Istorija Srbije - Strana 12
Strana 12 od 13 PrvaPrva ... 210111213 PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 166 do 180 od ukupno 186
  1. #166

    Odgovor: Istorija Srbije

    Dubrovačka Republika

    1.deo
    Pred očima Dubrovnika popadale su redom, u kratkom razmaku od nekih četrdeset godina, sve naše slobodne države Srbija, Bosna, Hercegovina, Crna Gora. Četvrt veka samo iza njih bila je srušena i mađarska kraljevina. Jedina je u tom opštem brodolomu ostala pošteđena mala Dubrovačka Republika. A ostala je pošteđena ne samo zato, što je bila malecna i politički potpuno bezopasna, nego što je, prateći budno događaje, pažljivo izbegavala da dade povoda za sukobe. Njezini neprijatelji prebacivali su joj, da, iako je Republika strogo katolička država, u njezinoj politici nema nimalo prave hrišćanske solidarnosti i da se ona stavlja u službu Turske i preko obaveza, koje se traže od jedne vazalne države. U Dubrovniku je, nesumnjivo, u državnim poslovima razum uvek vladao nad osećanjem. Toliko propovedana potreba hrišćanske solidarnosti gurnula je poslednjeg bosanskog kralja u rat s Turcima, ali se u sudbonosnom času ne nađe niko sa strane, da stradalniku priskoči u pomoć. Mađarska, mezimac papske kurije, pala je isto tako ostavljena sama sebi. Kroz Rim su 1527. god. pustošile hrišćanske čete gore nego da su bili Turci. Domalo moćne hrišćanske države, kao Francuska, tražiće savez s Turcima. Šta se onda moglo zameriti malom Dubrovniku, što se nekom avanturističkom poduhvatom nije izložio sigurnoj i beskorisnoj propasti?

    Dubrovčani nisu bili nikakav politički činilac, niti su imali političkih ambicija. Bili su, u glavnom, dobri trgovci, koji su u težnji da dobiju više mogućnosti za rad tražili stalno naslona na onu silu, koja je u izvesnom periodu pretstavljala glavnu snagu na Balkanu. Tako su do 1205. god., s malim prekidima, priznavali vrhovnu vlast Vizantije; od 1205-1358. bili su podložnici mletački, koji su im slali svoje plemiće za knezove; od 1358-1526. stajali su pod zaštitom Ugarske. Srpskim vladarima davali su za slobodnu trgovinu po njihovoj zemlji poklone u novcu i sviti, a od vremena Uroša I uveden je stalni godišnji danak od 2.000 perper, koji se od Dragutinova vremena plaćao o Mitrov-danu i s toga se zvao "svetodimitarski dohodak". S Turcima su Dubrovčani stupili u veze od 1430. god. šaljući im svoja poslanstva, a 1442. su dali zakletvu vernosti sultanu i poslali mu prvi godišnji poklon u vrednosti od 1.000 dukata.

    Po staroj lokalnoj legendi, koja je ušla u književnost, Dubrovnik je podigao mladi slovenski Kraljević Pavlimir, čiji su pretci zbog domaćih smutnja morali da beže u tuđinu i da se stane u Rimu. Otud se vratio, na poziv, mladi kraljević da savlada protivnike, povrati red i kao krunu rada podigne Dubrovnik. Kao što je nekad Eneja, bežeći iz Troje, došao u Italiju da njegovi potomci dignu Rim i izvedu sintezu Istoka i Zapada, tako je, po ovoj legendarnoj kombinaciji, stigao i Pavlimir iz Rima, da stvori simbiozu romansko-slovenskog elementa i njegove kulture, toliko karakteristične za celo naše Primorje.

    U stvari, Dubrovnik je nastao iz dva naselja: slovenskog brdskog Dubrovnika i romanskog Raguziuma, koji se digao na malom ostrvu i koji su naselile izbeglice iz bliskog Epidaura. Dodir između Slovena i Romana bio je na tom području živ i neposredan, što jasno pokazuje veliki broj očuvanih romanskih naziva mesta, kao Cavtat, Konavle, Brgat, Rožat, Šumet, Bulet i sl. Sloveni i Romani zasuli su, posle izvesnog vremena uski morski kanal između grebena, zvanih Penatura, kod današnjih Pila i posle ceo Stradun, i tako su stvorili zajednički grad Dubrovnik-Raguzium, Raguza. I danas je još očuvano ime starog slovenskog Graca, koji je štitio nekadašnje slovensko naselje. Dubrovnik se širio postepeno na račun susednog humskog i trebinjskog područja i plaćao je za zemljište i vinograde godišnji najam, zvan mogoriš (margarisium), od po 60 zlatnika humskim i trebinjskim vladarima. Kao luka Dubrovnik i njegov Gruž imaju svoj razvoj da zahvale jedino trgovini i izvozu iz njegova zaleđa, Huma, Travunije i Raške, koji su se proširili na veći deo Srbije i dobar deo Bosne. U staro vreme glavna središta dalmatinskog primorja u administrativnom i trgovačkom pogledu behu Salona i Narona; Epidaur, koliko se zna, nije imao većeg značaja. S toga je i razumljivo, što je legenda stvaranje Dubrovnika vezana za jednog susednog slovenskog plemića, koji gospodari Trebinjem.

    Dubrovnik se razvio naročito od XII veka, posle trgovačkih ugovora sa Nemanjom i banom Kulinom. Od XIII veka u njemu počinje prevlađivati slovenski elemenat. Činovništvo i poneki trgovci i zanatlije dolazili su u Dubrovnik iz raznih mesta Italije, a naročito iz Mletaka; gradska aristokratija osećala se kao romanska i negovala je tu kulturu; ali je široki puk bio pretežno slovenski i u gradu i u njegovu području. Već u XIV veku i kod aristokratije ima primetne slavizacije, a od XV veka grad u ogromnoj većini nosi slovensko obeležje. Veliko Veće Republike donelo je 26. oktobra 1395. ovaj izvanredno važni zaključak: "Unapred niko iz krajeva gornje ili donje Dalmacije niti iz ijednoga stranoga kraja ne može se učiniti niti postati građanin Dubrovnika, niti se učiniti niti potvrditi u Velikom Vijeću Dubrovnika, nego je jedino Malo Vijeće slobodno da imenuje za građane Dubrovnika one ili između onih koje grad Dubrovnik drži i smatra za Slovene, na načine i po običajima kojima su i dosad Sloveni pravljeni i primani u građanstvo Dubrovnika."

    U gradu se naročito cenila sloboda. Njoj je Dubrovnik zahvaljivao, mimo sve druge gradove Primorja, svoj privredni i svoj kulturni procvat. Mlečani su izvesno vreme s ljubomorom pratili njegove trgovačke veze, ali nisu uspeli da ih spreče, iako su to češće puta pokušavali. Istina, Dubrovnik se trgovački digao sa mletačkim kapitalom. Eksploataciju rudnika u Srbiji i Bosni, koja im je donela glavno bogatstvo, Dubrovčani su mogli početi u većoj meri tek sa kreditima iz Mletaka. Štiteći se od prepada i sa kopna i sa mora Dubrovčani su opasali svoj grad sa u ono doba neosvojivim, odlično građenim bedemima, koji su i do danas očuvani. Te gradske utvrde održavali su uvek u najboljem radu i bdili su u njima sa strogošću koja nije znala ni za kakve izuzetke. Kad je u pitanju bila sloboda građani su se rešavali i na veoma velike žrtve. I trgovac je dobro razumevao da cena za slobodu nikad nije plaćena skupo. S toga je sloboda - libertas isticana kao glavni cilj cele državne politike. "Ona se ne prodaje ni za sve zlato", pisalo je na gradskim bedemima; njoj su ispevane i najoduševljenije pesme dubrovačke književnosti.

    Kao i Mletačka Republika, prema kojoj je izgradila svoje uređenje, i Dubrovnik je bio aristokratska republika. Na njenom čelu nalazili su se do 1358. god. mletački plemići, iz ponajboljih kuća, sa mandatom od dve godine dana. Ostale vlasti bile su dubrovačke. Svi punoletni plemići sačinjavali su Veliko Veće; njihov najveći broj iznosio je 1319. god. 241 člana. Izvršnu vlast imalo je Malo Veće, koje je s knezom zajedno brojalo 12 članova. Veće Umoljenih (Consilium Rogatorum) s nejednakim brojem članova (od 45-60), u stvari Senat, stvaralo je "po pravilu zakone i sve važnije odredbe u unutrašnjim i spoljašnjim poslovima". Velik ugled imalo je sveštenstvo, koje je na području Dubrovačke Republike bilo isključivo katoličko. Najstariji red bili su benediktinci, koji su osnovali svoj veliki manastir na Lokrumu. Franjevci i dominikanci podigli su svoje manastire blizu dva jedina izlaza iz grada; prvi na Pilama, a drugi na Pločama. Oni su tako simbolički bili neka vrsta gradske straže, duhovne i fizičke. Kroz te dve kapije nije sve do XIX veka prošla nikad nijedna tuđinska vojska kao osvajač.

    Imajući potpunu svoju samoupravu, ne postradavši nikad i ni od koga u svom gradu, Dubrovčani su se osetno dizali. U gradu se postepeno gomilalo bogatstvo, koje je donosila trgovina po Balkanu i sa lepom trgovačkom flotom po celom Sredozemnom Moru. Može se sasvim dobro pratiti po trgovačkim obračunima, po mirazima i testamentima u gradskim knjigama kako se u dubrovačkim porodicama množe predmeti od srebra, skupih tkanina i bogatije pokućstvo. Sa Srbijom su odnosi od XIV veka vrlo srdačni, jer najveći deo tamošnjih rudnika drže dubrovački trgovci bilo sami, bilo kao ortaci. U Brskovu, Rudniku, Trepči, Novom Brdu i po drugim mestima njihove su kolonije bile vrlo jake. Od 1325. god. imali su Dubrovčani u srpskom kraljevstvu i svoj pravi konzulat, a konzula je, s užim delokrugom, bilo već od kraja XIII veka. Posle se konzuli javljaju i u drugim zemljama susedstva, s kojima je trgovački promet postajao sve intenzivniji.

  2. #167

    Odgovor: Istorija Srbije


    Dubrovačka republika
    2.deo
    S materialnim blagostanjem dizalo se i duhovno. Mladi plemići dobijali su vaspitanje ne samo u svom gradu, nego mnogi i u Italiji. Grad, istina, nije imao nekih viših škola, ali se trudio da dobavlja dobre učitelje. Pozivani su učitelji i za slovensku pismenost, i to ne samo za Dubrovnik, nego i za Ston. Crkvena umetnost razvijala se lepo. Graditeljstvo, u romanskoj tradiciji, ima nekoliko objekata nesumnjive vrednosti. Divona, očuvana do danas, sa lepom lođom romanskog stila i vrlo ukusim prozorima podignuta je XIV veka. U to vreme, naročito u prvoj polovini XIV veka, bili su u gradu u modi prozori "saracenski", uobičajeni po obalama južne Italije i Španije. Lepi knežev dvor, rađen s puno ukusa i pažljivo, dovršen je 1425. god. U današnjem svom obliku potiče, s preradama, iz 1462. Nemamo, na žalost, bližih podataka o dve glavne dubrovačke crkve, onoj Gospe i Sv. Vlaha, pošto su obe stradale za vreme velikog zemljotresa od 1667. god., pa su obnovljene tek početkom XVIII veka. Crkva Sv. Spasa dovršena je 1520. god., ali se nije računala među najreprezentativnije građevine. Mnogo se polagalo i na crkveno slikarstvo. Sama vlada je već krajem XIV veka pomagala umetnike sa strane stavljajući im u dužnost, da poučavaju i po nekog Dubrovčanina. Tako je, na pr., 1389. god. data plata "grčkom slikaru" majstoru Jovanu iz Drača; 1390. sklopljen je ugovor sa slikarem Stojkom Druškovićem, očevidno nekim našim čovekom; a bilo je slikara i iz Italije i Ugarske. Zgrade pojedinih plemića bile su pune umetničkih predmeta, ali ponajviše tuđih. Lepo se razvila kod nas zlatarska umetnost i njeni predmeti su služili često i za izvoz, ali prvenstveno na Balkan.

    Današnji izgled dubrovačkih zgrada i ulica potiče mahom iz XVII veka, posle pomenutog strašnog zemljotresa. Kuće su kamene, solidne, sa po tri-četiri sprata, ali bez naročitih ukrasa. Ulice su tipično talijansko-primorske, uske i mračne. Sve manje-više vode sa stepenicama prema bregu, jer je prostor Straduna i pijace vrlo teskoban za pravi razvoj grada. Kuće izvan gradskih zidina dizane su visoko na podnožju susednih bregova i do njih se ide uz mnogobrojne i prilično strme stepenice (u gradu za to postoji izraz "čini skale"). U samom gradu, gde se iskorišćavalo svako slobodno mesto, ima vrlo malo bašta i zelenila, nego je sve gusto i zbijeno. Malo daha daju kućama terase i poneko vrlo usko dvorište.

    Izvesni naši ljudi iz unutrašnjosti dolazili su preko Dubrovnika i njegovih ljudi u dodir sa zapadnom kulturom. Neki su se tu i vaspitavali, kao Balša sin Đurđa Stracimirovića, ili kao neki bosanski plemići (n. pr. Brailo Tezalović). Iz Dubrovnika su se, u priličnim količinama, izvozile u naše zemlje razne vrste svite, brokata, kadife, i drugih skupocenih materija, koje su se sviđale našoj srednjevekovnoj vlasteli. Dubrovčani su učili našu unutrašnjost i raskošnijoj hrani i piću, malvasiji, južnom voću i raznim mirođijama. Bogat je bio izvoz boljeg oružja, posuđa i lepšeg nakita. Da su naši ljudi već XV veka poznavali material i da se nisu dali lako prevariti svedoči najbolje slučaj Hercega Stepana, koji je izazvao spor sa dubrovačkim trgovcima zbog lažnih kamenova mesto diamanata na jednom plaštu. Iz unutrašnjosti se izvozila stoka, stočni proizvodi, vosak i od kraja XIII veka naročito rude: olovo, bakar i srebro.

    Dubrovnik je imao veliku i dobru trgovačku flotu i na nju je bio naročito ponosit. Njena aktivnost datira iz IX veka i bila je veća nego ijednog drugog grada Dalmacije. Tada su njihove lađe prevozile slovenske ratnike u južnu Italiju i činile i tad i posle ne malih usluga Vizantiskoj Carevini. Dok se nalazio pod mletačkom vrhovnom vlašću Mlečani nisu sprečavali razvoj dubrovačke trgovačke mornarice, ali su im postali opasni protivnici, kad je mali grad pod Sv. Srđem prišao Mađarima, njihovom glavnom i vekovnom protivniku o posed Dalmacije. U svom naponu Dubrovnik je imao preko 300 velikih lađa. Kao neka pomorska "sila" Dubrovčani su kao s pravom težili da prošire svoju vlast i na susedna ostrva, pa su postepeno pridobili sem susednih malih otoka, još Lastovo, Mljet i Korčulu, a živa im je želja bila da se dočepaju Brača i Hvara. Kad su 1333. god. dobili Ston, a 1426. god. Konavlje javila se u Republici težnja da svoju "državu" prošire i novim dobitcima. Jedno vreme mnogo su radili da dobiju Trebinje. Turska osvajanja razbila su sve te želje i osvestila su ih, da ne idu preko granica svoje moći. Od četrdesetih godina XV veka Dubrovčani se predaju samo razvoju svoje trgovine i svoje flote, i to im je donelo, bez mnogo potresa, vrlo krupne rezultate. Dubrovački pesnici s ponosom su u XVI veku govorili, da je njihova mornarica "gospoja i kraljica svijeh mrnara na sem svijeti"



    I čestit se svak nahodi
    I čas mu je prevelika
    Vjeran život tko provodi
    Pod bandijerom Dubrovnika.

    Veze sa svetom, blagostanje, razvoj duhovnog života izazvali su u Dubrovniku i stvaranje književnosti. Izvestan deo naših ljudi, koje su želja za naukama ili razni slučajevi odveli u tuđinu, istakli su se dosta rano svojim uspesima, pa su neki posredno i neposredno uticali i na ljude u otadžbini. Među njima su bili čuveni teolozi, kao, n. pr., Serafim Bunić ili Grgur Natali Budislavić, ili pravnici kao Raguzio de Raguzens, ili ekonomisti kao Benko Kotruljić. Još više su delovali primeri tada već razvijene talijanske književnosti, koja je imala Dantea i Petrarku i čitav niz drugih pesnika velikog talenta. Sem toga, Dubrovčani su bili u živim vezama i sa ostalim gradskim sredinama po Dalmaciji i ostrvima, gde su se, isto tako, pod zapadnim uticajima stvarale književne škole. Iz severne Dalmacije došao je tako u književnu upotrebu dubrovačku čakavski dialekat, iako su ceo grad i njegova okolica bili čisti štokavci. Prvi dubrovački pisci počeli su svoj rad na latinskom jeziku. Prvi dubrovački "ovenčani pesnik" (poeta laureatus) bio je Petar Menčetić, a najistaknutiji pesnik latinista beše Ilija Lampridije Cerva, pravi pretstavnik savremenog humanističkog pokreta. Prvi pesnici na narodnom jeziku behu prilično neobuzdani Šiško Menčetić i Đore Držić, obojica čisti liričari i obojica poslednici Petrarkine pesničke škole. Kod Držića je, mimo običaja tih vremena, bilo i nešto uticaja naše narodne lirske poezije, koja se s njim prvi put javlja kao umetnički činilac u našoj književnosti. Popularan je postao sa svojom Jeđutkom, zanimljivom lirskom pesmom Andrija Čubranović, koji je stvorio obrazac za više sličnih pokušaja. Pobožnu, političku i "remetsku" poeziju negovao je čudnjak Mavro Vetranović, koji je pevao i crkvene drame, sve sa izvesnim pesničkim osećanjem, ali bez imalo umetničke mere. Među svim tim književnicima, koji su rođeni u drugoj polovini XV veka, a radili u prvoj polovini XVI, najveći talenat pokazao je Marin Držić, književnik od ređe vrednosti. On se ogledao u više književnih rodova, ali glavna mu je snaga u komediji, u kojoj je pokazao i invencije, i duha, i dobar posmatrački dar, i u kojoj je dao nekoliko dobro pogođenih tipova i scena iz savremenog dubrovačkog društva. Od sredine XVI veka dubrovačka književnost razvija se sve više i obilatije; stvara odličnu liriku, dramu s naročito uspelom lokalnom komedijom, i širok ep. Jedino što nije uspela da razvije do većeg stepena bila je umetnička proza. U celoj našoj sredini, među Srbima i Hrvatima, nijedan drugi grad nije mogao da se meri po književnom stvaranju sa Dubrovnikom, ni u pogledu količine stvaranja, ni po njegovoj vrednosti.

    Kad je 1526. god. pala mađarska država pred Dubrovnikom je stajao samo izbor između Mletaka i Turske kao vrhovnih gospodara. Iako hrišćani, Mlečani im nisu bili bliži srcu. Dubrovnik je bio trgovački toliko razvijen, da bi Mleci, u sopstvenom interesu, kao konkurenti, morali da mu škode. Tursko susedstvo i turska vrhovna vlast, znalo se, neće biti laki. Ali im Turci, koji nikad nisu bili dobri trgovci, nisu ni mogli ni hteli poslovno smetati. Naprotiv. Oni su dali Dubrovčanima, kao svojim haračarima, povlašćen položaj u celom svom prostranom carstvu, otvorili im sve svoje pijace, i ostavili im potpuno slobodne ruke u unutrašnjim poslovima i svima drugim vezama. Godišnji danak koji su plaćali sultanu ustaljen je bio od 1481. god. na 12.500 dukata i Republici, koja se razvijala u punoj meri, ta obaveza sve do kraja XVI veka nije padala teško. Kada se imala da odluči kome da pristupi Republika se nije mnogo kolebala i već iste, 1526. god., priznala je sultana kao vrhovnog gospodara. Nije kakav svetovni državnik ili trgovac, nego je baš jedan sveštenik, i to pesnik, Mavro Vetranović, smatrao za patriotsku dužnost da svom gradu savetuje ovakvu politiku:

    S bogom se ti združi i mimo sve ino
    I dvori i služi otmansko kolino!

    Da nije doneo takvu odluku Dubrovnik bi, vrlo verovatno, ili bio pokoren ili bi, opkoljen Turcima sa svih kopnenih strana, imao vrlo mnogo da strada. Grad je imao hrišćanskog saosećanja; u njemu se i kroz književnost i inače davalo ponekad, iako oprezno, izraza bolu zbog teške hrišćanske sudbine, ali se čuvala svoja koža. Turskoj sili nije bilo brane. Zavađani i ljuto međusobno zakrvavljeni hrišćani, koje je već počeo da razdvaja protestantski pokret i nove krize s njim u vezi, nije je mogao da stvori. Mlečani ponajmanje.

    I otkle ste postali vi nijeste dosada
    Oružjem prijali ni sela ni grada,

    Poručuje im dubrovački pesnik i ljutito i nedvosmisleno. Naprotiv. Na njih "uzdiše poglavje krstjansko", jer njihova nevera

    vaj, mnogu gospodu
    U rasap rastjera da izgube slobodu.

    Uostalom, ako već Mlečani osećaju da imaju snage da nekog spasavaju i štite, nek se obrnu prema istoku, nek brane Kipar i povrate Carigrad, a Dubrovnik nek ostave njegovom udesu. On je našao svoj put i ne samo u ondašnjim prilikama, nego sve do kraja XVIII veka, on se nikad nije pokajao što je tako učinio.

  3. #168

    Odgovor: Istorija Srbije

    Srbi pod tuđom vlašću

    1.deo
    Položaj srpskoga naroda bio je u XVI veku dosta težak, ali ipak ne onako očajan kao u XV stoleću. U XV veku Srbi su, istina, imali svoje države i veru da će se pomoću hrišćanskih suseda moći nekako održati. Međutim, te njihove slobodne države davale su samo iluziju samostalnosti, a sve su bile manje-više ili u stalnom kolebanju između raznih uticaja ili jasno pod vrhovnom vlašću i nadzorom jedne ili druge strane. Sem toga, kroz ceo taj vek, čitavo naše područje bilo je stalno ratno poprište; stradalo je sve što je bilo naše, i polja, i sela, i gradovi, i ljudi, i stoka. Ljudske žrtve koje su pale kroz tih sto godina nećemo nikad moći doznati, ali da su bile izuzetno velike to znamo iz mase sasvim pouzdanih vesti. Materialna šteta bila je ogromna. Dosta je samo potsetiti da su za pola veka propale ništa manje nego četiri naše države i da je propast svake povlačila sa sobom velike žrtve. Preko same Srbije prešlo je preko dvadeset ogromnih armija, koje su skoro uvek imale tu po neki veći sukob, a i Bosna je stradala često, iako u manjoj meri.

    Novi, XVI vek doneo je izvesno prečišćavanje situacije. Ljudi su znali na čemu su. Turska sila doprla je bila do na domak Save i Dunava. Unutrašnjost zemlje postepeno se smirivala i ljudi su počeli da normalizuju svoj život, iako pod znatno promenjenim uslovima. Na severu od Save i Dunava Srbi su se, kao organizovane jedinice, borili na ugarskoj strani. Posle pada Mađarske ostali su bez tog oslonca i stavljeni pred krupne odluke: šta sad da rade. Da li da se pomire sa sudbinom i priznaju stvarno stanje, ili da nastave borbu pod vođstvom koje druge hrišćanske sile. Takvu odluku Srbi više nisu mogli doneti kao celina. Postojao je, istina, njihov nominalni despot, ali on nije bio njihov čovek. Drugog lica koje bi ih s apsolutnim autoritetom okupio oko sebe nije bilo. Ni Pavle Bakić, ni Radič Božić, ni ma koji drugi, i pored ličnog ugleda, nisu mogli da to izvedu. Srbi su tu razbijeni i radi svaki po svom nahođenju. U njihovoim akcijama učestvuju, prirodno, ponajviše naši ljudi, ali u sve manjoj meri. S turskim osvajanjem malaksava zamah otpora, ljudi prilaze osvajaču, koji razumeva na mnogo strana da ih pridobije, i srpska se masa postepeno i tu stabilizira. Pojedinci, sami ili s manjim i većim grupama, pokušavaju da unesu borbenog duha, ali njihov rad nema više karakter narodnih pokreta, nego četničkih akcija.

    Odmah, posle pogibije mađarskog kralja Lajoša, beše se postavilo pitanje ko će doći za njegovog naslednika. Po dvorskom sporazumu imao je to biti austriski nadvojvoda Ferdinand, sin cara Maksimilijana, i brat tada najmoćnijeg vladara Evrope cara Karla V. I doista jedan deo plemstva priznade Ferdinanda za svog vladara, koga su, u isto vreme, izabrali i Česi. Ali drugi deo mađarskih velikaša ne htede da primi Habzburga, pozivajući se na jedan zaključak mađarskog sabora od 1505. god., da stranac ne može biti ugarski kralj. Njihov kandidat bio je bogati Jovan Zapolja, koji je imao mnogo pristalica naročito u istočnom delu ugarske države. Na tom pitanju podelili su se i hrvatski i srpski velikaši. U zemlji nasta pravi građanski rat, koji zahvati i naše ljude. U prvi mah za Zapolju su bili svi naši glavniji ljudi Bakić, Marko Jakšić, Radič Božić, Petar Ovčarević, koji beše prešao konačno u Ugarsku. Za Zapolju se izjasnio i "car" Jovan Nenad, jedna neobična i još uvek misteriozna ličnost, koja se pojavila u ovaj mah među Srbima. On je izbio na površinu posle turskog povlačenja, koje je u južnim oblastima ostavilo pravu pustoš. Među srpskim beguncima, koji se behu sklonili u Gornji Banat izbi oko Lipove taj mrki i hrabri čovek, za koga niko nije pravo znao ni ko je ni odakle je. On se sam izdavao za potomka srpskih i vizantiskih vladara i uzeo je naziv cara. Ime Jovan kao da je dodao iz bugarske vladarske tradicije. Kao unapred obeležen nekom višom silom za nešto neobično ljudi su nalazili to, što je on imao "na telu jednu crnu prugu u širini jednog prsta, koja je počinjala kod desne slepoočnice i išla u pravoj liniji sve do stopala desne noge." Pričalo se da se po noći dugo moli bogu i kao da ima, u opštoj nevolji, poslužiti kao neko božje oruđe. Uplašeni i zbunjeni svet poverovao je u nj, jer je instiktivno tražio i očekivao neko čudo u svetu koji je bio obezglavljen i sav usplahiren. Niko nije imao mogućnosti da proverava njegovo poreklo i njegove planove. A u narodu, naročito u tom kraju, još se nisu bile zaboravile tradicije Dožinih krstaša. Bilo je i opet napada na plemiće i opštih protesta zbog sloma države. Jovan Nenad je imao nešto od narodnog borca, nešto od hajdučkog avanturiste, a nešto od socialnog revolucionara. Pljačkao je plemićske dvorove, napadao trgovačke karavane, ali ulazio i u borbe s Turcima. Hrabrost mu se mešala s drskošću, popularnost sa terorom. Razumljivo je s toga, što je oko sebe skupio brzo nekoliko hiljada ljudi. Turske čete i posede, koje su se nalazile u Bačkoj, nisu bile mnogoborojne i Jovan Nenad nije imao mnogo muke da ih savlada i protera. Ali to mu je diglo ugled i raznelo glas. Za svoju prestonicu izabrao je Suboticu, koju je njen gospodar bežeći ispred Turaka, bio napustio. Tu je stvorio svoj dvor; organizovao svoju telesnu stražu od 600 mladića, koje je prozvao janičarima; i ponašao se kao pravi vladar. Iz Bačke on je potom proširio svoju akciju i na Srem.

    Ostale srpske poglavice nisu ulazile u bliže veze s njim smatrajući ga avanturistom sumnjivog porekla i sumnjivih metoda. Zanimljivo je, da o njemu nisu očuvali vesti ni naši letopisi. Pavle Bakić bio se u jesen 1526. sav založio za Zapolju. On je sa svojih 200 husara uspeo da posedne Stoni Beograd, u kom je Zapolja izabran i krunisan za kralja (11. novembra). Radič Božić, pod čijom se vlašću na Dunavu nalazilo oko 500 šajki i koji je s uspehom suzbijao turske zalaznice i čistio zemlju od preostalih četa, smatrao je da njemu pripada vodeći položaj. Stevanu Borislaviću bio je takmac, makar i ne legitimni, i s toga mu je ovaj i otkazao saradnju, kad je Jovan Nenad tražio od njega artiljeriju, da bi preterao Turke iz Srema i preneo tobože ratište u Srbiju. Despot je, naprotiv, uzeo na se da preotme i raščisti Srem, pa je u tom pravcu i postigao izvesne uspehe. Jovanu Zapolji, međutim, pomoć toga čoveka, čiji se broj ratnika cenio na dve-tri desetine tisuća, nije mogla biti na odmet i on ga je s toga podupirao, uprkos tužbi i protesta opljačkanih mađarskih velikaša. Čak ga je u januaru 1527. obavestio, da se sprema protiv njega raniji gospodar Subotice, Valentin Terek, pa ga je Jovan Nenad mogao s dovoljno snage dočekati i razbiti.

    Habsburška diplomatija nadala se jedno vreme, da bi se mogla nagoditi sa Zapoljom. Ima jedna vest, da su Ferdinandovi ljudi bili ponudili Zapolji bosansko kraljevstvo, očevo nasledstvo i 40.000 dukata. Misli se, da ta ponuda nije bila ozbiljna, jer je Ferdinand u isto vreme pregovarao i sa glavnim vođom Hrvata, Krstom Frankopanom. Toj činjenici ne treba, međutim, pridavati veći značaj, jer je očevidno da je Zapolja bio opasniji od Frankopana i da bi se Ferdinand s njim radije sporazumeo. Za vreme tih pregovora ušla je Ferdinandova vojska u grad Jajce, ali u njemu nije ostala dugo. Došla je bez sredstava i bez oduševljenja. Obavešteni Turci opseli su naskoro grad i uzeli ga već u januaru 1528. god. Za njim su brzo pali i susedni gradovi i Turci su zavladali celom vrbaskom dolinom.

    Kralj Ferdinand upotrebio je celu zimu 1526/7. god. da popravi svoj položaj u Ugarskoj i pridobije nove pristalice. I njemu, kao i Zapolji, bilo je mnogo stalo do toga da imaju uza se srpsku miliciju, kao oprobane ratnike i kao ljude koje je bilo daleko lakše skupiti nego lensku vojsku ili skupe najamnike. Među prvima je prešao na njegovu stranu mladi srpski despot. Iako Ferdinand nije usvojio sve njegove zahteve ipak mu je dao i obećao dosta. Obećao mu je plaću za 500 konjanika, poklonio mu je osvojene gradove u Sremu, Vukovar i Borovo, a privremeno mu je ustupio i Mitrovicu i Radince, ako ih osvoji od Turaka. U proleće 1527. Habzburzima je pošlo za rukom da obećanjima i poklonima pridobiju i Jovana Nenada, koji se tobože od njih nadao stvarnijoj pomoći za borbu protiv Turaka. Uzalud je Zapolja, čak preko samog Radiča Božića, pokušavao da ga odvrati od te veze. Izgleda da je Nenadova aktivnost imala osetna uticaja i među dotadašnjim Radičevim ljudima, jer je Radič morao napustiti svoje šajkaške odrede i povukao se na svoja imanja. Zapolja je pokušao potom, da Nenada suzbije silom. Terek je ovog puta imao sreće i povratio je jednim napadom Suboticu, u kojoj se, u to vreme, "car" nije nalazio. Jovan Nenad nije mogao da ga progna iz preotetog grada, pa je svoje sedište preneo u Segedin. Zapolja je uputio protiv njega i poveću vojsku, pod vođstvom erdeljskog vojvode Petra Perenjija, ali je ta vojska kod Seleša, početkom maja, bila potpuno poražena.

  4. #169

    Odgovor: Istorija Srbije


    Srbi pod tuđom vlašću

    2.dero
    Ferdinand je nastojao da pridobije i druge srpske velikaše. Obraćao se i Radiču Božiću i Pavlu Bakiću. Njegova je diplomatska aktivnost imala među Srbima dosta uspeha, naročito posle ove Nenadove pobede. To je nagnalo protivnike Nenadove, da upnu sve snage protiv njega. U velikoj borbi kod Seđfalua zadat je njegovoj vojsci osetan udarac. Iako ga je oslabilo, to ga nije slomilo. S toga su kasnije pokušana druga sredstva. Kad se Jovan Nenad spremao u susret kralju Ferdinandu, bio je, u prolazu kroz Segedin, iz zasede smrtno ranjen. Teško ranjenog preneli su njegovi ljudi Nenada u selo Tornjoš, gde mu je stari neprijatelj, Valentin Terek, otsekao glavu, 26. jula. Posle njegove smrti vojska mu se brzo rasula. Tako je brzo završio život taj čudni i još dovoljno neproučeni junak, najmističnija i najviše problematična ličnost cele naše prošlosti. Kao stvoren za epsku pesmu on u njoj, ipak, nije ostavio nikakva traga, što je isto tako od značaja i za vreme i za sredinu i možda za psihu postanka i života naše narodne junačke pesme.

    Zapolji je pogibija Jovana Nenada dobro došla, iako mu nije mnogo olakšala položaj. Mitom, obećanjima, većim izgledima i stvarnijom snagom Ferdinand je sve više uzimao maha na njegovu štetu. I među Srbima i među Hrvatima. Videći to Zapolja je požurio da i sa svoje strane zadovolji Srbe. Kako je despot Stevan Berislavić prišao Habzburzima, kako mu se Jovan Nenad odmetnuo isto tako, to je Zapolja hteo da i on ima jednog zakonitog pretstavnika Srba na svojoj strani. S toga je o Duhovima 1527. imenovao Radiča Božića kao novog srpskog despota. Ali Radič nije bio nova ličnost, koja bi ponela nov barjak, a sem toga bio je već ostareo i bolestan. On nije mogao doneti Zapolji nov priliv snaga, pa čak ni povratiti ranije izgubljene pozicije među Srbima. Naprotiv, kad je Zapoljina vojska 27. septembra 1527. pretrpela jak poraz kod Tokaja i kad se počelo sticati uverenje da njegova snaga nije dorasla Ferdinandovoj, ostavili su njegovu stranu skoro svi ugledniji Srbi, koji su ga dotle pomagali. Među prvima Pavle Bakić, koji je od svih Srba u Ugarskoj imao u to vreme i najviše snage i najviše ugleda. Kao Ferdinandov pristalica ističe se i paštrovićski glavar Stevan Štiljanović, poznat i popularan naročito po Ljubišinom pričanju. On je krajem XV veka napustio svoju Boku, pa je kao kastelan krajiških gradova i pristalica Habzburga vodio borbe najpre protiv Turaka, a posle protiv Zapoljinih ljudi. Posle Ferdinandove pobede i krunisanja za ugarskog kralja (3. novembra 1527.) među nagraćenima nalazio se i Štiljanović. Dobio je u virovitičkoj županiji posede Miholjac i Glogovnicu. Despotu Stevanu ustupio je Ferdinand izvesne pogranične gradove, koje je dotle držao Jovan Nenad, Bač, Feleđhaz, Sotin i druge.

    Krajem zime 1527. i početkom 1528. god. pošlo je za rukom Ferdinandovoj vojsci, u kojoj se vidno isticao Pavle Bakić, da u severnoj Ugarskoj suzbije Zapoljine pristalice i da samog Zapolju natera da se sklanja u Poljsku. U nevolji Zapolja se obrati za pomoć sultanu. Sultan Sulejman, po staroj turskoj politici, pristao je odmah da posreduje u borbi između dve hrišćanske grupe; u toliko pre što se radilo o tom, da se potpuno rastroji ugarska država, i što je Zapolja pristao da prizna njegovu vrhovnu vlast. Turci na granici nisu mirovali ni inače. Već pre saveza sa Zapoljom i pre objave rata oni su počeli živu akciju u Bosni, zauzevši Jajce i neka druga mesta. Potom su prešli i preko Save i krajem proleća 1528. napali Barku. Izveštaji svih zapovednika sa granice bili su očajni. Ljudi su mesecima ostajali bez novaca i drugih sredstava, pa su se ili rasipali ili izdržavali pljačkom. Despot Stevan javljao je 6. jula palatinu Stevanu Batoriju, da je turska vojska ("sva snaga turskog sultana", kako je on govorio preterujući i suviše) prešla Savu "i progutaće i pretvoriti u pepeo ostatke kraljevstva". Sam protiv njihove sile, pisao je on, to je "kao kap protiv mora." I to s ljudima nezadovoljnim, za koje se niko ne brine.

    Ferdinand, međutim, nije mogao mnogo pomoći. Kao i prošla ugarska vlada on se mučio bez finansijskih sredstava i tešio je ljude samo praznim rečima. Nije čudo s toga, što je na granici nastalo rasulo, što su ljudi počeli da popuštaju i što je Zapolja s Turcima uzimao sve više maha. Sam despot se nije ustručavao poručiti palatinu, da će izvesne gradove, ako mu za vreme od dve nedelje ne dođe pomoć, isprazniti i napustiti sam. Uzalud je radi toga išao čak i u Budim. Ferdinand, u koliko je, s krajnjim naporima, i namicao novaca nije ih trošio na utvrđivanje južne granice, koliko za odbranu užih austriskih zemalja i na opremu vojske protiv Zapoljinih ljudi. Nadao se, da bi možda mogao slomiti njegov položaj u Ugarskoj pre nego dođu Turci. U građanskom ratu, koji se nastavljao celog leta 1528., dolazilo je do žalosnih scena. U borbi za tuđe interese imali su već više puta da se bore Srbi jedni rotiv drugih. U pohodu Ferdinandove vojske protiv Zapolje pošle su ovom prilikom Borićeve čete protiv Radiča Božića, koji je, teško bolestan, ležao na umoru. U septembru taj Zapoljin srpski despot bio je već pokojnik, ali pred njegovim gradom Lipovom našao je smrt u borbi i Komnen Bakić, brat Pavlov.

    Dosad, srpske borbe na strani Mađara imale su načelan karakter. Borilo se iz hrišćanske solidarnosti i u nadi da se vaspostavi slobodna srpska država. U ovom građanskom ratu, gde je izbilo mnogo ličnih strasti i ličnih interesa, Srbi su služili kao oruđe jednoj i drugoj strani još uvek s verom da će u njima naći pomagače i za svoje kasnije narodne ciljeve. Od časa kad Zapolja sklapa savez sa Turcima njegove srpske pristalice postale su u isto vreme i turski pomagači. Ne može se reći da je to bilo samo posredno i nedovoljno svesno. Naprotiv. U borbu se gazilo iz upornosti, prkosa, ozlojeđenja, ali i iz lične koristi. Kod vrlo malog broja bilo je i uverenja, da se da više postići u zajednici s Turcima nego u borbi protiv njih. U svakom slučaju A. Ivić imao je pravo kad je utvrdio, da se od ovih vremena počela profanisati ideja koja je Srbe dotle vodila, da napuštaju otadžbinu i sve žrtvuju u borbi za slobodu. Doista, od boraca za slobodu oni postaju neka vrsta tuđih piona; pretvaraju se u ratnike od zanata, koji, napustivši redovna zanimanja, žive od najamničkih plata.

    Pometenost Srba na granici bila je velika. Pavle Bakić, koga je Ferdinand imenovao i vrhovnim zapovednikom šajkaša, držao se stalno s njim, ali je imao čestih neprilika i sa ličnim i sa načelnim protivnicima. Tako mu je početkom 1529. god. jedan sused preoteo posed Banhidu i sam je Ferdinand morao posredovati da mu ga vrati. Nekadašnji najbliži saradnih Jovana Nenada, vojvoda Subota Vrlić, prešao je Turcima i služio na granici. Despot Stevan ispunio je svoju pretnju i napustio je gradove Bač i Feleđhaz, koje su odmah poseli Turci. U turskim rukama behu početkom 1529. god. tvrdi Petrovaradin, Mitrovica, Jajce, Banja Luka, Knin, Skradin, Udbina, Ostrovica. Na mnogo strana put im je bio otvoren ili bar dobro pripremljen. S toga je razumljivo, što je despotov postupak izazvao na dvoru tešku osudu. Ljut, Ferdinand je 22. marta 1529. izdao naredbu da se zatvore Stevan i njegova majka zbog nevere, a kastelanima despotovih gradova bi zapoveđeno da gradove predaju Johanu Hoberdancu. Ferdinand je optuživao despota da je čak odao Turcima neke tajne, pa je pozivao ostale Srbe iz Srema da mu ostanu verni. Hoberdanc je izvršio misiju, zarobio despota i majku mu Jelenu i uputio ih u Budim. To je, naravno, izazvalo još veću zabunu na granici, a naročito među Srbima. Sam Bakić nije smeo jedno vreme da se pojavi među šajkašima, koji mesecima nisu primali platu i bili tim i drugim postupcima veoma ogorčeni. U pismu Ferdinandu od 17. juna Bakić je upozoravao kralja, da bi to sve moglo imati neprijatnih posledica. I imalo ih je. Srpski šajkaši prišli su Turcima i sa njima zajedno počeli vršiti napade na Mađare.

    U leto 1529. počela je velika turska ofanziva, kojom je rukovodio sam sultan. Bez skoro ikakva otpora prodirala je turska sila kroz Ugarsku. Na mohačkom razbojištu pridružio se sultanu njegov novi vazal Zapolja. Na vesti o turskom prodiranju uputiše Ferdinandovi ljudi zarobljenog despota iz Budima u Beč, ali se on na putu nekako iskrade i pobegne. Došao je pravo u turski tabor. Sultan je despota primio lepo i povratio mu je sva imanja koja je držao u Slavoniji. Pošto je osvojio mađarsku prestonicu sultan je pošao pravo na Beč, u kome se, među ostalim braniocima, našao i Pavle Bakić sa srpskim četama. Dobro branjeni grad održao se uprkos turskih juriša sve dok sultan zbog jesenjih kiša, 16. oktobra 1529., nije naredio da se vojska vrati kućama.

  5. #170

    Odgovor: Istorija Srbije


    Srbi pod tuđom vlašću

    3.deo
    Ovaj neuspeh Turaka neće slomiti njihovu ekspanzivnu aktivnost, ali će učiniti da Austrija Habzburgovaca dobije važnu historisku misiju u Evropi. Slomivši Ugarsku Turci su izabrali kao svoj dalji put nadiranja tada glavno i najvažnije mesto cele srednje Evrope, Beč, najveći grad do Pariza, središte istočnog poseda habzburške kuće, najsilnije dinastije u Evropi. Nisu okrenuli prema slaboj Italiji ili u drugostepene alpske oblasti. Udarili su u glavu, svesni svoje snage, a potcenjujući možda otpor protivnika. Austrija je u ovaj mah zaustavila udarac, a u isti mah osetila šta joj pretstoji ako se za vremena ne trgne. Ferdinandova težnja, čisto dinastička, da dobije krune češku, mađarsku i hrvatsku i da privuče na svoju stranu Srbe, dobila je istorisko opravdanje i značaj. Kao prva na udarcu, posle Ugarske, Austrija je sad išla zatim, da radi sopstvene odbrane, stvori oko sebe čvrst lanac hrišćanskih naroda, s kojima će moći organizovati otpor protiv Turaka. Ispuniće za Austriju s više uspeha kralj Ferdinand ono, što je Matija Korvin želeo postići za Mađarsku. Spasavajući sebe Austrija je tom političkom aktivnošću spasavala celu srednju, a dobrim delom i zapadnu Evropu. U toj težnji habzburške države Srbima je zapala teška i dužnost i sudbina. Nalazeći se duž same granice oni su imali da podnesu najviše žrtava, i to ne decenij-dva, nego nekoliko vekova. I s toga se kod njih stvorio čitav stalež ljudi, graničara, večnih stražara sa oružjem u ruci, kojima u ogromnoj većini nije bilo moguće da razvijaju ikakve druge sposobnosti. Ratnički život postao im je zanimanje i hleb.

    Hoteći da digne duh kod svojih ljudi Ferdinand je delio vernima nagrade, ponekad i fiktivne. Sremskom vojvodi Radoslavu, ranijem saradniku Jovana Nenada, koji mu je na toj strani trebao zameniti despota Stevana, "poklonio" je grad Mitrovicu, ako je pomogne osloboditi od Turaka. Stevan je, međutim, kao turski čovek napadao na susedne Ferdinandu verne slavonske i druge velikaše, bilo sam, bilo zajedno sa Zapoljinim ljudima. Kao što obično biva u građanskom ratu ljudi su bili nadojeni mržnjom i gonili su se nepoštedno. Kad je 1530. god. došlo do novog rata s Turcima srpske čete pod Bakićem i vojvodom Radoslavom pomagale su austrisku vojsku u zapadnoj Ugarskoj, a naročito su se istakle u opsadi Budima, dok je Petar Ovčarević s Turcima i Zapoljinim ljudima davao uspešan otpor u tom gradu. Posle neuspeha pod Budimom i Bakić i Radoslav imali su dovoljno prilike da osete, kako njihovo zalaganje ne nailazi na pravu cenu kod merodavnih činilaca, i s toga su i oni u svojim postupcima bivali dosta puta bez pravih obzira. Bakićevi ljudi napadali su, na pr., na imanja bivše mađarske kraljice, a Radoslav je u jednom sporu sam hteo da pribavi sebi nezakonitu zadovoljštinu. U pomućenoj zemlji nije lako bilo stvoriti red, a najmanje među moćnima gde je svaki hteo da njegova volja bude bez pogovora. Ni kraljeva se reč nije uvek slušala; a, istina, i on je ponekad davao više da uteši, ili zagladi, ili odloži, nego da ispuni. S toga je Bakić jednom prilikom osetio potrebu da upozori samog kralja, kako ljudi nisu "deca, da bi se držali samim rečima."

    Sultan Sulejman nije mogao da prežali neuspeh pod Bečom i 1532. god. krenuo je novu vojsku. Imamo jedan savremeni izveštaj o tom pohodu, koji lepo kazuje kako je sultan i spoljašnjim sjajem hteo da utiče i na svoje i na protivničke ljude. Sultan je išao sa 12.000 janjičara i 400 sluga na konjima, sa kratkim kopljima, svi u svili, okićeni srebrom. Carsko blago sa ćilimima i sećijama i carske žene nosilo je 50 kola, a 400 kamila bilo je natovareno carskim čadorima i opremom. Carevu ličnu gardu sačinjavalo je 2.000 spahija, 100 sluga odevenih u svilu okićenu zlatom i srebrom, i 1.000 sulahija, neobično visokih, svi u plavoj svili, sa sokolovima, psima i potrebnim priborom za lov. Car je bio sav u crvenom, iskićen zlatom, s belim turbanom i na belom konju, koji je bio pokriven zlatom i dragim kamenjem. Uza nj su išle četiri paše i 2.000 najotmenijih Turaka. Kod Beograda izišao je pred cara Zapolja, da ga prati na daljem putu. Sulejman je bio, naglašava se, dobro obavešten o borbama koje su u nemačkim zemljama izbile između katolika i novog protestantskog pokreta i smatrao je, s pravom, da mu to znatno olakšava posao. Čitava turska vojska cenila se na 200.000 dobrih boraca; 30.000 kamila prenosilo je municiju i drugi pribor za artiljeriju. Među Turcima se nalazilo i 8.000 hrišćana i 400 talijanskih kondotjera, koji su se naročito sviđali sultanu. Kod Oseka pridružio se toj impozantnoj sili i despot Stevan.

    Na tom svom pohodu sultan je stigao pod tvrdi grad Kisek, koji je branio Nikola Jurišić. Neobično hrabra odbrana grada zadivila je sultana. Pošto je Jurišić pristao da na gradske bedeme postavi tursku zastavu napustio je sultan grad i uputio se prema zapadu, u Štajersku. I ovom prilikom istakao se Pavle Bakić, koji se borio s turskim zalaznicima i pratio ih sve do Ljubljane, pa posle nastavio borbu protiv jednog njihovog odreda i u donjoj Austriji. Za nagradu Pavlu je potvrđen posed grada Sombathelja, koji mu je bio dat pred samu tursku ofanzivu. Bogat, moćan, i vrlo hrabar Bakić je stekao velik glas i među Srbima i meću strancima. Srbi su u njemu gledali čoveka, koji jedini može da učini nešto za njih. On se i trudio da im pomogne. Naročito mu je bilo stalo do toga, da što više Srba, naročito iz ugroženog Srema, prevede u Ugarsku, u uverenju da ih tim izbavlja od Turaka. Nije neverovatno da je pri tom imao i ličnih računa, jer se tim pojačavao njegov položaj i olakšavala nezavidna sudbina onih, koji su već ranije bili preseljeni. Despot Stevan Berislavić imao je daleko manje uticaja. Nije do danas utvrđeno tačno radi čega je bosanski sandžak Husref-beg 1536. god. krenuo vojsku protiv njega i dao ga ubiti. Zna se samo, da je Stevan pokušavao s vremena na vreme da se približi Ferdinandu, ali da je isto tako sarađivao i sa Turcima u haranju i osvajanju Slavonije.

    Ne mareći za mir, koji je bio sklopljen između Turske i Austrije, upao je bosanski paša u Slavoniju. Izgovarao se, da namerava urediti stvari u toj oblasti posle smrti svog vazala, despota Stevana. U leto 1536. prešla je turska vojska Savu, gde se sjedinila sa vojskom koju je doveo beogradski sandžak-beg. Turci su poseli skoro celu despotovu oblast, sem zapadnih mesta, pa su onda zauzeli i mnoge druge gradove. Bakić je 20. avgusta javljao kralju, da su Turci naročito utvrdili Brod na Savi, "da taj grad postane drugi Beograd", a žele isto tako da podignu i jedno utvrđenje na Dravi, blizu Oseka. Srem je bio podeljen; Srem i Slavoniju dodao je sultan beogradskom sandžakatu, a drugi deo Slavonije do Koboša sastavljao je novu oblast s posebnim zapovednikom. Srpski vlastelin slavonski, Stevan Štiljanović, morao se pred Turcima povući, i to najpre u Valpovo, gde je bio kastelan, a posle, verovatno, u Šikloš, gde je umro posle 1540. god. Nije bliže poznato radi kojih je svojih vrlina postao toliko popularan među Srbima, da ga je naša crkva proglasila čak za svetitelja. Njegove mošti leže u manastiru Šišatovcu, gde mu je stvoren poseban kult. Njegovo svetačko žitije, napisano tek u XVII veku, ne odgovara istoriskim činjenicama.

    Turski uspesi u Slavoniji i nova aktivnost Zapoljinih prijatelja pokolebaše Ferdinandove redove. Počeše opet lična obračunavanja i građanske borbe. Naročito se istače nekadašnji Ferdinandov pristalica Valentin Terek kao opasan tip. On je u poslednje vreme postao neprijatelj Bakićev, a u pravog dušmanina mu se pretvorio posle jedne ružne zasede u kojoj je učestvovao jedan Bakićev sluga, za koga je Terek verovao da je to učinio s gospodarevim odobrenjem. Za osvetu on je krajem 1536. ili početkom 1537. god. udario na neke Bakićeve posede, pa je među ostalima uzeo i grad Lak, u kom se Bakić najduže zadržavao. Bakić nije mogao da mu se sam suprotstavi, a ostali mađarski velikaši ustručavali su se, da zbog njega dođu u sukob s protivnikom koji je izgledao jači. Dalje borbe prekinula je velika ofanziva koju je počela u leto 1537. austriska vojska protiv Turaka u Slavoniji i u kojoj je sudelovao i Bakić. Da bi u tom pohodu dobio Srbe na svoju stranu i da bi nagradio Bakićevu vernost Ferdinand mu je dao titulu srpskog despota 20. septembra 1537. Despotovina se imala tek preoteti od Turaka, i to i ona u Sremu kao i ona u Srbiji. Ona je imala biti jedna od budućih "nagrada".

    Austriska vojska, koja je brojala svega 18.000 boraca, sa skoro polovinom konjanika, krenula je iz Koprivnice u Slavoniju. Izvidnice je vodio Bakić, a vrhovni zapovednik je bio Ivan Kacianer. Njihov napad bio je uperen u prvom redu na Osek, gde se bila skupila njima ravna turska vojska. Ali svi pokušaji hrišćanske vojske da zauzmu taj grad ostaše uzaludni. Nedovoljno snabdevena i nedovoljno povezana Kacianerova vojska morade da se povlači. To povlačenje pretvaralo se u opustošenoj zemlji u potpuno osipanje, koje je, pod turskim pritiskom, pretilo da pređe u rasulo. Bakić je pokušao da održava red i da se odupre neprijatelju, ali je u borbi kod Gorjana poginuo 9. oktobra ne postigavši cilj.

  6. #171

    Odgovor: Istorija Srbije

    Srbi pod tuđom vlašću

    4.deo
    Pavle Bakić poslednji je predstavnik makar i nominalne vlasti srednjevekovne Srbije. S njim je sahranjena i srpska despotska titula i svaka stvarnija nada za obnovu srpske države u to vreme. Turska granica pomerena je daleko prema severu i domalo turski će paša zasesti definitivno u Budim, da u njemu ostane punih sto i pedeset godina. Sa svojim despotom Srbi su mogli bar izgledati kao neka vrsta savezničkih boraca; otsada oni su obični podanici i na turskom i na austriskom i ugarskom području.

    U isto vreme Turci su postigli velike uspehe i u Dalmaciji. Tamošnje stanovništvo, prepušteno manje-više samo sebi, nije moglo da im odoli; ni Mađari, ni Mlečani, ni papa nisu im dali, niti mogli dati, nikakve stvarnije pomoći. Održali su se jedino gradovi na moru sa jakim bedemima, kojima se morem dalo doturiti hrane i municije, ali je u mnogima i od njih stanje bilo bedno. Odbrana Pavla Berislavića i Krste Frankopana i drugih bila je puna lepih podviga, ali nije mogla da zaustavi tursku poplavu. Sulejman Veličanstveni s planom je i na toj strani potiskivao mađarske vrhovne vlasti i njihov uticaj. Od 1521-1533. god. Turci su već držali Knin, Ostrovicu, Skradin, sa celim njihovim područjem, a ugrožavali su zaleđe Šibenika, Trogira i Splita. Najduže se opirao tvrdi Klis, koji je branio slavni Petar Kružić. Mlečani, koji su želeli da taj grad nekako dobiju u svoje ruke, pravili su mu više neprilika i doprineli su nesumnjivo njegovom padu. Kad su Turci stegli grad Kružić je uspeo da mu izradi pomoć od kralja Ferdinanda, ali je s njom zaglavio i sam na Solinskom Polju. Posle njegove pogibije Klis se predao 12. marta 1537. Uskoci iz Bosne i drugih naših krajeva, koji su sačinjavali glavnu posadu grada i susednih mesta spasoše se dobrim delom u Senj, pod austrisku zaštitu. Na vest o padu Klisa, o čijoj se odbrani nekoliko godina pisalo i govorilo u hrišćanskom svetu, sam je papa Pavle III upućivao pozive Evropi, da zaboravi međusobne svađe i da se prene i spremi za odbranu ugrožene vere.

    Stanovništvo iz unutrašnjosti Dalmacije bežalo je pred Turcima na sve strane, u tvrde gradove, na ostrva, u Hrvatsku, u Italiju. S toga se strahovito proredilo; po jednom izveštaju spalo je od 60.000 na 5.500 duša. Jedan mletački izveštač iz 1531. god. posebno je naglašavao, da se umanjilo katoličko stanovništvo, ili, preciznije rečeno, "kako nema skoro ni jednog više rimokatolika u dalmatinskom kontinentu." U puste zemlje dovodili su Turci pravoslavni elemenat iz susednih oblasti, da obrađuju zemlju i da ih snabdevaju namirnicama. Priliv pravoslavnog stanovništva u te krajeve u vremenskom periodu od 1523-1530. god. zabeležilo je više savremenika. Tada je, po saopštenjima danas zagubljenog letopisa Simeona Končarevića, podignuto više pravoslavnih crkava u Dalmaciji, kao, na pr., u Biljanima, Ostrovici, Karinu, Kistanjima i po nekim drugim mestima. Tako se dogodilo, da su nekadašnja središta stare hrvatske države izgubila svoje, a dobila novo stanovništvo, koje se tu održalo sve do današnjeg dana.

  7. #172

    Odgovor: Istorija Srbije

    Turska osvajanja

    1.deo
    Za vreme prvih osvajanja Sulejmana Veličanstvenog zapadna Evropa bila je krvno zavađena. Nekoliko godina vodio se rat između cara Karla V i francuskog kralja Fransoa I, u koji su manje-više bile zapletene ne samo sve zapadne države, nego i Engleska. Socialne nepravde izazvale su na više strana ogorčene seljačke ustanke, koji su bivali u krvi ugušivani. Verske borbe, započete protestantskim pokretom, počele su da dele svet u dva krvno zavađena tabora. Umetnički preporod i verska reformacija imali su kao glavne težnje oslobođenje od krute stege srednjovekovnog klerikalizma; autoritet papa bio je malo kada manje poštovan nego u ovo doba. Ideja hrišćanske solidarnosti, na koju se u svima akcijama protiv Turaka toliko polagalo, izgledala je kompromitovana u najvećoj meri. Izvesne sile zapada i hrišćanstva tražile su skoro otvoreno veze pa i saveze sa Turcima, ako je to samo moglo pomoći da se skrši njihov neprijatelj. Tako je u jedno vreme moglo izgledati, kao da je srednja Evropa ostavljena svojoj sudbini i da su Turci u njoj mogli operisati bez opasnosti da izazovu opšti revolt.

    Karlo V beše u leto 1535. osvojio Tunis i tim pospešio stvaranje vojničkog saveza između dva glavna svoja neprijatelja, Francuske i Turske. God. 1537., kao francuski saveznici, Turci su iznenada napali mletački Krf i produžili svoja osvajanja u Slavoniji. To izazva reakciju i na drugoj strani. Ugroženi, nađoše se zajedno. Početkom 1538. god. došlo je do stvaranja "Svete Lige", u koju su, pored papske države, ušli još Habzburgovci Karlo V i Ferdinand, i Mletačka Republika. Malo kasnije, istog meseca februara, zauzimanjem s više strana, došlo je i do mira između Ferdinanda i Zapolje. Ferdinand je priznao Zapolji kraljevsku titulu i posed onih zemalja koje je već držao, obećavajući mu, zajedno s bratom, zaštitu od svih neprijatelja; Zapolja, sa svoje strane, pristao je da Ferdinand, posle njegove smrti, posedne i njegov deo kraljevine i ostane jedini kralj.

    Aktivnost Svete Lige, koja je bila postavila vrlo visoke ciljeve, bila je sasvim nejednaka. Habzburzi, zauzeti unutrašnjim pitanjima, ne učiniše na kopnu skoro ništa, iako ih je papa bio privremeno izmirio sa Francuzima. Operisali su, u glavnom, samo na moru, skupivši jaku flotu svojih, papskih i mletačkih lađa. S tom flotom zauzeli su Španjolci 28. oktobra 1538. Herceg Novi i ostali u tom gradu kao gospodari, iako su ga Mlečani iz više razloga tražili za sebe. To je bio prvi otvoreni razlog za razilaženje saveznika. Drugi je razlog, manje otvoren, bio i taj, što je Karlo V uzeo u zaštitu Dubrovnik, koji su Mlečani hteli posesti okrivljujući malu Republiku da služi Turcima. Sem toga, i u Dalmaciji je teret kopnenog rata pao u glavnom na Mlečane, iako se znalo da njihova suhozemna snaga nikad nije bila većih razmera. Turci su bez velike muke, uzeli gradove Nadin i Vranu, ali njihov napad s morske strane na Kotor nije uspeo. Međutim, 8. avgusta 1539. preoteli su Herceg Novi od Španjolaca. Posredovanjem Francuza Mlečani su se zbog svega toga izdvojili iz Svetog Saveza i 1540. god. sklopili s Turcima separatni mir. Mlečani su uspeli da sačuvaju u severnoj Dalmaciji morsku obalu s glavnim gradovima Zadrom, Šibenikom i Splitom i sva ostrva, ali sa vrlo malo poseda u zaleđu. U Boki Kotorskoj ostao im je Kotor sa svojim srezom. Svu ostalu Dalmaciju pritisli su Turci, nadvirujući skoro u gradske zidine. Od otete zemlje oni su obrazovali kliški sandžak.

    Habzburzi nisu bili bolje sreće ni u Ugarskoj. Jovan Zapolja umro je u leto 1540., ali je malo pred smrt dobio sina i naslednika. Na samrtnom odru on je zakleo svoje prijatelje da mu za sina sačuvaju kraljevsku krunu, naravno pod zaštitom Turaka, jer se sa pristankom Ferdinanda nije moglo računati. Među tutorima malog Zapoljinog sina nalazio se i jedan Srbin, Zapoljin rođak Petar Petrović, koji je imao velika imanja u aradskoj, tamiškoj i severinskoj županiji. Petrović je bio protivnik Ferdinandov od početka, pa je to ostao i sada. Zajedno sa ostalim Zapoljinim pristalicama on je nastavio politiku naslanjanja na Turke, koji su, sasvim razumljivo priznali Zapoljina sina kao kralja. Kad je video da je raniji ugovor sa Zapoljom ostao bez važnosti rešio se Ferdinand da njegovo priznanje iznudi silom. God. 1541. napao je Budim, u kom se nalazila Zapoljina porodica. Na taj napadaj odgovorili su Turci novom ofanzivom. Bez muke doprli su do mađarske prestonice i ušli u nju 26. avgusta, ovoga puta konačno. Hteli su, da se posedanjem tog važnog grada uvuku između istočne i zapadne Ugarske, da tako potpuno ovladaju situacijom u toj zemlji, i da učvrste svoj položaj u Srednjoj Evropi. Tim uspehom, kojim je krunisao svoja dotadašnja osvajanja, Sulejman je postao stvarni gospodar Ugarske. Uzimanje Budima trglo je, međutim, i Zapoljine pristalice. Bojeći se da ih Turci ne stegnu jače oni su, već krajem te godine, pristali da se izmire sa Ferdinandom, ali od tog izmirenja bilo je u taj mah malo neposredne koristi.

    Tom prilikom računalo se, prirodno, i sa Srbima, čiji je broj u južnoj Ugarskoj bio vrlo veliki. Zastupnik palatina Aleksandar Turzo obratio se u ime Ferdinandovo Srbima pozivajući ih da mu se pridruže i obećaju vernost. Srbi su se sastali u Hodošu 1. septembra 1542., pa su izabrali kao svog izaslanika kralju Petra Božića. Srbi su tražili da zadrže sva ona imanja mađarskih plemića koja su poseli delimično i sa dozvolom Zapoljinom. Turzo nije bio za to, da im se to odobri, jer bi bilo na štetu "mnoge gospode i plemića", nego je preporučivao Ferdinandu da ih drži u dobroj volji lepim rečima, kako se Srbi, ako ne bi bili zadovoljneni, ne bi obratili Turcima, koji bi im to ispunili bez ustezanja. Iz ovih pregovora vidi se jasno koji su socialni procesi išli uporedo sa ovim političkim promenama. U onim metežima, od sloma mađarske države i za vreme građanskih ratova, Srbi su se, kao izbeglice i mahom beskućnici, dočepali mađarskih vlastelinstava, nešto silom a nešto prostim posedanjem, jer su se mnogi vlasnici bili sklonili iz straha od Turaka. Prirodna je stvar što ih oni nisu više lako puštali iz ruka, i što su, prilikom pregovora o promeni vladara, tražili kao cenu za svoje usluge legalizaciju stvorenog stanja. S druge strane i mađarski su plemići gonili, bez mnogo obzira, srpsku vlastelu i ugledne vođe, gledajući u njima povlašćene došljake, koji su bili, po njihovom mišljenju i suviše nagrađivani. Tako su, na pr., postepeno oteli najveći deo poseda porodici poginulog Pavla Bakića, a razgrabili su imanja porodice Jakšića, koja je izumrla u ovo vreme.

    Rat između Austrije i Turske nastavio se na veliku štetu prve. Karlo V, zbog rata s Francuskom, nije bio u stanju da pomogne, a Ferdinand sam nije mogao da spreči tursko napredovanje. Pokušaj njegove vojske da povrati Budim završio je bedno. Turci su zauzeli mnoga mesta zapadne Ugarske sa Pečujem i Stonim Beogradom, a prodirući uz Dunav osvajali su važni i lepi grad Ostrogon. U Slavoniji turska granica prešla je Valpovo, Čazmu i Koprivnicu. Austrija je zadržala zapadni pojas Ugarske, a Hrvatska je sama govorila da pretstavlja "ostatke ostataka." Tursko prodiranje dirnu u savest Evrope, pa se mnogi habzburški protivnici osetiše pobuđeni, da im olakšaju položaj. Francuski kralj Fransoa I, saveznik Turaka, doživevši više neuspeha, bi prisiljen da 1544. god. traži mir. Iza njega sklopiše mir i Turci, najpre s Ferdinandom 1545., pa sa Karlom 1547. god. Mudri Sulejman, oprezan i dobro obavešten, nije hteo da se, bez potrebe, izloži napadu jedne veće hrišćanske koalicije.

    U Erdelju, udovica Zapoljina, kraljica Izabela, dođe u sukob sa jednim delom svoje okoline. Kao majka ona je htela da očuva krunu svom sinu i nije verovala Habzburzima. Njen glavni savetnik, namesnik fratar Đorđe Utješenović, inače rodom Dalmatinac, bio je za sporazum i kao sveštenik i kao diplomata. Kraljica nije imala poverenja u njega, pa se, kad je doznala za njegove tajne pregovore, potužila i sultanu, tražeći zaštite. Sultan je u taj mah bio zauzet u Persiji, ali se ipak brzo odazvao, jer je video da je zapadni svet, i dalje krvno zavađen, bez većih opasnosti za nj. On odmah naredi budimskom paši i okolnim sandžacima, da pođu u pomoć kraljici. Glavni stub kraljičine stranke bio je Petar Petrović, koji je ostao dosledno na staroj liniji. On je 1550. god. sa svojim Srbima i nešto Turaka poveo borbu protiv fratra Đorđa, ali u njoj nije imao uspeha. Na to je počela neposrednija intervencija sultanova. On je tražio, da za namesnika dođe Petrović, da mu Mađari ustupe gradove Bečkerek i Bečej i da mu se povisi harač. Ti zahtevi oslabili su kraljičinu stranku, koja je sem toga pretrpela i vojnički poraz. Prisiljena, kraljica je 19. jula 1551. pristala na ugovor, da se odreče Erdelja i krune uz izvesnu novčanu otštetu i pod uslovom da joj sin dobije neka vlastelinstva u Šleskoj i da postane zet Ferdinandov. Petar Petrović je isto tako morao napustiti svoja dobra i gradove, a mesto njih je dobio Munkač. Na to je Sulejman objavio rat smatrajući da je tim povređeno njegovo pravo i njegovi interesi.

  8. #173

    Odgovor: Istorija Srbije

    Turska osvajanja

    2.deo
    Tursku ofanzivu počeo je u septembru 1551. kao vrhovni zapovednik rumeliski beglar-beg Mehmed-paša Sokolović. Taj čovek, koji će u Turskoj doskora voditi glavnu reč, bio je poreklom iz Bosne, iz sela Ravanaca, sokolovićske opštine, blizu Rudog. Kao dečak proveo je izvesno vreme u manastiru Mileševu, učeći knjigu. Roćen je bio 1505/6. god., a odveden je bio u Jedrene, kao roditeljski danak u krvi, kad je bio svestan i svoje sredine i svog porekla. Darovit i ambiciozan poislamljeni Mehmed dospeo je rano u Carigrad, i to u sam dvor. Kao mlad čovek učestvovao je u bitci kod Mohača i u drugim borbama po Ugarskoj. Već 1546. god. postao je kapudan-baša, to jest šef turske mornarice, u vreme, kad je drugi Srbin iz Bosne, Rustem paša Opuković, bio veliki vezir. Tri godine docnije postao je Sokolović rumeliski begler-beg i s toga položaja poveo je vojsku u Mađarsku.

    U Sokolovićevoj vojsci bio je priličan broj Srba, i to i onih koji su došli kao martolozi i azapi i onih koji su mu se pridružili u Banatu. "Fratar Đorđe tražio je od Ferdinanda da raspiše akt o oslobođenju seljaka, jer su na tome pitanju mnogi seljaci, naročito Srbi, prešli u tabor Turske, koji su im obećavali slobodu." Dogodilo se ono, što je Turzo predviđao pre deset godina. Ferdinand, međutim, nije primio Đorđeve predloge. Sokolović je s planom izlazio Srbima u susret, da bi ih što čvršće vezao za tursku stvar. U ovom ratu oni su mu s toga učinili lepih usluga i kao borci, i kao dostavljači. U mestima, gde su oni sačinjavali glavnu posadu, predavali su se po dogovoru. Njihovo držanje, sem toga, obeshrabrivalo je Ferdinandovu i fratrovu vojsku, koja ni inače iz početka nije bila ni mnogo spremna ni raspoložena za borbe. Posle kraćih borbi Sokolović je zauzeo Bečej, Bečkerek, Čanad, Lipovu i čitav niz drugih gradova po Banatu, ali mu nije pošlo za rukom da osvoji i Temišvar. Posle turskog povlačenja ispred toga grada Ferdinandove i fratrove čete uspele su da povrate skoro sve izgubljene gradove i da dobiju i nekolike veće pobede. Sokolovićeva ekspedicija završena je tako s neuspehom, iako glavnina njegove vojske nije nigde ušla u odlučniju borbu. Ali austriski ljudi nisu ipak bili zadovoljni. Nalazili su, da fratar Đorđe, koji je u međuvremenu postao kardinal, ima nekih potajnih želja i puteva, pa su ga pred Božić 1551. god. dali ubiti. Tim, očevidno, nisu nimalo pojačali svoje pozicije. Naprotiv. Izazvali su zabunu i nepoverenje čak i u onim redovima, koji su im bili odani, i tim su potrli sav moralni značaj svoje pobede.

    Da bi delovao na Srbe, a i da bi upotrebio sve raspoložive snage za borbu, Ferdinand uputi u Erdelj i Petra Bakića, stričevića Pavlovog, koji je imao oko 1.500 ljudi pod sobom, bio iskusan ratnik i koji je i lično i zbog porodice uživao znatan ugled. Ali njegov pokušaj, u februaru 1552., završio je potpunim neuspehom. Malo potom Bakić je i umro, 24. aprila 1552., ne uspevši da ispuni nade koje su u nj bile polagane. Nisu ih, u ostalom, ispunili ni drugi. Austrijanci su, boreći se stalno sa finansiskim teškoćama i unutrašnjim krizama, bili apsolutno u nemogućnosti, da vode kakvu akciju velikog zamaha na dug rok. Oni su pokazivali snage samo na mahove. Tako je bilo i ovog puta. Aktivnost iz jeseni 1551. god. zamenjena je izvesnom klonulošću već iduće godine, kada su Turci, bez velikih žrtava, uspeli da povrate izgubljene pozicije u Banatu i da osvoje Temišvar.

    Tako je, sredinom XVI veka, celo područje Ugarske u kom su Srbi živeli u većim masama, ceo Srem sa istočnom Slavonijom, Baranja, Bačka i Banat, došlo pod tursku vlast.

  9. #174

    Odgovor: Istorija Srbije

    Nove Srpske seobe

    1.deo
    Većina srpskog stanovništva, posle svog doseljenja na Balkan, bila se smestila u središtu balkanskih zemalja, od Vrbasa i Cetine na zapadu do Morave i Šar-planine na istoku. Za vreme jačanja srednjevekovne srpske države srpska ekspanzija bila je upućena u tri pravca. Na severu doprli su do Save i Dunava, na istoku do Timoka, a na jugu sve do Egejskog Mora. U severnom i istočnom pravcu srpska se državna ekspanzija podudarala sa etničkom; srodna slovenska plemena toga područja vrlo su se brzo stapala sa srpskim elementom. Na jugu i jugozapadu srpsko širenje je nailazilo na jak i svestan grčki elemenat i manje svestan ali vrlo žilav arbanaski i nije pokazalo mnogo uspeha. Ono je, u ostalom, i malo trajalo, ne više od četvrt veka. S raspadom srpske carevine i sa prodiranjem Turaka srpski je elemenat s krajnjeg juga bio brzo potisnut ili se izgubio u drugoj etničkoj većini.

    Na drugim stranama srpsko etničko širenje uzimalo je sve veće razmere. Romanski gradovi na južnom jadranskom primorju kao Dubrovnik, Kotor, Budva, Bar i druga manja mesta dobila su pretežno slovenski karakter zahvaljujući samo prilivu iz svog srpskog zaleđa. Od kraja XIV veka taj je priliv postojao sve veći po celom primorju, kada su naši ljudi, sklanjajući se ispred Turaka, tražili utočište na tim stranama. Iz Srbije migracije prema severu, u mađarske zemlje, imale su dve faze. Za vreme despotske vlasti vršeno je naseljavanje despotskih imanja u Ugarskoj s planom, ali ne u velikoj meri. Druga faza, od pada Srbije, bila je sva užurbana, s puno meteža, s bežanjem u masama i sa voljnim i prisilnim preseljavanjem, koje je isto tako vršeno u velikim masama. U XVI veku broj srpskih stanovnika u Ugarskoj bio je nesumnjivo vrlo visok, pa ma i ne iznosio polovinu sve populacije, kako je govorio fratar Đorđe. Zbog pretežnog broja srpskog življa Bačka i Banat bili su dugo nazivani "srpska zemlja", R czovsz g. Jedan mađarski pisac kazuje, "da su iz Banata čitava sela mađarska prebegla preko Moriša na sever, a ono malo Mađara što je ostalo behu sami sebi ostavljeni u "moru srpskom". Na tom području "car" Jovan Nenad mogao je da osnuje čak i jednu posebnu državu, svejedno što je bila kratkog veka. Od druge polovine XV veka pa sve do danas Srem je dobio i zadržao isključivo srpski karakter. U prvoj polovini XVI veka sklanjao se, istina, dobar deo Srba iz Srema i južnih oblasti dalje prema severu i zapadu i Pavle Bakić imao je o tom više pregovora s kraljem Ferdinandom i drugim vlastima, ali su zato Turci spahije dovodili i tu, kao i u osvojenu Dalmaciju, srpske seljake i kmetove, da im obdelavaju polja, i srpsku miliciju da im čuva gradove i druge posede. Velika je bila uloga srpskih martoloza u turskoj vojsci pri ovim naseljavanjima. Oni su, uz turske vlasti, bili najbolja zaštita doseljenim srpskim zemljoradnicima i privrednicima, koji su brzo hvatali korena. Već 1543/4 god. pri javnim licitacijama za davanje u zakup turskih državnih prihoda javljaju se u Ugarskoj srpski privrednici kao zakupci, i to sa raznih strana, kao iz Foče i Cernice u Hercegovini, iz Sremske Mitrovice, iz Kovina i drugih mesta. Katoličko sveštenstvo, naročito više, koje bi u nevolji imalo okupiti svet oko sebe, bilo se razbeglo. Nestalo je sremske biskupije, a u Kaloči nije bilo biskupa za više od jednog i po veka. Nijedan biskup nije smeo da se vrati stalno pod Turke. To je znatno doprinelo da se proredio i katolički puk. Imanja katoličkih manastira i vlastelinstava dobili su ili turske spahije, ili su ih pritisli Srbi. Stari mađarski pisac Katona zabeležio je, kako su Turci naseljavali Srbima napuštena mađarska imanja i kako su Srbi nadvladali na području kaločke biskupije. Tada su kaločki Mađari zaboravljali svoj jezik, a učili "raški" (,rascianicam linguam’). Da Srbima u Ugarskoj nije bilo teško pod Turcima svedoči najbolje onaj slučaj, kad je 1552. god. jedan veliki broj Srba krenuo iz Banata u Erdelj da se tamo naseli, pa se posle izvesnog vremena opet vratio na stara mesta. Čak i Srbi u Erdelju više su voleli tursku vrhovnu vlast nego austrisku. Kad je 1556. god. izbio ustanak u Erdelju protiv Ferdinandova režima i kad, pomagan od Poljaka i Turaka, na čelo ustanka stade Petar Petrović, Srbi se u velikoj većini odlučiše za nj. Ferdinandove pristalice biše razjurene, pa je i on sam morao priznati svršeni čin. Petrović postade gubernator obnovljene mađarske države u Erdelju, a drugi njegov pomagač, Srbin Nikola Crepović bi postavljen za severinskog bana.

    Već je B. Kuripečić zabeležio 1530. god., kako je u Bosni bilo doseljavanja iz Srbije. Ljudi su ispred Turaka išli u susedne slobodne zemlje, a kad su i te bivale ugrožavane onda bi uskakali na austrisko i mletačko područje. Ali u tim preseljavanjima učestvuje mali broj stanovništva; to su pretežno borbeni i odvažniji muškarci. Naročito je to slučaj sa uskocima, koji postaju ili vojnički najamnici Mletaka i Austrije, ili avanturisti sa nesigurnom sudbinom i nezajemčenim krovom. Pravo naseljavanje vrše delimično vlaški stočarski elementi, koji su u pokretu prema zapadu iz Huma i susednih zemalja već od osamdesetih godina XIV veka, i još više zemljoradnici. I u Bosni se zbivao sličan proces kao i u Dalmaciji i Ugarskoj. Katolički elemenat je u velikom broju napuštao ugroženu zemlju. Seobe iz Bosne u susedne dalmatinske, hrvatske, austriske i mađarske oblasti pominju se od pada Bosne, ali naročito od pada jajačke banovine. Kuripečić je već 1530. mogao zabeležiti, kako Bosna zapušćuje nešto od čestih epidemija, a nešto od iseljavanja. Proces iseljavanja pomagala su i susedne hrvatske i austriske vlasti, kojima je bilo mnogo stalo do toga da pustu granicu nasele elementom, koji se dao iskoristiti za ratničke svrhe. One su čak i pozivale ljude i davale im razna obećanja. Prve vesti o seobama u Hrvatsku iz susedne Bosne kazuju, da su one počele 1526. god., a prva veća seoba, sa 50 kuća, datira iz 1530. Hrvatski ban, čuveni junak Ivan Karlović, preporučivao je njihov slučaj austriskom zapovedniku na granici, naglašavajući da su "veoma dobri vojnici" (quia valde boni milites sunt), od ranije poznati, koji su, dok su bili među Turcima, mnogo jada zadali hrvatskim vlastima na granici, i koji su nedavno imali kod Bihaća uspešne borbe s Turcima. Bili su to ljudi iz Srba, Unca i Glamoča. Vođa njihov, glamočki vojvoda Stipković, s preporukom bihaćskog zapovednika, otišao je lično, s nekoliko ljudi, da primi srpske doseljenike. Dok su staleži alpiskih zemalja s mukom pristajali da dadu male kredite za smeštanje tih ljudi, vojničke vlasti bile su za to, da se oni prihvate. Smestili su ih privremeno na žumberačkom području u jesen 1530., gde je tako obrazovana prva "uskočka" kolonija. Ali ne bez teškoća. Iako su oni bili nastanjeni na opustelim mestima, ta mesta nisu ipak bila bez gospodara i njihovi vlasnici polagali su svoja prava na njih. Uskočki elemenat, sem toga, kao sve izbeglice, bio je mahom bez sredstava i bez discipline, i okolni vlasnici imali su muke s njima. Ali vrednost uskoka na granici osetila se brzo. Turski upadi bili su česti i nikad nisu prolazili bez štete po živote i imanja pograničnog stanovništva. S toga, po savetu vojnih krugova, alpiski staleži rešiše 1531. god., da za čuvanje straže na granici unajme za izvesno vreme i jedan broj uskoka. Prema vojničkim izveštajima zauzeo se za ove izbeglice i kralj Ferdinand. On je preporučivao da budu smešteni najpre na kraljevskim dobrima, na pustim i neobrađenim mestima, pa posle, po potrebi, i na zemljištima privatnih vlasnika. Svojim aktom od 24. aprila 1532. on je doseljenicima dao da besplatno žive na zemljištu, koje će sami kultivisati, i odobrio im je da sami sebi biraju svoje starešine. U leto iste godine potvrdio im je i pravo nasledstva na zemljište koje budu obradili, oslobodio ih je dvadeset godina od plaćanja poreza i od drugih nameta. "U raspravama radi zemljišta sudići im kraljevski kapetan, a u dužnost će im spadati da pomažu kod odbrane granice i da o svom trošku vojuju u kraljevskoj vojsci." Tako je, s tim povlasticama, već 1532. god. učinjen zametak budućoj Vojnoj Granici i službi graničara. Ovi doseljeni Srbi nisu bili prosti nevoljnici u svojoj postojbini, jer među njima nalazimo i lokalnih "vojvoda", i "knezova" i sveštenika, koji su u svom kraju svakako značili nešto.

  10. #175

    Odgovor: Istorija Srbije

    Nove Srpske seobe

    2.deo
    Iza Bosanaca došlo je 1531. god. i do seobe jednog dela cetinskog dalmatinskog stanovništva. Broj doseljenika bio je oko 1.000, sa 700 muških glava. To stanovništvo vodilo je sa sobom i svoju stoku, čiji se broj cenio na 15.000 komada. Njih su s početka naselili u Slovenačkoj kod Kostelja, Poljana i po Krasu. Kranjski staleži bojali su se, da ih ostave na granici, da ne bi upadali u tursko područje i izazivali turske osvete. Ali su sposobne muškarce za vojsku plaćali, da bi ih mogli upotrebiti i za odbranu i za napadaj.

    Između doseljenika i starosedelaca dolazilo je, međutim, do teških scena. Uskoci nisu pristajali da budu vlastelinski kmetovi, a zaseli su na mnoga njihova i crkvena imanja. Kako ih na dosta strana nisu puštali drukčije na imanja i kako su ih gonili s njih, to su oni pribegavali osveti. Bilo je otimačine, krađe i svakovrsnih nasilja, od kojih su stradali i susedni seljaci. To izazva 1533. god. uzbune protiv uskoka blizu Metlike i Žumberka, u kojima je bilo i žrtava. Uskoci su se branili, da sva zločinstva ne potiču od njih i da oni, ostavljeni sami sebi, moraju uraditi nešto da se prehrane. U vojničku službu uzimaju ih samo privremeno, za po tri-četiri meseca godišnje, i to ne sve, a od toga ne mogu živeti cele porodice. Sem toga, oni nisu pristajali, kao su govorili, da nad njima vladaju Hrvati. Kako su ih u isto vreme pozivali i Turci natrag, to je među njima nastalo kolebanje da se, doista, reše i na taj korak. Kralj Ferdinand bio je iskreno za to, da im se pitanje reši povoljno, a i bojao se da se ne vrate Turcima i da ih ne obaveste o pravom stanju na granici. Oni su se dotle borili "časno, pošteno i viteški" i pogranične zemlje treba da ih, u sopstvenom interesu pomognu. Kralj je mislio da bi se mogao postići kompromis na ovoj osnovi: da staleži ustupe Srbima pusto zemljište besplatno za šest godina, a posle šest godina da im plaćaju, u ime posedničkog prava, desetinu ili tako što. Staleži su odgovarali da je to sasvim neizvesno, jer nema nikakve sigurnosti da će uskoci posle šest godina hteti ma šta da daju, i s toga su ostajali nepomirljivi. Čuvali su svoje posede kao svoje, pa makar ostajale gole ledine. Pod kraljevim pritiskom pristali su, najposle, u proleće 1534., posednici grada Žumberka da ustupe taj grad srpskim uskocima zajedno sa gradskim područjem. Srba za nastanjivanje bilo je 350 kuća, pa su njihova naselja bila proširena i na područje Metlike, Kostanjevca, Frauenbruna i Pletarja.

    Iako iskustva s tom seobom nisu bila nimalo ohrabrujuća ipak su se pregovori za preseljavanje počinjali sa obe strane, i od ljudi iz Turske i od austriskih pograničnih vlasti. God. 1538. prešlo je na austrisku stranu nekoliko stotina kuća iz Srba i obrovačkih Čiča, koji su doterali na 40.000 komada stoke. Austriske vlasti sprečile su Turke, koji su pokušali da zaustave taj prelazak. Posle pregovora od dve godine dana smestili su te ljude na ogulinska dobra Stevana Frankopana. Da Turci nisu ta preseljavanja gledali mirno razume se samo po sebi. Oni su sa svoje strane mamili ljude i obećavali im povoljne uslove, neke su hvatali i gonili, a neke su i pridobijali. Sem toga oni su u Bosansku Krajinu, koja nije nikad bila gusto naseljena, a koja je sad ostajala prilično pusta, dovodili u velikom broju srpske doseljenike iz unutrašnjosti. Tako su isto radili i u Lici i u severnoj Dalmaciji. S toga se ponekad i kod preseljenih Srba u Hrvatskoj javljaju težnje, da se vrate u Tursku, među svoje, gde neće biti tako neprijateljski gledani kao u novoj sredini. Zbog tih pojava, i pokušaja prebegavanja, i veza s Turcima, susedne su vlasti gledale ponekad na njih i sa mnogo sumnje. Nikola Zrinjski, koji je stvari posmatrao i kao pretstavnik hrvatskih staleža, predlagao je 1543. god. da se uskoci uklone sa granice, negde severno od Beča, ili na koju drugu stranu. Izgleda, da je doista te godine postojao neki tajni dogovor između Turaka i uskoka, koji je doveo do jednog turskog upada u Hrvatsku i stvorio protiv njih mnogo podozrenja.

    Pravoslavni uskoci bili su naročito nerado gledani u sredini tada pretežno katoličkoj. S toga se već 1544. god. donose na izvesnim mestima rešenja, da se među njima počne življe delovati da prime rimokatoličku veru. U to vreme spominju se i katolički Vlasi. Takvi su, na pr. oni kojima su 1544. god. Nikola Zrinjski i Stevan Frankopan obećali zaštitu. To su bili ljudi iz okoline Ribnika. Jasno se može videti taj odnos iz jednog spiska Ivana Lenkovića, uskočkog kapetana, od 1. marta 1551., gde nalazimo pored vojvode Daje, Mitra Grubačevića, Rajaka Vuksanovića, Heroka Radanovića i dr. Stipana Vrinčića, Miloša Mikulića, Jurja Pavlovića i sl.

    G. Radoslav Grujić skrenuo je pažnju na čitav niz imena bosanskih mesta oko nekih gradova Štajerske, kao što su Vareš, Modrič, Banja Loka, Jajce, Livanjci i dr., koja jasno govore za veze s Bosnom. Ne znamo, na žalost, ništa bliže o tom kad su nastali nazivi, ali da potiču od bosanskih iseljenika to je skoro sigurno. U spiskovima štajerske najamničke vojske XVI veka, od 1542-55. god., sreta se "srazmerno najčešće" prezime Bošnjak, a ima i imena kao Jajčanin, Ključanin, Plivljan.

    Rezultat ovih i drugih seoba koje su im kasnije sledile bio je potpuna izmena dotadašnjeg plemenskog rasporeda u zapadnim jugoslovenskim zemljama. Severna Dalmacija dobila je ogroman priliv srpskog stanovništva, koje je potpuno smenilo hrvatsko, i to ne samo tu nego i u istočnoj Lici, u starim županijama Sane, Vrbasa i Dubice, koje su nekad pripadale zagrebačkoj crkvi, zatim u srednjoj Slavoniji. Hrvati su se povukli prema severozapadu, gde su u ranijoj užoj Hrvatskoj, stvorili svoj borbeni front. Katolički elemenat održao se ipak, sve do današnjih vremena, u središnjoj i zapadnoj Bosni, naročito oko važnih crkvenih središta, u Fojnici, Kreševu i Olovu; zatim u zapadnoj Hercegovini i južnoj Dalmaciji, gde su živo radili da ga održe i verski vaspitaju franjevačka braća, najzaslužniji katolički crkveni red u tim zemljama. U južnoj Dalmaciji, zapadnoj Hercegovini i središnjoj Bosni Turci nisu pravili naročitih teškoća katoličkom elementu zato, što mu tu nije bio opasan; svoje područje oni su budno čuvali i čistili od njega u glavnom samo na granicama, prema Mlecima, Hrvatskoj i Mađarskoj. Za održanje katolicizma u južnoj Dalmaciji znatno je doprinela Dubrovačka Republika, koja na svom području nije trpela druge vere i koja se trudila da svojim suvernicima bude od koristi.

    U Bosni je naročito ojačao pravoslavni elemenat. Njega je, naravno, bilo i ranije. B. Kuripečić izrično navodi, da je u Bosni video "mnoge srpske crkve, svećenike i manastire". Ali je nesumnjivo da su sad izvesne oblasti bile preplavljene njim. U jednom našem zapisu kaže se za Vrhbosnu, bez ikakva ograničavanja, 1516. god., kako su se muslimani veoma namnožili, "a pravoslavne vere hrišćanske u toj zemlji veliko je umanjenje, tako da se ne nalazi ništa." V. Skarić je upozorio na činjenicu, da su dva sarajevska sveštenika vršili obrede i po susednim selima, jer u njima nije bilo posebnih parohija. Međutim, iako je Vrhbosna sa Sarajevom bila dugo sedište zemlje i turskih vlasti, iako je Sarajevo samo bilo pretežno tursko naselje, prostrano sarajevsko polje dobilo je vremenom ogromnu pravoslavnu većinu. Sarajevska naselja potiču pretežno iz limske doline, a pravoslavno stanovništvo bosanske krajine iz Hercegovine, Raške i Crne Gore.

    Sa ovim seobama proširilo se znatno srpsko etničko područje. U nacionalnim pogledu Srbi su pod Turcima dobili izuzetan značaj, daleko veći nego, na pr., Bugari. Oni su, istina, izgubili slobodu, stradali su dosta i fizički i materialno, davali su težak porez u krvi, ali su, ipak, napredovali. Oni su imali veliku životnu snagu, sposobnost snalaženja u situaciji, i u dobroj meri potporu svojih muslimanskih sunarodnika, koji su se u Turskoj popeli do visokih časti. Srpska naselja dopirala su do iza Budima na severu, do Lipove i Arada na istoku, do Žumberka i Knina na zapadu. Ona nisu bila u etničkom kontinuitetu, rasplinula su se i s toga mnoga vremenom i iščezla, ali su hvatala glavne prometne i trgovačke tačke i doprinela privrednom i kulturnom razvijanju izvesnih naših sredina.

    Značaj ovih seoba treba istaknuti i sa još jednog gledišta. Biološko jedinstvo jugoslovenske rase, koje nesumnjivo postoji i pored svih uskogrudih plemenskih reakcija, donekle se bilo pomutilo životom u posebnim političkim jedinicama, jer je u njima dolazilo do mešanja sa drugim rasama ne samo neslovenskim, nego i neindoevropskim. Usled ovih seoba ono se obnovilo. Nema danas nijedne jugoslovenske oblasti, u kojoj nije došlo do mešanja stanovništva, a vrlo je malo bratstava i porodica u kojima nije bilo krvne zajednice.

  11. #176

    Odgovor: Istorija Srbije

    Nove Srpske seobe

    3.deo
    Dobar deo iseljenika na zapadu poticao je iz oblasti stare srpske države. On je kretao tamo, kako smo već napred rekli, ne bez svojih lokalnih vođa, vojvoda, knezova, sveštenika; na sever su ga vodili čak istaknuti članovi plemićskih porodica. Ti ljudi nisu išli bez svesti o svojoj prošlosti i o njenoj vrednosti. To se vidi jasno po tome, što su sve zapadne oblasti primile od njih tradicije i kult glavnih momenata i ličnosti srpske prošlosti. U Bosni se skoro potpuno zaboravila tradicija njihove istorije; najkrupnije ličnosti njihove, sem poslovičnog Kulina bana, potonule su u zaborav. Najmoćnije sredstvo za širenje srpske državne tradicije bila je narodna epska pesma, koja je po svom duhu i epici proizvod isključivo nemanjićsko-srpske državne kulture. Sa izvanredno bogatim fondom raznovrsnih motiva vešto unesenih u našu prošlost, sa mnogo istoriskih sećanja i saosećanja, snažna, bogata maštom i poletom, sa živom i neposrednom dikcijom, ta je poezija postala neobično popularna po celom slovenskom jugu. Umetnički ona je nesumnjivo najlepši proizvod naše narodne stvaralačke snage i dostojno zamenjuje oskudicu druge književne proizvodnje. Čak je, zato što je duboko rasna i originalna, i nadmašuje. Nju su iseljenici raznosili kao svoje najveće duhovno dobro. Tako je u Slovenačku dopro kult Kraljevića Marka; tako je Dalmacija bila puna pesama o njemu i kosovskim junacima; tako se u Bosni, među katolicima, prepeva motiv o pogibiji Prijezde vojvode i padu Stalaća. U severnoj Dalmaciji uveden je pravi kult Kosova i vezan je čak za jedan njihov istoimeni geografski objekat. Nikola Tomazeo zabeležio je primera radi, u Dalmaciji pesmu o rođenju Kraljevića Marka i o njegovu ocu kralju Vukašinu, a u Bosni je, u jednoj katoličkoj zbirci, očuvana jedna od najizrazitijih varianata Jugovića majke. Na novom području Srbi su nastavili sa daljim razvijanjem te poezije, čiji junaci postaju Zmaj Ognjeni Vuk, Sibinjanin Janko, braća Jakšići, Banović Sekula i mnogi drugi, pa među njima i kralj Matijaš.

    Naročito su se u XVI-XVII veku razvile pesme o uskocima i hajducima. Ovi su sami bili glavni nosioci epske pesme, uz slepe guslare. Slaveći prošle junake oni su, u isto vreme, stvarali raspoloženje i za sebe. Hajdučija, mada u osnovi razbojničko zanimanje, imala je simpatija kod hrišćanskog sveta zato što je najobičnije pogađala Turke, što je dolazila kao neka vrsta osvete, i što je u dosta slučajeva zaklanjala sirotinju. Hajduci i uskoci, sa manjim i većim četama, ali ponajviše sa četama od trideset ljudi, pod vođstvom jednog harambaše, napadali su trgovačke karavane, turske kule i čardake, i pojedine turske transporte i odrede. Vrlo su opasni bili po velikim planinama kao što su Romanija, Suva Planina, Homolje, Moravska Šuma, Šumadija i sl. Čvrsto povezani između sebe hajduci su bili prilično disciplinovani; naročito je bila velika strogost biranog harambaše. Zimi, kad je nemoguće ostati na terenu, odlazili bi kod svojih jataka. Tu bi prepevali stare i stvarali nove pesme, kojih ima, s raznim sadržajem, nekoliko stotina. Hajdučki i uskočki ciklus epskih pesama danas je nesumnjivo najmnogobrojniji, iako nije najraznovrsniji, a po snazi, lepoti, slikovitosti i ponekad duhovitosti ne zaostaje iza kosovskog i onog o Kraljeviću Marku.

    Gusle su bile najpoštovaniji predmet u kući posle ikone. U Bosni, Hercegovini, Crnoj Gori i južnim krajevima Srbije tvrdio je Vuk Karadžić, njih je bilo skoro u svakoj kući; nekad "teško je naći čovjeka da ne zna guđeti, a mloge i žene i đevojke znadu." Pevali su ih slepci po kućama, vašarima i zborovima kod crkava i manastira. "Putnik kad dođe u kaku kuću na konak, obično je da ga uveče ponude s guslama da pjeva, a osim toga putem po anovima i po krčmama svud imaju gusle, pa putnici uveče pjevaju i slušaju; a ajduci zimi na jataku danju leže u potaji, a po svu noć piju i pjevaju uz gusle." Mnogi ugledni ljudi pevali su pesme uz gusle, tako još u novije doba vojvoda Mirko Petrović, otac kralja Nikole i vojvoda Bogdan Zimonjić. Kao nekad u Srednjem Veku pojedini velikaši što su imali svoje epske pevače, tako ih je bilo još i u Novom. Za Smail-agu Čengića zna se to s više strana. Mada u najnovije vreme sve naglije iščezava, kult gusala traje ipak i u naše dane. Kad smo 1933. god. nas nekoliko profesora sišli s Brskova u Mojkovac došla su, među drugima, i tri guslara da nas pozdrave i počaste svojim pevanjem.

    Od XVI veka predmeti i interes epske pesme dobijaju nove elemente, jer je ona bila i ostala izraz pravog narodnog života i osećanja. U rukopisnom Erlangenskom Zborniku narodnih pesama, pisanom oko 1720. god., nalazi se jedna pesma, koja je čist proizvod XVI veka i kao takva prototip jedne vrste nove poezije, u kojoj su srpske simpatije na strani Turaka:

    Vino pije trides martoloza,
    U lijepu še(h)er Smederevu,
    Međ njima je Kaica Radonja.
    K njima ide starac Bali-bega.

    Kajica Radonja je, po drugim našim pesmama, bio ljubimac despota Đurđa; on ga zove najlepšim imenima na zboru gospodskom i njim "sovru začeljuje". Ovde, Kajica, kao martoloz, spasava Bali-begova sina iz ropstva Zmaj-despota Vuka. Posle će, u drugim pesmama kojima su tvorci naši muslimani, biti opevani turski i muslimanski junaci, Đerđelez Alija, Husref-beg, Bojičić Alija, Mustaj-beg Lički i dr., ali u istom metru, u istoj epskoj plastici, i sa skoro istom dikcijom i tehnikom stiha. Tako je epski deseterac srpske raške sredine išao uporedo sa srpskim etničkim širenjem i postao izraz celog našeg naroda. Njegov uticaj oseća se, sem toga, i u bugarskoj narodnoj epici, i to, i tamo, ne samo oblikom, nego i sadržajem i katalogom junaka i događaja.

  12. #177

    Odgovor: Istorija Srbije

    Obnova pećke patrijaršije


    1.deo

    Ma kakvo da je bilo stanje srpskog naroda pod Turcima srpska crkva se s njim nije mogla nikad pomiriti. Iz prostog i jasnog razloga što je došla u podređen položaj. U staroj srpskoj državi ona je imala izuzetnih prava i vrlo velik uticaj. Krupna ličnost Svetog Save davala joj je naročit značaj. Od Nemanje do despota Đurđa svi su joj vladari bili štedri priložnici i ukazivali joj naročitu pažnju. Posle sloma srpske države nestalo je i tog uticaja i te milosti. Srpska crkva pretrpela je s državom zajedno nekoliko teških udara, i kad je, posle prve oluje, nastalo zatišje sveštenički red je osećao, da će srpska crkva u najboljem slučaju biti samo trpljena. Islam i njegovi pripadnici imaće svuda prednost i kao takvi dovodiće u iskušenje mnoge "plahe i lakome." S toga svi naši sveštenici, skoro iz reda, uzimaju neprijateljski stav prema turskom osvajaču u svojim intimnim beleškama i razgovorima, i to bez obzira kakve su sve stvarne razlike među licima na turskom prestolu i u turskoj upravi. Oni su svi za njih, kao i za ostalo hrišćansko sveštenstvo, samo "bezakoni", "bezbožni", "trojicuhulni", "trikleti" i "nečastivi."

    Mi do danas nismo sasvim načisto s pitanjem šta je bilo sa srpskom patriaršijom posle smrti Arsenija II, koji je bio patriarh 1459. god. Zna se, da posle njega Srbi nisu imali drugog patriarha, ali se ne zna da li je to bilo s toga što nisu mogli ili što nisu hteli da biraju patriarha. Naši letopisi i toliki zapisi, koji su zabeležili mnogo drugih stvari, ne kažu nigde da su Turci tada otstranili patriarha ili ukinuli patriaršiju. Bilo bi čudno, da to čine u Srbiji, kad to nisu hteli da izvedu u Carigradu. A činjenica je, međutim, da patriarha nije bilo i da je to dovelo do izvesnog poremećaja u crkvi. Samo taj se poremećaj nije javio odmah ili tokom XV veka, nego tek dvadesetih godina XVI.

    Sultan Mehmed II smenio je bivšeg ohridskog arhiepiskopa Doroteja i mesto njega je postavio ranijeg carigradskog patriarha Marka. Onaj je Dorotej, prema jednom zapisu iz 1466. god., obilazeći svoju oblast, bio svratio i u Kratovo i tu zatražio, da mu se prepiše jedan zakonik za ohridsku crkvu srpskim jezikom, jer je imao samo grčki tekst. Kratovo je ranije bilo u srpskoj vlasti i pripadalo je ranije pećkoj patriaršiji. Da nije ovo traženje srpskog zakonika bilo u kakvoj vezi s namerom, da ohridska arhiepiskopija preuzme vrhovnu vlast nad srpskom crkvom? Odgovora na to pouzdanog nema, ali se zna, da je ohridska crkva doista uzela na se jurisdikciju i nad srpskom crkvom. Iz početka, koliko se danas stvari mogu pratiti, srpska je crkva radila potpuno u tradiciji Sv. Save i nije imala nikakvih smetnji, iako su Turci, prema jednom našem zapisu, "neštedno poražavali pravoslavne vere ustave", pa među njima, možda, i patriaršiju. Božidar Vuković iz Podgorice štampao je u to vreme, od 1519-1538., čitav niz crkvenih knjiga i tekstova u Mlecima, u svojoj štampariji, s dobrim crkvenim pomagačima, ispunjavajući tim veliku prazninu, nastalu u radu prepisivanja rukopisa u ovim metežnim vremenima. Izvestan kulturni polet srpskog monaštva toga vremena, a svakako i turske tolerancije, pokazuje osnivanje srpskih štamparija u Mileševu, Goraždu, Rujnu, Gračanici, Beogradu. Broj srpskih kaluđera toga doba nije bio mali. U manastiru Dobrunu našao ih je B. Kuripečić osmoricu, u Mileševu ih je bilo 1550. god. pedeset. Na Kosovu 1530. god. bila je "u svakom selu crkva i svećenik". U to vreme, do prve polovine XVI veka, podignuto je u našim zemljama više crkava i manastira, a od znatnijih iz tog vremena datira trebinjski manastir (Tvrdoš, 1508.), Ozren, Lomnica, Vozuća. A nekoliko carskih fermana izrično naređuje, da se postojeći manastiri ne diraju. Srpske crkvene starešine toga vremena, osećajući se kao u neku ruku povlašćeni prema katolicima, išle su čak tako daleko, da su od njihovih sveštenih lica i crkvenih dobara tražile izvesne prihode za sebe. Katolici su se s pravom bunili protiv toga i tražili zaštite na najvišim mestima. Do prve polovine XVI veka očuvano je nekoliko sultanskih fermana, koji su tu praksu zabranjivali, ali koja se ipak produžavala zahvaljujući potpori izvesnih lokalnih vlasti. Česti ratovi s Austrijom i Mlecima XVI veka pojačavali su mržnju protiv katolika i omogućavali su takve postupke. Turci ovoga vremena nisu pravili pravoslavnima nikakvih većih smetnji ni u kretanju po zemlji, pa čak ni u vezama sa inozemstvom. Kaluđeri raznih manastira išli su u "pisaniju" po celom Turskom Carstvu, a prelazili su i u Vlašku, pa i u Rusiju, da na dvorovima i kod bogatih boljara i crkvenih krugova traže pomoći za svoje crkve i obitelji. Uticaj srpske crkvene pismenosti i srpskog književnog dialekta osvojio je u to doba skoro celo područje slovenskog Balkana. U Bugarskoj se tada, na više strana, oseća taj srpski uticaj; njihovi ljudi iz Ćustendila i Sofije deluju kao srpski štampari.

    Upada u oči u XVI veku neobično prošireni pojam Mađedonije u našim krajevima. U narodnim pesmama u Mađedoniju se računaju Smederevo i Peć. Pomenuti štampar Božidar Vuković kazuje 1519. god. za sebe, da je otačastvom iz Podgorice "u predelima maćedonskim", a posle tako isto govore za sebe i neki pisari iz hercegovačke Zavale, iz Morače, pa i iz Sarajeva. Vuk Karadžić je tvrdio "da su se Maćedonija srpski zvale sve zemlje naroda našega", dok je I. Ruvarac mislio, da je to označavanje stvar sujete, "hoteći da se prave važni i da svoje poreklo dovode iz tako važnih istoriskih mesta, kao što je bila Filipa i Aleksandra Velikoga Maćedonija". Tumačenje je, međutim, mnogo prostije. Naziv Maćedonije za sve srpske zemlje proširio se od onog vremena, kad je Ohridska crkva obuhvatila pod svojom vlašću sve te oblasti.

    Srpska crkvena lica nisu bila zadovoljna ohridskom vrhovnom upravom. Oko 1528. god. javio se i otvoren pokret protiv nje. Postoji mišljenje, da je stvarna vlast ohridske crkve uvedena malo pre toga i to saradnjom poturčenog Grka Igrahim-paše, koji je 1523. god postao veliki vezir. Ali je isto tako moguće, da je do sukoba došlo izvesnim merama novog ohridskog arhiepiskopa Prohora. Kad su srpski episkopi odbili da izvršuju njegove naredbe Prohor je 1528/9. sazvao crkveni sabor u Ohridu, koji je osudio tu pojavu i tražio red u crkvi. Na tom saboru učestvovalo je i nekoliko srpskih episkopa južno od Morave. Na čelo srpske opozicije stavio se smederevski episkop Pavle. To je bio aktivan i izuzetno energičan čovek, koji nije zazirao ni od nasilja. Ima jedno nedatirano pismo vlaškog gospodara Jovana Radula, kojim se on, na osnovu akta poljskog kralja, preporučuje vlastima, da mu ne prave smetnje kad kupi milostinju. Pavle je, čineći to, proputovao Rusiju, Poljsku i Vlašku i bio svakako čovek širih vidika. S nekoliko episkopskih sumišljenika on je 1530. god. proglasio otcepljenje srpske crkve od ohridske i uzeo vrhovnu vlast u svoje ruke. Protivnici su govorili, da se za te ciljeve služio novčanim sredstvima i necrkvenim vlastima. O razdoru u crkvi govorilo se u to vreme po velikom delu praoslavnog sveta. Sam Prohor obratio se svoj četvorici vaseljenskih patriarha i oni su u septembru 1531. zajedničkim aktom osudili Pavlov postupak. Posle toga sazvan je u Ohridu novi crkveni sabor, koji je 13. marta 1532. doneo energične zaključke. Pavle je bio isključen iz crkve, a s njim i svi episkopi i sveštenici koje je on rukopoložio. Na tom saboru učestvovala je i većina srpskih episkopa i pristala je na to možda iz straha, videći odlučan stav Prohorov i ostalih pretstavnika crkve, a možda i s toga što je bila nezadovoljna s Pavlom. Ali to ovog nije zbunilo. On je nastavio borbu još ljuće. Od svojih jednomišljenika dao se oglasiti za patriarha srpskog. Nekako mu je pao u ruke i sam Prohor, pa ga je s nekim od neprijateljskih episkopa dao bez mnogo obzira zatvoriti. Izgleda, da su njegove pristalice prodrle u ohridsku arhiepiskopiju, jer su se dočepale Prohora "zajedno sa svima vlastima njegove crkve." Neke je episkope smenio i zamenio drugim. Jasno je, prema tome, da je Pavle za svoje tako silovite mere morao imati vrlo moćnih pomagača. Iz crkvenih optužbi vidi se, da je imao nekih veza s Portom i da su mu turske vlasti u izvesnoj meri izlazile u susret.

    Arhiepiskop Prohor spasao se nekako iz tamnice, pa je otišao u Carigrad na tužbu samom sultanu. Sultan je naredio, da se on vrati na svoj položaj u Ohridu i da sabor ohridske crkve donese odluke o daljem radu. I carigradski patriarh bio je, razume se, na njegovoj strani. Na novom ohridskom saboru Pavle je bio osuđen i konačno isključen iz crkve sa tri episkopa kratovskim, leskovskim i zvorničkim, i s njim i svi oni koji bi se njima obratili u ma kojoj crkvenoj stvari. Taj treći sabor održan je bio 1541. god. Jedan naš pisar iz 1537. god. s bolom je zabeležio, kako pravoslavni behu "u ta leta nužna skrbni i nenavisni od svih koji su tih vremena dolazili".

    Posle ove nove osude Pavle je bio onemogućen. Turske vlasti nisu ga smele pomagati posle sultanova rešenja. U samom Ohridu iza Prohorove smrti izabran je za arhiepiskopa raški mitropolit Simeon (1550. god.), ali je posle nekoliko meseci morao otstupiti, jer su Grci na tom mestu hteli svog čoveka. To je dalo povoda novim objašnjenjima i oživelo je sećanja na Pavlov otpor. Da srpska jerarhija nije bila zadovoljna razume se samo po sebi. To je sigurno znao Mehmed-paša Sokolović, čiji je brat Makarije pripadao tom krugu. Na Porti, u taj mah, 1555. god., behu tri vezira Srbina: Rustem-paša Opuković, Ali-paša Semiz i Mehmed-paša Sokolović. Sva trojica su sigurno više volela Srbima nego Grcima, i sva trojica su nastavljala opštu liniju turske politike, da raji, po mogućstvu, učine život što snošljivijim i da Srbe pridobiju na svima linijama kao državi odan, elemenat. Njima se ima pripisati, a Sokoloviću u prvom redu, što je Sulejman Veličanstveni 1557. god. obnovio srpsku pećku patriaršiju i tim srpskoj crkvi dao novog poleta.

    Za delo srpskog narodnog ujedinjenja pećka obnovljena patriaršija učinila je najviše. Ona je prihvatila vođstvo u narodu, kad drugog vođstva nije više uopšte bilo. Mesto vlastele, koja je, kad je bila i najbolja, gledala ipak uvek i na svoje interese i opredeljivala se i prema njima, sveštenstvo je, u to vreme, bilo pouzdaniji vođa. Ono je bilo nošeno jednom idejom i trudilo se da joj služi i koristi; i ma kakvo da je bilo ono je bilo, ipak, najobrazovaniji deo srpskog društva. Mada nisu raspolagali sa onakvim sredstvima kakva je imalo srpsko sveštenstvo Srednjeg Veka, naša sveštena lica XVI veka nisu, ipak, bila bez više kulture. Ona su putovala mnogo, ulazila u razne sredine, i razumevala mnogo problema. Više je njih u Mlecima učilo štamparski zanat i pratilo knjigu; poneki su, u političkim misijama, dopirali i do Beča i do Rima. Patriaršija je živo pregla da uspostavi i ojača veze sa celim pravoslavnim elementom svoga područja. S materialnim pribiranjem išlo je i duhovno. Sva u tradiciji nemanjićske kulture, kojoj je zahvaljivala svoj postanak i sjaj, patriaršija je bila duboko nacionalna i širila je kult te stare srpske slave, koja je njoj samoj davala punu slobodu i materialno blagostanje. Obnovljenu patriaršiju više su zanimala opštenarodna nego dogmatska ili čisto bogoslovska pitanja. Njoj je bilo preče da kultom narodne prošlosti i propovedanjem narodne i verske solidarnosti čuva srpske redove od islamizacije, nego da prati zahuktalu versku borbu na zapadu i sve njene motive.

    Tek pod vlašću pećke patriaršije izvršeno je prvi put ujedinjavanje srpskog naroda na celom njegovom etničkom području, jer je njezina vlast dopirala svuda dokle su išle, među Srbima, i granice turske države. Nikad dotle nisu se srpske ni državne ni crkvene granice poklapale sa područjem celog srpskog naroda. Bosna, na pr., nije ulazila ni u sastav Savine crkvene organizacije, ni u granice Dušanove patriaršije. Onostrani Srem isto tako. Kad su ukinute sve stare političke granice našao se i sav pravoslavni elemenat pod jednom, i to turskom vlašću i s tim pod vlašću patriaršije. Turska nije nimalo smetala tom organizovanju Srba; crkvena uprava, sa jednom vrhovnom glavom, odgovarala je potpuno njihovim shvatanjima o uređenju države. Koliko se danas zna, vođenje crkvenih i narodnih poslova vršeno je, u glavnom, samo ili pretežno od same patriaršije, a ugledniji narodni ljudi bili su samo pomagači. U unutrašnjosti Turske stare i uticajne velike vlastele bilo je nestalo, a mala vlastela, vojvode, knezovi i spahije, živela je neposredno s narodom i izjednačila se sasvim s njim. Knez Đurađ Vraneš, obnovitelj manastira Zastupa na Limu (1537.), vojvoda Radoje Hrabren, ktitor crkve u Trijebnju (1534.), Milisav Miloradović spahija, osnivač manastira Žitomišljića, Vojin spahija Podblaćanin, ktitor Sv. Trojce kod Plevalja, "veliki knez" Vukić Vučetić, obnovitelj Morače, i dr. bili su ugledni ljudi svoga kraja, ali u osnovi ipak ravni svojim seljacima, kao i svi drugi. Nijedan "dvor" takvog jednog vlastelina nije mnogo odvajao od ostalih domaćinskih kuća. Lični prohtevi iznad svega drugog, sa svima moralnim posledicama takvog stava, koji su karakterisali našu veliku vlastelu i dinaste, izgubili su se u patriarhalnom moralu narodne celine. Mesto ranijih težnja za decentralizacijom, koja nije bila izraz naroda nego vlastoljubihvih motiva pojedinaca, sad je sve više po nekom instiktu samoodržanja, izbijala tendencija da se narodna snaga ne razbija. Na periferiji još su se jasno mogle videti rđave posledice toga, što Srbi nisu imali jednog vođstva, što su bili pocepani u svojim shvatanjima, i što su služili interesima drugih. Tako su se mogli pratiti kod naših ljudi još uvek izvesni jasni tragovi feudalnih nasleđa u stavu i moralu. Nivelacija našeg društva u unutrašnjosti Turske dovela je, prirodno, do suzbijanja ličnih ambicija na staroj feudalnoj osnovi. Narod je postao jedinstveniji kolektivan pojam, iz kojega se izdvajalo samo ono što nije čisto i prekaljeno.

  13. #178

    Odgovor: Istorija Srbije


    Obnova pećke patrijaršije


    2.deo
    U našem narodnom epskom pesništvu imaju dve naročite crte, koje s tim u vezi upadaju u oči. Prva je ta, da je naš svet voleo to staro gospodstvo srpskih junaka i da je s vidnom uživanjem voleo da okiti i njega, i njegova konja, i svu njegovu opremu. Kako su braća opremala Miloša Vojinovića caru u svatove i kako narodni pevač uživa kad je mogao kliknuti

    Zasija se skerlet i kadifa,
    Zasjaše se toke na prsima
    I zlaćene kovče na nogama,
    Sinu Miloš u polju zelenu
    Kao jarko iza gore sunce.

    Setimo se, kako je Marko Kraljević zaklinje svoga Šarca, da mu dostigne vilu:

    Jao Šaro, moje desno krilo!
    Dostigni mi vilu Ravijojlu,
    Čistim ću te srebrom potkovati,
    Čistim srebrom i žeženim zlatom
    Pokriću te svilom do kolena,
    Od kolena kite do kopita;
    Grivu ću ti izmešati zlatom,
    A potkitit sitnijem biserom!

    I stotine sličnih primera. Narodni pevač voleo je da ideališe svoju prošlost, koja uvek, čim je dalja, izgleda lepša. To je, u ostalom, i njegova sopstvena osobina. Mnogi putnici iznenađivali su se još u XVIII i XIX veku gledajući skupoceno, srebrom okovano, oružje naših ljudi. U našim krajevima još su česte srebrene i posrebrene toke na prsima, zelene dolame od skupe čohe i džamadani izvezeni zlatom. Ideal je sablja, koja valja tri careva grada. Gledao sam još i sam, na početku ovog veka, u kući serdara Tome Tomaševića u Kruševicama ili vojvode Bogdana Zimonjića u Gacku, da više vredi junačko oružje i odelo nego čini mi se cela, vrlo prosta i vrlo skromna, kuća u kojoj su stanovali. To je ostatak stare epske tradicije koja je, s guslama i desetercem, veličala u prvom redu junačke podvige.

    Druga je crta proizvod stanja u kom se naš svet našao. Osiromašeni ljudi, gledajući opštu nivelaciju, naš stari život i na dvorovima vladara i velikaša nisu zamišljali mnogo drukčijim od života koji su oni sami vodili. Tako će, na pr., majka Kraljevića Marka, gospođa kraljica, savetujući sina da se ženi, reći:

    O moj sinko, Kraljeviću Marko,
    Već je tvoja ostarjela majka,
    Ne može ti pripravljat večere,
    A ne može služit mrka vina,
    A ne može lučem svijetliti.

    Drugom prilikom scena je još ubogija:

    Sjede Marko s majkom večerati
    Suva ljeba i crvena vina.

    Kao kakav hajduk, ili uskok, Marko trza ženi Filip Madžarina tri niza dukata i s tim ide da pije u novu mehanu; a kad ga Filip udara buzdovanom Marko, svestan svoje nadmoći, odgovara kao kakav stočar iz planine: "Ne budi mi po kožuhu buha." Bolanom Dojčinu, najboljem junaku Soluna, nema ko drugi da odvede konja na potkivanje do njegove ljube Anđelije. To kazuje jasno i nedvosmisleno, da u narodnim redovima, kad su stvarane ove pesme, nije više bilo očiglednih razlika između tih visokih krugova i drugog našeg sveta. Kult prošlosti cenio se među njima ne po njenoj sili i granicama, nego po njenim licima, koja su se borila da zaštite slabe i da slomiju nasilnike, i koja su bila shvaćena kao nosioci bolje pravde. Stvarao se više kult ideje nego kult materije. Nema sumnje, da je tim shvatanjima znatno doprinosilo i sveštenstvo, čiji je uticaj u stvaranju naše epske poezije mnogo veći nego što se dosad obično uzimalo.

    Pogrešno bi bilo misliti, da je sa uticajem sveštenstva ojačao kod nas možda i klerikalni duh. Pravoslavna crkva bila je od Sv. Save stalno više narodna nego verski duhoborna ustanova. Od Nemanjine borbe protiv bogumilske jeresi mi nikad u našoj crkvi nismo više imali nekog jeretičkog ili šizmatičkog pokreta. Ono što je oduvek činilo glavnu snagu srpskog pravoslavlja, ono što se u narodu kaže "srpska vera", to nije vera ortodoksije ili uopšte neka dublja religija, nego je to ono što je spojeno s verom kao duhovno nasleđe starine. To je fond svih verovanja prebojen dosta tankim slojem verske dogmatike. Kao svi patriarhalni narodi mi smo bili puni tradicionalizma, a za vreme duge turske vlasti mi smo bili ponovo vraćeni u takav život. Naša crkva bila je izuzetno liberalna prema narodnim običajima, nešto što nije htela da izaziva sukobe, a kasnije, što je sveštenstvo, lišeno mogućnosti većeg obrazovanja, i samo imalo ista shvatanja o tim stvarima kao i široki narodni redovi. Običaj Krsne slave, svojstven danas samo Srbima, neposredan je izraz kompromisa crkvenog obreda i jednog starog narodnog običaja. Takav je slučaj sa kultom badnjaka, sa toleriranjem šišanog kumstva, sa ivanjdanskim običajima i dr. Ta liberalnost shvatanja, zatim identifikacija crkve i stare naše države kao prirodne celine učinili su, da je pojam o pravoslavlju i "časnom krstu" postao širokom asocijacijom ideja uverenje, da je crkva organski deo i izraz narodne celine u prošlosti, koji se održao jer je imao za sobom božije proviđenje. Crkva i narod su jedno; jedna im je prošlost, jedna sudbina sadašnjosti, pa, prema tome, i jedna saradnja za budućnost. S toga Njegoš, iako sveštenik, osećajući tu duboku vezu u narodu, i pušta, da se njegovi junaci sa ponosom kunu "verom Obilića". Manastiri su bili naša glavna zborišta kroz čitavo vreme od XVI do XIX veka; u narodu je i danas ostao izraz "idem k crkvi" mesto "u crkvu", da se kaže šta je pravi cilj odlaska. Nijedna veća akcija u narodu tih vremena nije se krenula bez njihova učešća.

  14. #179

    Odgovor: Istorija Srbije

    Preokret u držanju Srba


    1.deo
    Obnovljena patriaršija radila je nesmetano na jačanju vere. Na nekoliko strana podižu se nove crkve. Tako je, na pr., bogati Nikola Pepić iz Kratova, obnovitelj manastira Lesnova 1558. god. podigao u Šibinu crkvu Sv. Đorđa, 1559. god. početo je građenje crkve u Tronoši, a 1561. obnovljena je sama pećka crkva. U Gračanici dozidao je patriarh Makarije novu pripratu. Iza toga dižu se crkve i manastiri po drugim stranama. Manastir Grabovac podignut je sa naročitom milošću budimskog vezira, što manastirski letopis sa priznanjem ističe. Srbi u Ugarskoj dobijaju deset eparhija, a u Bosni više manastira. U Mrkšinoj crkvi proradila je 1562. god. mala crkvena štamparija, a iduće godine u Skadru druga. U Bosni, piše jedan naš pisar 1564. god., bio je turski namesnik Mustafa-paša Sokolović, "srodnik blagočastivom i hristoljubivom patriarhu pećskom Kir Makariju".

    Kod preseljenih Srba u Austriji bilo je, pod uticajem tih vesti i pojava, nekoliko manjih i većih pokreta da se vrate natrag u Tursku. Naročito je bio važan pokret uglednog Šobota Popovića iz 1565. god. On je osuđen na smrt i pogubljen u Ljubljani što je pomagao Turcima da preotmu Krupu i što je spremao seobu u Tursku. Od 1577. god. Austrija je pomišljala i radila da izvede prave ekspedicije protiv Srba u Lici, koje su Turci tamo naseljavali, jer su im smetali i kao protivnici i kao agitatori kod njenih Srba. Pojedini granični zapovednici izvodili su takve akcije i na svoju ruku, a i sam hrvatski sabor je u više navrata raspravljao o srpskoj opasnosti u Lici i o suzbijanju njihovih četničkih upada.

    Pa ipak Srbi nisu bili zadovoljni; naročito je bilo mnogo turskih nezadovoljnika među sveštenstvom. God. 1560. pisao je jedan pisar u manastiru Sv. Trojice kod Plevalja o "tugama i tegotama na hrišćane", s kojima se, veli, postupalo kao sa "skotom nesmislenim". Naročito su česti pomeni o stradanjima hrišćana povodom nove turske ofanzive protiv Austrije 1566. god., kada se istakao svojom junačkom odbranom Sigeta bivši hrvatski ban Nikola Zrinjski. "O teško tada hrišćanskom rodu i svima zapadnim stranama od bezakonih Agarjana", beležio je jedan naš pisar pod Mojsinjem. Drugi jedan pisar, u opširnom zapisu, opisuje tursku silu i njihovu bezobzirnost prema hrišćanima. Ističe "ljutu skrb i bezakono nasilje i teške namete" i stradanja crkava. Sultan Sulejman, kazuje jedan letopis, bio je "ljut kao zver" i pravi drugi Artakserks. Tih godina, pod pritiskom, izvršeno je dosta preveravanja.

    Taj pohod Sulejmanov bio je poslednji. S njega se nije ni vratio. Još dok je opsedao Siget njega je, već stara i izmorena, snašla smrt. Sokolović, koji je od 1582. god. bio carski zet, dobivši za ženu kćer careva sina i prestolonaslednika Selima, i koji je od 1565. god. zauzimao mesto velikog vezira, držao je svu vlast u svojim rukama. Da bi u tuđoj zemlji sačuvao vojsku od rasula i da bi pripravio presto svom tastu, da ga dobije bez ikakvih potresa, on je, po turskim saopštenjima, tajio pred vojskom sedam nedelja njegovu smrt. Tek kad je novi sultan, Selim II, došao u Beograd Sokolović je, obezbedivši se potpuno, na povratku, u Sremu, saopštio vojsci smrt sultanovu. Od Mitrovice pretvorio se povratak vojske u pogrebnu povorku. Okolina novog sultana pokušala je da potisne Mehmed-pašu, koji je imao mnogo protivnika, ali je on, vešt i energičan, uspeo da je izigra. Posle toga on je kod svog alkoholičarskog tasta dočepao stvarno svu vlast.

    Zanimljivo je, da se i u širokim narodnim redovima znalo za strasti Selimove; jedan naš zapis iz 1567. god. kaže za nj kratko, ali dovoljno, da je bio "krvnik, bludnik i vinopija". A zabeležio ga je te godine naročito po tom, što je po celoj državi kupio danak u krvi, da bi zanovio janičare, čija je disciplina već počela popuštati. Naši letopisi beleže za nj 1567/8. god., da je "prodao crkve i manastire po celom svom carstvu". Nije ih, kaže druga beleška, hteo razarati, nego s njima trgovati. Na manastire su udareni toliki nameti, da ih je jedva bilo moguće podneti. A ko nije mogao da "iskupi" manastir bio je oteran. Spomen o Selimu ostao je u našem narodu vrlo negativan, i pored Sokolovićeve saradnje. Svakako za to što je vodio ratove protiv više hrišćanskih zemalja i što je, za vreme tih ratova, i naš elemenat bio izložen teškim progonima.

    Evropska Turska delila se u to vreme u četiri velika namesništva: Rumelija, Bosna, Banat i Budim. U Bosnu je bila računata i Slavonija, kao i osvojena Dalmacija; a sva Srbija, severna i južna u Rumeliju, samo je zvornički sandžak obuhvatao i nešto srbijanskog Podrinja. Oblasti ili ejaleti delili su se u sandžake. Sulejman Veličanstveni, zvan Al-kanuni, "zakonoša", trudio se da u tom prostranom carstvu osigura trajan poredak i postigao je nesumnjivo vrlo lepih uspeha. Ali prostranstvo carstva bilo je već i za njegove vlade, kao i svuda na svetu, dovoljan preduslov da se dobre namere zakonodavca mogu izigravati. Iza njegove smrti, za Selimove vlade, počinje polagani proces razobručavanja, koji će vremenom uzimati sve više maha. Dvorske i haremske spletke sprečavaju aktivnost i solidnost uprave, a suparništvo velikih kvari vojsku, unosi korupciju i izaziva stalna trvenja. Već Sokolović nije bio slobodan od izvesnih postupaka samovolje, podmetanja i spletkarenja; drugi posle njega u još većoj meri iskorišćavaju ta sredstva, nemajući njegovih sposobnosti. Sem toga, kao mnoge druge sile i Turska ovog vremena počinje patiti od oskudice finansiskih sredstava, koja se namiču teškim pritiskom na narod i na sve grane privrede.

    Izvesne teškoće zadade Selimu nova hrišćanska liga. Mladi španski kralj Filip II (od 1558. god.), vaspitan strogo katolički, završio je dugi rat s Francuzima i počeo je borbe s Turcima, da bi suzbio njihov uticaj u Sredozemnom Moru. Turci su, međutim, želeli da u njemu osiguraju svoju prevlast. Iako su 1565. god. bili odbijeni s Malte, oni su nastavljali s osvajanjem novih baza. Poseli su grčka ostrva Hios i Naksos, a 1570. god. zatražili su od Mlečana Kipar. Mlečani odbiše taj zahtev i obratiše se u isti mah hrišćanskom svetu za pomoć. Posredovanjem pape Pija V sklopljena je 20. maja 1571. nova Sveta Liga, u koju, sem kurije, uđoše Mleci, Đenova, Malta i Španija. Turci su za to vreme doplovili u Jadransko More i osvojili Ulcinj, Bar i Budvu, pa su ušli i u Boku Kotorsku. Izvesni odredi njihove flote doprli su sve do Zadra. Na glas da je protiv njih krenula velika hrišćanska flota Turci se povukoše. Kod Lepanta, 7. oktobra 1571., odneli su hrišćani sjajnu pobedu. Ali nisu uspeli da je iskoriste. Među saveznicima, po staroj praksi, nije bilo dovoljno poverenja, a ni zimsko doba nije bilo povoljno za akcije na moru. No i bez toga taj poraz turske flote nije mogao imati težih posledica za Turke, čija je snaga na kopnu ostala netaknuta i daleko nadmoćnija. Zahvaljujući papi i Filipu II, koji su imali razumevanja za njegov položaj, Dubrovnik je i u ovom ratu ostao neutralan i pošteđen, na veliko nezadovoljstvo Mlečana, koji su gledali da ga se kako bilo dočepaju. To, pa neiskorišćavanje pobede i nepoverenje prema Špancima opredelilo je Mlečane, da u proleće 1573. sklope separatni mir s Turcima. S njihovim izlaskom rasturila se i cela liga.

    Svi naši zapisi toga vremena, svi bez razlike, beleže teško stanje hrišćana i turska nasilja. Toj nevolji pridružila se još i glad. "Od Soluna so vožahu te menjahu za žito, merom koliko žita toliko soli." U 1574. god. pominju se prvi put u većoj meri i arnautski zulumi u Peći, Đakovici, Prizrenu i Skadru. "Dve hiljade hrišćana okolo ovih varoši isekoše." Razumljivo je s toga, što je kod našeg sveta, u vezi sa svim tim, počelo jačati neraspoloženje protiv Turaka, i što su naši ljudi i u unutrašnjosti Turske počeli poklanjati pažnju izvesnim tuđim agitacijama.

    Austrija nije učestvovala u Svetoj Lizi; formalno je između nje i Turske vladao mir. U stvari, na granicama je uvek bilo manjih i većih čarkanja. Naročito su bile česte borbe na granici Hrvatske i Bosne za vreme Ferhat-paše Sokolovića. To je bio borben i silan čovek, koji se istakao kao kliški sandžak-beg. Odatle je premešten u Bosnu. "Kad je ulazio u Travnik", piše Safet-beg Bašagić, "pred njim se nosilo 700 barjaka. Pratilo ga je do tri stotine deli leventa u odijelu od vučine pod željeznim kalpacima". God. 1575. on je razbio austriskog generala Auersperga i zarobio mu sina. Od otkupnine za tog roba, koja je, po pričanju, iznosila neverovatnu sumu od 30.000 dukata ferhat je podigao sjajnu džamiju Ferhadiju u Banjoj Luci, koja i danas postoji. On je uopšte digao taj grad, koji je, istina, postojao i ranije, ali kome je on dao novi značaj. Da bi bio bliži granici Ferhat je tu preneo iz Travnika sedište bosanskog sandžaka (1580. god.) i znatno doprineo, da se razvija banjalučki Donji Šeher. Podigao je i grad na Vrbasu, da bi se lakše branilo novo naselje, kome je poklonio punu pažnju i svoja bogata sredstva. Ferhat je znatno proširio bosansko područje na Krajini, osvojivši čitav niz graničnih gradova, kao Kladušu, Bužim, Cazin, Ostrožac i dr. Samo mu je i dalje prkosio tvrdi Bihać. Za tolike uspehe Ferhat je postao prvi begler-beg bosanski, pa je potom 1588. god. bio unapređen i za budimskog pašu. Tamo ga je 1590. god. mučki ubio jedan rob. Nasilnom smrću završio je u istom gradu i njegov prethodnik Mustafa-paša Sokolović, a iz potaje je ubijen 1579. god., i najveći Sokolović, nosilac turske politike za četvrt veka, Mehmed-paša, veliki vezir triju sultana, Sulejmana, Selima II i Murata III.

    Austrija je, prema turskom prodiranju, koje se sve više primicalo njenim starim granicama, spremala posebnu organizaciju odbrane. Prvi pojas gradova, koje njena vojska beše posela da sprečava Turke, Jajce, Knin, Skradin bio je davno pao; Turci su prešli i Krupu i Ostrožac; njihove čete ugrožavale su ne više liniju Une, nego ceo sliv Kupe i Korane. Nadvojvoda Karlo, kome je bila poverena odbrana južnih austriskih oblasti, poče 1579. god. zidati novi tvrdi grad Karlovac kao uporište nove Vojne Granice. Taj ceo granični pojas izradio je vrlo brzu obaveštajnu službu pomoću ljudi i signala; u njemu je podignuto nekoliko karaula, vojničkih čardaka i utvrđenja; a na celom području organizovana je stalna vojnička pripravnost. Uprava je predata potpuno u vojničke ruke, koji su bili jedini gospodari na tom terenu. Službeni jezik bio je nemački; s njim i dobar deo celog vaspitanja. Uz stalne vojničke garnizone službu su vršili i tamošnji stanovnici, "graničari", "ljudi sa karaula", u većini doseljeni Srbi, koji su bili oslobođeni od svih poreza, ali koji su za to od 16-60 godina smatrani kao vojni obveznici. Ranije hrvatsko stanovništvo sa domaćim plemstvom povlačilo se većim delom ispred Turaka na sever, ali se izvestan deo uklanjao ne mogući da izdrži prevlast i režim austriske vojske i nemačkih oficira. Njihova imanja i zemlje posedali su srpski doseljenici.

    Austriski car Rudolf bio je 1592. god. zaključio mir s Turcima na osam godina, verujući da će se on i održati. Na Porti, međutim, raspoloženje je bilo skroz ratoborno. Htelo se, da se ratom zaposli vojska, naročito janičari, koji su sve više uzimali maha i postojali nedisciplinovani, i da se jednim velikim uspehom digne ponovo ugled sultana. Iz Carigrada je bio dan mig bosanskom paši, ratobornom poturčenjaku iz Hercegovine, Hasan-paši Predojeviću, da nesmetano nastavlja prodiranje prema Hrvatskoj. Njemu je pošlo za rukom, da u leto 1592. osvoji Bihać i da zada još nekoliko udaraca hrišćanima na toj strani. Ali kad je iduće godine ponovio ofanzivu pretrpeo je kod Siska strahovit poraz. Sam je zaglavio u reci Kupi, a s njim je propao veliki broj odličnih turskih junaka. Taj poraz uzela je Turska kao povod da Austriji i formalno objavi rat. Za glavnog zapovednika turske vojske bi postavljen veliki vezir Sinan paša, čovek koji je najviše gurao u taj rat i bio vrlo bezobziran.

    Na papsku stolicu beše početkom 1592. god. došao Kliment VIII, čovek koji je živo želeo da dođe do bliže saradnje među hrišćanskim državama i da se obnovi značaj rimske crkve, koji beše znatno potkopala Luterova reformna akcija i verske borbe s njom u vezi. Njegova nastojanja da dođe do novog hrišćanskog saveza imala su samo polovan uspeh. Francuska i Mleci ne htedoše da se pridruže Austriji, i u savez uđoše samo papska kurija, Španija i Austrija. Papi i krugovima oko njega činilo se, s razlogom, da to nije dovoljno i da savez treba proširiti. Pošto je zapad bio pocepan moglo se pomišljati samo na istočne narode, na erdeljske Mađare, Rumune, Poljake i Ruse. Prvi put težila je sad sama papska kurija da uvede Rusiju u rešavanje evropskih pitanja. Na papsku kuriju delovali su u tom pravcu katolička lica s naših strana, koja su mogla i videti i čuti kako se širi postepeno ruski uticaj među balkanske hrišćanske države. Rusi su imali svoje ljude u Carigradu i Svetoj Gori, koji su među sveštenstvom razvijali interes za Rusiju. Mnogi naši kaluđeri XVI veka iz Svete Gore i unutrašnjosti išli su u Rusiju da traže pomoći i vraćali su se otud s prilozima u novcu i stvarima i sa pričama o prostranoj pravoslavnoj carevini. Hvarski biskup Petar Čedolini, u posebnoj pretstavci, početkom 1593. god., predlagao je papskoj kuriji, da se pošalje poseban izaslanik na ruski dvor, koji bi krenuo Ruse i Poljake u borbu protiv Turaka. Rusi, kao pravoslavni, imaju pod Turcima dosta jednovernika, "na čiji se ustanak ima računati kao na jednu od osnovnih pogodaba za uspeh." U istom smislu je izveštavao i opat Aleksandar Komulović, koji je obišao sav Balkan i znao stvari neposredno. U tom smislu su se obratile papi 1. juna 1593. i albanske starešine, svakako pod uticajem sličnih agitatora.

    Turci su već s jeseni 1593. god. počeli neprijateljstva u zapadnoj Ugarskoj i tim još više potakli papinu aktivnost za stvaranje lige. Početkom 1594. god. Komulović je krenuo na istok noseći papin poziv caru Feodoru. Papini i austriski izaslanici radili su, međutim, i na drugim stranama. Njihovo delovanje u Erdelju, kod kneza Sigismunda Batorija, i kod susednih Srba izazva prvi ustanak među Srbima u Banatu. U martu 1594. god. ustanici i hajduci napadoše i popališe Vršac, možda još ne kao izraz dobro pripremljene akcije nego iz hajdučke nazlobrzosti i pod utiskom vesti da je izbio tursko-austriski rat većih razmera. Međutim ima znakova kao da je lugoški ban, Đorđe Palatić, Batorijev čovek, poticao Srbe i Vlahe toga kraja, da se u što većem broju dignu na Turke. Biće da je bilo sličnih pokreta i u unutrašnjosti. Među Arnautima katolicima, a i među susednim srpskim plemenima, bilo je i agitacije i vrenja već tada.

    Nije još sasvim utvrđeno šta je neposredno potaklo Sinan-pašu, glavnog zapovednika turske vojske, da toga proleća 1594. god. uzme mošti Sv. Save iz Mileševa i da ih spali na Vračaru 27. aprila 1594. god. On nije mogao biti ni jednog časa u sumnji, da će takav postupak duboko ozlojediti Srbe. Šta je hteo s tim? Da kazni Srbe za taj lokalni ustanak u Banatu, ili da ih unapred zaplaši? Nama se čini da su motivi morali biti dublji. Takav postupak prema mrtvima nije bio u običajima Turaka; telesa kraljeva Milutina i Dečanskog i telo kneza Lazara i drugih srpskih svetitelja ostala su pošteđena sve do naših vremena. Očevidno je, dakle, da se htelo tim svetogrđem Sv. Save pogoditi samu crkvu i njene pretstavnike, koji su u Savi gledali svog duhovnog rodonačelnika. A to se dogodilo što turske vrhovne vlasti sa Sinanom na čelu nisu bile zadovoljne držanjem srpskih crkvenih lica, njenim vezama i radom u narodu, i što su spaljivanjem Savina tela hteli, i simbolično i stvarno, da spale srpsku slobodarsku misao, koja se počela sve jače osećati.

    Posle ovoga bilo je jasno, da će ustanak u srpskim zemljama zahvatiti širi obim. U samom Banatu on se razbuktao neočekivano. Ustanici zauzeše Bečkerek, Lipovo, Titel i nekoliko drugih mesta. Ustanički duhovni vođa postao je vladika Teodor Tivodorović. Turci su pretrpeli velike gubitke, ali su na kraju, ipak, prevladali zahvaljujući premoći i svojoj boljoj organizaciji. Erdeljski knez Žigmund Batori, koji se dugo lomio da se konačno opredeli, nije ih prihvatio u odlučni čas i u punoj meri, iako su mu Srbi nudili despotsko dostojanstvo i buduću srpsku krunu. Posle poraza dobar deo Srba povukao se u Erdelj i tamo se naselio. Za vladiku Todora kazuje se, da je potom osnovao u Sibinju srpsku episkopiju; a jedan srpski natpis beleži, da je temišvarski paša vršačkog vladiku "odro na meh".

    U leto 1594. god. počela je velika turska ofanziva u Mađarskoj. Sinan-paša osvojio je važni Đur između Budima i Beča i upinjao se potom uzalud da uzme i Komaran. U jesen povukao se na zimovnik u južnu Ugarsku s namerom da idućeg proleća udari na Beč. Ali mu je veliki ustanak u Vlaškoj i Moldavskoj pokvario namere. Na Porti postadoše veoma nezadovoljni takvim ishodom rata i svrgoše Sinana u februaru 1595. U jesen te godine poveo je vojsku sam novi sultan Muhamed III, da slomije Austriju i njene saveznike, erdeljskog i vlaškog kneza, ali ni on nije imao mnogo sreće. Rat se produžio i izazivao na sve strane nove pregovore, nove veze i nove akcije.

  15. #180

    Odgovor: Istorija Srbije

    Preokret u držanju Srba


    2.deo
    Papska kurija živo je radila na tom, da izazove ustanke kod hrišćana na Balkanu, a u prvom redu kod Srba i Arnauta. Njih su smatrali kao najborbenije i kao najželjnije da se otresu turske vlasti. Ovog puta glavno središte papine akcije postao je Dubrovnik, kroz koji je prolazilo nekoliko njenih agenata i radnika i nekoliko problematičnih avanturista. Republika se, naravno, pravila da ne vidi stvari i čuvala je do kraja svoju vazalsku lojalnost. Pesnik Franjo Lukarević Burina postao je španski poverenik u Turskoj, a Antun Sasin, koji je u svojim Razbojima od Turaka opevao ovo ratovanje, sav je bio na strani hrišćana. Jedan od aktivnih agitatora beše fra Dominik Andrijašević, član hercegovačkih Andrijaševića iz Popova. On je već odavno hvatao veze sa ljudima iz Hercegovine i ugovarao ustanak. U tom su ga, po papinoj želji, pomagala mnoga ugledna crkvena lica, koja su i inače učestvovala u pokretu. Sam korčulanski biskup dolazio je u Budvu, da radi na ustanku. Jedine smetnje na koje su nailazili poticale su od Mlečana, koji su bili ljuti protivnici cele ove akcije i koji su zazirali od toga, da se Španci ne utvrde na istočnoj obali Jadrana.

    Među našim ljudima, naročito posle spaljivanja moštiju Sv. Save, pokret je naišao na velik odziv. Orahovički episkop Vasilije napustio je 1596. god. eparhiju i celo imanje i prešao je u Hrvatsku. Ohridski arhiepiskop Atanasije radio je među Albancima, a crnogorski episkop Heruvim u svojoj sredini. Središte akcije za Hercegovinu postao je od 1596. god. trebinjski manastir, u kom je sedeo mitropolit Visarion. Oni su se svi, sem Atanasija, izjašnjavali za Austriju, na koju je pao glavni teret rata, i čiji bi uspeh imao da donese njihovom oslobođenju. Kao glavni radnici u narodu za Austriju bili su uskoci, koji su se razmileli na celom području od Senja do Dubrovnika. Oni su jednim smelim prepadom 8. aprila 1596. god. bili čak preoteli tvrdi Klis, ali nisu mogli i da ga održe. U Austriji se pomišljalo jedno vreme da se krene i akcija u Bosni, gde je malteški vitez Dalmatinac Franjo Brtučević radio u njenu korist. Ali bečka vlada za takav podvig nije imala snage; ona je s velikim naporom jedva uspevala da kako-tako odoleva Turcima u Ugarskoj.

    Krajem 1596. god. počeli su, posle albanskih Kimariota, da se bune i naši ljudi. Prvi ustanak izbio je među Bjelopavlićima, a posle se proširio na Drobnjake, Nikšiće, Pivljane i Gačane. Na čelu ustanaka nalazio se nikšićki vojvoda Grdan. Dva srpska kaluđera upućena u Rim 1597. god. izlagala su na papskoj kuriji srpsku prošlost, sve od Nemanje, naglašavajući kako "naša zemlja velmi plače", što nema više ljudi od njegova roda. Oni su tražili od pape da uputi na Novi vojsku, koju bi pomogao vojvoda Grdan sa suha. Odatle, oni bi pošli na Onogošt, gde bi se skupili glavari od sve Crne Gore, Dukađina i ostalih zemalja. Za slučaj akcije moglo bi se računati na 100.000 dobrih boraca. Otkad su Turci odneli Sv. Savu "njima bog ne pomoga, ubijaju ih krstijani sa svake strane." Na kaluđere napadaju govoreći im: "Vi se bogu molite na naše zlo." Papa neka pošlje jednog čoveka kao gospodara Srbima, koji će biti dobar hrišćanin. Ta poruka pokazuje raspoloženja koja su u taj mah vladala među izvesnim srpskim duhovnim i svetovnim vođama. Ovoj akciji pridružio se čak i pećki patriarh Jovan, samo je njegov stav, razume se, bio sa više rezerve. Ohridski arhiepiskop Atanasije nalazio se u ovo vreme u Rimu, pošto je njegov pokret završio s malo uspeha. Ali ni srpski nije bio bolje sreće. Pobunjena hercegovačka plemena, Drobnjaci, Nikšići i Pivljani, počela su 1597. god. borbu, ali su kod Gacka bila potučena. Razbio ih je crnogorski sandžak Derviš-beg.

    Naši ljudi bili su nesavesno uvučeni u ovu stvar. Izazivani su pre nego što je ma kakva stvarnija akcija bila u izgledu. Austrija, u čije se ime mnogo obećavalo, nije bila u mogućnosti da pokret ponese ni do Budima, a kamo li do Bosne ili Srbije; papska kurija nije uopšte dolazila vojnički u obzir; a Španija je imala svojih briga. Razne avanturiste i dobronamerne ali nedorasle diplomatske šeprtlje obaveštavale su netačno i obojeno obadve strane. Jednima su obećavali više nego što se moglo ispuniti, a drugima su pretstavljali prilike zrelijim nego što su bile. Proturalo se mnogo lažnih izveštaja; bilo je "petljanja" na više strana. Iako je ljuto stradao, naš svet, ipak, nije bio izgubio svu veru; u svojoj naivnoj čestitosti mislio je da su poruke i obećanja mogli biti ipak stvarniji nego što su ispadali u stvarnosti. Jedina pouka posle svega bila je samo ta da su postali više obazrivi. Turci, zauzeti u Ugarskoj, Hrvatskoj i na Primorju, bili su voljni da u nekoliko popuste, bar za taj momenat. U našim oblastima nije ovom prilikom nastradao nijedan od istaknutijih vođa; jedino je u Velesu 1598. god. bio posečen arhiepiskop Valom.

    Rat između Španije i Francuske oslabio je, u velikoj meri, veru u hrišćansku pobedu većeg stila. Na papskoj kuriji, gde nisu bili zadovoljni zbog španskih pretenzija u Italiji, jenjavala je isto tako stara revnost. Uviđajući da ne mogu održati ono što je obećavano u njihovo ime odgovorni činioci u Rimu izbegavali su da se sastaju s našim ljudima, koji su im tražili objašnjenja ili pomoći, a na pismene poruke davali su odgovore pune samo lepih reči. I to ne samo prema običnim licima, nego i prema srpskim prvosveštenicima.

    Banatski Srbi pridružili su se, u velikom broju, Žigismundu Batoriju, koji je od 1595. god. počeo sa Rumunima zajedno borbu protiv Turaka. On je i ranije pomagao Srbe, ali nedovoljno. Sad im je dao slobodu da se naseljavaju po erdeljskom zemljištu (1596. god. došlo je u njegovu državu na 10.000 srpskih duša), nagrađivao je njihove vođe i izlazio im i inače na susret. Među srpskim četovođama toga vremena ističe se naročito neki Deli-Marko, koji je, harajući, prelazio Dunav i dopirao duboko u unutrašnjost Turske, čak do doline Marice, dok na jednom takvom pohodu nije bio zarobljen. Oslobodivši se nekako iz ropstva prešao je u službu vlaškog vojvode Mihaila, koji je posle otstupanja Batorijeva s erdeljskog prestola, bio glavna ličnost na toj strani. Tim se mnogo zamerio, sa Srbima zajedno, mađarskim erdeljskim staležima, protiv kojih je Mihailo bio uperio svoju akciju. Posle Mihailove pogibije (1601. god.) Srbi su se pokorili austriskim vlastima, koje su zauzele Erdelj. Zajedno s Rumunima oni su pod vođstvom Deli Marka 1603. god. potpuno suzbili Mojsija Sekelja, koji se pomoću Turaka bio proglasio za kneza. Austriski režim u Erdelju bio je veoma surov i težak i nije čudo što je s njim zajedno pala velika mržnja i na Srbe, kao na njegove pomagače. U toliko više što Srbi u Erdelju nisu bili elemenat reda i što su, s hajducima, inače u zamućenoj zemlji napravili dosta zla. Tada se, među srpskim četnicima, spominje i Baba Novak, čija će se ličnost, u narodnoj pesmi i predanju, stopiti sa Starinom Novakom. Kad se Stevan Bočkaj 1604. god. proglasio za erdeljskog kneza imao je Srbe kao glavne protivnike. Iz osvete Srbi su iduće godine predali Turcima grad Lipovu. Da bi ih smirio Bočkaji im je uputio vrlo laskav poziv obećavajući im ravnopravnost, ali s njim nije imao nikakva većeg uspeha sem što mu je lipovska srpska posada opet povratila grad.

    U južnim oblastima duhovi, isto tako, nisu mogli lako da se stišaju. Albanska plemena, a posebno Dukađinci, nisu ostavljala oružja. Sukobi s Turcima ponavljali su se neprestano, a 1603. god. izbio je ponovo pravi ustanak. Patriarh Jovan, šaljući 1602. god. neke rukopise na ostavu u Hilandar s bolom je pisao, kako u ta vremena "hrišćanin nigde ne beše miran", pa ni on sam. Mnogo zapisa tih vremena pominje stradanja i "umanjenje" hrišćana i rušenje i oštećenje i opustelost crkava. "Tada otac čedo za hleb prodavaše, i sin oca, i kum kuma, i brat brata. Ole beda! Tada beše rob po pet groša, a vo po 15 dukata, kilo žita pet groša, pinta vina po dukat." "Mnogi se danci stizahu na hrišćane", jadikuje drugi, "po četiri i po pet." Treći kazuje, da se cena konju pela do 300 dukata, da je ovan cenjen po pet, a tovar žita po šest dukata. "Tada se umnožila svaka nepravda među ljudima i beščašće roditeljima od njihove dece. I usahnu svaka ljubav blaga kod ljudi". Jedan je pisar prosto naricao od nevolje opšte i gladi, koja je tamanila ljude: "Oh beda, oh tuga, oh skrbi te godine od proklete dece agarenske na hrišćanski rod. Oh, oh, oh!"

    U Bosni se za to vreme bio odmetnuo Dželali Hasan paša, zvani "pisar" ili "skrivan", zadajući dosta brige turskim vlastima. Uzeo je bio, u otsustvu begler-paše, svu vlast u svoje ruke, 1603. god. Austrijanci su pokušali izvesne pregovore s njim, a koliko su bili slabi vidi se najbolje po tom, što nisu mogli da ovu pometnju u Bosni iskoriste i da se dočepaju bar jednog dela te zemlje. Čak ni onda, kad su se između Bosanaca i sultanove vojske s jedne i Hasanovih četa s druge strane vodile ogorčene borbe. Poraženi Hasan bio se povukao u proleće 1604. god. iz Banje Luke prema Sarajevu, ali se ni tu nije mogao održati. Iz Graca su uzalud slate poruke karlovačkom generalu da mu priskoči u pomoć. Smešne izgledaju, posle toga, sve kombinacije i planovi, saslušavani i rađeni u austriskim dvorskim kancelarijama i upućivani u Rim i na druge strane, kako bi carska vojska na što lakši način mogla da zavlada Bosnom. U celom radu bilo je dosta i podvaljivanja. Za fra Dominika Andrijaševića, jednog od glavnih agitatora, pronosilo se, na pr., da su kod njega, prilikom jedne premetačine, nađeni lažni pečati, koje je udarao u ime nekih lica iz Bosne.

    To sve nije opametilo ljude. Austriski dvor nastavljao je stalno pregovore i obećavanja, a od 1606. god. pojačali su nešto svoju aktivnost i Španci. Od srpske strane javljali su se u Gracu i Pragu, na dvoru nadvojvode Ferdinanda i careva zamenika nadvojvode Matije, uz sumnjivog Andrijaševića pećki kaluđer Damjan Ljubibratić, koji je već 1597. god. imao misiju u Rimu, i druga inače malo poznata lica, od kojih se Nikola Drašković izdavao za plemića bosanskog i bio u vezama sa franjevcima. Možda će imati pravo Jovan Tomić, koji je mislio da ta stalna austriska pregovaranja i obećavanja nisu činjena bez izvesnog plana. Njima se, misli on, "išlo na to da se izazove pokret, koji će zadržati Turke, da svu silu svoju ne odvlače u Ugarsku". Obećavalo se još i u toku 1606. god., iako je izmorena i svima nevoljama izmučena zemlja jedva čekala mir, o kome su s Turcima vođeni potajni pregovori i koji je sklopljen 1. (11.) novembra 1606. na ušću Žitve u Dunav.

    Za ovo vreme i Mlečani su izvršili jedan napad protiv Dubrovnika. Krajem januara 1603. poseli su oni dubrovačko ostrvo Lastovo, da bi tobože sprečili uskočke gusarske napadaje. Dubrovčani se u nevolji obratiše papi i hrišćanskim vladarima, ali im je glavna pomoć došla od Porte, koja se zauzela za Republiku Sv. Vlaha kao za svog vazala. Posle izvesnog zatezanja Mlečani su bili prisiljeni da 1606. god povrate oteti otok i da obuzdaju svoje prohteve.

    Kad su prestale neposredne veze sa Austrijancima naši su se ljudi, upućivani sa raznih strana, stali obraćati španskom dvoru. Kao sredozemna sila, protivnica Mletaka, Španija je u to vreme težila da dobije koje uporište na istočnoj obali Jadranskog Mora i nalazila je za tu težnju izvesne podrške i na papskoj kuriji. Ona je s toga prihvatala ponude izvesnih ljudi iz Albanije, koji su je pozivali da im pomogne u ustanku protiv Turaka. Tim ljudima pridružili su se Andrijašević i Ljubibratić. Na španskom dvoru oni su bili primljeni lepo, jer su se pretstavljali kao narodni opunomoćenici, s kojima je već ranije ozbiljno pregovarao i austriski dvor. U Španiji oni su čak sklopili i pogodbu o pokretu Srba i Arbanasa. Već u leto 1606. napala je španska flota Drač, a iduće godine izbio je novi bunt u Albaniji. U Napulju, kod španskog vicekralja, sticale su se razne vesti i razne vrste ljudi. Izaslanstva vojvode Grdana cenjena su ipak naročito; po njihovim izveštajima to je bio, principalissimo huomo". Za nj se ozbiljno pomišljalo, da bi mogao sa Senjaninom Ivom Vlatkovićem pomoći da se ponovo otme Klis i da ima vrlo širok uticaj. Njegov ugled, kaže jedan izveštaj od 15. maja 1607., bio bi dovoljan da digne ustanak u Crnoj Gori i okolnim stranama. A taj bi ustanak naterao Turke da razdele svoje snage. Ali sa skupim iskustvom od pre nekoliko godina Grdan nije hteo da se izlaže nikakvoj opasnosti pre nego Španci ne dođu u jadranske vode i ne počnu ozbiljne operacije. I s toga je pregovarao ali čekao.

    Špansko otezanje učinilo je, da su naši ljudi stali tražiti nove veze. Izbor je pao na vrlo nesrećnu kombinaciju, na savojskog vojvodu Karla Emanuela I, čoveka ambiciozna, ali prevrtljiva i skroz nepouzdana. Tražeći neku krunu u Evropi on bi se bio zadovoljio i sa Albanijom. Preko izvesnih lica iz tih strana obavestio se o dotadašnjem radu na oslobođenju Albanije i stupio u veze i sa vojvodom Grdanom. O srpskim stvarima njega je obavestio Damjan Ljubibratić, koji je došao iz Napulja u Turin. Početkom 1608. god. došla su u Dubrovnik dva vojvodina plemića poverenika tražeći tu sastanak sa Grdanom i stvarajući veze s ljudima iz Hercegovine. Došla su zajedno s Ljubibratićem, koji im je imao biti posrednik. Po sporazumu s njima trebalo je da on lično ode do Grdana, ali on to, ne znamo zašto, nije učinio, nego je uzeo za posrednika Ivu Rašljanina, istina prijatelja Grdanova, ali mletačkog čoveka. Tako su Mlečani, i inače prilično obavešteni, sad doznali za sve pojedinosti. Dobili su tom prilikom mogućnost i da pročitaju pisma, koja je vojvoda savojski bio uputio patriarhu Jovanu i Grdanu. Srpski glavari (pismeni izveštaj mletački kaže, conti et principali del paese di Albania) odgovorili su vojvodi da željno očekuju njegovu akciju da bi ga rado primili za svog kralja. Vojvodi je pisao i patriarh Jovan, a obratio se u isto vreme i papi i španskom kralju skrećući im pažnju na ozbiljnost stvari i opasnost po hrišćanstvo, ako ona ne uspe. Srpski glavari sastali su se bili u manastiru Kosijerevu, 18. februara 1608., i sa tog sastanka uputili su odgovor Karlu i pismo španskom kralju tražeći energičan podvig. Iz Napulja je na ta pisma stigao patriarhu odgovor, koji ga je tešio nadama, i koji je jasno govorio da, zbog zauzetosti na drugoj strani, Španija ne može u taj mah učiniti ništa na istoku. Ali je bilo dosta ljudi koji su još verovali i kojima lično nije možda bilo u interesu, da se svet smiri. A uskomešali su se bili na više strana. U leto 1608. stigao je u Turin, vojvodi Karlu, i jedan arhiepiskop iz Bosne sa četiri kaluđera, očevidno u istom poslu. Glasovi su se širili stalno, da je španska flota već na putu i da akcija tek što nije počela. Naročito je slao suviše optimističke i netačne izveštaje kaluđer Damjan, koji se bio suviše zapleo u ove stvari i bio ili suviše lakomislen ili odviše naivan. Pod uticajem njegovih i drugih poruka Srbi su sazvali širi zbor u Moraču i na njemu su 13. decembra 1608., u patriarhovu prisustvu, glavari Crne Gore i istočne Hercegovine po drugi put doneli odluku, da će priznati Karla Emanuela za svoga kralja kada dođe da ih oslobodi, i da će ga patriarh krunisati po starom običaju. Patriarh je uz to tražio priznanje svih prava pravoslavne crkve, a izrično je naglasio da "u naše strane nikako nećemo ni jezuita, ni nikoga drugoga, koji bi puk hrišćanski obraćao na zakon rimski."

    Međutim, taj akt nije više bio potreban. Situacija u Evropi skrenula je pažnju Karlovu na druge strane. Protestanti su 1608. god. sklopili svoju uniju, kojoj je kao odgovor sledovala katolička liga. U Austriji se već ozbiljno govorilo da je "bellum civile ante portas." Francuska se, u savezu s protestantima, spremala na novi rat protiv Habsburga. Španija, u očevidnom i naglom opadanju, imala je biti upletena isto tako. U takvim prilikama Karlu nije moglo biti stalo do toga, da se suviše izlaže i zalaže na dalekom Balkanu. Kako se brzo oduševio za stvar tako je brzo i ohladio.

    Ali, mada je on odustao od akcije i mada je bilo manje-više jasno da se povukao i španski dvor, naši su ljudi ipak nastavljali akcije. Ustanak, koji je 1609. god. izbio u Gornjoj Albaniji, zahvatio je i susedna plemena Klimente, Kuče, Pipere i Bjelopavliće, ali je bez pomoći sa strane malaksao i bio ugušen. Izvesni naši ljudi stvorili su bili zanat, da skoro s lučem traže ljude, koji bi pomogli pokret. Tako su, na primer, 1610. god. pregovarali sa knezom iz Mantove, a posle sa vojvodom Toskane. Moglo bi se reći, da su ti pregovori bili vođeni skoro bez svesti o odgovornosti, kad ne bi bilo izvesnih podataka, da je po sredi bilo i pustih ambicija i niskih motiva. Izveštaji papskih nuncija iz Graca i Beča 1609. god. nisu nimalo povoljni za ličnost i moral fra Dominika Andrijaševića. Pitanje je koliko je bio bolji njegov drug i saradnik srpski monah Damjan Ljubibratić, koji je deset godina šetao po Evropi i diplomatisao. Po ovom kako su išli od jednog gospodara drugom, obijajući pragove raznih dvorova, ne videći posle toliko vremena suštinu stvari, i ne stekavši nikakva iskustva za deset godina, čovek doista dobija utisak da, u najmanju ruku, nisu bili nimalo podesni za tako tešku dužnost koju su primili na sebe. Ali nisu isključeni ni drugi, po njih mnogo nepovoljniji, zaključci. Teško je verovati, da i oni sami nisu uviđali, kako je i teško i nemogućno slomiti tursku snagu takvim jednim podvigom, bez težih zapleta i posledica, sve da su ti planovi imali i konkretnijih rezultata. Sem toga, celu akciju su čitavo vreme energično i s mnogo veza ometali Mlečani, koji su uspeli da nekoliko glavnih radnika uvuku u svoju službu i da, dobro obavešteni, manje-više parališu svaki značajniji pothvat.

    Vojvoda Grdan umro je negde oko 1612. god., a malo za njim preminuo je u Carigradu 1614. god. i patriarh Jovan. Nema nikakvih pouzdanih podataka o tom, da bi završio nasilnom smrću, kako su neki naši ljudi pretpostavljali. Malo posle njihove smrti izbio je u naše krajeve avanturistički pretendent na turski presto, Jahija, koji se izdavao za sina sultana Mehmeda III i koji beše primio hrišćanstvo. On je pre toga tražio po Italiji vladara, koji bi mu pomogao da dođe do prestola, pa se, među ostalima, poznao i s nekim našim ljudima, koji su obilazili talijanske dinaste. Jahija je došao u Peć, misleći da će tu zateći patriarha Jovana. Pričanja o njegovom bavljenju među Srbima i Arnautima i o njegovim pokušajima da tu izvede ustanak velikih razmera ne izgledaju nimalo verovatna; sigurno je, da su izvesna lica prosto izmišljena ili anahronisana (n. pr. hercegovački mitropolit Makarije, patriarhov sinovac Visarion). Biće da je te i njima slične vesti širio Jovan Renezi, sumnjivi tip koji je služio u isto vreme po dva gospodara, koji je bio i uhoda i zaverenik, i koji je, smucajući se po Evropi, hteo da svoje veze i tobožnje uticaje što skuplje proda. On je i lično slao poruke patriarhu Jovanu i Grdanu, hteo je da ga svi priznaju za vojvodu i da mu izdaju neku vrstu generalnog punomoćstva. On je izmislio i vest, da je 8. septembra 1614. održan u Kučima veliki zbor srpskih glavara, koji je imao da izradi papi plan o velikoj akciji za narodno oslobođenje i koji je, tobože, određivao njega kao srpskog pretstavnika.

Strana 12 od 13 PrvaPrva ... 210111213 PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Istorija SFRJ
    Autor Lady S u forumu Istorija
    Odgovora: 23
    Poslednja poruka: 11.07.2016, 11:21
  2. Istorija Windows-a
    Autor goldie u forumu Softver
    Odgovora: 1
    Poslednja poruka: 11.09.2011, 13:16
  3. Istorija neposlusnosti...
    Autor dankaBg u forumu Filozofija
    Odgovora: 4
    Poslednja poruka: 24.07.2010, 19:44
  4. Odgovora: 70
    Poslednja poruka: 12.06.2009, 16:27
  5. Istorija Jezika
    Autor dule_legenda u forumu Istorija
    Odgovora: 25
    Poslednja poruka: 17.12.2008, 22:58

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •