Prvi zajednički pokret Srba,
Hrvata i Slovenaca


Franačka država Karla Velikog dopirala je do Beograda i u Fruškoj Gori ostavila trag svoga imena (Frug = Franak); Slovence je pokorila krajem VIII, a Hrvate početkom IX veka. Uprava njenih činovnika nije bila dobra; i odmah prvih godina javljaju se tužbe i nezadovoljstva. Naročito su bile česte tužbe na furlanskog vojvodu Kadolaka; 818. one su bile podnesene čak Karlovom nasledniku Ludvigu. Kao tužilac javio se poglavar donje Panonije, Ljudevid Posavski. Na državnom saboru u Heristalu 818. god. cara Ludviga su pozdravili neki hrvatski izaslanici i predstavnici Timočana, koji su se "nedavno" odmetnuli od Bugara i zatražili vrhovnu vlast franačku. Šta je opredelilo Timočane da se otcepe od Bugarske, ne znamo pouzdano, ali je najverovatnije da su stradali prilikom meteža i reakcije iza Krumove smrti i da su hteli život s manje potresa. Ljudevid je stupio s Timočanima u vezu i uspeo je, da ih kao saplemenike privoli, da se pridruže neposredno njemu. Uza nj je pristao i jedan deo Slovenaca. Da je pokret bio popularan u slovenskom elementu vidi se po tom, što se hrvatsko pleme Gadačana odmetnulo od svog kneza Borne, kad je taj počeo borbu protiv Ljudevida na franačkoj strani. Zanimljivo je geografsko prostiranje ovog pokreta. Ono je bilo vrlo ekstenzivno, od Save do blizu Timoka, dakle duž glavne horizontalne arterije Balkana, koju čine Sava i Dunav. U širinu, dalje od tih reka, pokret nije mnogo išao. S obzirom na teške komunikacije ovog vremena ovaj je put bio i najprirodniji; tim je, od najstarijih vremena, išao glavni promet od Crnog Mora prema Jadranskom i obratno. Za etničku saradnju slovenskih plemena na severnom delu Balkanskog Poluostrva ovo grupisanje oko Ljudevida Posavskog od velikog je značaja.

Kada je video da tužbe na franačkom dvoru ostaju bez uspeha, Ljudevid 819. god. podiže ustanak. Car posla protiv njega samog Kadolaha, ali taj ne svrši ništa i na povratku s neuspelog pohoda umre od groznice. Jula 819., na saboru u Ingulenhajmu, pojavili su se ponovo Ljudevidovi poslanici, nudeći mir, ali samo pod izvesnim uvetima. Ti uslovi nam nisu očuvani, ali je najverovatnije, da su izaslanici slovenski tražili ograničenje franačke samovolje i veću vlast domaćih vođa. Car je odbio slovenske uvete i postavio druge. Ti su bili za pobunjenike neprihvatljivi, tražila se sigurno potpuna pokornost, i Ljudevid s toga razvija svoju dalju akciju na pribiranju slovenskih snaga. Franci još iste godine šalju novu vojsku, koja nalazi Ljudevida dosta daleko, uz Dravu, upućena da odmeće tamošnja i dalja slovenska plemena. Potisnut, Ljudevid se povukao u unutrašnjost svog područja, nepoznato gde. Dok je franačka vojska napadala sa severozapada, kretala je sa jugozapada vojska hrvatskog kneza Borne protiv Ljudevida, na koga se, sa Bornom, digao i Ljudevidov tast Dragomuž. U borbi kod Kupe Gadačani napustiše svog vođu Bornu; Dragomuž pogibe, a Borna se jedva spasao begstvom. Ljudevid je, naravno, iskoristio taj poraz i prodro u Dalmaciju, decembra meseca, da ne da Borni prilike da se pribere i želeći da podrži usplamtelu mržnju na Franke. Ali mu taj pohod nije završio s uspehom. Iduće godine, 820., u sporazumu s Bornom, krenule su na Ljudevida tri franačke vojske. One su skršile otpor Slovenaca i išle pravo u središte Ljudevidove oblasti. Pred tolikom silom Ljudevid se povukao u jedan svoj tvrdi grad, održavši se u njemu dok se franačke vojske, posle haranja, nisu povratile, proređene bolešću. Jedini uspeh bio im je taj, da su pokorili Slovene u Kranjskoj oko Save i jedan deo odmetnutih Karantanaca, koji su se bili pridružili Ljudevidu. Franački pohod ponovljen je i naredne godine, u glavnom sa sličnim rezultatom. Tek 822. godina bila je sudbonosna za Ljudevida. Pred velikom franačkom vojskom, koja je dolazila bolje opremljena, on se ovog puta uplašio i sklonio; a verovatno ga je uplašio i beg patrijarha iz Grada, Fortunata, koji ga je pomagao protiv Franaka i koji je pritešnjen od njih, morao da se sklanja u Zadar, na vizantisko područje. Iz ove veze dalo bi se, možda, zaključivati, da je u ovom Ljudevidovom otporu bilo možda i nešto vizantiskih sugestija.

Bežeći ispred Franaka, Ljudevid je, priča franački analist, pobegao Srbima, "za koji se narod kazuje da zauzima velik deo Dalmacije". To je 822. godine prvi sasvim nesumnjiv pomen srpskog imena u ovim krajevima Balkana. "Dalmacija", u koju je Ljudevid pobegao, bila je današnja Bosna, koja je, gotovo cela, pripadala toj staroj geografskoj oblasti. Iz svog središta, iz Siska, Ljudevid je najlakše i najsigurnije mogao doći u tu zemlju. Tu je Ljudevid bio usrdno primljen. Međutim, on tu ubija srpskog župana koji ga je primio i podvrgava sebi njegovu oblast. Jedni su historičari pokušavali da brane taj postupak pretpostavkom da ga je, moža, dotični župan hteo izdati Francima. Verovatnije je svakako, da je Ljudevid bio čovek malih moralnih skrupula; pored ovog postupka, koji ne opravdava ubistvo i potom grabež, u gostima, čak ni za izdaju, za to bi govorila i činjenica, što se protiv njega dizao njegov tast. U isto vreme, Ljudevid šalje i poslanstvo franačkom caru izjavljujući spremnost da ga ponovo prizna kao gospodara. Ali car se neće da upušta u pregovore. Omražen i nesiguran u Bosni, Ljudevid beži u Borninu državu, jednom njegovom srodniku, koji ga posle malo vremena, 823. god., daje ubiti. Sva njegova država potpala je ponovo pod franačku vlast; a pokret koji je prvi put u našoj historiji za oslobođenje od tuđinaca ujedinio dobre delove Hrvata, Srba i Slovenaca, propao je zbog nedostatka snage i od male vrednosti čoveka, koji ga je nosio.

Bugari su odmah po tom poveli pregovore s Francima, da povrate Timočane pod svoju vlast. Ali ovi, u zajednici s Bodrićima oko Dunava, opiru se tome. Bodrići se obraćaju franačkom caru da ih pomogne i zaštiti. Ovaj je izvesno vreme bio u nedoumici, kako da se drži, jer mu stvari, tamo daleko, negde na kraju Evrope, nisu bile jasne; s toga je tražio vremena, da prouči pitanje i da se obavesti. Nestrpljivi, Bugari su požurivali rešenje, a kad ono nije stiglo, i kad se sem tog pitanja javiše i druga, oni upotrebiše silu. U leto 827. god. krenuše Bugari, pošto su se dobro pripremili, lađama uz Dunav, pa, prešavši u Dravu, izbiše u Panoniju. Tu su, vršeći pljačku, izagnali sve dotadašnje slovenske i franačke zapovednike, a postavili bugarske. Franci su brzo preduzeli mere, da povrate svoju vlast, i imali su uspeha. Novi bugarski napadaj, 829. god., i opet uz Dravu, nije doneo štete čitavoj zemlji, nego samo nekim pograničnim naseljima. Ali obnovljena franačka vlast nije bila duga veka. Borbe u dinastiji dadoše prilike Bugarima, da se učvrste u istočnoj Panoniji; oni dobiše Srem i Singidunum, koji od IX veka nosi slovenski naziv Beograd, i sve ranije odmetnute oblasti. Zapadna granica išla im je po svoj prilici do Kolubare i blizu do zapadne Morave. Tim bugarskim zavojevanjem presečena je dalja franačka ofanziva u jugoistočnoj Evropi.