Desilo mi se da čekam:satima,danima,nedeljama,mesecima kako bih ponovo videla lice,čula glas osobe od koje me deli prostranstvo.
Dešava mi se da čekam opet satima,danima,nedeljama nečiji odgovor,nečije pismo,bilo kakvu poruku,a da prepreka nije samo kilometraža,već nešto što se krije između upornog neodgovaranja na jasno poslate signale,na onu fino sročenu aluziju o nadi koja je umorna,o čekanju koje je mi je teret.
Čekanje je ponor između ljudi,prava mera strplivost i odanosti,pravi ispit za onoga ko čeka,ali i onoga ko se služi čekanjem onog prvog u smislu da razlogom zbog kog ga/je''osuđuje'' na čekanje,pokazuje koliko u sebi ozbiljnosti,vaspitanja i čovečnosti ima.
Zašto vam pričam o čekanju?
Jer,čak i sada,dok smo ovde ''zajedno'' na nepostojećem mestu,i čekamo neki glas da nas trgne,neki post da nas pokrne,onako u nama samima.
Čekamo.
Ali šta u suštini od tog čekanja i pokretanja koje nam obećava očekujemo?
Koliko puta sami sebe izdamo čekajući ono što ne mođe stići jer ne postoji?
Koliko puta sebe izdamo nečekajući ono što stiže sporo,ali sasvim sigurno idući ka nama?