Želja za besmrtnošću jedna je od najjačih čovekovih želja. Ona je zapravo uglavnom želja za besmrtnošću duha: šta bismo uopšte sa besmrtnošću tela ako istovremeno i naš duh, naša svest, ne bi bili besmrtni? Većina nas bi verovatno prihvatila smrtnost tela ako bi zauzvrat mogla da sacuva svoje Ja.
U ovom tekstu pozabaviću se pitanjem da li duh može da nadživi mozak, ali se neću obazirati na njegove religiozne ili teološke aspekte. Na dilemu o postojanju neke besmrtne duše koja bi, kako mnoge religije tvrde, mogla da nadživi fizičku smrt ne želim da dam ni potvrdan ni odričan odgovor. Govoriću o "duhu" u onom smislu u kom ga razumevaju psihologija, moderna filozofija duha i kognitivna neurobiologija i nauka o mozgu, naime u smislu mnoštva individualno doživljenih stanja: u njih spadaju svesno opažanje proces u našem telu i u svetu oko nas, osećanja, mišljenje, moć zamišljanja, pažnja, sećanje, htenje i svest o sebi, da spomenem samo nekoliko. Poći ću od pretpostavke da želja za besmrtnošću duha podrazumeva očuvanje svih ovih stanja, ili bar što većeg broja njih.
Ako porazmislimo o mogućnosti ili nemogućnosti ostvarenja ove želje, zaključićemo da rešenje u velikoj meri zavisi od toga kako shvatamo odnos između individualnog duha i tela, tačnije rečeno - mozga. Kod obrazovanije publike, pa čak i među stručnjacima (filozofima, psiholozima, stručnjacima za mozak) postoje značajna razilaženja. Naime, uopšte se ne podrazumeva da duh ima bilo kakve veze sa mozgom, jer naš doživljaj ne lokalizuje mentalne činove niti u mozgu, niti bilo gde drugde.
Duh je za nas nešto nematerijalno, neopipljivo, nešto što se ne d lokalizovati i što ne podleže prirodnim zakonima. Zanimljivo je da mi naš mozak uopšte i ne osećamo (mozak ne oseća bol), a samo razmišljanjem ne bismo došli do zaključka da se duhovni procesi odvijaju baš u mozgu.
Međutim, još su lekari u drevnom Egiptu i Grckoj otkrili da određene povrede i oboljenja mozga dovode do karakterističnih ograničenja motoričkih i kognitivnih sposobnosti. Od tada je u prilog ovoj tezi dodato više značajnih argumenata. I dok se ranije mislilo da su duhovna i emotivna stanja neobjašnjiva, moderna nauka o mozgu je u stanju da uz pomoć najrazličitijih metoda ispita, pa čak i da vizuelno prikaže one procese u ljudskom mozgu koji odgovaraju duhovnim procesima.
U ove metode, osim sistematske stimulacije jedne ili više ćelija uz pomoć mikroelektroda, spada i usavršena tehnika elektroencefalografije (EEG-Mapping), ali i druge vizuelne tehnike kao što je pozitronsko-emisiona tomografija (PET) i funkcionalna nuklearno-magnetna rezonanca (fNMR, functional imaging). Kombinovanjem ovih metoda mogu se povezati anatomija mozga, lokalni moždani krvotok, lokalni moždani metabolizam, lokalna neuronska aktivnost i kognitivne funkcije, a da pri tom ne mora da se otvara lobanja kao kod neurofizioloških i neuroanatomskih ispitivanja.
Veze između lokalnog moždanog krvotoka, lokalnog moždanog metabolizma, lokalne neuronske aktivnosti i specifičnih kognitivnih funkcija niukoliko nisu linearne. Zato se kod različitih metoda merenja često javljaju nesuglasice, mada do njih dolazi čak i između rezultata jedne iste metode. To, međutim, ne umanjuje značaj ovih metoda za rasvetljavanje kognitivog i mentalnog rada, tim pre što se one mogu i kombinovati.
Tako danas primenom ovih metoda u klinickoj medicini kod mnogih slučajeva kognitivnih deficita moze da se pretpostavi koji su ih organski defekti u mozgu prouzrokovali. Ako, na primer, neko posle moždanog udara više ne razlikuje boje, oštecen mu je određeni vizuelni areal u kori velikog mozga. Ako neko ima smetnje u poimanju prostora ili orijentisanju u prostoru, ošteceni su areali u oblasti temena (na primer, zadnji parijetalni kortikalni areal). Smetnje u govoru, u zavisnosti od simptoma, ukazuju na oštecenja u Brokinom ili Vernikeovom jezičkom centru. Čak i "čisto duhovne" delatnosti kao što su zamišljanje, sećanje, razumevanje značenja nečeg izrečenog ili pročitanog, mogu se lokalizovati u mozgu. Pri tom je uglavnom prihvaćena pretpostavka da se zamišljanje određenih stvari i prisećanje na njih odvija upravo u onim arealima mozga koji su zaduženi i za opažanje tih stvari.
Filozofski potkovan čitalac odmah će prigovoriti da samo korelacija između duhovnih stanja i procesa u mozgu još uvek ne kazuje ništa o njihovoj pravoj vezi.
Od postojanja ove tesne korelacije polaze najrazlicitija stanovišta filozofije duha, a videćemo da ona daju i različite odgovore na pitanje da li duh može da nadživi mozak. Okvirno se u današnjoj polemici o odnosu duha i mozga može razlučiti pet pozicija.
Prva: duh se od materijalnog mozga razlikuje suštinski, ali sigurno ima uticaja na njega da bi uopšte mogao da utiče i na materijalni svet (interaktivni dualizam: Ekles, mnogi filozofi i psiholozi).21
Druga: duh nastaje filogenetski, ali i ontogenetski, pri individualnom razvitku svakog čoveka iz materijalnog mozga, da bi se potom ovog "oslobodio", postao "nematerijalan" i kadar da kao viši princip upravlja mozgom (emergentizam: Lorenc, Poper, mnogi filozofi i psiholozi).22
Treća: duh je sistem za obradu simbola po određenim pravilima. Ta obrada simbola može se odvijati pod potpuno različitim materijalnim uslovima, na primer u mozgu, ali i u kompjuteru (funkcionalizam: Fodor, mnogi kognitivni psiholozi i informatičari).23
Četvrta: duh je fizičko stanje koje generiše i prima značenje; ono nastaje u sadejstvu mnogih centara mozga i u interakciji mozga i organizma sa okolinom. Duh utiče na ne-duhovna stanja mozga, ali i ona uticu na njega. On jeste povezan sa radom određenih moždanih struktura, ali se ne može svesti na njih (neredukcionistički fizikalizam: Rot, i Svegler, neki filozofi, psiholozi, stručnjaci za mozak).24
Peta: duh je proizvod određenih moždanih struktura (ćelija u korteksu, određenih tipova sinapsi); on se u potpunosti može svesti na ove moždane strukture (neurobioloski redukcionizam: Sanze, Krik i Koh, neki filozofi, stručnjaci za mozak).25