Bosna kao stožer nove srpskohrvatske države

3.deo
U isto vreme, kad se Sigismund odlučio na taj korak, spremala se i ustaška vojska da na juriš uzme grad Zagreb. Poslednje nedelje februara pošle su tamo čete Ivana Horvata i Ivana Paližne, kojima se domalo pridružio i bosanski vojvoda Hrvoje Vukčić s bratom Vukom. Nema sumnje, da je on to mogao učiniti samo po Tvrtkovom pristanku. Ovaj se, dakle, odlučio na aktivnu politiku u Hrvatskoj, želeći da iz te mutne mađarske situacije izvuče koristi za svoju državu. Početkom marta Zagreb je već bio u rukama hrvatske i bosanske vojske, a kroz malo vremena gotovo i sva ostala Hrvatska i Slavonija. U Mačvi, gde je Ivan Horvat bio do nedavno ban, javio se, isto tako, ili je bio izazvan buntovni pokret, koji je živo pomagao i knez Lazar. Njemu su ove prilike dale mogućnosti, da se oslobodi mađarske vrhovne vlasti i da pokuša proširenje svojih poseda na severu. I u ovom pitanju, dakle, nije bilo razlike shvatanja između kneza i Tvrtka.

Ali u brzo se javlja mađarska rakcija protiv braće Horvata. Mlečani, kojima nikako nije išlo u račun, da se napuljski dvor učvrsti i na istočnoj strani Jadranskog Mora, upotrebili su od nekog vremena svu svoju veštinu, da u Mađarskoj pojačaju stranku Sigismundovih prijatelja. Mađari sami, osetivši opasnost od pobune, pregoše da je uguše čim pre. Garin sin, Nikola II, zet kneza Lazara i novi mačvanski ban, i hrabri Stevan Korođ, bivši mačvanski ban, povedoše energičnu akciju da osvete dotadašnje poraze i slomiju buntovnike. U borbi kod Čerevića Gara, doista, razbija Horvate. Ivana, koji se beše povukao u Požegu, natera na predaju i zarobi; a drugog Horvata Ladislava, koji se požurio da dovede pomoćne čete od kneza Lazara, potraži u samoj Mačvi i razbi u više sukoba. Dok je Gara ratovao po Mačvi utekao je Ivan iz svog ropstva u Bosnu, da nađe pomoći i skloništa kod kralja Tvrtka.

Tvrtko je u ovo vreme bio već potpuno opredeljen protivnik kraljice Marije. Kao novi kandidat za mađarski kraljevski presto bi istaknut mladi Ladislav, sin ubijenog Karla. Po tog novog kandidata, kog je s hrvatskim buntovnicima pomagao i Tvrtko, krenula je u drugoj polovini februara 1387. g. jedna hrvatska deputacija u Napulj, na čelu sa zagrebačkim biskupom Pavlom Horvatom.

Potisnuti u Slavoniji, hrvatski buntovnici se počeše da kupe oko kralja Tvrtka. U nj su polagali svu nadu. Njegov je položaj bio sličan donekle položaju Pavla Šubića na početku XIV veka. Kao i Šubić i on je bio najsilniji gospodar na jadranskoj obali, i gospodar, koji je pored Primorja imao i Bosnu i tako sa dve strane mogao da utiče na mađarske stvari. I kao što je nekad sudbina Karla Roberta bila gotovo u rukama moćnoga Pavla, tako je sada sudbina princa Ladislava zavisila od držanja kralja Tvrtka.

Prvi dalmatinski grad, koji je u toj krizi prišao kralju Tvrtku, beše grad Klis, ognjište Šubićeve porodice. Građani su ponudili kralju svoj grad pod uvetom, da im prizna sva prava i povlastice, koje su ranije dobili od Šubića i uživali sve do tada. 22. jula 1387. Tvrtko je oberučke prihvatio ponudu i dao poslanicima i pismenu potvrdu o tom. Dobivši tako, bez muke, tvrdi kliški grad, Tvrtko je odmah odlučio, da svoje posede u Dalmaciji proširi i da započeto delo nastavi što skorije, dok traje opšti zaplet. Čim je dobio Klis Tvrtko je u nj poslao svoju vojsku i spremao se, da je odmah uputi i dalje. Spljećani, koji su bili prvi na udarcu, prepadoše se mnogo od te mogućnosti. Na dan 1. avgusta sastade se njihovo gradsko veće i odluči, da odmah pošalje u Bosnu svog građanina, istoimenog unuka hroničara Miha Madijeva. Instrukcija, koja mu je bila izdata, glasila je, da ide kralju i da ga pozdravi ,cum omni humilitate, i da mu preporuči grad Spljet, koji ga, posle svog zakonitog vladara, smatra za najvažnije lice. Ako bude kralj uputio svoju vojsku protiv Spljeta, neka Miho nastoji odvratiti ga od daljih neprijateljstava ukazivanjem na spljetsku odanost i na spremnost, da izvrše sve njegove naredbe sem onih koje bi ih gonile na neverstvo prema mađarskoj kruni. Ali pre nego što je spljetski poslanik mogao krenuti na bosanski dvor, već 2. avgusta napala je bosanska vojska spljetsko područje, ne udarajući na sam grad. Napad bosanske vojske nije imao karakter pravog rata; i Klajić ima pravo kad veruje, da je Tvrtko samo "mislio češćimi provalami prisiliti Spljećane, da se napokon za volju mira i koristi svoje podlože vrhovnoj vlasti bosanskoj."

Malo posle pokušaše pristalice oslobođene kraljice Marije i kralja Sigismunda, da uzmu čuveni vranski manastir od Ivana Paližne. Na čelu te lojalne vojske beše novi vranski prior Albert de Losok (od Lučenca) i krbavski knezovi Budislavići. Paližna, koji je dobro stajao u narodu, spremi se na otpor, uzdajući se sigurno i u pomoć svojih prijatelja. I, doista, 11. novembra provalila je Tvrtkova vojska u zadarski kraj i silno ga poharala. U plen je palo na 3.000 komada sitne stoke i na 1.400 krava i volova. Protivnička vojska stuknu odmah natrag, ostavi opsadu Vrane i povuče se u Nin. "Radi množine i snage bosanskih jeretika," pisao je njen zapovednik 17. novembra iz Nina, "ne mogosmo ostati u polju, nego se sklonismo u Nin, stari grad vernih". Tvrtkova vojska sjedini se posle toga sa Paližninom i pođe odmah za neprijateljem pod sam Nin. Opsada tvrdog ninskog grada trajala je sve do sredine decembra (do 17.), kad je bila prekinuta verovatno radi oštre zime. Ovo Tvrtkovo ratovanje po Dalmaciji donelo mu je, pored vojničkog uspeha i jačanja ličnog prestiža, još i grad Ostrovicu, i opet jedno od starih Šubićevih sedišta.

Tvrtko je, u to isto vreme, bio aktivan i na istočnoj i severnoj granici. Njegovom i Lazarevom pomoću ojačani kreću odmetnici u nove borbe, koje vode s promenljivom srećom, ali sa osetnom štetom za Mađare. Naročito je bio opak njihov upad u Srem prvih dana septembra 1387. Ražljućen vestima o tom, Sigismund odluči da se lično krene protiv buntovnika, kao što se mesec dana ranije borio protiv njih pod Gumnikom. Ali ovoga puta, pisao je on mletačkom duždu 22. septembra, neće ići samo protiv odmetnika dosad pominjatih, nego i protiv "bosanskog bana" (ne veli kralja), da "skrši njihovu obest." Ipak nije pošao. Mesto njega u borbu su krenuli njegovi zapovednici Nikola Gara i Stepan Korođ, kojima je uspelo da potisnu buntovnike sve do iza Save; ali u samu Bosnu nisu smeli da uđu. U tim borbama mađarski izvori naročito pominju učešće bosanske i srpske konjice, dobro oružane, koja je ustanicima činila velike usluge svojim brzim manevrisanjem. U ropstvo je, veli kralj Sigismund hvaleći "lavovsku srčanost" svojih vernih, pao velik broj "nevernih i šizmatičnih Bosanaca i Rašana."

Sve je ovo osetno uticalo i na Tvrtkove uspehe u Dalmaciji. Pojedini gradovi, posle pada Ostrovice, bojeći se kakve zle sudbine, počeše da traže veze s Tvrtkovim ljudima i da se na neki način osiguravaju unapred. U Trogiru se 26. i 27. decembra dugo većalo i kolebalo šta da se radi. U oštrini raspravljanja došlo je do vrlo krupnih reči i scena, koje su završile krvlju i mrtvim glavama. Narod se odluči za Bosance i tri vođe stranke kralja Sigismunda biše pobijene, jedan čak na sred trga, 27. i 28. decembra. Ostali jedva uspeše da pobegnu u Spljet.

Ovaj trogirski slučaj uneo je u ostale dalmatinske gradove još više pometnje i zabrinutosti. S toga neki brzo odlučiše, da mole kralja Sigismunda za što skoriju pomoć. Već u januaru 1388. išli su s tom misijom na ugarski dvor predstavnici Zadra, Šibenika i Spljeta. Jedino Dubrovnik, zahvaljujući svom savezu sa kraljem Tvrtkom, nije imao nikakva razloga za pribojavanje. On je, šta više, bio uspeo da svoje odnose sa Bosnom prikaže na mađarskom dvoru kao nimalo nelojalne i da 28. oktobra 1387. dobije od kralja Sigismunda kao neku dozvolu i za dalje veze. U svojoj povelji Dubrovniku od tog datuma pristao je mađarski kralj, da republika može od ljudi iz Bosne i Raške dobijati zemlje i područja, "izuzevši samo one zemlje, koje su ostali kraljevi Mađarske, naši preci, držali i posedovali".