.
    A šta na to ulice, stepenice, hodnici,
    na kojima su se mogli odavno mimoilaziti?

    Htela bih da ih upitam,
    zar se ne sećaju
    možda u kružnim vratima
    nekad, licem u lice?
    Nekakvo izvinite u zagrljaju?
    Greška izgovoreno u slušalici?
    - ali znam njihov odgovor.
    Ne, ne sećaju se.

    Veoma bi ih začudilo,
    što se već duže vremena
    njima bavio slučaj.

    Još uvek sasvim spreman
    da se zbog njih pretvori u sudbinu,
    zbližavao ih i udaljavao,
    preprečavao im put
    prigušujući kikot
    skakao u stranu.

    Postojali su znaci, signali,
    šta s tim što su nečitljivi.
    Možda pre tri godine
    ili prošlog utorka
    jedan listić je preleteo
    s ramena na rame?
    Nešto je bilo izgubljeno i podignuto.
    Ko zna, nije li to lopta
    u čestaru detinjstva?

    Bile su kvake i zvonca,
    na kojima je pravovremeno
    dodir prianjao uz dodir.
    Koferi u garderobi jedni kraj drugih.
    Možda je jedne noći postojao ujednačen san,
    izbrisan odmah posle buđenja.

    Uostalom svaki početak
    samo je dalji nastavak,
    dok je knjiga zbivanja
    uvek na pola otvorena.


    ZALJUBLJENI


    Tako je tiho, da čujemo
    pesmicu zepevanu juče:
    Ti kreni planinom, a ja dolinom...
    Iako čujemo ne verujemo.

    Naš osmeh nije maska tuge,
    a dobrota odricanje.
    Čak i više nego što zaslužuju
    žalimo zaljubljene.

    Tako smo začuđeni sobom,
    da nas više ništa začuditi ne može?
    Ni duga noću.
    Ni leptir na snegu.

    A kada usnimo,
    u snu rastanak vidimo.
    Ali, to je dobar san,
    ali, to je dobar san,
    jer se iz njega budimo.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  8. #8

    02 Odgovor: Wislawa Szymborska

    SREĆNA LJUBAV

    Srećna ljubav. Zar je to normalno,
    je li to ozbiljno, je li to korisno -
    šta svet ima od dvoje ljudi
    koji ne vide svet?

    Uzdizani jedno od strane drugog bez ikakve zasluge,
    jedna u milion, ali uvereni
    da se tako moralo desiti - kao nagrada za šta? ni za šta.
    Svetlost odnekud pada -
    zašto baš na njih, a ne na druge?
    Da li to pravednost vređa? Da.
    Da li, brižljivo nagomilavane principe narušava,
    ruši moral u provaliju? Narušava i ruši.

    Pogledajte te srećnike:
    kad bi se bar malo maskirali,
    pravili se potišteni, bodreći time prijatelje!
    Čujete li kako se smeju - uvredljivo.
    Kakvim jezikom govore - naizgled razumljivim.
    A te njihove ceremonije, izmotavanja,
    tobožnje obaveze jednog prema drugom -
    to liči na zaveru iza leđa čovečanstva!

    Teško je čak i reći do čega bi došlo
    kad bi se njihov primer mogao oponašati.
    Na šta bi mogle računatii religije, poezije,
    šta bi se pamtilo, šta bi se osuđivalo,
    ko bi hteo ostati u krugui.

    Srećna ljubav. Je li to normalno?
    Takt i razboritost nalažu da se o njoj ćuti
    kao o skandalu iz viših krugova.

    Divna dečica rađaju se bez njene pomoći.
    Nikad ne bi uspela da naseli Zemlju,
    jer se dešava vrlo retko.

    Neka ljudi koji ne poznaju srećnu ljubav
    tvrde da nigde nema srećne ljubavi.

    S tom verom lakše će im biti i da žive i da umiru.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  9. #9

    Odgovor: Wislawa Szymborska

    ZAHVALNOST


    Mnogo zahvaljujem
    onima koje ne volim.
    Olakšanje s kojim se mirim
    što su bliži nekom drugom.

    Radost što ja nisam
    vuk njihovih ovčica.

    Mir mi s njima
    i sloboda mi s njima,
    a to ljubav ne može dati,
    niti oduzeti.

    Ne čekam na njih
    od prozora do vrata.
    Strpljiva
    gotovo kao sunčev časovnik,
    razumem ono
    što ljubav ne razume,
    praštam ono
    što ljubav nikad oprostila ne bi.

    Od susreta do pisma
    protiče ne večnost,
    već prosto nekoliko dana ili nedelja.

    Putovanja s njima uvek su uspešna,
    koncerti slušani,
    hramovi posećeni,
    predeli izraziti.

    A kad nas deli
    sedam gora i reka,
    to su gore i reke
    dobro poznate s mape.

    Njihova je zasluga
    ako živim u trima dimenzijama,
    u prostoru neliričnom i neretoričkom,
    sa horizontom pravim, jer je pokretljiv.

    Sami ne znaju
    koliko nose u praznim rukama.

    "Ništa im nisam kriva" -
    rekla bi ljubav
    na tu otvorenu temu.

  10. #10

    Odgovor: Wislawa Szymborska


    JAVA


    Java se ne raspršuje
    kao što se ne raspršuju snovi.
    Nikakav šum, nikakav zvon
    nju ne raspršuju,
    nikakav krik ni tresak
    iz nje ne iskaču.

    Mutne su i višeznačne
    slike u snovima,
    što se može objašnjavati
    na mnogo raznih načina.
    Java označava javu,
    a to je veća zagonetka.

    Za sve postoje ključevi.
    Java se otvara sama
    i ne da se čvrsto zatvoriti.
    Sipaju se iz nje
    školska svedočanstva i zvezde,
    ispadaju leptiri
    i duše starih pegli,
    bezglave kape
    i lobanje oblaka.
    Iz toga nastaje
    nerešivi rebus.

    Bez nas ne bi bilo snova.
    Onaj bez koga ne bi bilo jave,
    nepoznat je,
    a proizvod njegove nesanice
    pripada svakome
    ko se budi.

    Nisu ludi snovi,
    luda je java,
    makar zbog upornosti
    kojom se drži
    toka događanja.

    U snovima još živi
    naš nedavno umrli,
    čak je sasvim zdrav
    i ponovno mlad.
    Java stavlja pred nas
    njegovo mrtvo telo.
    Java se ne povlači ni za korak.

    Lakoća snova je uzrok
    što ih se pamćenje lako oslobađa.
    Java se ne mora bojati zaborava.
    Ona je bogme tvrda.
    Sedi nam na vratu, teži na srcu,
    pada nam pred noge.

    Nema od nje bega,
    jer nas u svakom prati.
    I nema takve stanice
    na trasi našeg putovanja
    gde nas ne bi čekala.

  11. #11

    Odgovor: Wislawa Szymborska

    PREBLIZU SAM




    Preblizu sam da bi me sanjao.
    Ne lepršam nad njim, ne bežim mu
    pod korenje drveća.
    Mojim glasom ne peva riba u mreži.
    S mog se prsta ne kotrlja prsten.
    Preblizu sam. Velika kuća godi
    a ja ne vičem u pomoć. Preblizu,
    a da bi na mojoj kosi zvonilo zvono.
    Preblizu da bih mogla ući kao gost
    pred kojim se razmiču zidovi.
    Više nikad neću tako lako umreti,
    tako sasvim izvan tela, tako besvesno,
    kao nekad u njegovom snu. Preblizu sam,
    preblizu. Čujem psiku
    i vidim ljeskavu ljusku te reči,
    nepomična u zagrljaju. On spava,
    pristupačniji u ovom trenu jednom viđenoj
    blagajnici putujućeg cirkusa s jednim lavom
    nego meni koja ležim uza nj.
    Za nju se sada u njemu prostire riđolisna
    dolina, zatvorena osneženom planinom
    u plavetnom zraku. Ja sam preblizu
    da mu s neba padnem. Moj krik
    samo bi ga probudio. Jadna,
    svedena na vlastitu pojavu,
    A bejah breza, bejah salamandra,
    i svlačih sa sebe vreme i atlas
    prelivajući se bojama kože. Mogla sam
    milostivo iščezavati pred začuđenim očima,
    što je blago nad blagom. Blizu sam,
    preblizu da bi me sanjao.
    Ispod glave usnulog izmičem ruku,
    utrnulu, punu nestvarnih iglica.
    Na vršku svake od njih, da ih prebrojiš,
    svrgnuti sede anđeli.

  12. #12

    Odgovor: Wislawa Szymborska

    NEKADA SMO SVET ZNALI NASUMICE

    Nekada smo svet znali nasumice:
    - beše tako malen, mogao je stati u stisak rukovanja,
    tako lak da se mogao opisati osmehom,
    tako običan - kao u molitvi odjek starih istina.

    Nije nas čekala istorija s pobednom fanfarom:
    - sunula nam je u oči prljavi pesak.
    Pred nama behu putevi daleki i slepi,
    zatrovani bunari, gorak hleb.

    Naš je ratni plen poznavanje sveta:
    - on je tako velik, mogao bi stati u stisak rukovanja,
    tako težak da se može opisati osmehom,
    tako neobičan - kao u molitvi odjek starih istina.

  13. #13

    Odgovor: Wislawa Szymborska


    LAVIRINT


    a sada nekoliko koraka
    od zida do zida,
    tim stepenicama nagore,
    ili onim nadole,
    zatim malo ulevo,
    ako ne udesno,
    od zida u dubini zida
    do sedmog praga,
    svejedno otkud, svejedno kud,
    sve do raskrsnice,
    gde se sreću,
    da bi se razišli
    tvoje nade, greške, porazi,
    pokušaji, namere i nove nade.
    Put za putem,
    ali bez povratka.
    Dostupno samo ono,
    što imaš pred sobom,
    a tamo, za utehu,
    okuka za okukom,
    čuđenje za čuđenjem,
    pogled za pogledom.
    Možeš da biraš
    gde ćeš biti ili ne biti,
    preskočiti, skrenuti
    samo ne propustiti..
    Dakle ovde ili onde,
    valjda tamo,
    intuitivno, s predosećanjem,
    na osnovu razuma, prečicom,
    nasumice,
    zapetljanim skraćenim putevima.
    Kroz neke od niza nizova,
    hodnika, kapija,
    brzo, jer u vremenu
    imaš malo vremena,
    s mesta na mesto,
    u mnoga još otvorena,
    mračna i dvoznačna,
    ali i široka, ushićena,
    gde je radost, iako neradost
    tako reći u blizini,
    negde druge, tu i tamo,
    ovde-onde ili
    sreća u nesreći,
    poput zagrade u zagradi
    i mirenja sa svim tim,
    i iznenada ambis, ali i mostić,
    mostić, ali klimav,
    klimav, ali jedini,
    jer drugog nema.
    Tu negde mora postojati izlaz,
    više je nego sigurno.
    Ali ti ga ne tražiš,
    već on traži tebe,
    on je od početka
    u poteri za tobom,
    a ovaj lavirint
    nije ništa drugo već samo,
    samo tvoje, dok se može,
    tvoje, dok je tvoje,
    bekstvo, bekstvo


    S poljskog prevela Biserka Rajčić

  14. #14

    Odgovor: Wislawa Szymborska

    ATLANTIDA


    Postojali su ili nisu.
    Na ostrvu il' negde drugde.
    Okean il nešto drugo
    progutao ih je ili ne.

    Da li je ko voleo koga?
    Da li se ko borio s kim?
    Događalo se sve il' ništa
    tamo ili drugde.

    Beše tamo sedam gradova.
    Je l' to sigurno?
    Hteli su večno da traju.
    Gde su dokazi?

    Ne pronađoše barut, ne.
    Barut pronađoše, da.

    Verovatni. Nezamislivi.
    Neovekovečeni.
    Neizvađeni iz vazduha,
    iz vatre, vode, zemlje.

    Nema ih u kamenu
    ni u kapi kiše.

    Ne mogu čak ozbiljno
    upozoriti više.

    Meteor je pao.
    Nije to meteor.
    Vulkan se izlio.
    Nije to vulkan.
    Neko je vikao nešto.
    Niko ništa.

    Na toj plus minus Atlantidi.

    - Iz Naivnih pitanja

  15. #15

    Odgovor: Wislawa Szymborska

    O MONTENJEVIM OGLEDIMA



    Ne sećam se svih utisaka tokom mog prvog čitanja Montenja. U svakom slučaju, čuđenja nije bilo. Da takvo delo postoji i da još uvek progovara živim glasom, prihvatala sam kao prirodnu činjenicu. Kakva glupost. Danas me postojanje svake dobre stvari čudi. Kako su Ogledi upravo dobra stvar (čak jedna od najboljih, koje je ljudski duh postigao) u njima me sve čudi, posebno blagonaklon splet okolnosti koji je omogućio da budu napisani.

    Na primer, malo je nedostajalo pa da dete muškog pola, po imenu Mišel, umre ubrzo posle porođaja. U ono vreme smrtnost novorođenčadi bila je tako obična pojava da čak nisu istraživani brojni uzroci te pojave. Bog dao, Bog uzeo - a to što je mali pokojnik nosio u sebi klicu natprosečnih sposobnosti ostalo bi zauvek neotkrivena tajna. Dečak je preživeo; mada, svakog sata, nedelje, godine mogle su ga snaći različite smrtne bolesti, čije bi mi nabrajanje oduzelo nekoliko kucanih stranica. A nesrećni slučajevi? Mali Montenj mogao je pasti s drveta, s konja, sa stepeništa, da se opari vrelom vodom, zadavi košću ili udavi prilikom kupanja u reci. Uostalom, sve to moglo se dogoditi i odraslom. Odraslog su vrebale i dodatne zamke, npr. dvoboj, nekakva slučajna tuča u krčmi, nekakvo noćenje u hanu, koji je neko iz nepažnje zapalio. Međutim, osnovni razlog zbog koga su Ogledi mogli da ne nastanu, bio je religiozni rat, u Francuskoj posebno surov. Tu nije bilo mesta za neutralan stav, niti je bilo mišje rupe u kojoj si se mogao sakriti tokom bure. Oluja je trajala suviše dugo i u nekoliko navrata zahvatala je celu zemlju.

    Montenj se stavio na stranu katolika, čak je učestvovao u nekoliko oružanih pohoda protiv hugenota. Mada nije poznato da je to činio fanatično. Njegov kritički um nije se mogao opredeliti ni za jedan od tabora u sukobu. Mada, to nije umanjivalo opasnosti koje su ga zbog toga vrebale. Čak naprotiv, vrebale su ga udvojenom snagom. Uostalom, u tom metežu nije se moralo ginuti samo za vlastite poglede. Evo primera: Jesenji suton, sunce već zašlo. Šumskim putem kući se vraćaju dvojica konjanika, putnik i njegov sluga. Ne vide se dobro, magla je, mrak brzo pada. Iznenada, iz čestara nekoliko pucnjeva, čuje se nečiji krik, rzanje uplašenih konja, pucketanje granja i topot krvnika koji beže u dubinu šume. Putnik na uzdignutom konju širi ruke i bespomoćno pada naglavačke. I šta, glupa greska; tim putem, u to vreme trebalo je da prođe neko drugi, a ne dobrodušni gospodin Mišel Montenj, koga sada užasnuti sluga drmusa, uzalud pokušavajući da ga povrati u život. Ubijeni je imao trideset i nekoliko godina, bližio se četrdesetoj, upravo počinjao da smišlja svoje veliko pisanje. U kuli malog zamka na stolu ga je čekala čista hartija, mastionica sa zašiljenim guščijim perom. Na jednoj od stranica čak su se možda crnele prve rečenice... Kako se onda ne čuditi, što je došlo do nastanka Ogleda? Što su u svom prvobitnom vidu objavljeni još za piščevog života. A osim toga - što tiraž nije bio spaljen zajedno sa štamparem.

    Prema tome, ništa lakše nego kod pisca koji misli na svoju ruku naći hiljadu nelojalnosti. I na kraju, kako se ne čuditi što brojne dopune vec objavljenog dela, koje su ušle u današnje izdanje Ogleda, nisu zaboravljene, pogubljene, pokradene, vec su naprotiv sačuvane i uključene u sledeće izdanje, objavljeno tri godine posle autorove smrti? Prema tome, predlažem da se Ogledi čitaju s čudjenjem. Da je sudbina onemogućila njihovo stvaranje, zasigurno najviši intelektualni domet 16. veka, za nas bi nastalo neko drugo delo, ili čak nekoliko dela istovremeno. Pojma ne bismo imali da su na cilj stigli bez borbe. Na gustoj tkanini istorije, uostalom, nema praznih mesta. Odnosno, ima ih - ali ne postoji način da se dokaže da postoje.


    - Iz Neobavezne lektire

Strana 1 od 4 123 ... PoslednjaPoslednja

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •