Istorija Srbije - Strana 5
Strana 5 od 13 PrvaPrva ... 34567 ... PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 61 do 75 od ukupno 186
  1. #61

    Odgovor: Istorija Srbije

    Srbija za vreme borbi Vizantije
    i Ugarske

    1.deo
    Mađarska kraljevina, koja se tokom XI veka razvila i ojačala, osećala je od početka XII veka neodoljivu potrebu da dobije izlazak na more. Njena ekspanziona snaga tražila je sem toga i drugih puteva. Odbačeni sa nemačkih granica, Mađari se upućuju prema Balkanskom Poluostrvu kao području slabijeg otpora. God. 1102. oni su prisilili Hrvate na zajednički državni život, a do 1110. pokorili su i primorske gradove koji su pripadali Mlecima i čitav niz severnih ostrva u Jadranskom Moru. Radi tog prodiranja u Dalmaciju razvilo se suparništvo između Mletaka i Mađarske, koje je s izvesnim prekidima trajalo dve-tri stotine godina, podržavano životnom potrebom Mađarske da ima svoju obalu. Pošto su dobili Hrvatsku i Dalmaciju, Mađari su oko 1136. god. doprli i u Bosnu i dobili veliku župu Ramu, koja od 1138 ulazi u mađarsku kraljevsku titulu. Mađari tako dolaze u neposredne veze sa Hrvatima i Srbima balkanskog područja i živo utiču na njihov politički život.

    Vizantija, koja se pod tri energična cara iz dinastije Komnena, pod Aleksijem, Jovanom i Manojlom, od 1081-1180. god., digla ponovo i obnovila svoj stari sjaj i svoju moć, morala je doći u sukobe s Mađarskom, koja je tako snažno zakoračila na Balkan. Mađarsko širenje vršilo se na području koje je bilo pod suverenitetom vizantiske krune i na njen račun. Politička podozrenja Vizantije pojačale su i porodične spletke. Car Jovan Komnin bio je mađarski zet i kao takav posvećen u njihove porodične krize. Razumljivo je, da su u tim trvenjima i jedni i drugi, i Mađari i Grci, obraćali posebnu pažnju srpskom držanju. Ako i kad dođe do borbe oni će se voditi ili na samom području gde Srbi žive ili na njegovim granicama; u takvoj prilici držanje Srba moglo je ponekad da bude odlučno. Otud nastojanja Mađara da sa Srbima uđu u što tešnje veze, kao i težnje Grka da među Srbima nađu za sebe što pouzdanije poglavice. Oko 1127. god. došlo je do rata između Vizantije i Mađarske. Mađarska vojska osvoji Beograd i njegovim kamenjem stade pojačavati zemunski grad. Mađari su bez muke prodrli sve do Niša i Sofije, a delimično još i dalje, čak do Filipopolja. Car Jovan pohita da ih suzbije. Kombinujući napadaj s kopna i s vode, on uputi pojaču flotu uz Dunav. Potisnuvši Mađare s Balkana, on ih, zbunjene, potuče na levoj obali Dunava, kod Hrama. Po njegovu povratku Mađari pomognuti od Čeha, ponove napadaj na Braničevo. Car se ponovo vraća na Dunav da ih odbaci, ali je pohod bio žurno spremljen i završio je dosta jalovo.

    U vezi s tim ratovanjem javlja se i ustanak Srba, koji su izmoreni međusobnim borbama, bili priznali grčku vrhovnu vlast. U Rasu je sedeo predstavnik Vizantije. Srbi su digli ustanak potaknuti verovatno od mađarskih ljudi. Jednim prepadom oni zauzeše Ras. Grčki predstavnik, Kritopl, pobeže u Carigrad, gde ga car, za sramotu, dade obući u žensko odelo, posaditi na magarca i tako voditi po prestonici. Car sam krenu na Srbe, verovatno posle pohoda na Dunav, i pokori ih. Izvesne zarobljenike preselio je čak u Nikomidiju. Dukljanska Hronika beleži za vreme vlade kralja Đorđa Bodinovića borbe s Grcima, poraz i veliko zarobljavanje. U samoj Raškoj tad je bio veliki župan Uroš, sinovac Vukanov. Ime Uroš, kako je već napomenuo Jireček, nije srpsko i dolazi od mađarskog oblika Ur + osius. Za vreme Uroševo veze između Srba i Mađara dosta su srdačne. Kralj mađarske Stevan II, hoteći da obiđe kao naslednika svog polubrata Borisa, beše namenio krunu svom bratu od strica, slepom Beli. On je Belu i oženio jednom srpskom princezom, Jelenom, ćerkom Uroševom, malo pred svoju smrt (1. marta 1131.).

    Ova srpsko-mađarska dvorska veza bila je od znatna uticaja na razvoj daljih događaja. Mađari su težište svoje politike ovog vremena vidno preneli na balkanska pitanja. Njihova borbena linija prelazi Savu i Dunav; oni čak teže da se postepeno učvrste i u moravskoj dolini. Ušavši u borbe ranije s Mlecima i sad sa Vizantijom, Mađari žele, prirodno, da sa slovenskim elementom ostanu u dobrim vezama. Kraljica Jelena i naročito njen brat Beloš, koji živi na mađarskom dvoru, vrše jak uticaj u Mađarskoj. Njihova politika je čvrsta, i miroljubiva. Za vlade Bele II i Jelenino dobili su Mađari Ramu, a možda i ostalu Bosnu. U osnivačkoj povelji manastira Čatara u Mađarskoj, na skupu u Ostrogonu, 1137. god., Bela II "po pristanku cele zemlje" daje bosansko vojvodstvo svom sinu Ladislavu. Nema nikakva pomena o tom kako je Bosna došla u mađarski posed; ali ne izgleda nemoguće, da je dolazak Mađara u Ramu, svakako iz Dalmacije, mogao biti i bez otpora s bosanske strane. Posle smrti kralja Bele (1141. god.), regentsku vlast za njegova maloletnog naslednika Gejzu I, vršili su kraljeva udovica Jelena i brat joj, palatin i ban Beloš. S Belošem se još jače naglašava slovenofilska politika mađarske države. Za mladog kralja Gejzu bi isprošena kći ruskog velikog kneza u Kijevu, a Beloševa kći je udata za brata nove kraljice.

    U ovo vreme, nekako, javlja se u Bosni ban Borić. On je poreklom iz Grabarja, blizu Broda, i imao je poseda na obe strane Save. Kako je i zbog kojih zasluga došao Borić do časti bosanskog namesnika, odnosno bana, nije poznato; zna se samo, da je pripadao jednom jakom brastvu. Ne zna se ništa o tom, da li je za bana došao pristankom naroda, ili zahvaljujući svojoj ličnoj vrednosti, ili kao mađarski poverenik. U ovom poslednjem slučaju bilo bi za mađarsku politiku tog vremena karakteristično, da je na to mesto postavljen on, Srbin ili Hrvat, a ne koji od mađarskih velikaša.

    God. 1143. dolazi na vizantiski presto car Manojlo Komnin. To je poslednji veliki, pravi car Vizantije; lep, darovit, fizički vanredno razvijen, poduzetan u velikim planovima i smeo u podvizima. "Manojlo je bio ideal jednog viteza po franačkom shvatanju" kaže lepo H. Gelcer. Njegova je snaga, istina, bila više fizička nego intelektualna, ali je imponovala, i dala Vizantiji ugled kakav više nikad nije imala, naslanjajući se na tekovine dva njegova velika romanska prethodnika. Za njegova vremena prošao je drugi krstaški pohod preko vizantiskog područja u Evropi, 1147., i opet ne bez kriza i sukoba. Carevi sukobi sa zapadnjacima dadoše povoda Normanima da obnove svoje davne napade na istočnoj obali Jadranskog Mora i da napadnu i druga područja Carevine. Kad ih je Manojlo potukao i kad se spremao da ih napane i u Italiji, Normani pokušaše na sve načine da zabave cara nekim domaćim zlom. Obratiše se čak i Mađarima, pa i nama Srbima, da bi se krenuli protiv Vizantije i olakšali njihov položaj. Teško je utvrditi, da li je srpski ustanak iz 1149. god. u kakvoj vezi s tom agitacijom, ili je ta veza samo kombinacija grčkih hroničara po koincidenciji događaja. Istina je, samo, da je veliki župan raški Uroš Prvoslav ustao protiv Vizantije. Car Manojlo, osvojivši od Normana Krf, dođe s vojskom lično u Srbiju i zauze Ras. Srbi su se bojali otvorena sukoba s njime, pa se povukoše u planine. Ostavivši kao svog namesnika Konstantina Anđela on je pošao da pokori i ostale pobunjene strane. Zetski knez Radoslav ne beše se pridružio ustanku i s toga je sad bez bojazni izišao pred cara. Manojlo ga je lepo primio i ostavio ga, da kao njegov vazal vlada i dalje. Pošto je na juriš osvojio grad Galič niže Zvečana car se morade vratiti u Ras, jer su Srbi tu bili pritesnili njegova namesnika. Srbi se ponovo povukoše u planine, kuda ih grčka vojska nije smela da goni. Kako je u to vreme nastala i zima, car Manojlo popali Urošev dvor, opleni okolinu Rasa i vrati se u Carigrad. Iduće godine on više nije hteo da kreće na Srbiju, dok je u gori bilo lista, nego po staroj taktici, preporučivanoj još od Pseudo-Mavrikija, sačeka da list opane, kako bi Srbi imali manje skloništa, a njegova vojska manje iznenađenja. Srbi su za to vreme ušli u savez s Mađarima i čekali pomoć od njih. Obavešten o tom car je pošao u Niš, da odatle lakše spreči spajanje srpske i mađarske vojske, ako bi ova pošla starim putem niz moravsku dolinu. Čuvši, verovatno, za izvesna kretanja oko Save on požuri iz Niša i preko Lugomira izbi na Savu, a odatle na Drinu. Ova reka je, kaže Kinam, savremeni grčki hroničar, razdvajala Bosnu "od ostale Srbije". Mađari su za to vreme već bili stigli u Srbiju, verovatno preko Bosne. Njihove pomoćne čete sačinjavahu Pečenezi i muslimansko hazarsko pleme Kalisija, koje beše naseljeno oko Sremske Mitrovice i koje je, nema sumnje, u vezi i sa mesnim nazivom Kalesija kod Zvornika. Kod Drine dođe do prvih sukoba. Car je za to vreme s većim delom vojske čekao na sečeničkom putu da bolje razmotri opštu situaciju, pa onda krenu na Taru, gde se behu združile srpske i mađarske čete. U borbi su obe strane pokazale mnogo junaštva, ali su Grci, bolje vođeni, odneli pobedu. Naročito se u toj borbi lično istakao sam car. Borio se kao legendarni Roland, spasavajući svoje iz najtežih situacija. U dvoboju s mađarskim vođom Bakhinom, jednom grdosijom retke snage, dobio je čak jedan strahovit udarac po glavi, čiju je smrtonosnost odbila samo jaka kaciga, koja mu se ipak bila zasekla u meso. Na kraju tog strašnog dvoboja car je ranio Mađara po ruci i zarobio ga. Bakhinovim padom rešena je i bitka. Tad se pokorio i Uroš. U pokajničkom odelu došao je on caru u tabor i molio i dobio oproštaj. Ustavši ispred carevih noga, on se zakleo na vernost i primio obavezu da će pomagati cara sa 2.000 ljudi pri ratovanju u Evropi, na zapadu, a sa 500 u Aziji, na istoku, mesto sa 300 ljudi koliko se dotle davalo.

  2. #62

    Odgovor: Istorija Srbije


    Srbija za vreme borbi Vizantije i Ugarske

    2.deo
    Pošto je pokorio Srbe car odluči da kazni i Mađare. 1151. god. spremao je napadaj s planom, da mu oveća flota s Dunava pomogne iskrcavanje vojske, koja se okupljala oko Beograda. Kad flota zakasni on je ne htede čekati, nego se čamcima prebaci u Srem. Dopro je, pleneći, do Fruške Gore, a onda se vratio da uzme duže opsađivani Zemun. Broj zarobljenika bio je ovoga puta veći od broja careve vojske. Mađarska vojska, koju je vodio Beloš, nedovoljno jaka brojem, manevrisala je prema Braničevu, hoteći možda da ugrozi Grcima veze sa zaleđem. Car se uputi odmah na taj kraj, da ugrozi Mađare i u Tamiškom području. Zbunjeni i uplašeni Mađari zatražiše mir i car im ga dade zadovoljan postignutim uspesima.

    Mađari ne mogoše da prežale ovaj neuspeh i s toga se počeše spremati na osvetu. U veze s mađarskim dvorom uđe vizantiski namesnik u Beogradu i Braničevu, a carev rođak, Andronik Komnen, lep, hrabar i vanredno duhovit čovek, ali cinik, do krajnje mere. On je bio voljan da izda Mađarima dunavske grčke tvrđave pod uslovom da mu oni pomognu dobiti carsku krunu u Carigradu. Manojlo je na vreme pohvatao prepisku o toj stvari i sprečio izdaju. Mađari domalo pređoše u otvoren napadaj, spremivši se dobro i polako. S jeseni 1154. god. krenuše oni i opet na Braničevo, s pomoćnom vojskom bosanskog bana Borića, Čeha i s nešto tuđih plaćenika. Car Manojlo, nimalo iznenađen pođe im u susret. Na glas o njegovu dolasku, u mađarskoj vojsci nasta zabuna i povlačenje. Zbog nadošle vode ne mogaše Mađari da pređu odmah Dunav, nego se uputiše prema Beogradu, da tu prebrode Savu. Prilikom toga povlačenja nastradao je od Mađara jedan grčki odred, koji je bio upućen da progoni Bosance s banom Borićem, pa naišao na njih. Car je s mukom uspeo, da umiri uplašene Beograđane, koji su hteli da se predaju Mađarima. Iduće godine, kad se car spremao na nove akcije, Mađari mu ponudiše mir, pobojavši se njegovih veza sa Fridrihom Barbarosom. Car je brzo pristao na mir hoteći da dobije slobodne ruke protiv Normana u Italiji.

    Za vreme ovih mađarsko-grčkih borbi Rašani se ne pominju kao mađarski saveznici. Veliki župan Uroš II, koji je bio mađarski prijatelj, beše potisnut, a kao njegov takmac izbio je Desa, njegov brat. Desa je oko 1150. god. postao gospodar Duklje, Trebinja i Zahumlja, verovatno posle rata s Grcima. Iz god. 1151. postoji jedna njegova povelja benediktinskom manastiru Sv. Marije na Monte Garganu, kojom mu je ustupio ostrvo Mljet. Ojačavši se na svom području, Desa je potisnuo brata, možda i kao predstavnik one politike, koja nije htela da se naslanja na Mađare. Oba su se brata našla pred carem Manojlom, kivni jedan na drugog, s puno uzajamnih optužaba. Čak su i sablje potrzali jedan protiv drugog. Manojlo se opredelio ovog puta za Uroša, nemajući sigurno nikakva dokaza da je prekršio zakletvu. Tražio je, naravno, od njega da se na primljenu obavezu zakune još jednom i uzeo mu je, za veću sigurnost, još i taoce. Međutim, car nije odbio ni Desu. On je njemu, verovatno kao predstavniku antimađarske struje, dao kao lično leno bogati neki kraj "Dendra", upravo neku "Šumadiju", uz raške zemlje. On je tako od Dese napravio svog poverenika i večnu opomenu za Uroša.

    Uroš se nije dugo održao. Neposredan uzrok njegovom padu nije poznat, ali je sigurno da je izgubio poverenje kod cara Manojla. Kao njegov naslednik javlja se Beloš, možda njegov mlađi brat, koji se zbog dinastičkih sukoba u Mađarskoj sklonio u Rašku. Ali Beloš ne ostaje dugo na prestolu, nego se doskora ponovo vraća u Ugarsku. Iza njega dolazi na vlast Desa, oko 1150. god. Ovo je bio čovek širih veza i veće energije. Ulazio je u pregovore s Nemcima, a izgleda da se orodio i sa mletačkim duždom Vitalom II Mikijelijem, udavši svoju kćer za njegova sina Leonarda. Glavnu svoju aktivnost razvio je Dasa u Zeti, gde je potisnuo tamošnjeg kneza Radoslava na primorje od Kotora do Skadra. Prema Vizantiji bio je Desa s početka lojalan i povratio joj je onu oblast "Šumadije", koja mu je bila ustupljena kao lično leno. Ali, god. 1162., kad je u Ugarskoj digla glavu antigrčka stranka i proterala jednog Manojlovog kandidata za presto, Desa počinje politiku koja nije bila dovoljno pouzdana za Grke. On ponovo zauzima ustupljenu oblast "Šumadije" i ustručava se, sve do dolaska careva u Niš, da uputi u grčku vojsku obavezni broj pomoćnih četa. Manojlo s toga sumnja u nj, veruje u neke opasne veze Desine s Mađarima i na kraju odlučuje, da Desu ukloni iz Srbije povedavši ga sa sobom kao zarobljenika.

    Mađarska je tokom 1162/3. god. bila poprište ogorčenih dinastičkih kriza, koje su, zbog vizantiskog posredovanja, dobile čisto politički karakter. Posle dugih borbi pobednik je ostao Stevan IV, sin kralja Gejze. Za vreme tih borbi bosanski ban Borić držao je stranu vizantiskog kandidata, isto kao i stari Beloš, koji je u to vreme bio ban Hrvatske. Posle Stevanove pobede Belošu nestaje traga; po svoj prilici svrgao ga je mladi kralj kao svog protivnika ili je poginuo u vreme tih međusobica. Isto tako mađarski kralj se osvetio i banu Boriću, poslavši na nj s vojskom nemačkog viteza Gotfrida, rodonačelnika porodice Kelad. Jedan mutni izvor pominje, da je bosanski vođa bio potučen i da je Gotfrid radi svog uspeha postao miljenik kralja Stevana. Kao kraljev pristalica verovatno je došao s Gotfridom u Bosnu i jedan knez Kotroman, koji je s kraljem Stevanom 1163. god., kao svedok, potpisao povelju s povlasticama spljetskoj crkvi. Možda je taj Kotroman, "Got", kako ga zovu dubrovački izvori XV veka, pravi rodonačelnik bosanske dinastije Kotromanića.

  3. #63

    Odgovor: Istorija Srbije

    Stevan Nemanja

    1.deo
    Politička aktivnost Nemanjina, gotovo kroz ceo njegov život, uslovljena je upornom borbom između Vizantije i Mađarske o prevlast u severnim delovima Balkanskog Poluostrva. Zahvaljujući toj borbi, naročito posle smrti moćnog cara Manojla, uspelo je Nemanjinom državničkom talentu da Srbiju razvije kao osetnog političkog činioca na Balkanskom Poluostrvu i da joj da državni program među srpskim i srodnim slovenskim plemenima za čitav niz vekova. Od Nemanje počinje prava srpska država Srednjega Veka; do njegove pojave mi smo imali samo historiju plemena, lokalne pokrete i lične pokušaje, ali nismo imali prave državne misli. On je, kako je to već lepo istakao njegov sin, Stevan Prvovenčani, "skupljač izgubljenih delova svog otačastva, a i obnovitelj".

    Pre Nemanje, dve glavne srpske oblasti, Zeta i Raška, behu dva jaka i nepomirljiva suparnika. Zeta, kao primorska oblast, bila je pod jakim uticajem stare romanske kulture i sa mnogo elemenata njene etničke tradicije. Bar, sa katoličkom arhibiskupijom, bio je jedan od glavnih rasadnika te kulture; posle Kotor i Dubrovnik delovahu sa svoje strane. Tu je gotovo isključiv uticaj zapadne crkve. Svi natpisi do kraja XII veka pisani su tamo latinski, kao i mnogo pominjana Dukljanska Hronika. Poznata je činjenica, da početkom XII veka, kad se Nemanja rodio, u unutrašnjosti, blizu Podgorice, nije bilo pravoslavnog sveštenika i da je novorođeni bio kršten po zapadnom obredu. Pored Srba, u Zeti je bio dobar procenat Romana i Arbanasa i uticaj te etničke mešavine morao se i politički osećati. Prema takvoj Zeti stala je konzervativna, patrijalhalna i rasno mnogo čistija Raška, u kojoj se čuvao narodni jezik i s njim ostalo narodno nasleđe. U njoj je uticaj istočne crkve, s narodnim slovenskim elementom, bio toliko jak, da je Nemanja, kad se vratio u tu oblast, mogao i po drugi put biti kršten i to, naravno, po istočnom obredu. Između takve dve oblasti moralo je, po sili prilika, doći do borbe. Prva srpska država obrazovala se u Raškoj i odatle je počela srbizacija susednih oblasti. U XI veku Zeta je uspela, da se prva iščupa ispod grčke vlasti i da postane vodeća sila među Srbima. Ali ta njena prevlast traje kratko; jedva nešto više od pola veka. Periferiski delovi jednog naroda, kao i periferiske oblasti, ne mogu biti jezgra jedne velike države. S toga je pojmljivo, što Zeta ili dalmatinska Hrvatska nisu mogle nikad okupiti pod svoju vlast sva narodna plemena, ili su to činile samo privremeno, u izuzetno povoljnim prilikama. S Nemanjom je i to pitanje rešeno definitivno. Osnova srpske srednjevekovne države postala je Raška, koja se nalazila u središtu srpskih oblasti i po tom svom središnjem položaju ona je bila centralni deo celog našeg državnog organizma.

    Nemanjina porodica poreklom je iz Zete. U njoj se često ponavljaju imena predaka, kao što je to i inače čest slučaj, i mi po tim imenima možemo praviti izvesne zaključke. Nemanjin prvi sin nosi ime Vukan, Vukana Nemanjića Đorđe, Stevana Nemanjića Radoslav, a to su sve poznata imena iz zetske dinastije. Vukan je bio poznati Bodinov rođak i moćni župan u Raškoj; možda je on i neposredni predak Nemanjin. Otac Nemanjin izgleda da se zvao Zavida; koliko se dosad zna, on nije bio ličnost od većeg značaja. On je za vreme dinastičkih borbi u Raškoj, posle Bodinove i Vukanove smrti, bio proteran otuda i sklonio se za izvesno vreme u Zetu. Tu mu se 1114. god. rodio Nemanja, u Ribnici kod Podgorice. Ima predanje, da je tu posle podignut manastir Sv. Petra i Pavla. Kad je njegov otac uspeo da se vrati u Rašku "na stalno mesto", posle poraza kralja Đorđa, Nemanja bi kršten ponovo. Hoteći, da njegov sin u Raškoj mogne biti od uticaja i čvrsta korena, otac je učinio tu karakterističnu promenu, nesumnjivo kao očevidan ustupak shvatanjima, koja su vladala u toj zemlji. Ako je to krštenje želeo sam Nemanja onda je to jasan znak njegove političke uviđavnosti i gipkosti. Ovo prekrštavanje ujedno ilustruje protivnost između obadve kulture, u Zeti i Raškoj, i osećanje njihovih pripadnika kad se nađu na poslu u drugoj sredini.

    Mladost Nemanjina bila je veoma burna. U svojoj oblasti, u koju su spadale Podgorica, Ibar i Rasina do Morave, on je počeo svoje prvo administrativno-političko delovanje. U porodici je postojala tradicija uzajamnog progonjenja i nepoverenja; sablažnjive scene otimanja o vlast bile su na dnevnom redu. Njima je bio zaražen i sam Nemanja. Ambiciozan i bez mnogo obzira on je hteo da preskoči stariju braću. Njegov sin biograf ne krije, da je radi toga, prirodno, bio omrznut od braće i da je izazvao njihov otpor. Nemanja je s početka vodio grkofilsku politiku računajući da će pomoću nje doći pre do uticaja. Tako je dopro glas o njemu i do cara Manojla. Car je, pri svom dolasku u Niš (možda 1162. god.), pozvao Nemanju i da ga ohrabri u tom pravcu bogato ga je obdario, dao mu oblast Dubočicu kod Leskovca kao večnu baštinu i proglasio ga u njoj samovlasnim. Ponovio je, dakle, i s njim donekle ono, što je već ranije probao sa Desom. Car je, uklonivši Desu, a davši Nemanji naročit značaj, svakako hteo da u Srbiji stvori čistu situaciju. U slučaju novih zapleta sa Mađarskom nije hteo da ima neprilika i sa srpske strane.

    Mađare je car Manojlo bio sasvim pritesnio. Kraljević Bela morao je živeti u Carigradu, gde su ga i oženili, a Beline zemlje, Dalmacija sa južnom Ugarskom (ispod Velebita), morale su doći pod carigradsku upravu. Mađari su radi toga ogorčeni i spremaju otpor.

    Car Manojlo, obavešten o njihovu nezadovoljstvu i unutrašnjim trzavicama, u dva maha upada u Mađarsku, 1163./4. god. God. 1164. uzeo je car jurišem Zemun i poharao čitav Srem. Uz Grke su išli i obavezni odredi Srba. Druga grčka vojska, pod vođstvom Jovana Duke krenula je na zapad, preko Srbije i Bosne na Dalmaciju. Bez velikog otpora Grci su uzeli 57 gradova od Spljeta do Bara. Pokorili su tom prilikom Bosnu i Dalmaciju i naterali ih, da priznaju grčku vrhovnu vlast. U severnoj Dalmaciji postade grčki namesnik Nićifor Halufa, a u južnoj s Dukljom kir Izanacije. Srem i susedne oblasti dođoše pod vlast Kostantina Anđela i Vasilija Tripsiha. Za njihove uprave podigoše se porušene kule zemunske, a utvrdiše se i beogradska gradska platna. Isto tako beše obnovljene utvrde Braničeva i Niša, a Braničevo još i naročito naseljeno.

    U ovo vreme u Srbiji se ponovo javlja Desa. Ne znamo kako je otišao iz Carigrada, da li s kakvom carevom dozvolom ili kao begunac, ali u Srbiji on je ponovo protivnik Vizantije. Kad se car spremao da krene na nj, Desa se prepane i zamoli da ga car primi. Manojlo, uvek dosta lakoveran, primi ga; istina, s mnogo prekora ali bez gore štete. Desa mu se doduše zakleo na vernost, ali bez namere da drži obavezu. "Zakleh se jezikom", govori za nj jedan grčki pisac, "ali srce osta bez zakletve". Nemanja je za to vreme bio povučen, i svakako na strani Manojlovoj. Iz tog vremena su njegove zadužbine u Kuršumliji, Sv. Nikola i Bogorodičin Manastir.

    Mletačka Republika koja se ranije obraćala za pomoć Vizantiji zbog osvajačke politike Fridriha Barbarosa u severnoj Italiji, poče vidno da menja svoje držanje kad vide Grke kao gospodare Dalmacije. Ona se približi Mađarskoj kao prirodnom savezniku protiv Grka. U isti mah počeli su da rade i među srpskim plemenima, naročito u Raškoj, kako bi ih digli protiv Vizantije. Na novi rat se nije dugo čekalo. Mađari krenuše vojničku akciju već 1166. god., da potisnu Grke iz novodobijenih oblasti. Prve uspehe postigli su u Dalmaciji, gde nije bilo mnogo carskih posada, a potom i u Sremu. Mađarski uspesi s jedne strane, a napredovanje Grka u Italiji, gde su zauzeli važni Jakin s druge, opredeliše Mletke da stupe u otvoren savez s Mađarskom. Car Manojlo, sagledavši opasnost, reši se da celu ovu akciju uguši u zametku. Na Mađarsku krenuše tri vojske, jedna s Dunava, a druge dve čak preko Vlaške i Moldavske, da upanu u srce zemlje, izvodeći jedan dotle neupotrebljavani strateški manevar. Dok je glavna mađarska vojska operisala prema Dunavu, zašle su dve grčke vojske duboko u njihovo područje izazvavši opštu paniku. Mađari biše prisiljeni da preko posrednika mole primirje. Verovatno zbog nekih njihovih preteranih zahteva ne dođe do mira, nego se ratovanje nastavi i cele 1167. god., i to na mađarsku štetu.

  4. #64

    Odgovor: Istorija Srbije


    Stevan Nemanja

    2.deo
    Nemanja, sad kao protivnik Vizantije ulazi u tešnje veze sa Mlecima, koji su zbog svog odmetništva od Vizantije izazvali gnev Manojlov protiv sebe. Mlečani u Primorju počinju živu akciju protiv Grka. Nemanja želi da im se pridruži, i to baš akcijom u tom pravcu, prema Primorju, a posebno prema Kotoru. Kad je mletačka flota, koja je organizovana na brzu ruku posle napada na mletačke trgovce u Carigradu (12. marta 1171.), krenula u septembru te godine prema istoku, pokorila je, uz put, Trogir i Dubrovnik. Tada je nekako počela i Nemanjina akcija. U isto vreme Nemanja je ušao i u veze s Mađarima i preko njih sa austriskim vojvodom, koji je bio u srodstvu s mađarskim kraljem. S toga je jednu svoju vojsku Nemanja uputio i u moravsku dolinu, ugrožavajući saobraćaj između Niša i Beograda. Imamo iz tog vremena nekoliko zanimljivih podataka o Srbima. U Ravnom, današnjoj Đupriji, na sred moravskog puta, bilo je srpsko stanovništvo. Ono nije htelo da pusti u grad saskog kralja Hajnriha Lava, krajem marta 1172., kako su ih grčki pratioci kraljevi kao carske podanike nagonili na to. Srbi su očevidno bili uzbunjeni Nemanjinom akcijom, i nisu hteli da prime saskog kralja kao grčkog prijatelja. Nemcima su Srbi, u svojim šumama, izgledali divlji, neobuzdani i suroviji od životinja, sa dosta podmuklosti. Srbi su blizu Ravnog izvršili i jedan neuspeli noćni napad na njihov dobro čuvani tabor. Srbi su, pisao je skoro u isto vreme Viljem Tirski, "narod neobrazovan, bez svake discipline, stanovnik gora i šuma, nepoznat sa zemljoradnjom. Srbi su bogati domaćom sitnom i krupnom stokom, mlekom, mesom, medom i voskom." Drski i nasrtljivi, oni napadaju susedstvo i ugrožavaju mir.

    Kod Mađara brzo nasta promena. Posle smrti kralja Stevana (4. marta 1172. god.), kad se Manojlo beše krenuo s vojskom da im za kralja dovede svog kandidata Belu, pogrčenog Aleksija, dočeka ga u Sofiji njihovo poslanstvo i zamoli da im svog kandidata uputi na presto. Kad je tako bez muke rešio pitanje Mađarima, car se okrenu protiv Srba. Mlečići behu, međutim, nastradali u istočnim vodama i od njih se nije imalo čemu nadati. Uplašen, Nemanja se povuče u planine i otud poruči caru da hoće da se pokori. Kad je razabrao da se može nadati milosti, stigao je pred Manojla gologlav i bosonog, s golim rukama do lakata, s konopcem o vratu, podnoseći caru mač, da s njim uradi što hoće. Ovaj stav potseća u našem narodu na scenu pri krvnom umiru, kad krivac dolazi da moli milost. Pred carem Nemanja je pao ničice i molio za oproštenje. Car se smilovao, ali ga ipak povede sa sobom u Carigrad, da mu ukrasi pobedni trijumf. Visok i naočit Nemanja je bio od svih primećen, a carigradska publika, kao i njeni pisci, nije štedela s potsmehom na njegov račun. U pohvalnoj besedi caru arhiepiskopa Jevstatija pominje se, da je Nemanja bio "na bolje okrenut" više ranama nego grozom. Srpski narod je u toj besedi označen kao "veliki", a Nemanja kao "čuven" ili "slavan".

    Posle ove teške lekcije Nemanja više nije pomišljao na otpor protiv Manojla. Sav se dao na sređivanje prilika u svojoj državi. Naročitu je pažnju obratio suzbijanju bogumilske jeresi i jačanju pravoslavlja. Protiv jeretika je upotrebio vrlo oštre mere: njihovom učitelju odrezao je jezik, a sledbenike je čak i spaljivao ili naterivao u beg; imanja im je zaplenio, a knjige spalio. Njegova braća morala su da mu se pokore i priznaju njegovu vrhovnu vlast, da bi mogla da zadrže svoje oblasti. Kraj oko zapadne Morave držao je Stracimir, koji je osnovao Bogorodičnin Manastir u Gracu (Čačku), a u Zahumlju je vladao "veliki knez" Miroslav, osnivač manastira Sv. Petra na Limu, za kim je bila udata sestra bosanskog bana Kulina. Miroslav je navukao na se prekore papske kurije i 1181. god. prokletstvo jednog papinog legata, što je uzeo zaštitu neretljanske Kačiće, koji behu ubili spletskog biskupa Rajnerija, i što je zadržao za se biskupov novac. Sem toga, Miroslav je sprečavao da se urede odnosi i popune mesta u nekadašnjim katedralnim sedištima njegove oblasti. Miroslavov šurak, poslovični bosanski ban Kulin, javlja se pouzdano od 1180. god., a verovatno je i od ranije vladao u Bosni. Možda je on došao neposredno iza bana Borića, negde odmah iza 1163. god. Sad je, kao i Nemanja, priznavao vrhovnu vlast Vizantije.

    Još u punoj muškoj snazi, sa 58 godina, umro je 24. septembra 1180. god. silni car Manojlo, poslednji veliki car Vizantije. Njegova vladavina, mada puna uspeha, bila je u stvari više niz sjajno izvedenih vojničkih manevara, nego državničkih konstrukcija. I s toga je, još za njegova života, bilo jasnih znakova da Vizantija pati od dosta nevolja, koje on nije uspeo da otkloni; posle njegove smrti zlo je, naglo i nepoštedno, uzelo neodoljiv mah. Carev sin, Aleksije, bio je maloletan, a njegova okolina, odmah od prvog dana, poče borbu za vlast. Veštim spletkama i s retkim cinizmom dočepa se prestola Andronik Komnen, rođak Manojlov, čovek velike darovitosti, ali još veće pokvarenosti i svireposti. Čim su neprijatelji Vizantije saznali za Manojlovu smrt i za krize u dinastiji, spremiše se da povrate i okaju sve, što su izgubili za Manojlove vlade. Već u zimu 1080/1. zauzeli su Mađari severnu Dalmaciju zajedno sa mletačkim ali njima odanim Zadrom. Na vest, da je u Carigradu zatvorena Manojlova udovica, prešao je mađarski kralj Bela, prijatelj i štićenik Manojlov, 1182. god. u otvoren napadaj i na dunavskoj liniji, prema Beogradu i Braničevu, pošto je zauzeo Srem. Pokolj Latina u Carigradu, koji su pomagali nepopularnu vladu careve udovice, izazva protiv Vizantije ogorčene proteste i ubrza odluke za osvetu. Kad pogibe careva udovica i posle mladi car Aleksije, uz druga lica iz carske kuće i aristokratije, Andronikova vladavina bi žigosana kao najgrublja. I Stevan Prvovenčani kod nas zabeležio je, kako u Carigradu nastade "car ljuti i krvoprolijatelj". Protiv Vizantije diže se mađarski kralj Bela i s njim u savezu Nemanja i, kako izgleda, bosanski ban Kulin. Bela je hteo da sveti carevu udovicu, svoju svastiku, a u stvari da nastavi ekspanzivnu politiku Mađarske, koju Manojlo beše zaustavio. Nemanja je išao za tim, da oslobodi Srbe od Vizantije i da proširi svoje državno područje. Bosanci su ratovali uz mađarsku vojsku.

    Vizantisku vojsku u istočnoj Srbiji, prema Mađarima, vodili su Aleksije Vranas Andronik Lapardas. Na glas, da je Andronik preuzeo vlast u Carigradu, među njima nastadoše nesuglasice i potom rastrojstvo u vojsci. Vranas je bio za Andronika, a Lapardas protiv njega. Ovaj drugi napusti vojsku i krenu za ličnim avanturama. Razumljiva je stvar, da ova vojska nije mogla biti podesna za veće akcije. Mađarska i srpska vojska potisnula je Grke iz moravske doline i prodrla je sve do Sofije, opljačkavši Beograd, Braničevo, Ravno, Niš i samu Sofiju. Mađari su tu prekinuli ratovanje i vratili se natrag, a Nemanja je ostao da dalje ratuje za svoj račun. Glavna Nemanjina osvajanja izvršena su u ovo vreme, od 1183-1190. godine; na žalost, tačna hronologija njegove aktivnosti još nije utvrđena. On je potpuno pokorio Zetu u celom njenom opsegu, zajedno sa Skadrom, i čitavo bokeško primorje. Od svih gradova izdvojio je i poštedio Kotor (1185. god.); u njemu je čak sazidao i svoj dvor. "Grčko je ime istrebio", piše Prvovenčani, "da im se ne pominje otad u toj oblasti". Tom prilikom uklonjena je iz Zete i stara domaća dinastija, odnosno njen poslednji vladar, veliki knez Mihajlo. 20. avgusta 1189. god. našla se Mihajlova žena Desislava, u pratnji barskog arhiepiskopa Grgura i nekih drugih dvorskih ljudi, kao begunica u Dubrovniku, gde je predala opštini dve lađe. Barski arhiepiskop uzalud je tražio veza i možda pomoći kod svog spljetskog u Hristu brata; u ovaj mah nije bilo nikog, ko bi hteo i mogao da spreči Nemanjinu akciju u tom pravcu.

  5. #65

    Odgovor: Istorija Srbije

    Stevan Nemanja

    3.deo
    Od južnih primorskih gradova protiv Nemanje se s uspehom održao jedini Dubrovnik. Jaki gradski bedemi štitili su malu republiku pod Sv. Srđem s kopna, dok za udar s mora Nemanja nije imao dovoljne flote. Prema dubrovačkim hronikama, pisanim kasnije, ali ponajviše na osnovu stare građe, napad na dubrovačko područje izvela su 1184.(?) god. Nemanjina braća, humski gospodar i neposredni sused Miroslav i Stracimir. Miroslavljeva flota stradala je 18. avgusta kod Poljica, preko puta od malog ostrva Koločepa, a Stracimirov pohod na Korčulu, posle gubitka flote, završio se s potpunim neuspehom. Poučena iskustvom, braća su ponovila napadaj iduće godine na Dubrovnik samo s kopna, ali i opet bez sreće. 27. septembra 1186. potpisan je ugovor o miru koji je i očuvan. Župan Nevdal i Družina Vidošević došli su u Dubrovnik i utvrdili pogodbe mira sa zastupnikom normanske sicilske kraljevine, čiju su vrhovnu vlast priznavali Dubrovčani kratko vreme od 1185.-1192. god., s knezom dubrovačkim Krvašem i arhiepiskopom Tribunom. Dubrovčani su tim ugovorom dobili slobodnu trgovinu po raškoj državi; pravo ispaše na Nemanjinom području i iskorišćavanje šume. Humljanima je za to dato pravo slobodnog prometa u Dubrovniku.

    U leto 1185. krenuta je i velika normanska ofanziva protiv Vizantije, koja je posredno pomagala i Nemanjinim uspesima. Normani uzeše Drač i Solun i spremahu se na sam Carigrad. U prestonici izbi buna, kojoj se stavi na čelo Isak Anđel, od 12. septembra novi car. Andronik bi uhvaćen i u strahovitim mukama ubijen. Normani, izgubivši u pljačkanju potrebnu disciplinu, biše u jesen poraženi na donjoj Strumi i izgubiše sve tekovine.

    U vreme ovih opštih pokreta odmetnula se 1185. god. od Vizantije i Bugarska, pod vođstvom braće Teodora i Asana Belguna. Da bi se osigurali od Vizantije, koja je, pored svih unutrašnjih nezgoda, pokušala da ustanak uguši, Bugari uđoše u veze sa Kumanima preko Dunava i sa Nemanjom preko Timoka. Nemanja je s planom širio svoju akciju prema Bugarskoj; osvojio je Niš i prodro u timočku dolinu. Tu je zauzeo i porušio gradove Svrljig, Ravno kod Knjaževca i Koželj. Pokušaj cara Isaka 1186/7. god., da pokori Bugare, nije imao uspeha; oni su za nepune dve godine već uspeli da prilično razviju svoju snagu. Car Isak je u ovoj teškoj situaciji za Carevinu pokazivao više energije nego što se od njega moglo očekivati. Da se oslobodi najopasnijeg protivnika, on se izmirio s Mađarima i oženio se ćerkom kralja Bele. Uz nju je trebalo da dobije i izgubljene gradove u moravskoj dolini. Ali je Nemanja, ušavši u to područje kao osvajač, hteo tu i da ostane, osećajući i privredni i vojnički značaj moravske doline. S toga je on, po svoj prilici, i pomagao bugarski ustanak i održavao veze s njima.

    Na glas, da je 3. oktobra 1187. sultan Saladin osvojio grob gospodnji, krenu se moćni nemački car Fridrih Barbarosa na nov krstaški pohod. On, koji je vek proveo sporeći se sa Rimom i nosio žig nekadašnje crkvene kletve, hteo je, pred kraj života, da jednim velikim delom, idealom tadašnjeg viteštva, dade dokaza o svojoj dubokoj hrišćanskoj odanosti. Srbi su, izgleda, znali za nj. On je bio poznati protivnik Vizantije u Italiji. Kako je Nemanja došao s njim u vezu ne može se pouzdano tvrditi, ali čini se, da je posrednik bio istarski krajiški grof i titularni vojvoda Hrvatske i Slavonije, Bertold Andeks. Nemanjin brat Miroslav pregovarao je s njim da za svog sina Toljena uzme Bertoldovu kćer. O Božiću 1188. god. došli su Nemanjini poslanici u Nirnberg, caru Fridrihu, s porukom, da njihov gospodar rado očekuje krstaše u svojoj zemlji. Kad je u maju iduće godine car krenuo iz Regensburga poznatim putem preko Mađarske i stigao u moravsku dolinu, mogao je da vidi neposredno razliku između srpskog i grčkog ponašanja. Čitavim putem, do Nemanjine granice, napadali su grčki najamnici i drugi pljačkaši, ponajviše po zapovesti braničevskog zapovednika, prtljag i pozadinu krstaške vojske. Nemanja je, međutim, pozdravio cara, kad je 27. jula stigao u Niš, zajedno sa svojim bratom Stracimirom, najsrdačnije. Oni donesoše vojsci obilate ponude u vinu, ječmu i mesu. Nemanja je izložio caru svoju antigrčku aktivnost i ponudio mu svoju saradnju; da se oprosti grčke vlasti, on je pristajao da prizna Fridrihovu, jer je mogla biti svakako manje neposredno osetna. I Bugari su, isto tako u Nišu, po primeru svojih srpskih saveznika ponudili caru saradnju u borbi protiv Grka. Međutim, Fridrih sad nije išao kao neprijatelj Vizantije; naprotiv, on je čak imao s njom jednu vrstu prijateljskog ugovora o slobodnom prolazu. Car je s toga po svoj prilici u Nišu još bio uzdržan.

    Grci su, naravno, bili obavešteni o svemu ovom. Na putu za Sofiju naiđoše krstaši na vizantisku vojsku, koja je bila tobože upućena protiv Nemanje, ali u stvari sprečavala i prolazak krstaša i dolazila s njima do sukoba, u raznim klancima, a posebno sa njihovim odvojenim odelenjima. Krstaši su imali naročitih teškoća sa snabdevanjem vojske, jer su im Grci pravili raznovrsne neprilike. S toga u Trakiji dođe do pravog neprijateljstva. Ljutit, car Fridrih je pomišljao da izvede čak i napad na Carigrad. U Trakiji on se, u isto vreme, rešio i da primi ponude Srba i Bugara, koji su mu mogli biti od znatne vojničke koristi. Sam Nemanja cenio je svoju vojnu pomoć na 20.000 ljudi, a Bugari na dva puta toliko. Nemanja, iako već u godinama, sada je mogao imati dve-tri godine preko sedamdeset, nije malaksavao u svojoj delatnosti, da što bolje i što pre iskoristi sve momente. On je pošao za krstašima sve do Trajanovih Vrata, pa je odatle skrenuo na dalja osvajanja, a caru Fridrihu je poslao svoje izaslanike u Andrijanopolj. Pregovore je u ime carevo vodio s Nemanjom Berhtold Andeks, njegov novi prijatelj. Nemanja je osvojio ovom prilikom čitav niz gradova: Pernik, Zemen, Velbužd, Žitomisk, Stob i samo Skoplje.

    U Adrijanopolju, 14. februara 1190. god., došlo je do mira između Grka i krstaša; Fridrih je svakako imao na umu više Saladina i pravi cilj svog pohoda, nego Isaka i njegove Grke. Čim se oslobodio te opasnosti, car Isak se reši da svu snagu obrne protiv Srba i Bugara. Brzo preduzeti pohod protiv Bugara nije uspeo; s toga se car za novi pohod protiv Srba spremi mnogo ozbiljnije. U jesen 1190. (ili možda 1191. god.) krenuo je on na Nemanju s dobro opremljenom vojskom. Nemanja se pred Grcima povukao s juga i negde na Moravi primi bitku. U toj borbi prošao je rđavo. Njegova vojska bi potučena, zemlja tog kraja opustošena, a njegov dvor, verovatno u Kuršumliji ili u njenoj blizini, popaljen. Ali Nemanja nije bio savladan; on je borbu mogao nastaviti i negde u svojim planinama Raške. Car Isak je s toga voleo, da se s njim nagodi i pristao je da bude vrlo popustljiv. Dobar deo Nemanjinih osvajanja ostade Srbima; tako sva Zeta, Kosovo s Lipljanom i Metohija do blizu Prizrena. Vizantija je gledala samo da rastavi Srbe od Bugara i da zadrži glavna mesta moravskog puta, kao Niš i Ravno. Srbi su, međutim, već u velikoj meri preplavili okolinu tih mesta i raširili se i prema istoku i prema severu, i to kao vrlo nepouzdani grčki podanici. Da obezbedi grčki uticaj u Srbiji, car Isak je ugovorio, da njegova bratičina Jevdokija, kći Aleksija Anćela, pođe za srednjeg Nemanjina sina Stevana, koji će imati da nasledi oca na prestolu. Takvi uslovi mira pokazuju najbolje koliko je Nemanja ojačao, koliko se Srbija digla, i kako se njena snaga i osetljivost Nemanjina sad, ipak, poštovala. Pri ranijim porazima srpski su župani bili srećni ako spasu glavu i održe presto; vizantiska milost bila je često čista milostinja i dobijala se s najvećim unižavanjem. Sad, međutim, sa Srbijom se pregovara, čine joj se ustupci i traži se njeno prijateljstvo. Istina, to se dešava u doba Isakovo, a ne u Manojlovo; u vreme kad Vizantija teško boluje od domaćeg rata.

    Ovim mirom s Grcima završio je stari i već zamoreni Nemanja svoje ratničke podvige. Rezultat njegovih dugogodišnjih nastojanja bio je vrlo pozitivan. Pod njegovom vlašću počelo je pribiranje srpskih oblasti u jednu celinu. Dobivši Zetu, Nemanja znatno proširuje srpsku oblast na moru, a novim osvajanjima pomerio je srpske granice iz brdskih predela u tri velike susedne doline: u moravsku, kosovsku i metohisku. Izlazeći tako iz svog planinskog skloništa u svima pravcima, a naročito na široki carski drum dunavske doline Srbi postaju aktivan i važan činilac u balkanskoj politici, mnogo više nego što su dotle bili. Bosanska dinastija je u rodbinskoj vezi s Nemanjom, a Bugari su mu saveznici. U srpskoj državnoj politici oseća se, da pored avanturističkog i slučajnog i četničkog, što je dotle prevlađivalo, ima i nečeg državničkog i stvaralačkog, određenog za budućnost i za trajniji život. Taj potez nečeg stabilnijeg i monumentalnijeg odlučno karakterišu Nemanjine crkvene građevine. Do njihova vremena mi kao da nismo imali nijednog srpskog crkvenog spomenika veće umetničke vrednosti; to može biti razlog, što se kod naroda nije očuvao gotovo nikakav spomen o našim vladarima pre Nemanje, i što je predanje o njima, nevezano za vidne objekte, gotovo potpuno iščezlo iz pameti. Sa Nemanjom, koji je, ne goneći katolike, pravoslavlje učinio državnom verom, počinje bogata serija naših veličanstvenih srednjevekovnih zadužbina, dostojnih pune umetničke pažnje. Crkva Sv. Nikole u Kuršumliji, Đurđevi Stubovi i nadasve još i danas dobro očuvana krasna Studenica najbolji su dokazi Nemanjina uspona. Za Studenicu kažu stručnjaci, da joj je tehnika "stajala na visini najsavršenije suvremene tehnike na zapadu". Ko se odlučuje na takva dela nesumnjivo je da oseća u sebi sposobnost života i posle smrti i da veruje u stabilnost onoga što je uspeo da stvori.

  6. #66

    Odgovor: Istorija Srbije

    Stevan Nemanja

    4.deo
    Kad je vizantiski car Isak 1194. god. pokušao da suzbije bugarsku ekspanzivnost i u svom ratnom pohodu rđavo prošao, javi se protiv njega moćna opozicija, kojoj je bio jedan od vođa njegov brat Aleksije, tast Stevana Nemanjića. Možda to, da ustupi mesto Aleksijevu zetu; a možda i nepoverenje Vizantije prema Nemanji kao starom savezniku Bugara; a možda i fizička klonulost, iako je ona najmanje verovatna bi uzrok da se Nemanja, na Blagovesti 1195. god., odrekao prestola. Za njegova naslednika ne dođe stariji mu sin Vukan, nego srednji Stevan, vizantiski zet, što mnogo govori u prilog mišljenju da je Nemanjina abdikacija došla iz političke potrebe. Vukan dobi na upravu Zetu s Trebinjem, Hvasno i očinsku Toplicu. Treći, najmlađi Nemanjin sin, Rastko, njegov mezimac, beše negde u jesen 1191. ili 1192. god., oduševljen pričanjima o Svetoj Gori, otišao tamo u ruski manastir i primio monaški čin i novo ime Sava.

    Malo dana po Nemanjinoj abdikaciji, 10. aprila 1195. god., car Isak bi u taboru kod Kipsele svrgnut s vlasti i oslepljen, a na carski presto dođe spletkama vrlo vešti Aleksije.

    Pošto se odrekao prestola Nemanja se, zajedno sa ženom, zamonašio u Rasu, u crkvi Sv. Petra i Pavla, pa se onda povukao on u Studenicu, a žena mu, sad prozvana Anastasija, u Bogorodičin Manastir kod Kuršumlije. Nemanja je iz Studenice pratio razvoj političkih događaja. Kad je video da je grčka carska kriza ostala bez daljih posledica i bez opasnosti po Srbiju i da je novi i neratoborni car pažljiv prema svom zetu (imenovao ga je čak sevastokratorom), rešio se Nemanja da napusti zemlju i da ostatak života provede u Svetoj Gori, uz svog ljubimca. U jesen 1197. god. došao je monah Simeon na Atos i tu proživeo nešto više od dve godine. U sporazumu sa svetogorskom opštinom i sinom Savom, a po dozvoli cara Aleksija, punom pažnje prema Simeonu i Savi, podigao je Nemanja 1199. god. na severnom delu Svete Gore manastir Hilandar kao srpsku obitelj, "koja će služiti za primanje ljudi od srpskoga naroda", kako izrično piše u carevoj hrisovulji. Hilandar je, po carevoj odluci, postao "samostalan, svojevlastan i samoupravan", odnosno prava carska lavra. Hilandar je postao najaktivniji srpski manastir Srednjeg Veka, rasadnik crkvene kulture i pismenosti vizantiskog tipa, i mesto za najsolidnije obrazovanje naših monaha. U narodnoj tradiciji "bjel Vilendar usred Gore Svete" zauzima jedno od najčasnijih mesta. U njemu je Nemanja, sa 86 godina života i ispustio dušu, na suroj rogozini i s kamenom pod glavom, 13. februara 1200. god. Kao rodonačelnika dinastije Nemanjića, kao zaslužna branitelja i utvrditelja pravoslavlja u Srbiji i kao čoveka koji je svoj burni život okajao monaškom rizom i molitvom, srpska crkva proglasila je Nemanju za svetitelja.

  7. #67

    Odgovor: Istorija Srbije

    Latinsko Carstvo i stvaranje
    Srpske Kraljevine

    1.deo
    Nemanjina nenadana abdikacija i potiskivanje najstarijeg njegova sina sa velikožupanskog prestola nisu mogli proći bez krize u zemlji. Vukan se osećao uvređenim. Sablažnjiva scena bratske borbe oko vizantiskog prestola imala je svog odjeka i u srpskim zemljama. Vukan, računajući sa još nesmirenim separatističkim strujama u Zeti i sa katoličkim elementom u njoj, koji je teško podnosio pretežni uticaj pravoslavlja u Nemanjinoj državi, dolazi na misao da iskoristi to suparništvo. Neposredan povod za to dao mu je napadaj mađarskog princa Andrije na humsku zemlju. Ovaj je od brata Emerika oteo 1197. herceštvo Dalmacije i Hrvatske i već je s ranog proleća naredne godine napao Hum. Dajući izvestan poklon manastiru Sv. Krševina u Zadru, 6. maja 1198. god., Andrija pominje svoju pobedu "kako u Humu, tako i u Raškoj". U žitiji svog oca Stevan, koji priča kako se odazvao njegovu pozivu da pomogne zidanje Hilandara, kazuje, kako je tom prilikom, dakle 1198./9., uzdajući se u Hrista i njegove molitve, bio bez straha od onih koji su ga napadali, niti se bojao "šetanija inoplemenika varvara". Vukan je s Andrijom sklopio savez protiv brata s namerom, da njegovom pomoću dođe na srpski presto. U leto 1198. god. Andrija se sukobio ponovo s bratom Emerikom i izazvao s toga protiv sebe papino prokletstvo. U Andrijinom slučaju Vukan je našao neposredan primer više za svoje držanje prema Stevanu.

    Da obezbedi pobedu svojoj stvari Vukan se te godine bio obratio i papi moleći ga da u njegovu zemlju uputi svoje legate i pojača nadzor i uticaj zapadne crkve. 8. januara 1199. papa se odazvao toj molbi i uputio je u Zetu dva svoja poslanika. Ali šaljući ih papa je svoju preporuku za njih uputio u isti mah i velikom županu Stevanu i ženama obojice braće. Papa, prema tom, nije tim aktom pokazao naročito isticanje Vukana mimo vladajućeg brata; on je samo rado prihvatio priliku da pojača uticaj Rima u tim oblastima gde je pravoslavlje počelo da uzima maha. Vukan, da bi stekao papino poverenje, smatra i prikazuje dolazak legata kao naročitu sreću za svoju zemlju i daje im punu slobodu rada. U isti mah on obaveštava papu, kako je u njegovom susedstvu zlo stanje. "U zemlji mađarskog kralja, t.j. u Bosni", piše on, jeres je uhvatila maha, jer je sam ban Kulin sa ženom i sestrom, udovicom kneza Miroslava, i sa mnogim srodnicima i sa više od 10.000 duša prešao u nju. Vukan ne kaže koja je to jeres, ali je verovatno da misli na bogumilstvo. Mađarski kralj naterao ih je, da se upute papi i da tamo prikažu svoje verovanje, ali su se oni, kazuje Vukan, vratili sa izmišljenim pismima, kao da im je to papa odobrio. S toga on sad moli papu, da savetuje mađarskom kralju, neka ih "istrebi iz svoje države kao kukolj iz šenice".

    Ali sve te dostave nisu mogle odlučiti papu da istupi protiv Stevana. A sam Stevan držao se vrlo vešto. I on je, iz straha od katoličkog saveza, predusretljivo primio oba papina legata i u svom pismu papi, kao "svom duhovnom ocu", poručivao, da će uputiti svoje posebno poslanstvo u Rim. Ono je doista i došlo, i to sa naročitom molbom Stevanovom, da mu papa pošalje kraljevsku krunu. U papi, Stevan se nadao dobiti zaštitu od napadaja mađarskog suseda i svoga brata. Misli se, da ga je težnja da dokaže svoj raskid s Vizantijom opredelila, i da otera i svoju ženu, grčku princezu Jevdokiju, navodeći, inače, kao razlog za taj postupak njenu šugu i, kako se pričalo u Carigradu, još i neverstvo. Mi, međutim, držimo da to neće biti. Stevan je Jevdokiju oterao golu, samo u košulji, očevidno ljut radi njenih postupaka; tolika bezobzirnost može se tumačiti jedino velikom ličnom razdraženošću. Sami Grci, koji govore o tom događaju, nisu mu nikako pridavali političke motive.

    Papa Inoćentije III, koji je pred očima imao samo crkvene interese, bio bi pristao da Stevanu pošalje krunu, samo da bi pridobio jednog šizmatičkog poglavara više. Ali je mađarski kralj odlučno ustao protiv te namere. To je čak i pospešilo njegovu odluku, da napane Stevana. U savezu sa Vukanom prodrli su Mađari 1202. god. u Srbiju i pokorili je. Vukan je postao veliki župan, dobio je raške zemlje i nišku oblast, a Emerik uze za se titulu srpskog kralja i oblast istočno od Morave. Vukan je, tako, postao mađarski vazal, kao što je bio i bosanski ban Kulin. Stevan sam priča, kako je tom prilikom Srbija bila opustošena, a on se našao van otadžbine. Izgleda, da se sklonio u Bugarsku, prijateljima svoga oca. Između Bugara i Mađara dođe brzo, još 1203. god., do sukoba radi granica u istočnoj Srbiji. Kalojovan ili Jovanica, bugarski vladar toga vremena, srčan i svirep, osta pobeditelj; Mađari moradoše da se povuku iz Braničeva, a Vukan iz niškog kraja. Stevan se, posle te bugarske pobede, vratio u Srbiju, na svoj presto, a Vukan se povukao u Zetu.

    I bosanski ban Kulin nalazio se u sličnoj opasnosti. Vukanova dostava i tužba spljetskog nadbiskupa, da je Kulin dao utočište prognatim jereticima iz Spljeta i Trogira, potaknu energičnog papu Inoćentija III da upozori pismom kralja Emerika na ponašanje Kulinovo i da ga pozove da tome učini kraj. Bosanski ban, pozvan na odgovornost, izbegao je opasnosti samo tako, što se napravio da ne razume u čemu bi bila jeres njegove zemlje i tražeći tobože pouke. Papin legat za Balkan, Ivan de Kazemaris, došao je na to u Bosnu i 8. aprila 1203. na Bolinom Polju primio svečano i obavezno odricanje Bosanaca od izvesnih verskih običaja, koje su dotle držali. Predstavnici Bosne, s istim legatom, otišli su potom mađarskom kralju i ponovili pred njim svoje odluke i položili zakletvu. Tom aktu prisustvovao je i Kulinov sin nepoznata imena. Tako se Bosna spasla jedne bede, koja joj je, u doba tadašnje mađarske agresivnosti, mogla doneti velikih neprilika.

    Zauzimanjem aktivnog i autoritativnog pape Inoćentija III došlo je početkom XIII veka do novog krstaškog rata. God. 1202. beše se u Mlecima i njihovoj okolici iskupila prilična krstaška vojska. Ali nezgoda za nju nastade u tom, što krstaši nisu imali da plate svu pogođenu sumu za prevoz, koja je iznosila 85.000 maraka srebra. Mleci iskoristiše te novčane neprilike krstaša i ponudiše im, posle izvesnih pregovora, da će pristati da ih prevezu na dug (suma duga iznosila je oko 34.000 maraka), ako im krstaši pomognu, da uz put savladaju odmetnuti Zadar. Stari dužde, Enriko Dandolo, kome je tad bilo na devedeset godina i koji beše slep, pođe sam sa krstašima, davši tako primer i svojim sugrađanima. Ali on je pošao na istok s drugim željama i mislima nego što ih je imalo njegovo krstaško društvo.

    U isto vreme javila se i akcija vizantiskog princa Aleksija, sina oslepljenog cara Isaka. On je preduzimao sve moguće samo da sruši svog strica imenjaka. U Rimu je nudio crkvenu uniju, a krstašima političke i ekonomske usluge, samo da mu pomognu povratiti izgubljeni očev presto. Mlečani su rado pristali na saradnju, jedno da izvuku štetu pričinjenu Latinima prilikom njihova pokolja u Carigradu, a drugo, da povrate izgubljena trgovačka tržišta i dobiju nove povlastice.

    U jesen, 8. oktobra 1202., krenula je velika mletačka flota na istok s krstašima. 24. novembra pao je Zadar u mletačke ruke. Tamo stiže doskora i princ Aleksije. I pored protesta papina i otpora nekih krstaša, tu bi rešeno da krstaški pohod, mesto u sveta mesta, krene najpre na Carigrad. Krajem aprila 1203. uputila se krstaška vojska iz Zadra, sa novim grčkim carskim pretendentom kao Aleksijem IV. Kao svog novog cara pozdraviše Aleksija uz put Dubrovnik i Drač. 23. juna stigla je flota u San Stefano, pred Carigrad, i odmah naskoro počela opsadu. Car Aleksije III, uplašen, pobeže iz prestonice u Bugarsku, a sam grad branio je njegov zet Teodor Laskaris. Posle Aleksijeva begstva, u noći 17. jula, izgledalo je, da je cilj krstaša postignut. Slepi Isak izveden je iz zatvora i vraćen na presto, a 1. avgusta krunisan je Aleksije kao njegov savladar. Mlečani, kojima se nije napuštao Carigrad, zatražiše isplatu od 100.000 maraka srebra, koja je bila ugovorena kao cena za njihovu saradnju. U isto vreme traženo je i da se izvrši obaveza u pogledu crkvene unije.

  8. #68

    Odgovor: Istorija Srbije

    Latinsko Carstvo i stvaranje Srpske Kraljevine

    2.deo
    Pritisak finansiskih organa na narod, da se iscedi onoliki novac za Mlečane, koji nije poštedeo ni crkve i njihovo blago, i ovi pregovori s Rimom uzbuniše sveštenstvo i ceo narod. I izbegli car Aleksije III, praveći se kao žrtva pravoslavlja i tuđinske obesti, razvi iz Adrijanopolja živu agitaciju protiv novog stanja u Carigradu. Videći, kako latinofobija u narodu uzima sve više maha i kako postaje neodoljiva, mladi car Aleksije menja svoju politiku i napušta svoje pomagače. "Bedno derle", rekao mu je tad razjareni Dandolo, "mi smo te digli iz blata i opet ćemo te u nj baciti!" Borba između Latina i Grka posta neizbežna. Ali i među samim Grcima nastadoše neredi i spletke. Oba cara, otac i sin, biše krajem januara 1204. svrgnuti s vlasti. Isak, star i iznemogao, umre od straha, a Aleksije bi zadavljen. Dok se vodila borba oko njihova prestola, trulu i iskvarenu Vizantiju branilo je, u glavnom, nekoliko varoških najamnika i vojvoda Aleksije Murzuflo kao novi car Aleksije V. Poslednjeg dana, kad su krstaši jurišajući već prodirali u Carigrad, pobegao je i taj novi car, a za njegova naslednika bi izvikan hrabri Teodor Laskaris. Ali on nije imao šta više da spasava. 13. aprila 1204. Latini su postali gospodari gorde vizantiske prestonice, u koju, od njenog osnivanja, ne uđe dotad nikad tuđin kao osvajač.

    U Carigradu je posle toga osnovano Latinsko Carstvo. Želeći da pojača značaj Mletaka i njene privredne interese, stari Dandalo, duša celog ovog preduzeća, radio je na tom, da novi car ne bude jaka ličnost, ni nova carevina jaka država, jer će samo tako Mleci moći održati svoj prestiž i naturati svoju volju. Sam za sebe on krune niti je trebao ni tražio, i kad mu je ponuđena on je odbio. Ali njegovim uticajem bi izabran za carigradskog imperatora Balduin Flandriski i 16. maja krunisan u opljačkanoj Aja Sofiji. Za patrijarha u Carigradu bi postavljen Mlečanin Toma Morozini i uza nj, za Sv. Sofiju, još trinaest mletačkih kanonika. Ali je za svakog poznavaoca prilika na Istoku bilo jasno, da takve mere neće dovesti do crkvene unije. Uz ranija nasilja pri zauzimanju Carigrada ovo otimanje Sv. Sofije beše samo razlog više, da se u dušama ortodoksnog grčkog sveštenstva razvija još dublja mržnja na zavojevača i stvori trajniji jaz između obe crkve.

    Staro Vizantisko Carstvo raspade se u više delova. Pored Carigradskog, teritorijalno vrlo ograničenog, Latinskog Carstva, dobi Bonifacije Monteferatski Maćedoniju sa prestonicom u Solunu. Peloponez, Epir, Ilirik i neka ostrva dobiše Mleci, koji posedoše i jedan deo Trakije i jedan deo samog Carigrada. Drugi francuski plemići podobijaše razne male knežine. I Grci sami, tamo gde su uspeli da se održe, razbiše se u više država. U Nikeji se obrazova novo grčko carstvo, kao nastavak carigradskog, pod poslednjim vladarem carigradskim, Teodorom Laskarisem. Nezavisno od njega razviše Komnini svoju vlast u dalekom Trapezuntu. Despotat Arte u Epiru držala je još jedna grana dinastije Anđela.

    Prirodna je stvar, da je tako važna promena imala velikih posledica na celom Balkanu. Od balkanskih država padom Vizantije ponajviše se koristila Bugarska. Njen vladar, Kalojovan, već je i nešto ranije bio stupio u veze s papskom kurijom, a sad ih je samo usrdnije razvio. U jesen 1204., 7. novembra, papin kardinal Lav posvetio je trnovskog arhiepiskopa Vasilija za bugarskog primasa, a sjutri dan krunisao je Kalojovana za "kralja", ne "cara", Bugarske. Kalojovan se za to, u ime svog naroda, podvrgao vrhovnoj vlasti rimske crkve. Kalojovanovom primeru sledio je i srpski veliki župan. Njegovu volju da iz Rima dobije kraljevsku krunu pominje papa u jednom pismu iz iste 1204. god. Ali mađarski kralj, koji nije mogao sprečiti veza između pape i Bugara, uspeo je da spreči kraljevsku titulu za srpskog velikog župana.

    Bugarska je bila i prva država, koja je počela borbu s Latinima i imala uspeha. U borbi s neobično odlučnim i brzim Kalojovanom dopao je kao zarobljenik u bugarske ruke sam car Balduin, posle izgubljene bitke kod Adrijanopolja, 15. aprila 1205. Tamo je posle ubijen, na veoma grozan način. Na carigradski presto dođe Balduinov brat, Henrik Flandriski, ili Jeris Filander, kako ga po grčkom zove Stevan Nemanjić. U borbi s Bugarima poginuo je 1207. i Bonifacije Monteferatski. Kalojovan je, činilo se jedno vreme, bio glavni činilac na Balkanskom Poluostrvu. Ali ga je brzo nestalo. Kad je, posle pogibije Bonifacijeve, požurio da uzme Solun, pao je pod njegovim zidinama od udarca jednog svog vojvode, 8. oktobra 1207. S njim je zastala i bugarska ofanziva i polet obnovljene bugarske države.

    Osnivanje Latinskog Carstva uticalo je, prirodno, i na odnose u Srbiji. Dubrovačka Republika, mesto dotadašnje vizantiske vrhovne vlasti, prima 1205. mletačku. Grad je zadržao svoje staro uređenje, ali mu je, radi kontrole, knez uvek imao biti Mlečanin. Knezovi su najpre bivali doživotni, a posle samo sa mandatom od dve godine. U svojim trgovačkim odnosima sa susedima Dubrovčani su i dalje imali slobodne ruke. Tako su, na primer, već 1206. god. tražili i dobili trgovačke povlastice od Mihajla Duke, epirskog despota.

    U samoj Srbiji Stevan Nemanjić je mudro pratio razvoj događaja, ne izlažući se ni za krstaše ni za Bugare. Isto je tako ostao miran i Vukan u Zeti. Sava, u svojoj biografiji Stevana Nemanje, priča da je Vukan bio živ, kad se on vratio u Srbiju početkom 1208. god. donoseći iz Hilandara mrtvo telo očevo. U Studenici, 19. februara 1208., Nemanja je sahranjen ponovo, a nad mrtvim očevim telom Sava je konačno izmirio oba brata. Ali već u leto te godine Vukan više nije bio živ ili bar nije bio na vlasti, pošto se kao dukljanski kralj pominje njegov najstariji sin Đorđe.

    Đorđe se, na ime, 3. jula 1208., zakleo na vernost mletačkom duždu, bez obzira na svog strica Stevana, i bio spreman da s Mlečanima zajedno ratuje protiv Arbanasa Dimitrija Progonovića, zeta svoje kuće, koji je prema Mlečanima bio nepouzdan. Izgleda, da se Đorđe u Zeti smatrao kao samostalan i da je politiku vodio na svoju ruku.

    Posle smrti Kalojovanove nastadoše u Bugarskoj veliki meteži. Maloletni Jovan Asen, sin Asena I, morade da beži iz zemlje, a vlast ugrabi sestrić Kalojovanov, Boril. Usled odmetanja i nepriznavanja njegove vlasti Boril je izgubio mnogo od tekovina svoga ujaka. Mađari mu oduzeše Beograd i Braničevo i proširiše svoje granice sve do današnje Ćuprije u Srbiji. Kalojovanov srodnik Strez, vrlo ugledan i čak pretendent na presto, dobeže Stevanu Nemanjiću. On je, verovatno, potsetio Stevana na usluge, koje je njemu, u sličnoj prilici učinio Kalojovan. I pored protesta Borilovih, Stevan se zauzeo za Streza, pobratio se s njim i pomogao ga vojnički da se dočepa tvrdog Proseka na Vardaru i da se tu učvrsti. Iz Proseka Strez je proširio svoju vlast sve do Ohrida i blizu Soluna. Sam Stevan kazuje, da je "oteo i predao njemu pola carstva bugarskoga", ostavivši ga da vlada u Proseku pod njegovom zaštitom. Borilo nije u prvi mah mogao da sprečava sve te svoje protivnike, jer je bio nastavio borbe s Latinima i u njima pretrpeo težak poraz (2. avgusta 1208. kod Filinopolja). Kad Latini, zauzeti u borbi s Grcima i zbog svojih međusobica, nisu do kraja iskoristili svoje pobede, Borilo, dobivši oduške, počinje razračunavanja s protivnicima, koje je, s druge strane, njegov poraz bio ohrabrio. U Trnovu, 11. februara 1211., održan je državni sabor protiv bogumila, a u stvari protiv careve opozicije. Naskoro potom, posredovanjem papinim, došlo je do izmirenja između Borila i oba susedna katolička vladara. Car Hajnrih posta zet Borilov, uzevši njegovu bratučedu, a Mađari su spasli njegovu vlast, poslavši mu pomoć da uguši jednu veliku pobunu u vidinskoj oblasti.

  9. #69

    Odgovor: Istorija Srbije


    Latinsko Carstvo i stvaranje Srpske Kraljevine

    3.deo
    Pošto je sredio odnose s katoličkim vladarima i sa Henrikom čak sklopio i savez, odluči se car Borilo da napane srpskog veliko župana. Stevan mu nije bio prijatelj, i bugarska opozicija, kao i Strez, nalazila je kod njega skloništa i možda potpore. Zajedno sa Henrikom krenuli su Bugari na Srbe, po svoj prilici 1214. god. U blizini Niša, jednim noćnim prepadom, Srbi su saveznike pomutili i nagnali na povlačenje. Da se osvete za taj poraz, i da postignu sigurniji uspeh, saveznici počeše da se bolje spremaju. Obećanjima i izgledima na neku dobit, oni premamiše na svoju stranu Streza i digoše ga protiv Stevana. Stevan posla prosečkom gospodaru svog umnog brata Savu, da ga odvrati od tog saveza. Ali Savino nagovaranje osta bez uspeha. Tad se prišlo drugim sredstvima. Savini biografi pričaju, kako je Bog, na Savinu molbu, poslao "anđela ljuta" koji probode Streza. Posle njegove pogibije napad saveznika bi na izvesno vreme odložen. Strezovu oblast zauzeše, međutim, Latini iz Soluna (sam Prosek i njegov kraj), a delom Grci iz Epira, koji ovladaše Skopljem i severnom Maćedonijom.

    Epirski despot, Mihajlo I, beše se za ovo vreme osetno ojačao. Pod njegovu vlast beše došla cela Albanija s Dračem, i sad, kako videsmo, i severna Maćedonija. Ovo poslednje osvajanje, i naročito zauzimanje Skadra, dovedoše Mihajla u sukob sa Stevanom. Ali do rata između njih nije došlo. Jedan sluga ubio je Mihajla u bračnoj postelji i tim, kao i kod Streza, rešio pitanje najkraćim načinom, verovatno 1215. god. Naslednik Mihajlov, njegov polubrat Teodor, brzo nađe načina da se izmiri sa Srbima. Mihajlov brat Manojlo uze za ženu jednu od srpskih princeza, a sam Stevan nameravaše da uzme Mariju, kćer poginulog despota Mihajla, udovicu Evstatija Flandriskog, brata prve dvojice latinskih careva, ali mu to ne dozvoliše crkvene vlasti grčke radi bliskog srodstva. Kasnije je, ne znamo tačno koje godine, Stevanov najstariji sin Radoslav uzeo za ženu Teodorovu kćer Anu. Njihov zaručni prsten očuvan je do danas, na kom, u grčkim stihovima, stoji napisano: "Verenički prsten Stevana, izdanka od loze Duka, primi rukama, Ano, rode Komnina."

    Za Srbiju nastade velika opasnost, kad između Latinskog Carstva i Mađarske dođe do bližih veza. Politički planovi ove dvojice katoličkih vladara uzimali su u svoju kombinaciju Srbiju kao područje koje im je na putu za neposredniju saradnju. Njihove namere nisu bile skrivene. God. 1216. rešiše se car Henrik i mađarski kralj Andrija da se sastanu u Nišu, i to s vojskom i jedan i drugi. Očevidno, pohod je spreman samo protiv Srbije, jer sa Bugarskom behu u dobrim odnosima. Sam Stevan Nemanjić piše, da je namera protivnika bila "prognati me i zemlju otačastva moga razdeliti i sebi zadržati". Oni su bili uputili poziv i Stevanu, da dođe na taj sastanak. Stevan, diplomatski vrlo vešt, u sporazumu s bratom Savom, odluči da pokuša rastaviti saveznike. S mađarskim kraljem u poslednje vreme nije imao nikakvih sukoba, pa mu se sporazum s njim učinio lakše moguć. S toga pođe sa Savom preda nj, pre sastanka u Nišu, na granicu kod Ravnog (t. j. današnje Ćuprije). Tu dočeka kralja Andriju 10. aprila sa svima počastima, kao prijatelja, i gostio ga je dvanaest dana. Iznenađen, kralj Andrija je odgovorio na te ljubaznosti pažnjom sa svoje strane i odustao je od nameravane borbe. Kad se tako obezbedio od Mađara, pošao je onda Stevan s Andrijom zajedno u Niš, kao prijatelji. Henrik, međutim, "pun gneva i jarosti", nije se dao lako slomiti. On je od Stevana na svaki način tražio jedan komad Srbije, makar i mali. Stevan, siguran da ga Mađari neće napasti, nije popuštao i čak se spremao da kazni Henrika. On dade posesti sve klance oko Niša, verovatno i grdeličke i sićevačke, da spreči Latinima povratak ili da natera Henrika na popuštanje. Henriku u taj mah nije bilo do borbe. U solunskoj državi beše došlo do krupnih trzavica i Margarita, solunska vladarka, sestra kralja Andrije, molila je Henrika za pomoć. S toga on, kad je naišao na Stevanov otpor i video da ne može postići što želi prostom pretnjom, odustade od dalje akcije. Povlačenje mu je osigurao kralj Andrija, koji je posredovao kod Stevana. Odmah iz Srbije Henrik je pošao prema Solunu, ali ga je na tom putu iznenadila smrt, 11. juna 1216. god.

    Ovaj savez dvojice katoličkih vladara protiv Srbije, i osamljenost Srbije u politici, nateraše Stevana da traži negde naslona. S tim u vezi trebalo je napuštati donekle i čisto pravoslavsku orientaciju srpske države, kako je zamišljao Nemanja i izvodio Sava. Možda je čisto katolički kralj Andrija već u Ravnom tražio kakvih obećanja u tom pravcu. Nesumnjivo je, da je Stevan 1217. god. izveo krupan preokret u svojoj politici. Omogućila mu ga je svakako bračna veza sa Anom Dandalo, unukom slavnog dužda Henrika, koja je ostvarena negde u to vreme. Da li preko Mletaka, ili neposredno, Stevan je stupio i u veze sa papskom kurijom i tražio tamo ponovo kraljevsku krunu i izvesnu moralnu potporu. Papa Honorije III odazvao se toj molbi rado, jer ona je značila novu tekovinu rimskoj stolici na Balkanskom Poluostrvu. Jedan poseban papinski legat, koji je preko Spljeta otišao u Srbiju, doneo je krunu za Stevana i 1217. god. krunisao ga njom.

    Taj preokret Stevanove politike nije bio dobro primljen u zemlji. Tradicija pravoslavlja već je bila uhvatila korena. Protiv Stevana se naročito diže njegov brat Sava, dotadašnji mu verni saradnik, glavni pretstavnik pravoslavlja i vizantiske crkvene kulture u Srbiji i po svom činu i po svom svetogorskom vaspitanju. Sava nije hteo da izaziva borbe u zemlji, da je ne bi izložio kakvim neprilikama, nego je napustio Studenicu u Srbiji i otišao u Svetu Goru.

    Međutim, baš ove iste godine, 1217., na Balkanu nastaju krupne promene. Mesto umrlog cara Henrika dođe na carigradski presto Petar Kurtnejski, njegov zet. Kad se on krenuo na svoju carsku dužnost iz Rima, gde je bio krunisan, pokuša da otme, po želji Mlečana, Epircima Drač. Tim izazva njihovu osvetu. Ne uspevši pod Dračem, car Petar se uputio suhim za Carigrad, ali ga Epirci na tom putu negde oko Škumbe predusretoše i ubiše. Careva pogibija izazva u spletkama bogatom Carigradu zbunjenost i čitav niz novih intriga i pregonjenja u Bugarskoj. Posle smrti latinskog cara Henrika, car Borilo gubi svaki oslonac i biva potisnut s vlasti kad se 1217. pojavio zakoniti naslednik, izbegli Jovan Asen II, praćen ruskim četama. Borilo se držao jedno vreme u Trnovu, ali ga najposle izdade narod i plemstvo i otvori gradska vrata mladom caru. God. 1218. Borilo je izgubio presto i očnji vid. Mađarski kralj Andrija beše se u avgustu 1217. god. iz Spljeta krenuo na krstaški rat u Palestinu, s koga se iduće godine bez imalo slave vratio u zavađenu i prezaduženu zemlju. Jedine dve države na Balkanu, čije stanje beše sređeno i koje su mogle da se koriste ovom pomućenošću, behu Srbija i epirska država despota Teodora.

  10. #70

    Odgovor: Istorija Srbije

    Latinsko Carstvo i stvaranje Srpske Kraljevine

    4.deo
    Pogibija cara Petra i odlazak kralja Andrije znatno su izmenili uvete, pod kojima je kralj Stevan stvarao svoju latinofilsku politiku. On to brzo uviđa i politički vrlo gibak, vodeći računa i o pravoslavskoj opoziciji u zemlji, on se rešava da se vrati na staru liniju. S toga se miri sa Savom, koji, da se osigura pravoslavlje u Srbiji, traži da se izvede organizacija srpske crkve. Takva organizacija dobro bi došla Stevanu i iz čisto političkih razloga. Crkva njegove države nalazila se pod vrhovnom vlašću ohridskog arhiepiskopa, koji je bio epirski podanik. Teodor epirski, koji se istakao kao protivnik Latina i na čijem je području poginuo car Petar, imao je zbog te latinofobije nesumnjivih simpatija među sveštenstvom u Srbiji. Uticaj njegov i njegove ohridske arhiepiskopije mogao je, s toga, postati možda i opasan po Stevana; otud kod ovog sklonost da se za Srbe stvori posebna srpska crkvena organizacija. Sava je lično uzeo na se, da ide u Nikeju, caru i patrijarhu, i da tamo izradi samostalnost srpske crkve.

    U Nikeji Sava je bio srdačno dočekan. Za cara Teodora Laskarisa to je značilo, da u Srbiji može dobiti jednog saveznika više, i to na Balkanu, za borbu protiv Latina. Sem toga, kako je između Nikejaca i Epiraca postojala izvesna surevnjivost u pitanju eventualnog nasleđa Vizantije i Carigrada, kad se jednog dana skrhaju Latini, to je, razumljivo, u Nikeji bilo rado primljeno da se Srbija obraća njima i da se na dosta lak način može dobiti njeno prijateljstvo. Za patrijarha to je značilo vraćanje istoku i njegovom uticaju jedne zemlje, koja je bila u opasnosti da postane papinska domena. Oni s toga pristadoše da srpsku crkvu priznaju avtokefalnom. Za arhiepiskopa samostalne srpske crkve bi posvećen sam Sava, jedna od najjačih ličnosti tadašnje Srbije, čovek sa mnogo veza među Srbima. To je bilo 1219. god. Sasvim je razumljivo, da je osnivanje samostalne srpske crkve izazvalo proteste iz Ohrida, a naročito od Dimitrija Homatijana, tadašnjeg arhiepiskopa.

    Srbija je tako za vlade Stevana Nemanjića, prvog svog venčanog kralja, dobila dve velike tekovine u svom državnom razvoju: postala je kraljevina i dobila je svoju samostalnu crkvenu organizaciju. Nemanjino delo, već u prvom naraštaju, biva dograđeno sa nesumnjivim uspehom. Srbija je postala prava država, sa svojom individualnošću i sa svojim nesumnjivim stvaralačkim ambicijama. Ali, i to treba dodati, da u čitavoj našoj prošlosti nije bilo perioda, gde su na upravi zemlje bila dva člana dinastije s tako izuzetnim sposobnostima, kao što behu Stevan i Sava, i u tako uskoj i na jedan cilj koncentrisanoj saradnji.

    Organizatorski rad Savin u srpskoj crkvi bio je vrlo energičan. On je, pre svega, toj novoj organizaciji dao čist nacionalni karakter. Grka vladiku, koga je zatekao u Prizrenu, svrgnuo je i u mesto njega postavio Srbina, svog učenika, odnosno svog čoveka. I to nije jedina crta njegove borbenosti. Određivanje sedišta novoosnovanih episkopija izvedeno je isto tako s naročitom državnoverskom namerom. Arhiepiskopija je stavljena u Žiču, u novu zadužbinu kralja Stevana, daleko na sever od Rasa ili Studenice, a nedaleko od mađarske granice. Episkopija u Dabru na Limu stavljena je gotovo na samu granicu bosansku, da deluje na tamošnji pravoslavni elemenat i da suzbija bogumilsko učenje. Zetska episkopija smeštena je na Prevlaku, u Boku Kotorsku, van same prave Zete, a Humska u Ston: obe gotovo na periferiji kraljevine, ali očevidno sa ciljem da suzbijaju katoličnu akciju koja se naročito širila sa područja kotorske i dubrovačke biskupije. U ranije vreme i pravoslavni su manastiri bili podvrgnuti nadzoru katoličkog barskog nadbiskupa; posle Savine akcije taj se odnošaj počinje da menja u obrnutom pravcu. Pravoslavlje je, posle Savine organizacije, postalo konačno državna vera nemanjićske Srbije. Sava je u tom pogledu radio dosledno i bez imalo obzira. Bogumile je suzbio iz Srbije još njegov otac Nemanja, a Sava je, kao svetogorski latinofob, učinio sa svoje strane sve da spreči i oslabi uticaj katoličanstva. Preko sveštenstva, na koje je sam neposredno uticao i primerom i poukom, Sava je dizao i opšti kulturni nivo celog naroda, nastojeći da u njemu razvija ljudske vrline i smisao za građanske dužnosti. Srpsku državnu misao nemanjićske dinastije stvorio je fizički Nemanja, a intelektualno Sava. Nacionalno, ili bolje rečeno, etničko jedinstvo bilo je u to doba još nedovoljno svesno i ne bi sprečilo da i dalje dolazi do onakvih sukoba kakvih behu oni između Raške i Zete, odnosno između katoličanstva i pravoslavlja. Versko jedinstvo bilo je u ona vremena jedini delujući amalgam i, zahvaljujući Savinu radu, ono je doista i delovalo.

    Druga linija Nemanjića, kneza Miroslava, vladala je u Humu pod vrhovnom vlašću raškog velikog župana, odnosno kralja. Vlast nekih članova te porodice širila se ponekad i na susedne dalmatinske gradove, koji su inače imali i zadržavali svoju lokalnu avtonomiju. Tako je naslednik kneza Miroslava, u nas slavna i poznata po vanredno dragocenim Evanđeliju koje je za nj pisao dijak Gligorije, knez Petar (1198-1227.), bio 1223. god. izabran za spljetskog kneza i uveden u tu dužnost od spljetskog građanstva i pored vrlo ogorčenog otpora od strane katoličnog sveštenstva. Kao spljetski knez on je dugo oštro vodio borbu sa hrvatskim brastvom Šubića. Po saopštenjima iz kasnijih izvora, knez Petar je, poznat i inače kao borben tip, ratovao i sa kraljem Stevanom i u tom ratovanju je rđavo prošao, izgubivši svu oblast na levoj obali Neretve.

    Kralj Andrija, po povratku iz Svete Zemlje, protestovao je protiv toga, što je Stevan uzeo kraljevsku krunu i pretio je čak i ratom. Ali je stanje u njegovoj zemlji bilo tako rđavo, da se kralj nije smeo ni usuditi da je izlaže novim naporima. Plemstvo je bilo toliko ojačalo i pritesnilo Andriju, da je morao 1222. god. objaviti svoju čuvenu Zlatnu bulu, koja je, isto kao i nešto malo ranije izdata engleska Magna charta, sužavala kraljevsku vlast u korist plemstva. Stevan nije znao za sve to, pa je pokušao da na Andriju deluje diplomatskim putem. Možda je s tim u vezi šiljanje Stevanova poslanika Metodija u Rim papi Honoriju III, da taj sa svoje strane utiče na mađarskog kralja. Sem toga Stevan je uputio u Mađarsku i brata Savu, po svoj prilici, u drugoj polovini 1219. ili početkom 1220. god., da i on umiri Andriju. Savini biografi pričaju, kako se kralj Andrija tobože s početka opirao, ali da je na kraju popustio pred očiglednom svetošću Savinom. Savina je misija svakako uspela, ali više s toga što kralj Andrija nije mogao, a ne što nije hteo da ratuje. Odnosi između Srbije i Mađarske postali su posle toga dosta srdačni. Iz obzira prema mađarskom kralju propustio je Stevan 1221. god., da nesmetano prođe kroz njegovu zemlju novi latinski car, Robert Kurtnejski, sin poginulog cara Petra, a šurak Andrijin. Jedan francuski izvor toga vremena ("Extrait de la compilation dite de Bandonin g Avernes") kazuje, da je tom prilikom došlo do jedne podvale srpskom kralju. Car Robert imao je uza se jednog "seržana" iz Lila, za koga se govorilo da je njegov nezakoniti stric. Lepu kćer toga seržana dao je car bogato nagizdati i, pretstavljajući je kao svoju rođenu, uspe, da je proturi za ženu "srpskom kralju", verovatno jednom sinu ili nekom bliskom rođaku Stevanovom. Nije nimalo verovatno da je to bila Jelena, Francuskinja, udata za trećeg sina Stevanova, pošto je Jelena morala biti mlađa bar za čitavih 15-20 godina.

  11. #71

    Odgovor: Istorija Srbije

    Srpske međusobice

    1.deo
    Stevan Prvovenčani je kraj života proveo u miru. Pred smrt, koja ga je zadesila oko 1227. god., on se po očevom primeru pokaluđerio i postao monah Simon. Svom nasledniku Radoslavu ostavio je državu potpuno sređenu i unutra i u odnosima sa svima susedima.

    Radoslav je bio potpuno u senci svog moćnog tasta. Teodor epirski beše 1223. god. osvojio Solun, proglasio se za cara i postao najsilniji vladar na Balkanu. Ali, ponesen velikim i naglim uspesima, on beše precenio svoju snagu i ušao u borbe sa mnogo protivnika, s Latinima, s Grcima Nikejskog Carstva i najposle s Bugarima. Jedino je Srbe ostavio na miru. Radoslav, sin jedne grčke, a suprug druge grčke princeze, osećao se i sam kao Polugrk. Njegov zaručni prsten ima grčki tekst; grčki se potpisuje i na poveljama. On se ne ponosi imenom Nemanjića, nego svojom carskom lozom Duka. Grčki je natpis i na njegovom bakarnom novcu u obliku zdelice, koji je on prvi počeo da kuje u Srba, po uzoru na novac svog deda cara Aleksija. Srpski letopisci pominju uticaj Teodorove kćeri na Radoslava, koju zovu "nova Dalida", kazujući bukvalno, da mu je ona zavrtela glavu. Čini se, da je Radoslav, pod uticajem Epiraca, popustio i pred protestima ohridske crkve protiv srpske crkvene avtokefalnosti; nesumnjivo je, da je s Grcima tamo opet uspostavio bliže veze. Pouzdano je, da ga je Dimitrije Homatijan, ohridski arhiepiskop, s kojim je bio u prepisci radi raznih teoloških pitanja, hvalio, i pisao je patrijarhu Germanu u Nikeji kako je Srbija pobožna zemlja, ukrašena "čašću valjanoga morala svake vrste". Homatijan je inače lično bio protivnik srpske samostalne crkve i protestovao je, kako znamo, kod Save kad je ona dobijena. Nezadovoljan takvim stanjem u Srbiji Sava je napustio zemlju i krenuo na istok, u sveta mesta, 1229. god. Na tom putu on se svratio na nikejski, Teodoru neprijateljski, dvor, kod cara Jovana Vataca.

    Kad je 1230. god. car Asen pobedio cara Teodora kod Klokotnice i zarobio ga, bio je uzdrman i Radoslavov položaj u Srbiji. Bugarski car smatrao je Srbiju, radi velikog Teodorova uticaja u njoj, kao neku njemu vazalnu državu, i s toga je, posle ove pobede dovršujući u Trnovu svoju lepu crkvu u slavu Četrdeset Mučenika, hvaleći se postignutim uspehom, zapisao, kako je dobio celu Teodorovu zemlju "od Jedrena do Drača" i zemlje "grčku i još arbanasku i srpsku". I doista najveći deo Teodorove države dođe pod neposrednu vlast Asenovu; u Solunu samo, s Tesalijom i Epirom, osta na vlasti Asenov zet Manojlo. Srpski princ Vladislav, drugi sin Stevana Prvovenčanog, postade isto zet Asenov. On je, naskoro po padu Teodorovom sa ostalim nezadovoljnicima u Srbiji počeo borbu protiv Radoslava. Radoslav se držao jedno vreme, ali je pred moćnijim bratom morao najposle da pobegne iz Srbije, krajem 1233. god. Sklonio se u Dubrovnik. Taj mudri trgovački grad, koji je sve više širio svoj promet i od cara Asena dobio povlastice za svoje trgovce, primio je s pažnjom i dobeglog srpskog kralja. Iz zahvalnosti on im je, za slučaj da se vrati na presto, dao obilate povlastice: da trguju bez carine, da ne plaćaju mogoriša i da su im slobodni vinogradi, koje su dotle zasadili po žrnovničkoj župi. Iz Dubrovnika je kralj Radoslav možda nešto pokušavao protiv brata, kralja Vladislava, jer je ovaj u to vreme počeo da uznemiruje malu republiku, koja se iz straha obraćala i bosanskom banu Ninoslavu da je po potrebi zaštiti. Zbog pažnje prema kralju Radoslavu dobili su Dubrovčani izvesne povlastice u zemlji despota Manojla, 1234. god., kamo je iz Dubrovnika otišao svrgnuti kralj sa ženom, verovatno s namerom da tamo traži energičniju podršku. U Draču, priča jedan stari srpski biograf, čekalo je Radoslava novo razočaranje. Tamo mu neki Franak ugrabi ženu, a njemu samom ugrozi život. Lišen krune i žene, kralj Radoslav se odrekao svetske sujete i primio je monaški čin. Kao monah Jovan, povučen i zaboravljen, umro je u nekom manastiru po svoj prilici u Studenici, gde je sahranjen.

    Stric Radoslavljev i Vladisavljev, Sava, koji se bio vratio s istoka i uticao da borbe između braće ne uzmu opasnije razmere za Srbiju, nije bio zadovoljan stanjem stvari. Srbija je za dug niz godina bila pošteđena od sukoba sa susedima i taj mir mogla je da iskoristi za svoje unutrašnje jačanje. Na tom je naročito radio Sava. Teodosije, Savin biograf, pripisuje njemu u zaslugu, što je došlo do braka između Vladislava i Asenove kćeri Beloslave. Ali, kao što je ranije, za vreme Radoslavovo, u Srbiji preovlađivao uticaj cara Teodora, tako se sad za vreme kralja Vladislava, u Srbiji osećao uticaj cara Asena, u vreme od 1230-1240. god. najmoćnijeg vladara na Balkanu.

    Napadaj Mađara na Asenove zemlje i njihovo zauzimanje Beograda i Braničeva, 1232. god., i vrlo zategnuti odnosi s latinskim baronima u Carigradu, opredeliše cara Asena da raskine veze sa papskom kurijom, koja je bila na strani njegovih protivnika. Taj korak carev naišao je na veliko odobravanje celog pravoslavnog klira. Dotle je postojala vrlo jaka opozicija sveštenstva iz bivše Teodorove države, odnosno od strane ohridske crkve, koja nije dozvoljavala da pravoslavni episkopi i sveštenstvo priznaju vlast bugarskog primasa patrijarha, pošto je on, sa svoje strane, priznavao papinu vrhovnu vlast. Posle raskida s Rimom, Asen je pokušao da obnovi veze s patrijaršijom u Nikeji, ali se otud tražilo kao prvi uvet da bugarska crkva prizna vrhovnu vlast nikejskoj. Asen na to nije pristao; on je želeo izmirenje, a ne poniženje svoje crkve. S toga, i bez pristanka Rima i Carigrada, on dade izabrati za pravoslavnog bugarskog patrijarha Joakima. Ali je, ipak, iz razumljivih razloga, težio, da svojoj patrijaršiji izradi priznanje. U pomoć mu je došla nova politička situacija. Protiv saveza katoličkih država, Latinskog Carstva i Mađarske, trebalo je stvoriti savez pravoslavnih država. Asen s toga nudi pregovore nikejskom caru, Jovanu Vatacu. Stvoreni sporazum između njih prihvatio je despot Mihajlo i verovatno kralj Vladislav. Za Savu, strica Vladislavljeva, zna se, da je krajem 1233. god. napustio svoj arhiepiskopski položaj i kao svog naslednika ostavio Sremca Arsenija. Posle je otišao ponovo na istok, u Jerusalim, Aleksandriju i na Sinaj, odatle u Antiohiju i Nikeju, a iz Nikeje u Carigrad i Svetu Goru. Svršivši taj veliki put, on se krenuo u Bugarsku, u Trnovo, caru Asenu. Taj put Savin u sve četiri prestonice patrijarha pravoslavne crkve i navraćanja u Bugarsku, kuda mu se nije trebalo vraćati u Srbiju, po svoj prilici je u vezi sa pomenutom akcijom Asenovom za priznavanje bugarske patrijaršije. Asenu je Sava, kao ugledna ličnost, sa dosta veza, po svoj prilici poslužio kao posrednik u tom poslu. Uspeh je bio postignut. U Galipolju, na maloaziskoj strani, 1235. god., objavljen je grčko-bugarski savez i priznanje bugarske patrijaršije od sva četiri patrijarha. Oba stara biografa Savina, Domentijan i Teodosije, kazuju, da je car prema njemu bio vrlo pažljiv. Kod Asena je Sava i umro, u Trnovu, 14. januara 1235. god. Odatle je prenesen u Vladislavljevu zadužbinu u manastir Mileševo, gde je sa svim sjajem srpske crkve položen u novi grob, 6. maja 1237. Tu se sačuvao i njegov lik, rađen od nekog umetnika ređe vrste, koji je umeo da svojoj freski da individualan izraz sa mnogo neposrednosti. Suv, s dugom bradom, prosedom, koja kazuje da Sava nije umro u dubokoj starosti, sa izvesnom oštrinom u krupnim crtama, koje pokazuju jaku volju, Sava ima prodirne sugestivne oči, slične dubokoj vodi. Čitav lik ima krepčine i pretstavlja više državnika nego svetitelja. Prema njemu likovi mladog kralja Vladislava (imaju dva), plava, s malom negovanom bradom, s nečim mekim u izrazu, izgledaju prosto kao da su sa neke feminizirane prirode. To, što je Vladislav na obe freske prikazan kao mlad, iako je doživeo svakako preko pedeset godina, i neposrednost Savina lika, govore očito za to, da je freske radio neki majstor neposredno posle podizanja manastira i Savine sahrane. Kao osnivač srpske samostalne crkve, njen prvi arhiepiskop i organizator; kao jaka ličnost, koja je uticala na sređivanje i snaženje Srbije; kao prvi naš književnik, kome, pored tipika za karejsku ćeliju i manastire Hilandar i Studenicu, zahvaljujemo i za prvo, lepo pisano, originalno žitije srpsko (rađeno kao uvod za Studenički Tipik) Stevana Nemanje; Sveti Sava je proglašen za sveca. On je najpopularniji narodni svetitelj, s nacionalnom bojom još od XIII veka, i centralna ličnost mnogobrojnih hagiografskih motiva narodne usmene književnosti.

    U ovo vreme beše naročito ozloglašena na papskoj kuriji bosanska država. Dostave, da se tamo uvrežila neka opasna jeres, gonile su na aktivnost i Rim i Budim; prvi iz verskih, a drugi iz političkih motiva. Primer jake ruke, koja je u božjem gnevu "divno besnela" strahovitim ocenama u Tuluzi, u Francuskoj, izgledao je kao stvoren i za poluvarvarsku Bosnu. Šaljući 1221. god. svog legata Akoncija u Bosnu, papa se tužio da jeretici tamo javno ispovedaju svoju veru "kao što lamije doje svoju štenad golim sisama", pa je s toga pozvao kralja Andriju i ugarski episkopat, da ih unište. Kralj Andrija u to vreme nije mogao da deluje u Bosni, isto kao što nije mogao ništa preduzimati ni u Srbiji, zauzet unutrašnjim krizama. Jedino su Mađari uspeli, da 1125. god. Bosna bude podvrgnuta u crkvenom pogledu mađarskoj kaločkoj podbiskupiji. Papa je, odobravajući taj akt, pozvao nadbiskupa, da u svojoj novoj oblasti strogo deluje protiv jeretika i da protiv njih propoveda i pravi krstaški rat. Nadbiskup kaločki, Ugrin, pokušavao je doista, da preduzme nešto po želji papinoj i našao je i jednog vojskovođu, Jovana Anđela, sestrića mađarskog kralja Andrije, vizantiskog emigranta, koji je tada, sa majkom zajedno, bio gospodar Srema. Ali ozbiljne krize u Mađarskoj i posle sukobi s Bugarima nisu dozvoljavali ni Anđelu, kao ni drugim Mađarima, da se zapliću u bosanske stvari.

  12. #72

    Odgovor: Istorija Srbije

    Srpske međusobice

    2.deo
    Narodnoj crkvi u Bosni zapreti veća opasnost tridesetih godina XIII veka. Prenestinski biskup Jakov beše 1233. god., kao papin legat, svršio jedan posao u Mađarskoj i onda stigao u Bosnu. Svojim velikim autoritetom, i političkim i crkvenim, on je uticao na tadašnjeg bosanskog bana Ninoslava da dade izjavu, da će on ostati u katoličkoj veri, iako su njegovi preci bili jeretici. Svojim pismom od 10. oktobra 1233. god. papa je Ninoslava, na osnovu te izjave, primio pod svoju zaštitu i garantovao mu integritet "pravom predragog mi u Hristu sina našeg svetlog kralja Ugarske". Ninoslavljev rođak Prijezda prešao je isto tako na katoličanstvo. Onima, koji su tad delovali u Bosni, taj sam čin pokrštavanja nije bio dovoljan kao jemstvo za njegovu ispravnost, nego su tražili nešto još neposrednije. Prijezda je morao dati svog sina za taoca, i kasnije je sam Ninoslav, uveravajući papu o njegovoj ispravnosti, trebao moliti čak u Rim da bude pušten. Kad se tako teški uslovi postavljaju članovima vladajuće kuće, i oni ih primaju, onda je nesumnjiv znak da onaj koji to traži pretstavlja neku neobičnu snagu. Verska aktivnost katolika u Bosni posle toga vrlo je živa. U Bosnu se, još iste godine, upućuje jedan poseban biskup, Johanes Vildeshauzen, rodom Nemac iz Frajburga. Dominikanski red, poznat kao vrlo oštar u proganjanju francuskih jeretika, dolazi isto tako, po papinoj naredbi, da deluje u Bosni. Legati rimski bivaju sve češći; Bosni se očevidno poklanja sve veća pažnja. Za nju se na papskoj kuriji govori, da zbog jeretika izgleda "kao pustinja i šikara, puka trnja i kopriva, i postala je leglo guja". Novi biskup ima toliko samosvesti i energije, da neće da vodi računa ni o željama mađarskog kralja, i sam papa mora da ga smiruje i, u interesu kurije, nagoni na popuštanja. Međutim, u zemlji postoji jak narodni otpor. Iz Rima se s toga, jednim pismom od 17. oktobra 1234. god., traži čista situacija u Bosni, i, ako ne pomogne drugo, preporučuje se krstaški rat. Hrvatskog hercega Kolomana papa Grgur IX izrično upućuje na tu dužnost, a kad se on odazvao, papa ga je, gornjeg datuma, uzeo pod svoju zaštitu kao vojnika Hristovog. U Rimu se ovoj ekspediciji davala tolika važnost, da su krstaši za Bosnu bili izjednačeni sa osloboditeljima Svete Zemlje. Takvo raspoloženje u Rimu izazivala je Ugarska, da bi ga posle mogla iskoristiti u svoje političke svrhe. Kralj Andrija je izlagao papi opasnost od nepouzdanih bosanskih banova i potrebu da se vlast nad Bosnom potpuno preda mađarskim kraljevima, koji se ne bi dozvoljavali da se u zemlji javlja sve ovo, što je sad u njoj. Papa je primio te sugestije Mađarske i 9. avgusta 1235. god. odobrio je kraljevu odluku, da Bosna pripadne Andrijinom sinu Kolomanu.

    Koloman je i počeo rat u Bosni, u ime vere, a u stvari u ime svojih i mađarskih osvajačkih ciljeva. Ban Ninoslav, koji je raniju izjavu dao pod pritiskom, bio je pravi pretstavnik otpornih Bosanaca. Oni nisu hteli novu veru, koju su im donosili na mađarskom maču. Snaga Mađarske ovog vremena bila je vrlo velika. U ratnom pohodu protiv Austrije oni su 1235. god. digli vojsku, koja se, verovatno preterano, cenila na 200.000 ljudi, ali koja je bila silna ako je iznosila i polovinu tog broja. Ninoslavu nije bilo lako ni inače. U zemlji je jedan deo velikaša prišao Mađarima (n. pr. usorski knez Sibislav, sin inače nepoznatog bana Stepana), a drugi se plašio. On se s toga povlačio u svoje teško pristupačne planine i izbegavao otvorenu borbu. Zbog toga se ratovanje prilično oteglo. Mađari postigoše izvesne uspehe u Zahumlju i Zapadnim Stranama, ali prave, središnje Bosne nisu mogli osvojiti. God. 1238., 26. aprila, pisao je, istina, papa, da je Koloman uništio jeretičku napast; 23. decembra iste godine govorio je o "desnici Stvoriteljevoj koja triumfuje", ali svi ti uspesi, u koliko ih je bilo, behu kratka veka. Već 1240. god. dolazi ban Ninoslav bezbrižno u Dubrovnik i tu čak obećava Republici da će je uzeti u zaštitu, ako bi došlo do njenog sukoba s raškim kraljem. Kad dve godine posle rata s Mađarima Ninoslav uzima na se ulogu zaštitnika i izlaže se opasnosti, da uđe u jedan nov rat, znači: prvo, da njegov položaj u Bosni nije bio nimalo nesiguran i drugo, da mađarski udarci nisu naneli njegovoj državi tolike štete, da bi joj trebalo duže vremena za oporavljanje.

    Na papskoj kuriji predlagali su isto tako oštre mere i protiv starih neretljanskih gusara, koji nikako nisu hteli da se okane svog starog zanata. Pleme Kačića bilo je u tom pogledu najviše na zlu glasu. Kralj Andrija im je pretio kaznenom ekspedicijom; papa Honorije III pozvao je susedne Spljećane, da i oni suzbijaju to zlo. Kačići se nisu dali obuzdati; oni su samom papinom legatu Akonciju spremali zamke. Po svemu se čini, da je bilo izvesnih veza između Bosanaca, Neretljana i Zahumljana; čak nije nemoguće da je zaseda protiv Akoncija došla baš kao slovenska reakcija na rimske pokušaje, da slomiju otpor naših ljudi. "Patareni" među Kačićima glavni su oslonac za tu pretpostavku. Pritisnuti nešto jače, Neretljani su god. 1226. malo popustili, ali ih je zao glas gonio i dalje. U dubrovačkoj obavezi prema Mlecima od 13. januara 1232. izrično se veli, da Dubrovčani neće primati u svoj grad Kačiće i Omišane, "ili druge karamije i pljačkaše ili otimače", i da će pomagati Mlečane, ako krenu svoje lađe protiv njih. U opšte, biće neprijatelji svima gusarima "od Drača do Mletaka". Tek za vreme priprema za krstaški rat u Bosni, Omišani su iz predostrožnosti, 17. marta 1235., sklopili mir sa Dubrovnikom.

    Rat je u Bosni besneo u punom jeku, kad je kralj Vladislav preneo u Mileševo telo Sv. Save. Savez Vladislavljeva tasta, cara Asena, sa nikejskim Grcima pokazao se odmah na delu i 1236. god. udruženi pobednički saveznici ugrožavali su sam Carigrad. Vladislav nije ulazio u tu akciju, kao što se nije mešao ni u druge političke poslove Bugara. Ali bi po svoj prilici bio uvučen u rat između Bugara i Mađara, koji su ovi spremali, osokoljeni uspehom u Bosni, nešto iz svojih računa, a nešto po pozivu pape Grgura IX, da nije došlo do one strašne najezde Tatara, koja je 1241. god. preplavila Mađarsku i zahvatila i severni deo Balkana. Kao vihor jurnule su konjičke horde Tatara odnekud iz ruskih stepa u srednju Evropu. Kumanske čete prsnule su pred njima na sve strane; ruski kneževi behu pokoreni; poljski gradovi Krakov i Breslava porušeni. Mađarski kralj, u borbi s njima, pretrpi strahovit poraz i morade bežati čak u Primorje, na Rab i u Spljet. Tatari su pošli za njim, ali već rasuti po širokom području, preko kog su prevalili. Razbijeni od Hrvata pod Klisom, oni su preko Bosne, Srbije i Bugarske došli na donji Dunav, harajući i pustošeći uz put sve do čega su mogli doći. Pošteđeni su ostali u Primorju samo gradovi s jakim bedemima (stradali su ipak Kotor, Svač i Drivast) i za konjanike teško prohodne šume sa zbegovima. Na zemljištu južne Rusije pribraše se ti i drugi odredi ponovo i osnovaše moćnu tatarsku državu Zlatne Horde. Taj njihov pohod izvazvao je uzbunu kroz sve zemlje kuda je prošao. Nešto taj potres, a još više smrt cara Asena (+1241.), koji je bio glavna Vladislavljeva podrška, biše uzrok, da se u zemlji javio pokret protiv njega. Njemu se dogodilo isto ono, što i njegovom starijem bratu Radoslavu posle poraza cara Teodora. Kao novi kralj izbio je njihov treći brat Uroš, zvani Hrapavi (valjda zbog ospica), negde tokom 1242. god. Zanimljivo je, da je glavni otpor protiv Uroša organizovao ne Vladislav, nego njegova žena, koja se beše možda toga radi, sklonila u Dubrovnik. Nije verovatno, da joj se Vladislav nije pridružio samo s toga, što je bio negde zatvoren. Dubrovačka Republika obavezala se kralju Urošu, da na svom području neće trpeti nikakve agitacije protiv njega. Vladislav se posle izmirio sa Urošem i priznajući vrhovnu vlast mlađeg brata vladao je, čini se, u Zeti. Jedan zapis iz manastira Mileševa, iz 1264. god., pisan je, veli se, "u dane blagovernog kralja Uroša i brata mu kralja Vladislava".

    Za vlade prva dva sina Stevana Prvovenčanog Srbija je bila pod političkim uticajem moćnijih suseda, epirskih Grka i Bugara. Ni jedna ni druga vladavina nisu bile s toga mnogo popularne; Vladislavu se, na primer, prebacivalo da je Sv. Sava bio "begun" ispred njega. Ali, ta vladavina i jednog i drugog brata, mada na oči neslavna, bila je ipak od znatne koristi za Srbiju. Radi jakih veza, koje su imali i Radoslav i Vladislav, niko od suseda nije smeo da ih uznemiruje; Epir i Bugarska, koji su im mogli postati vrlo opasni, pretvorili su se u zaštitnike. S toga kralj Uroš, kad je došao na vladu, zatiče zemlju neistrošenu i sposobnu za podvige i s toga je mogao da se javi s izvesnim autoritetom u času, kad je imalo da se likvidira pitanje već dotrajalog Latinskog Carstva.

  13. #73

    Odgovor: Istorija Srbije

    Srpske međusobice

    3.deo
    Dalmacija je stradala ponajduže od posledica tatarske najezde; između Spljeta i Trogira došlo je čak do rata, koji je pretio da uzme opasnije razmere. Bežeći ispred Tatara kralj Bela se bio spasao u Trogir, gde ga primiše s puno pažnje. Iz zahvalnosti on je poveljom od 18. marta 1242. god. dao tom gradu izvesne posede, od kojih su neki od ranije bili spljetska svojina (n. pr. Ostrog). Zbog toga Spljećani napadoše na Trogirane kriveći ih za otimačinu. Trogirane su pomagali hrvatski plemići odani kralju, a Spljećani, kojima jedno vreme nije išlo dobro, pozvaše kao saveznike bosanskog bana Ninoslava, humskog kneza Andriju i još neke susede. Bana Ninoslava izabraše čak za svog gradskog kneza. Događaji se posle toga spletoše. Bosansko-spljetski napadaj na tvrdi Trogir nije uspeo, ali je zato stradala trogirska okolina. Spljećani napadoše i druga neka mesta, kao Klis. Ugroženi gradovi obratiše se u nevolji samom kralju. Ovaj uze stvar vrlo ozbiljno, naročito radi Ninoslavljeva učešća i poče spremati dve vojske: jednu protiv Spljeta, a drugu protiv Bosne. Vojsku protiv Spljeta vodio je slavonski ban Dionisije; ona je u leto 1244., u zajednici s Trogiranima, napala grad i prisilila ga na predaju. U miru, sklopljenom 19. jula, Spljećani su bili prilično uniženi; kraljeva darivanja Trogiranima morala su biti ispunjena. Iz amnestije, koju je ugovor predviđao, bili su isključeni spljetski saveznici, s Ninoslavom na čelu. Vojsku protiv ovog drugog vodio je sam kralj Bela i dopro s njom do grada Glaškog. Pojedinosti o tom ratovanju nisu poznate, ali je sigurno da Bosna ovom prilikom nije mnogo stradala. U povelji od 20. jula 1244., kojom kralj daje povlastice i potvrđuje imanja bosanskoj crkvi, kaže se da je na to pristao i ban Ninoslav sa svojom braćom i velikašima. Kralj se nalazio u glaškom gradu od 15-21. jula; sudeći, prema tom kratkom trajanju i ovoj povelji može se čak misliti da do borbe nije ni došlo, nego da se ban pokorio kralju i izgladio stvar mirnim putem.

  14. #74

    Odgovor: Istorija Srbije

    Zapadnjačka orijentacija u Srbiji

    1.deo
    Sredinom XIII veka počela je da se vrši velika promena političkih odnosa na Balkanskom Poluostrvu. Grčki elemenat počinje ponovo da uzima maha. Nikejsko Carstvo, za vreme Jovana Vataca, vodi energičnu i u glavnom sve uspešniju borbu za vaspostavljanje Vizantije i ortodoksije u Carigradu. Najpre u savezu s Bugarima, a posle bez njih i protiv njih, oni osvajaju postepeno izgubljene pozicije na Balkanu. Od Bugara su oteli celu istočnu Maćedoniju oni, a zapadnu Grci iz Epira. Kad je stari oslepljeni car Teodor, davno oslobođen iz bugarskih ropstva, pokušao iz svog Vodena jednu akciju protiv Nikejaca, u vezi sa Epircima, dalo je to Vatacu dobrodošao povod da skrha i Epirce kao mogućne takmace i da posedne dobar deo Maćedonije i Arbaniju s gradom Krojom, 1253. god.

    Pored Grka na južnom delu Balkana, jaku političku aktivnost pokazuju, u isto vreme, i Mađari na severu. Oni se upliću u bugarske međusobice i od 1246. god. Bela IV se naziva "kraljem Bugarske". Oko 1247. god. Mađari stvaraju mačvanski banat ispod Save i za prvog upravnika postavljaju kraljeva zeta, černigovskog ruskog kneza Rostislava Mihajlovića, koji pored Mačve dobija još severoistočni kraj Bosne sa Soli i Usorom. Posle smrti bosanskog bana Ninoslava (+ iza 1250.), Mađari su, iskoristivši tamošnje nerede izazvane najverovatnije verskim sukobima, ušli s vojskom u Bosnu i pokorili je. Kralj Bela pisao je papi 11. novembra 1253. god., kako ima posla s jereticima Bugarske i Bosne "protiv kojih se upravo sad borimo s našom vojskom". Posle poraza bosansko je područje bilo razdeljeno u više manjih banata i oblasti, koje je kao od milosti delio mađarski kralj. U samoj užoj, staroj Bosni, posle ove borbe, javlja se kao ban neki Prijezda, verovatno onaj isti Ninoslavljev rođak iz 1233. god. Njega docnije članovi porodice smatraju kao rodonačelnika dinastije Kotromanića. U pismima mađarskog kralja on se naziva kao "fidelis noster" ("naš verni"), a imao je, dobijene od njega, i posede van Bosne, oko Gornjeg Miholjca. Da je prema Mađarima bio u pravom vazalskom odnošaju svedoči činjenica, da 1260. god. njegove čete sudeluju u mađarskoj vojsci, kad je ta ratovala sa češkim kraljem Pšemislom Otokarom II. U isto vreme Mađari su se dali osetiti i u Humu. Župan Radoslav humski, sin kneza Andrije, dotle raški vazal, beleži se kao "veran kletvenik gospodinu kralju ugarskomu".

    Kralja Uroša svi ovi događaji nisu s početka neposredno pogađali. Njegovi prvi sukobi behu sa malom Dubrovačkom Republikom, koja je, izuzetno, u ovoj prilici htela da vodi politiku velikog stila i da uđe i u opasnije avanture. Povod za sukob bilo je nekoliko (agitacija Vladislavljeve žene, zemljišna pogranična pitanja na trebinjskoj granici, trgovačke povlastice i dr.), ali je najvažnije sporno pitanje bilo o pravima i posedima dubrovačke i barske katoličke arhiepiskopije među Srbima. Pitanje je uz verski dobilo i čisto politički karakter. Kralj Uroš, sasvim prirodno, pomagao je nastojanja barske arhiepiskopije iz jasnog razloga, što je želeo da katolička crkva Srbije bude pod vlašću njegova, a ne tuđeg podanika. Kralj Uroš nije zastupao isključivu pravoslavsku tradiciju Sv. Save, možda po tom što je bio sin Ane Dandolove, a svakako pod uticajem svoje žene Jelene, koja je bila iz vrlo ugledne ali bliže nepoznate francuske porodice. Anžujska dinastija naziva je "svojom dragom rođakom" i nema sumnje da je s njom u nekoj vezi. U Primorju je bilo dosta katolika; Uroš je prema njima bio predusretljiv, a kraljica Jelena, koja se udala za Uroša oko 1245. god., bila im je pravi zaštitnik. Uroš je hteo da zadovolji svoje katoličke podanike i da na papinoj kuriji izradi nepreporno priznanje barske arhiepiskopije, koje joj je od sredine XII veka bilo oduzeto, 1199. god., za Vukana Nemanjića, obnovljeno i posle opet osporeno. Dubrovačka Republika čuvala je prava svoje crkve s upornošću punom energije. U interesu tobože starih i stečenih prava obe su crkve, i barska i dubrovačka, izvršile u to vreme čitav niz falzifikata papinskih povelja. God. 1247. izradiše Dubrovčani na papskoj kuriji, da se barski kaptol podvrgne dubrovačkoj crkvi. Kad je u maju te godine došao dubrovački kanonik Matej u Bar, da izvrši rešenje, naišao je tamo na nepredviđen otpor. Barski kaptol izjavljivao je, da on ne priznaje to rešenje, a puk i klirici uzrujano su vikali: "Šta se nas tiče papa? Naš je papa gospodin naš kralj Uroš!" Sin gradskog kneza s nekoliko mladića morao je lično da sprovede Dubrovčane do pristaništa, da ih ne bi razjarena svetina i telesno napala. Ovakvo držanje katoličnog elementa daje najbolje svedočanstvo o uspehu tolerantne politike kralja Uroša. Ma koliko se uzimalo u obzir, da su se Barani ovako držali jer su bili u pitanju njihovi lokalni interesi i patriotizam mesta, ipak bi teško bilo verovati, da će jedna katolička općina pretpostaviti jednog kralja šizmatika papi, ako taj kralj i njegova politika doista to ne zaslužuju. Obavešten o toj stvari papa, za čudo, nije osudio toliko Barane koliko Dubrovčane. Vodeći u prvom redu računa o interesima crkve, a nešto i iz političkih razloga, papa je 1248. god. imenovao za barskog arhiepiskopa jednog veoma cenjenog crkvenog misionara i svog prijatelja Jovana de Plano Karpili. Njemu je poverio da tačno prouči ovaj spor.

    Dubrovačka Republika je već 1249. stala tražiti saveznike. Te godine obećao je ban Ninoslav Dubrovčanima, da će ih štititi u slučaju napadaja srpskog kralja. Susednog humskog kneza Andriju, srpskog vazala, sklonili su te iste godine da im dade obećanje, kako će lepo primiti Dubrovčane koji njemu dobegnu i da im dade izjavu da ne će poći na njih s njihovim neprijateljem. Po tom bi izgledalo, i to je vrlo verovatno, da su se Dubrovčani bojali napadaja srpskog kralja zbog svoga držanja, a ne da je inicijativa poticala od njih. Ali, kad su, mimo svako očekivanje, oni dali uhvatiti i zatvoriti barskog nadbiskupa, krivica za izazivanje pada na njih. Početkom 1252. god. vodila se prava parnica između Barana i Dubrovčana, u prisustvu obojice arhiepiskopa; a u leto te godine pošao je Uroš na Dubrovnik. Mala republika uspela je da za ovaj mah smiri kralja s malo štete, iako su duhovi bili uzrujani. Uroš se ljutio što se pregovori u Rimu beskonačno otežu i osorno je izjavio, da u njegovoj državi nema nikakve vlasti ni papa ni rimska crkva; kralj Vladislav otišao je još dalje, pa je čak i psovao papu i nazvao psima i njega i sve kardinale. Iznenađuje, svakako, i upornost Dubrovnika, koji je tražio, pored tolikog ustručavanja sa srpske strane, da njezina crkva bude vrhovna vlast jedne već moćne kraljevine. Ne popuštajući nikako, a uplašeni napadajem od 1252. god., Dubrovčani žele da se još bolje osiguraju i da s dobrim saveznikom eventualno sami pređu u napadaj. Takvog saveznika našli su u Bugarima. U leto 15. juna, 1253., sklopljen je u Dubrovniku savez između njegove vlade i Bugara, i to izrično "vrhu zlo tvorenje nevernog kralja Uroša". Po tom ugovoru, Dubrovčani su imali dati pomoć Bugarima i na kopnu i na moru i predati im sve gradove koje budu uzeli. Dubrovčani će kao nagradu dobiti slobodnu trgovinu po Bugarskoj, sve ranije povlastice po Srbiji, malo proširenje zemljišta i vrhovno pravo svoje crkve nad primorskim katolicima Srbije. Godinu dana docnije, 22. maja, pridružio se tom savezu i humski župan Radoslav, sin Andrijin. Nije sigurno, da li je Radoslav ušao u taj savez pre bugarskog napadaja na Srbiju ili usled njega. Bugari su, doista, posle sklopljenog saveza upali u Srbiju i prodrli su duboko, čak do manastira Sv. Petra na Limu, koji su opljačkali, a možda i do Žiče. Kako je došlo do bugarskog povlačenja iz Srbije nije danas sigurno poznato; najverovatnije je da je bilo stranog posredovanja, bilo vizantiskog, bilo mađarskog. Posle bugarskog povlačenja Dubrovčani su došli u težak položaj. Osamljeni, oni su morali tražiti mir, koji je sklopljen 23. avgusta 1254. Po tom miru Dubrovnik je morao da plati jedan deo ratne štete. Dugogodišnji spor između njihove i barske crkve rešen je u korist ove druge; i to je rešen tako, što su Dubrovčani odustali od parničenja. Barska arhiepiskopija postala je otada neosporena katolička metropola Srbije. Gore od Dubrovčana prošao je župan Radoslav. Posle ovog rata o njemu se gubi svaki trag; biće verovatno da ga je kralj Uroš svrgao s vlasti i njegov deo Huma tešnje spojio sa svojom državom.

  15. #75

    Odgovor: Istorija Srbije


    Zapadnjačka orijentacija u Srbiji

    2.deo
    Iza smrti cara Jovana Vataca (+1254.) pokušaše Bugari da povrate Maćedoniju, ali nisu imali sreće. Neuspeh u tom ratu izazva u Bugarskoj meteže i pogibiju cara Mihajla II, a potom i građanski rat. Posle dugih kriza bi, najzad, za cara izabran Konstantin Tih, unuk Nemanjin verovatno po ženskoj liniji i posle zet nikejskog novog cara Teodora II Laskara. Svoju povelju manastiru Sv. Đorđa Gorga kod Skoplja Tih piše tako, da se vidi kako je vodio računa o svim svojim vezama; on radi kako su radili "sveti i pravoslavni carevi grčki i bugarski, i župani i knezovi i kraljevi srpske zemlje. Nešto više uspeha imao je u svojoj antinikejskoj politici posle Vatacove smrti epirski despot Mihajlo. On je iskoristio zaposlenost cara Teodora u Maloj Aziji i 1258. počeo je neprijateljstva u Maćedoniji i Albaniji. Da bi imao više sigurnosti on je ušao tokom događaja u savez sa franačkim knezovima Vilhelmom Vilarduenskim, gospodarem Ahaje i Manfredom kraljem Sicijlije. Ovom je, kao miraz uz svoju kćer, ustupio Krf, Drač, Valonu, Kaninu i Berat. Kao nekad za vremena Roberta Gviskara što su Normani iz Južne Italije zakoračili u Albaniju, smatrajući taj put kao najprirodniji da se odatle šire prema unutrašnjosti Balkana i zagospodare Jadranskim Morem, tako se imalo ponoviti i ovog puta. Albanija u brzo postaje domena franačkih gospodara.

    Kralj Uroš je s početka imao izvesnih veza sa carem Vatacem. Kao neposredni, Bugari su mu bili opasniji i on je rado gledao njihovo potiskivanje od nikejskog gospodara. Ali posle Vatacove smrti Uroš hladni prema Nikejcima, možda zato što mu se činilo da su, posle mnogih uspeha, suviše ojačali svoju moć. Možda zbog kakvih rodbinskih veza on prilazi Mihajlovom savezu, u kom zapadnjaci imaju tako vidnog udela, a možda mu je izgledala sigurnija dobit u savezu malih. God 1258. počela su neprijateljstva. Epirci su osvojili najveći deo zapadne Maćedonije, pomagani od Srba. Zapovednik vizantiske vojske i historičar Georgije Akropolita beše se povukao u prilepski grad i tu se zatvorio. I Srbi su preko Kičeva krenuli na taj grad i uzeli ga, razbivši jednu grčku vojsku koja im je bila pošla u susret, ali nisu mogli da osvoje samu prilepsku tvrđavu, odnosno onaj grad, koji se, na jednom strmom bregu, izdiže iznad varoši i koji je danas poznat pod imenom Markovo Kale. Srbi su krenuli posle toga na Skoplje i uzeli ga, a prilepska se tvrđava, na kraju krajeva, predala zajedno sa svojim zapovednikom, koga u okovima odvedoše u Artu. Usred ovih borbi umre car Teodor II, poremetivši pred kraj pameću; tek posle dužih kriza dođe za njegova naslednika vojskovođa Mihajlo Paleolog, čovek hrabar i sposoban, ali ličan i potpuno bezobziran. S njim dolazi na vlast nova vizantiska dinastija Paleologa, koja vlada sve do propasti Carigrada i grčke države.

    Kad se učvrstio na prestolu, car Mihajlo prebaci odmah vojsku u Evropu, da primi borbu s tamošnjim neprijateljima. Njegov brat Jovan potuče kod Kostura udružene Epirce i Franke, pa odmah nastavi dalje prodiranje. Brzo padoše Ohrid, Debar i okolna mesta. "Takvi su stanovnici tih zapadnih oblasti", obrazlaže Akropolita sebi za opravdanje tu pojavu, da se u tim krajevima narod bez mnogo otpora miri sa promenama vlasti, "lako se podvrgavaju svima gospodarima". Samo s pomoću svog zeta Manfreda, koju mu ovaj posla u najteži čas, mogao je Mihajlo da se održi u svojoj oblasti Epira i severne Tesalije. Grci su zauzeli čitavu Maćedoniju, a potisli su i Srbe iz Skoplja. Izgleda, da je kralj Uroš, videći sudbinu Epiraca, sam povukao svoju vojsku iz Maćedonije i tako izbegao težoj borbi sa nikejskim trupama. Na srpsko područje one nisu prelazile.

    Ali glavni vizantiski uspeh ovog pobedničkog ratovanja beše vaspostavljanje njihove vlasti u Konstantinovoj prestonici. Jednim noćnim prepadom, 25. jula 1261. god., zauzeše nikejske trupe Carigrad i proteraše otud Latine i njihova cara Balduina II. Car Mihajlo Paleolog, kao obnavljač Vizantije, "otac otadžbine" svečano je metnuo na glavu carsku krunu u Aja-Sofiji. Njegova politika posle tog uspeha ima više ambicija i zamah. On je u sukobu s mnogo suseda, a naročito s Bugarima, protiv kojih vojuje duže ali bez stalne sreće. Sa Srbima se u to vreme nije nosio. Ovi su bili jednim delom zauzeti na severu, kao pomoćnici Mađara, u njihovim borbama s češkim kraljem Pšemislom Otokarom II (1260. god.). Kako su Srbi postali neka vrsta mađarskih vazala ne da se utvrditi na osnovu izvora; ja lično mislim, da je to bila cena mađarskog posredovanja u srpsku korist za vreme srpsko-bugarskog rata 1253/4. god. Srpske pomoćne čete pominju se u mađarskoj vojsci izrično uz sigurno vazalne Bosance i Bugare iz oblasti despota, posle cara Jakova Svetoslava. Da srpsko-mađarske veze postanu bliže, oženio se stariji sin Urošev, Dragutin, Katarinom, ćerkom kralja Bele IV. Kad se ženio Belin sin, Bela Mlađi, 1264. god., u svatove, kod Beča, došao je i "kralj Srbije", verovatno kralj Uroš glavom. Možda je te veze s Mađarima razvijala kraljica Jelena, a možda su one posledica neposrednih mađarskih uspeha 1253. god. u Bosni i njihova učvršćivanja u Mačvi.

    Kada su u Mađarskoj, 1267. god., nastale borbe između starog kralja Bele i njegovog prvenca sina Stevana, koje su uzele velike razmere i završile Belinim porazom, i kada se činilo da je Mađarska, usled tih borbi znatno oslabljena, rešio se kralj Uroš da se oprosti njihova tutorstva i da se i sam okoristi tim zapletima. Isto je to bio pokušao malo ranije i bugarski despot Svetoslav, ali bez uspeha. Da bi uspeo prema Mađarima Uroš se hteo da osigura prijateljstvom sa Grcima. Car Mihajlo je rado prihvatio veze sa Srbima. Protiv njega spremala se iz južne Italije vrlo ozbiljna akcija, kojoj je bio na čelu Karlo Anžujski, brat francuskog kralja Luja IX, kralj "obeju Sicijlija". U maju 1267. sklopio je on ugovor s proteranim latinskim carem Balduinom, na dvoru pape Klimenta IV, da se počne naskoro s obnovom Latinskog Carstva. Njegova je vojska posela Krf, uzevši to kao etapu za dalje akcije. U takvim prilikama car Mihajlo je morao voditi računa o držanju Srba. Sporazum između njega i njih bio je brzo gotov, i da bi bio solidniji trebalo je da kraljević Milutin, drugi sin Urošev, uzme Mihajlovu kćer Anu, i da on kao carski zet postane naslednik prestola. Međutim, neuspeh Urošev s Mađarima pokvari sve planove. On beše 1268. god. prodro u Mačvu, ali ga tu Mađari potpuno potukoše i zarobiše. Mađari su i prema kralju Urošu, kao i prema despotu Svetoslavu, pokazali dosta pažnje; oni su ih zadržali na prestolu, tražeći samo više garantija za budućnost. Te su se garantije, među ostalim, sastojale verovatno u tom, da se kraljeviću Dragutinu, kao mađarskom zetu i privrženiku, da udeo u vlasti i veći uticaj na državne poslove. U aktima posle toga Dragutin se, doista, naziva "mlađi kralj".

    Na politiku Uroševu uticali su naročito događaji u susedstvu posle 1271. god., odnosno posle smrti epirskog despota Mihajla, kad se njegova država raspala u dva dela i kad su Anžujci iz južne Italije, koristeći se tim, poseli glavne albanske gradove Drač, Valonu, Berat i Kroju i još neka mesta. Balkanski narodi, protivnici Grka, počeše se spremati da uhvate tešnje veze sa Karlom Anžujskim. U septembru 1271. god. očekivani su na anžujskom dvoru poslanici Srbije, Bugarske i Albanije, iako njegova vojska tek 1272. počinje svoje operacije u Albaniji. Tad su Anžujci stvorili prvi put posebnu albansku državu, "regnum Albaniae", na čijem je čelu, u njihovo ime, stajao kapetan-maršal, sa sedištem u Draču. Šest uglednih albanskih taoca sedelo je, međutim, na dvoru kralja Karla. U maju 1273. god., srpski i bugarski poslanici dolaze na Karlov dvor, gde ih vrlo lepo primaju. Kraljica Jelena je srodnica Karlova, a kralj Uroš se izrično zove "odlični prijatelj". U ovaj anžujski savez ulazi i tesalski gospodar, sevastokrator Jovan, koji se domalo orođava s Urošem i daje svoju kćer za njegova sina Milutina. Ispalo je, dakle, tako, da je grčki car, koji je prvi krenuo misao o savezu balkanskih država protiv nove latinske invazije dobio taj savez protiv sebe. Srbija je, posle uzaludne akcije protiv Mađara, ušla potpuno u veze sa zapadnjačkim silama; kralj Dragutin važi kao mađarski pouzdanik, a kraljica Jelena je najsigurnija potpora zapadnog sveštenstva i, s njim u vezi, i zatočnik zapadne orientacije.

    Videći opasnost od zapadnjaka car Mihajlo namisli da je otkloni predlažući papskoj kuriji uniju između pravoslavne i katoličke crkve. Radi toga sazvat je veliki crkveni kongres u Lionu, 1274. god. U pregovorima oko uređenja crkvenih pitanja Mihailo je učinio veliku pogrešku što je izneo predlog da se ukinu, kao nekanonski osnovane, trnovska patrijaršija i srpska avtokefalna arhiepiskopija i da se srpska i bugarska crkva podvrgnu ohridskoj. To izazva, sasvim prirodno, ogorčenje i kod Srba i kod Bugara; uopšte, čitav taj posao sa lionskim saborom i ovaj stav Mihailov protiv srpske crkve delovali su na Srbe, da lakše prime antivizantisku politiku Uroševu u savezu sa zapadnjacima, koja im inače svima ne bi bila po volji. I grčki klir, sa čijom osetljivošću i uticajem car nije računao u dovoljnoj meri, ustade protiv njegove crkvene politike. Car Mihajlo je svakako računao, da bi ukidanje trnovske patrijaršije i srpske arhiepiskopije i njihovo podvrgavanje Grcima moglo biti smatrano kao neki dobitak i da bi to moglo uticati da se lakše prime ostali zaključci lionskog sabora, ali se prevario. Književno i kulturno znatno razvijena grčka jerarhija prozrela je suštinu lionskih zaključaka, koji su donosili prevlast i priznanje papstva, i nije htela ni pomišljati da za ljubav sporednih ustupaka pregori svoj načelni stav.

Strana 5 od 13 PrvaPrva ... 34567 ... PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Istorija SFRJ
    Autor Lady S u forumu Istorija
    Odgovora: 23
    Poslednja poruka: 11.07.2016, 11:21
  2. Istorija Windows-a
    Autor goldie u forumu Softver
    Odgovora: 1
    Poslednja poruka: 11.09.2011, 13:16
  3. Istorija neposlusnosti...
    Autor dankaBg u forumu Filozofija
    Odgovora: 4
    Poslednja poruka: 24.07.2010, 19:44
  4. Odgovora: 70
    Poslednja poruka: 12.06.2009, 16:27
  5. Istorija Jezika
    Autor dule_legenda u forumu Istorija
    Odgovora: 25
    Poslednja poruka: 17.12.2008, 22:58

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •