Istorija Srbije - Strana 8
Strana 8 od 13 PrvaPrva ... 678910 ... PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 106 do 120 od ukupno 186
  1. #106

    Odgovor: Istorija Srbije

    Bosna kao stožer nove srpskohrvatske države

    3.deo
    U isto vreme, kad se Sigismund odlučio na taj korak, spremala se i ustaška vojska da na juriš uzme grad Zagreb. Poslednje nedelje februara pošle su tamo čete Ivana Horvata i Ivana Paližne, kojima se domalo pridružio i bosanski vojvoda Hrvoje Vukčić s bratom Vukom. Nema sumnje, da je on to mogao učiniti samo po Tvrtkovom pristanku. Ovaj se, dakle, odlučio na aktivnu politiku u Hrvatskoj, želeći da iz te mutne mađarske situacije izvuče koristi za svoju državu. Početkom marta Zagreb je već bio u rukama hrvatske i bosanske vojske, a kroz malo vremena gotovo i sva ostala Hrvatska i Slavonija. U Mačvi, gde je Ivan Horvat bio do nedavno ban, javio se, isto tako, ili je bio izazvan buntovni pokret, koji je živo pomagao i knez Lazar. Njemu su ove prilike dale mogućnosti, da se oslobodi mađarske vrhovne vlasti i da pokuša proširenje svojih poseda na severu. I u ovom pitanju, dakle, nije bilo razlike shvatanja između kneza i Tvrtka.

    Ali u brzo se javlja mađarska rakcija protiv braće Horvata. Mlečani, kojima nikako nije išlo u račun, da se napuljski dvor učvrsti i na istočnoj strani Jadranskog Mora, upotrebili su od nekog vremena svu svoju veštinu, da u Mađarskoj pojačaju stranku Sigismundovih prijatelja. Mađari sami, osetivši opasnost od pobune, pregoše da je uguše čim pre. Garin sin, Nikola II, zet kneza Lazara i novi mačvanski ban, i hrabri Stevan Korođ, bivši mačvanski ban, povedoše energičnu akciju da osvete dotadašnje poraze i slomiju buntovnike. U borbi kod Čerevića Gara, doista, razbija Horvate. Ivana, koji se beše povukao u Požegu, natera na predaju i zarobi; a drugog Horvata Ladislava, koji se požurio da dovede pomoćne čete od kneza Lazara, potraži u samoj Mačvi i razbi u više sukoba. Dok je Gara ratovao po Mačvi utekao je Ivan iz svog ropstva u Bosnu, da nađe pomoći i skloništa kod kralja Tvrtka.

    Tvrtko je u ovo vreme bio već potpuno opredeljen protivnik kraljice Marije. Kao novi kandidat za mađarski kraljevski presto bi istaknut mladi Ladislav, sin ubijenog Karla. Po tog novog kandidata, kog je s hrvatskim buntovnicima pomagao i Tvrtko, krenula je u drugoj polovini februara 1387. g. jedna hrvatska deputacija u Napulj, na čelu sa zagrebačkim biskupom Pavlom Horvatom.

    Potisnuti u Slavoniji, hrvatski buntovnici se počeše da kupe oko kralja Tvrtka. U nj su polagali svu nadu. Njegov je položaj bio sličan donekle položaju Pavla Šubića na početku XIV veka. Kao i Šubić i on je bio najsilniji gospodar na jadranskoj obali, i gospodar, koji je pored Primorja imao i Bosnu i tako sa dve strane mogao da utiče na mađarske stvari. I kao što je nekad sudbina Karla Roberta bila gotovo u rukama moćnoga Pavla, tako je sada sudbina princa Ladislava zavisila od držanja kralja Tvrtka.

    Prvi dalmatinski grad, koji je u toj krizi prišao kralju Tvrtku, beše grad Klis, ognjište Šubićeve porodice. Građani su ponudili kralju svoj grad pod uvetom, da im prizna sva prava i povlastice, koje su ranije dobili od Šubića i uživali sve do tada. 22. jula 1387. Tvrtko je oberučke prihvatio ponudu i dao poslanicima i pismenu potvrdu o tom. Dobivši tako, bez muke, tvrdi kliški grad, Tvrtko je odmah odlučio, da svoje posede u Dalmaciji proširi i da započeto delo nastavi što skorije, dok traje opšti zaplet. Čim je dobio Klis Tvrtko je u nj poslao svoju vojsku i spremao se, da je odmah uputi i dalje. Spljećani, koji su bili prvi na udarcu, prepadoše se mnogo od te mogućnosti. Na dan 1. avgusta sastade se njihovo gradsko veće i odluči, da odmah pošalje u Bosnu svog građanina, istoimenog unuka hroničara Miha Madijeva. Instrukcija, koja mu je bila izdata, glasila je, da ide kralju i da ga pozdravi ,cum omni humilitate, i da mu preporuči grad Spljet, koji ga, posle svog zakonitog vladara, smatra za najvažnije lice. Ako bude kralj uputio svoju vojsku protiv Spljeta, neka Miho nastoji odvratiti ga od daljih neprijateljstava ukazivanjem na spljetsku odanost i na spremnost, da izvrše sve njegove naredbe sem onih koje bi ih gonile na neverstvo prema mađarskoj kruni. Ali pre nego što je spljetski poslanik mogao krenuti na bosanski dvor, već 2. avgusta napala je bosanska vojska spljetsko područje, ne udarajući na sam grad. Napad bosanske vojske nije imao karakter pravog rata; i Klajić ima pravo kad veruje, da je Tvrtko samo "mislio češćimi provalami prisiliti Spljećane, da se napokon za volju mira i koristi svoje podlože vrhovnoj vlasti bosanskoj."

    Malo posle pokušaše pristalice oslobođene kraljice Marije i kralja Sigismunda, da uzmu čuveni vranski manastir od Ivana Paližne. Na čelu te lojalne vojske beše novi vranski prior Albert de Losok (od Lučenca) i krbavski knezovi Budislavići. Paližna, koji je dobro stajao u narodu, spremi se na otpor, uzdajući se sigurno i u pomoć svojih prijatelja. I, doista, 11. novembra provalila je Tvrtkova vojska u zadarski kraj i silno ga poharala. U plen je palo na 3.000 komada sitne stoke i na 1.400 krava i volova. Protivnička vojska stuknu odmah natrag, ostavi opsadu Vrane i povuče se u Nin. "Radi množine i snage bosanskih jeretika," pisao je njen zapovednik 17. novembra iz Nina, "ne mogosmo ostati u polju, nego se sklonismo u Nin, stari grad vernih". Tvrtkova vojska sjedini se posle toga sa Paližninom i pođe odmah za neprijateljem pod sam Nin. Opsada tvrdog ninskog grada trajala je sve do sredine decembra (do 17.), kad je bila prekinuta verovatno radi oštre zime. Ovo Tvrtkovo ratovanje po Dalmaciji donelo mu je, pored vojničkog uspeha i jačanja ličnog prestiža, još i grad Ostrovicu, i opet jedno od starih Šubićevih sedišta.

    Tvrtko je, u to isto vreme, bio aktivan i na istočnoj i severnoj granici. Njegovom i Lazarevom pomoću ojačani kreću odmetnici u nove borbe, koje vode s promenljivom srećom, ali sa osetnom štetom za Mađare. Naročito je bio opak njihov upad u Srem prvih dana septembra 1387. Ražljućen vestima o tom, Sigismund odluči da se lično krene protiv buntovnika, kao što se mesec dana ranije borio protiv njih pod Gumnikom. Ali ovoga puta, pisao je on mletačkom duždu 22. septembra, neće ići samo protiv odmetnika dosad pominjatih, nego i protiv "bosanskog bana" (ne veli kralja), da "skrši njihovu obest." Ipak nije pošao. Mesto njega u borbu su krenuli njegovi zapovednici Nikola Gara i Stepan Korođ, kojima je uspelo da potisnu buntovnike sve do iza Save; ali u samu Bosnu nisu smeli da uđu. U tim borbama mađarski izvori naročito pominju učešće bosanske i srpske konjice, dobro oružane, koja je ustanicima činila velike usluge svojim brzim manevrisanjem. U ropstvo je, veli kralj Sigismund hvaleći "lavovsku srčanost" svojih vernih, pao velik broj "nevernih i šizmatičnih Bosanaca i Rašana."

    Sve je ovo osetno uticalo i na Tvrtkove uspehe u Dalmaciji. Pojedini gradovi, posle pada Ostrovice, bojeći se kakve zle sudbine, počeše da traže veze s Tvrtkovim ljudima i da se na neki način osiguravaju unapred. U Trogiru se 26. i 27. decembra dugo većalo i kolebalo šta da se radi. U oštrini raspravljanja došlo je do vrlo krupnih reči i scena, koje su završile krvlju i mrtvim glavama. Narod se odluči za Bosance i tri vođe stranke kralja Sigismunda biše pobijene, jedan čak na sred trga, 27. i 28. decembra. Ostali jedva uspeše da pobegnu u Spljet.

    Ovaj trogirski slučaj uneo je u ostale dalmatinske gradove još više pometnje i zabrinutosti. S toga neki brzo odlučiše, da mole kralja Sigismunda za što skoriju pomoć. Već u januaru 1388. išli su s tom misijom na ugarski dvor predstavnici Zadra, Šibenika i Spljeta. Jedino Dubrovnik, zahvaljujući svom savezu sa kraljem Tvrtkom, nije imao nikakva razloga za pribojavanje. On je, šta više, bio uspeo da svoje odnose sa Bosnom prikaže na mađarskom dvoru kao nimalo nelojalne i da 28. oktobra 1387. dobije od kralja Sigismunda kao neku dozvolu i za dalje veze. U svojoj povelji Dubrovniku od tog datuma pristao je mađarski kralj, da republika može od ljudi iz Bosne i Raške dobijati zemlje i područja, "izuzevši samo one zemlje, koje su ostali kraljevi Mađarske, naši preci, držali i posedovali".

  2. #107

    Odgovor: Istorija Srbije


    Bosna kao stožer nove srpskohrvatske države

    4.deo
    Na jednom početom putu Tvrtko nije hteo da zastane sa polovnim uspesima. Ivan Paližna, koji je postao njegov namesnik u staroj hrvatskoj državi, odnosno u Dalmaciji i preneo svoje sedište u Klis, bio je čovek na koga se Tvrtko mogao potpuno osloniti. Samo njegovoj upornosti imalo se zahvaliti, da je buntovnički pokret protiv kralja Sigismunda i kraljice Marije ostao u Dalmaciji živ i aktivan i da je, uz Tvrtkovu pomoć, doveo i do uspeha. Sa Paližnom Tvrtko je dobio u svoju vlast i znamenitu Vranu, a to je bio dobitak od nesumnjiva značaja. I za Tvrtka i za Paližnu bilo je jasno, da oni neće lako ostaviti neiskorišćene lanjske uspehe. I, doista, čim je malo popustila zima, 18. februara 1388. napao je Paližna ponovo spljetski kraj i opustošio ga, nastavljajući uznemiravanja i docnije. Kako mađarska pomoć nije dolazila, Spljet je sa strahom iščekivao šta će da mu donesu skori proletnji dani. Trogirska opština, kojoj sudbina bliskog Spljeta nije mogla biti ravnodušna, pokuša da posreduje. Ali nije postigla uspeha. Spljet je ostao veran mađarskoj kruni i kralju Sigismundu. To izazva Tvrtka na nove i odlučnije korake. Dva njegova poslanika, vojvoda Vlatko i Stanoje Jelačić, pošla su sredinom marta u Klis, da još jedanput, pre novog udarca, ponude sporazum dalmatinskim gradovima. Trogirani prvi i jedini pozdraviše kraljeve ljude i pokloniše im 50 libara u znak pažnje. Ostali gradovi ostadoše pasivni, nadajući se svaki čas kakvom povoljnom glasu sa mađarskog dvora.

    Možda su ih sve u toj veri podržavale vesti o uspesima Sigismundove vojske protiv Ivana Horvata i njegovih drugova. U borbama protiv Horvata nekoliko hrvatskih buntovnika bi zarobljeno, odvedeno u Budim i tamo privezano konjima za repove, vučeno po ulicama i najposle pogubljeno i raščerečeno. Taj jezivi primer plašio je ljude. Ali, u samoj Dalmaciji kralj nije bio u stanju mnogo da pomogne. On se u ovo vreme nalazio u velikoj novčanoj krizi i nije mogao bez tih sredstava da misli na ozbiljnu vojničku akciju. Osim toga bio je zauzet u velikoj meri po nj nepovoljnim obrtom prilika u Poljskoj i Moldavskoj.

    Kralj Tvrtko je ulazeći u Dalmaciju bio očevidno na čisto s tim, da će morati naći neki sporazum s Mletačkom Republikom. U Republici, koja je držala stranu Sigismundu i Mariji protiv napuljskog kandidata, Tvrtkov otpor nije bio simpatičan; ali iz mnogo razloga mletačka sinjorija nije htela da kvari svoje odnose s njim. Ali da se dade ipak znak izvesnog neraspoloženja, došla je njihova dosta hladna i rezervisana poruka na Tvrtkov poziv iz 1388. god. da mu upute jednog poslanika na pregovore. Oni, odgovorilo se iz Mletaka 9. aprila, ne vide potrebe za to poslanstvo; a osim toga u tim idenjima tamo i natrag gubi se mnogo vremena. Nego, ako kralj ima nešto da poruči Republici, neka on pošalje svoje poslanstvo, koje će biti rado i pažljivo slušano. Tvrtko je želeo da Republika uputi njemu jednog poverljiva čoveka, s kim bi on mogao preći sva pitanja od važnosti. Njegov poslanik, koji bi došao u Mletke, ma koliko vešt, mogao bi govoriti samo o onom, što bi bilo konkretno formulisano, a ne bi mogao i za svaki eventualni obrt situacije ili za koje uzgred iskrslo pitanje dati siguran i obavezan odgovor. Za Tvrtka bi bilo vrlo važno, da iz neposredne diskusije mogne dobiti pun utisak o svima rezervama ili delikatnostima, koje imaju Mlečani i prema njemu i prema čitavom položaju uopšte; ovako, on je bio upućen na tuđ izveštaj i na obaveštavanje, koje je iz druge ruke i uvek lično obojeno.

    Kad pregovori sa Spljetom i sa ostalim dalmatinskim gradovima ne uspeše, odluči Tvrtko da ponovo počne sa napadima. U drugoj polovini maja udarila je njegova vojska na spljetski kraj i ponovo ga opustošila. U isto vreme opremala se u Kotoru njegova flota, gde su čak građene i neke lađe, da sa morske strane pomogne akciju kopnene vojske. Kad su čuli te vesti Spljećani se ozbiljno uplašiše i 10. juna uputiše Sigismundu jednog rečitog fratra, da mu izloži svu tegobu grada i da traži bezuvetnu pomoć. Ako kralj ne može da pomogne, onda neka im bar dozvoli, da se sami opredele "bez žiga veleizdaje" ili, ako to neće, neka poslanik pred većem boljara, izjavi na sav glas, da Spljećani skidaju odgovornost sa sebe, što će, nagnati nevoljom, morati učiniti ono, što im jedino ostaje za spas grada, kad druge pomoći nema. Neki od pučana već i sada napuštaju grad. Ako im kralj i velikaši obećaju pomoć, on neka izjavi, da će je Spljećani čekati najdalje do kraja jula; a posle toga će postupiti kako za najbolje nađu.

    Ma koliko da su bile ozbiljne molbe i poruke Spljećana, kralj Sigismund nije ipak mogao da im drukčije dođe u pomoć, sem pozivanjem da veruju i da ustraju. On je, istina, pomišljao na to, da krene vojsku protiv Tvrtka i počeo je bio već neka spremanja u tome pravcu; ali je čitav plan bio napušten ili radi drugih briga ili radi nedovoljnog odziva. Spljećani za koje se, prema gornjim pretnjama, moglo misliti, da će posle danog roka prići Tvrtku i spasti se od daljih udaraca, ne postupiše ipak tako. Za budimski dvor njih je vezala duga tradicija, koja je, poznato, "druga priroda" ljudi. Nacionalno osećanje u našem smislu nije kod njih postojalo, kao ni kod najvećeg dela drugih lica i opština Srednjega Veka, i Tvrtko im je, otuda, izgledao tuđ, sublizu kao i ma koji drugi strani vladalac. To, što je u njemu tekla i Šubićeva krv, nije za Spljećane vredelo gotovo ništa. Jedno, što ni sami Šubići nisu bili naročita spljetska simpatija; a drugo, što je gradsko stanovništvo te varoši, sa veoma razvijenom pravnom svešću, kao kod većine dalmatinskih gradova, u Tvrtkovu postupku gledalo udaranje na "zakonitost" i sve posmatralo kao otimačinu momentalno jačeg. Najbolji dokaz za sve to pruža činjenica, da su baš oni, samo da bi spasli stari red, predlagali ostalim dalmatinskim gradovima obrazovanje jednog obranbenog saveza, u koji bi pored njih ušli i neki hrvatski knezovi. Njihov zaključak u tom pravcu donesen je 28. avgusta. Petar Zorić, spljetski građanin, imao je da pozove u savez gradove Šibenik i Skradin i hrvatsku vlastelu Nelipiće, Vida Ugrinića i, prema potrebi, krbavske knezove. Savez je bio jasno uperen protiv Paližne kao Sigismundova odmetnika i protiv kralja Tvrtka. Njihov neposredni cilj imao bi biti taj, da svi ti saveznici sjedine svoje sile, da dođu u pomoć Spljetu i onda odmah udare na Klis i njegova zapovednika.

    Ovaj speljetski predlog naišao je na povoljan odziv i u jesen, 6. oktobra, održan je zajednički sastanak Spljećana, Šibenčana, Skradinjana i pretstavnika vlastele Nelipića i Ugrinića u skradinskoj crkvi Sv. Katarine, gde je ugovor o savezu dokončan i potpisan. Cilj saveza izražen je rečima, da će se učesnici uzajamno pomagati, sa željom, da "sebe, zemlju, mesta i svu imovinu svoju očuvaju u dužnoj vernosti prema svetoj kruni ugarskoj". Prema opasnim protivnicima prirodno je, da obrana treba biti zajednička, jer je samo tako koliko-toliko zajamčen povoljan uspeh. Jedna tačka ugovora, koja je vezala sve pregovarače i bila vrlo karakteristična, glasila je ovako: "Ako bi se u kraljevini Ugarskoj u toku događaja zbila kakva promena (misli se, na prestolu), ne može i ne sme nijedna od navedenih stranaka pristati uz drugog vladara, gospodara, osobu ili opštinu ili državu bez saglasnosti ostalih saveznika".

    Kralj Tvrtko nije mogao u taj mah da snažnije istupi u Dalmaciji i silom spreči obrazovanje tog po se nepovoljnog saveza. Upravo u to vreme napredovala je jedna turska vojska, avgusta 1388., prema Raškoj i prema Bosni. Iako to nije bila veća osvajačka sila, koja je krenula da lomi kraljevine, nije to bila ipak ni mala pljačkaška četa od koje stotine ljudi, koja bi dolazila, kao oluja, samo da nanese štete. Turski upad bio je izveden od jednog povećeg odreda i imao je kao cilj, pored plena, još i širenje glasa i uticaja Muratove osvajačke snage.

    Na glas o nadiranju Turaka, u Dubrovniku se 15. avgusta 1388. zaključilo, da se puste u Ston svi begunci, koji su se sklanjali ispred nasilnika, a samo da se vlastela uputi u sam grad Republike. Bosancima je već 9. avgusta bilo otvoreno dubrovačko područje. Bedemi i utvrđenja Stona imali su se odmah staviti u obranbeno stanje i dobro i utvrditi. 19. avgusta dovedeni su svi sposobni i raspoloživi otočani, da brane i čuvaju Ston, a Tvrtko je, za obranu saveznika, uputio sa svoje strane 1.000 ljudi u pomoć. 20. avgusta, sjutra dan po tom rešenju upućen je Baranin Zore Bogšić da ide Šainu, vođi Turaka, verovatno da ga stišava i uzgred uhodi. 22. avgusta zaključilo se javiti o turskom napadu i na mađarski dvor i tražiti savet ,super remedio contra ipsos. Drugi poslanici dubrovački biše upućeni u susedstvo, kralju Tvrtku i Đurđu Stracimiroviću.

    Turski jedan izvor kazuje, da je ovaj napadaj Turaka u Bosnu uputio baš Đurađ Stracimirović Balšić iz želje, da se bar na taj način osveti Tvrtku. Šain, vođa Turaka, ratovao je u Epiru. Tu je Đurađ došao s njim u vezu, i kao turski haračar uspeo da nagovori Šaina na tu akciju. Mi danas ne znamo koliko je bilo to odelenje turske vojske, koje je širilo strah i trepet; ali, kako su se u tom odelenju nalazile i neke turske čelebije, odnosno prinčevi, sva je verovatnoća, da ono nije bilo malo i naročito slabo. Kod Bileće, 27. avgusta, dočekao je tu tursku vojsku, u hercegovačkim klancima, vojvoda Vlatko Vuković sa bosanskom vojskom i potukao je do noge. Jedva se spasao sam Šain sa malim brojem pratnje i ljudi.

  3. #108

    Odgovor: Istorija Srbije


    Bosna kao stožer nove srpskohrvatske države

    5.deo
    Ovaj napadaj Turaka, koji je završen sjajnim uspehom Tvrtkove vojske, zadavao je ipak velikih briga kralju. Na jednoj strani on je omeo njegovu akciju na zapadu, u Dalmaciji; a s druge strane punio ga je strahom od turske osvete. Pored toga, neprijateljstvo Đurđa Stracimirovića nije bila stvar, preko koje se moglo ravnodušno preći. Ovaj poslednji sukob bio je najneposredniji dokaz za to. Ako niko drugi, Dubrovačka Republika uhvatila je, izgleda, niti prošlih intriga i mogla da obavesti i Tvrtka o njima. Odmah iza turskog poraza, 5. septembra, izdalo je veće Republike naredbu svojim poslanicima, da nastoje sklopiti "slogu i prijateljstvo" između bosanskog kralja i Đurđa. Kralj Tvrtko je uvideo potrebu sporazuma i zamolio je Republiku, da u ime njegovo pošalje Đurđu kao pregovarača svog vlastelina Mihajla Rastića. Republika je 16. novembra pristala na to i dala dozvolu.

    Da je situacija u Dalmaciji, posle sklopljenog saveza, izgledala opasna po Tvrtka vidi se odatle, što se 14. oktobra 1388. zaključilo u Dubrovniku ovo: ako bi došlo do tog, da mađarski kralj digne vojsku protiv bosanskog kralja, onda će dubrovački poslanici na Tvrtkovom dvoru imati da izjave, kako oni žele održati mir i kako su voljni, kao posrednici, učiniti sve, da dođe do sporazuma između obe krune. Međutim, Tvrtka nije ostavljala stara sreća. Njegovi protivnici, sa raznim interesima, dođoše brzo u međusobne sukobe i tim osetno oslabiše i značaj saveza i opasnost situacije. Između grada Trogira i kneza Nelipića dođe do sukoba, koji prilično razdvoji snage. Obavešten o tom Tvrtko šalje, u novembru mesecu, dva svoja velikaša, kneza Hrvoju Vukčića i brata mu Vojislava, da odu u Dalmaciju i još jedanput, vrlo ozbiljno, pozovnu tamošnje protivnike, da priznaju njegovu vrhovnu vlast. Iz tvrdog Knina oba brata Vukčića uputiše svoje poruke. Prvi je bio grad Trogir, koji se odazvao pozivu, i 11. novembra poslao Hrvoju svoga čoveka, da se obavesti o položaju i njegovim namerama. Hrvoj je prikazivao Tvrtkov položaj kao vanredno povoljan; on nosi pobede na sve strane i on osvaja postepeno, milom ili silom, čitave oblasti. Izgleda, doista, da se Tvrtko u ovaj mah nadao većim uspesima. Radi toga je uputio u hrvatske oblasti kao svog namesnika vojvodu Vlatka Vukovića, verovatno ne samca, nego sa kakvom vojskom, koja mu je imala biti oslonac u radu.

    Ta aktivnost Tvrtkova izazva najposle kralja Sigismunda na življi otpor. On, pre svega, traži da načini savez sa Mlecima, koji mu u Dalmaciji mogu biti od znatne koristi. Njegova ponuda bila je upućena u Mletke i tamo pretresana, ali do saveza nije došlo, jer su Mlečani, izgleda, najpre tražili znatnu cenu za svoje usluge, a posle ipak, našli za mudrije da ostanu neutralni. 29. septembra 1388. beše Sigismund sklopio primirje s poljskim kraljem za godinu dana i tako dobio na toj strani nešto slobodnije ruke. On imenova Ladislava Lučenca, slavonskog bana, za upravnika (,gubernator) Hrvatske i Dalmacije i posla ga u ugrožene krajeve, da čim pre uspostavi autoritet mađarske krune. Lučenc stiže u Zadar pred sam Božić, 23. decembra, i poče odmah spremanje vojničke akcije. Već 4. januara poslali su Šibenčani u pomoć mađarskoj vojsci 50 svojih ljudi. Malo posle toga, prvih nedelja 1389., pošao je Lučenc sa svojim četama protiv bosanskih ljudi. Mi o tom pohodu nemamo bližih vesti; ali da nije završio povoljno po Mađare vidi se najbolje po tom, što Tvrtkova vojska ostaje u Dalmaciji, dopire do samog Zadra i pali mu predgrađa. U martu vojvoda Vlatko pred Spljetom daje pobedničke poruke ugroženom gradu.

    Vojvoda Vlatko tražio je, u stavu pobednika, da se Spljet čim pre izjasni za priznanje Tvrtkove vrhovne vlasti i da mu uputi svoje poslanstvo. Videći da mađarska pomoć ne donosi potrebno olakšanje, a da sam grad ne može do veka primati udarce bosanskih četa, Spljet poče da se koleba. 24. marta 1389. sastalo se njihovo gradsko veće i izabralo, doista, dvojicu građana, Nikolu Sreću i Ivana Marina, kao svoje pretstavnike i poslanike kralju Tvrtku. Slično su uradili i ostali dalmatinski gradovi. Iz upustava, koja su data spljetskim zastupnicima vidi se očevidno njihovo kolebanje. Da se može, oni bi nesumnjivo ostali verni mađarskoj kruni. Čak se pomalo nadaju, da bi, još uvek, mogli od samog Tvrtka dobiti neki rok, u kome bi im se dala prilika, da se još jedared obrate kralju Sigismundu za pomoć ili da bi dobili mogućnost, da mu se opravdaju i izbegnu prekoru izdajstva. Posle toga roka, njihova bi savest bila mirna i oni bi, bez muke, mogli pristati da postanu Tvrtkovi podanici, istina sa pretpostavkom, da to učine i ostali dalmatinski gradovi i da im kralj potvrdi stare povlastice. Kralj Tvrtko se pokazao vrlo predusretljiv. Očevidno u želji, da ne izgleda prost otimač i da prema ljudima, koje misli dobiti za podanike ne bude gori od starih vladara, on je pristao da im odobri tražene rokove. Činilo mu se, da se ljudi zadobijaju i ljubavlju isto toliko, koliko i snagom. Spljetu je bio ostavljen poslednji rok za predaju 15. jun; a Tvrtko je pristao čak i na to da Dioklecijanov grad bude poslednje od dalmatinskih mesta, koja dolaze pod njegovu vlast. U tom aktu bilo je koliko državničke mudrosti, radi predusretljivosti, toliko isto i svesnosti svoje snage i uverenja, da krajnje rešenje ne može ispasti drukčije. To je on i kazao spljetskim izaslanicima, ne ostavljajući nimalo sumnje o tom, da će, ne odgovore li svojoj obavezi, imati da računaju sa njegovim ozbiljnim napadajima.

    Kad su dobili povoljne odgovore od kralja Tvrtka, Spljećani, posle dogovora sa Šibenčanima i Trogiranima, 19. maja poslaše mađarskom kralju svog načelnika Jakinca Malatestu i istog Nikolu Sreću, koji je bio kod Tvrtka, da ga obaveste o svemu i traže njegovu odluku. Isto su tako postupili i Trogirani. I jedni i drugi požurivali su rešenje, jer je rok za odgovor bio vrlo kratak. Kralj Sigismund, prirodno, nije mogao da dade svoj pristanak, da se gradovi predaju
    Tvrtku. Obećavao je s toga skoru pomoć i bolje izglede za budućnost. Ali u kratkom roku od mesec dana on nije mogao organizovati ekspediciju i priskočiti u pomoć gradovima, koje je čekala Tvrtkova osveta, ako prekrše stvoreni sporazum. U Trogiru i Spljetu zavlada radi toga razumljiv strah. Trogirani uputiše 23. maja jedno poslanstvo u Bosnu, koje je imalo da rastumači kralju njihov položaj i da ga uverava kako Trogir ima najbolje namere. Oni su čak nudili kralju, da, za svaku sigurnost, pošalje u njihov grad jednog čoveka, koji bi bio njegov poverenik. Računali su čak i s tim, da bi kralj mogao zatražiti i taoce od dalmatinskih gradova. Spljet se bio uplašio isto tako. Kad je prošao 15. jun, a iz Mađarske niti stizaše pomoć ni pouzdana poruka, Spljećani odlučiše, da vešto diplomatišu oko Tvrtka. Da ispune obavezu nije im se još dalo; ali im se isto tako nije dalo, ni da to priznaju. U neprilici, oni se prihvatiše za onu tačku ugovora, koja je govorila, da se Spljećani mogu predati poslednji. S tim uputama oni poslaše u Bosnu 30. juna, Ivana Marina, moleći kralja da ih ne dira dotle, dokle se i ostali gradovi ne pokore

  4. #109

    Odgovor: Istorija Srbije


    Bosna kao stožer nove srpskohrvatske države

    6.deo
    Tvrtko bi vrlo verovatno istupio mnogo energičnije u Dalmaciji da u taj mah nije došlo do velike ofanzive cara Murata protiv Srbije kneza Lazara. Turci su bili rešeni na otsudnu bitku. To se videlo najbolje po tom što je vojsku vodio sam sultan. Tvrtko je pravilno shvatio da je turski napadaj na Srbiju posredno i napadaj na Bosnu i da ide za tim da skrši slobodu bosanskih hrišćana. Kao dobar državnik i ispravan saveznik on se odmah rešio da pomogne Lazaru i uputio mu je u pomoć s vojskom svog najboljeg vojvodu, Vlatka Vukovića, lanjskog pobednika Turaka kod Bileća. Uz tu vojsku pristao je i njegov saveznik Ivan Paližna. Na Vidov-dan 1389. došlo je do bitke na Kosovu u kojoj su učestvovale i bosanske čete. Vlatko Vuković se borio hrabro i verovao je čak da je pobeda na hrišćanskoj strani. Tako je s bojnog polja obavestio i svog gospodara. Njemu se to verovatno učinilo s toga, što je u borbi poginuo sam sultan i što su Turci posle borbe napustili Kosovo i Srbiju. Verujući da je ta vest tačna Tvrtko je javio o hrišćanskoj pobedi u Trogir i u Firencu. I što je vrlo zanimljivo, on je svoje obaveštenje o pobedi u Trogir poslao ne dan-dva posle primljene vesti, nego čak 1. avgusta. Kao ispravan saveznik Tvrtko iza Lazareve pogibije nije preduzimao ništa u Srbiji, da pojača svoj uticaj ili raširi svoje međe.

    U jednoj padovanskoj hronici nalazi se i ovo za Tvrtka prilično karakteristično kazivanje. Franjo Karara mlađi, šurak kneza Stepana Frankopana, koji je bio u vezama i prijateljstvu s kraljem Tvrtkom, beše 1388. god. izgubio svoju državu Padovu. Dok je tražio ko bi mu sve mogao pomoći da povrati izgubljeno mesto upozorio ga je knez Stepan na Tvrtka. Ovaj je bio ljut na milanskog vojvodu "jer je turskomu sultanu prodavao oružje u ono vrijeme, kad su Bosna i Srbija prolijevale krv svoju na Kosovu". Knez Stepan je upućivao Kararu, da svakako ide u Bosnu, kralju Tvrtku, "jer je gotovo siguran, da će mu taj pomoći na njegovu preporuku". Novi obrt stvari u Italiji odveo je Kararu na drugu stranu, uprav u času kad se beše krenuo u Bosnu.

    Za ovo vreme, dok je bosanska vojska bila zauzeta borbom s Turcima, uspelo je mađarskim ljudima i njihovim pristalicama, da osvoje Klis i potisnu mali broj bosanskih posada u Dalmaciji. Kad je svršena bitka na Kosovu i Tvrtko bio načisto s tim, da Turci ne misle prodirati dalje prema Bosni, Tvrtko je krajem avgusta opremio svoju vojsku u Dalmaciju, da nastavi počete borbe. Ta vojska pređe odmah u napadaj i krajem septembra doprla je već do Zadra i tu popalila sve kuće do pod njihove gradske kapije. Napade i pustošenja ponavljala je potom sve do duboku jesen. Na velike molbe Zadrana uputio im je sredinom novembra krčki knez Ivan Frankopan jednu pomoćnu vojsku od 400 konjanika, a njoj se posle pridružilo i 200 Pažana. Sa tom pomoću i svojom vojskom izveli su Zadrani napadaj na Vranu. U dve ljute borbe, 22. i 24. novembra, Paližna se sa svojim ljudima hrabro opirao i bio je i ranjen, ali nije mogao da savlada napadače. Tek u trećoj bitci, 10. decembra, razbiše Bosanci svoje protivnike, koji se "sramno" (turpiter) povukoše ispod Vrane. Pet dana iza toga bi povraćen i Klis i tako uspostavljen i stečeni raniji posed i ugled bosanskog kralja. Mletačka Republika obaveštavala je mađarski dvor o bosanskim uspesima, javljajući otvoreno, kako su dalmatinska mesta u velikom strahu i nedoumici da li će uopšte moći odoleti Tvrtkovoj snazi. Tvrtko se, govorili su oni, opredelio potpuno za napuljski dvor i sad izjavljuje da sve radi u ime Ladislava, sina kralja Karla.

    Kad je Mletačka Republika dobila uverenje, da Sigismund u taj mah ne može da zaštiti dalmatinske gradove i svoj autoritet, ona je pokušala da sama dobije te gradove za sebe. Njihov senat rešio je bio još 29. aprila 1390., da jedan njihov naročiti izaslanik ispita raspoloženje duhova u Dalmaciji, pa da se potom počne akcija. Ali je taj njihov interes došao kasno. Dalmatinski gradovi lomili su se oko toga, da li da ostanu verni kralju kome su se obavezali ranije ili kralju koji im je bio bliži i opasniji. Za dotle pasivne Mletke u ovoj dilemi nije se više nalazilo mesta. Videvši da od mađarske pomoći, posle toliko vremena, nema ništa Dalmacija se beše odlučila, da se pokori kralju Tvrtku i u maju uputila svoje poslanike u Bosnu, da tamo konačno urede stvar. Svesna, da bi posle toga svaka njena akcija bila uzaludna, Mletačka Republika rešava 26. maja da na toj strani obustavi svoju političku akciju.

    Za to vreme Tvrtko je živo radio da toliki napor završi sa uspehom. Njegovi ljudi idu u Hrvatsku i Dalmaciju i vode poslednje pregovore. Mandator bosanskog kralja bili su krbavski knez Đuro i Tvrtkov hrvatski namesnik Ivan Horvat. Splitski građani uputiše svoje poslanike u Bosnu, potpuno spremni da se pokore, ali pod časnim uslovima. Uputstvo izdano splitskim poslanicima za pregovore datirano je 8. maja. Kad su čuli za tu splitsku odluku rešiše se Šibenik, Brač i Hvar, a verovatno i Korčula, da i oni urade tako. Jedino se dotle najpredusretljiviji Trogir počeo u poslednji čas ustručavati, ali to nije trajalo dugo. Kad su Splićani izjavili svoju pokornost Tvrtku izdade im on 2. juna u Sutjesci povelju sa potvrdom svih njihovih dotadašnjih prava i povlastica. U isti mah, dokrajčujući njihove sukobe sa Klisom i Omišem, kralj je tačno dao povući granice između tih mesta, želeći, kako kaže, da se "naši verni Splićani obilato koriste našom milošću". Splitski uspeh pokoleba i Trogirane, te i oni 8. juna izjaviše Tvrtku pokornost. Iza Splićana dobiše potvrdu svojih povlastica i Šibenčani, a za njima Bračani, Hvarani i Korčulani. Tvrtko je sa razlogom mogao biti ponosan na tolike uspehe i pohvaliti se njima svom mletačkom susedu. Ova mu je 8. jula odgovorila, sigurno ne mnogo iskreno, kako je "vesela srca" primila njegove vesti i kako saučestvuje u njegovoj radosti. U trogirskim beleškama javlja se 10. jula 1390. prvi put nova Tvrtkova titula kao "kralja Raške, Bosne, Dalmacije, Hrvatske i Primorja". Sa tom titulom svog kralja diče se 1. avgusta u zvaničnoj splitskoj povelji o gradskim granicama i kraljevi izaslanici protovestijar Tripo Buća, krunski biskup Mihailo i Vlatko logofet.

    U Tvrtkovoj državi nalazilo se celo staro hrvatsko područje i cela obala Dalmacije, i to od Zrmanje do Kotora, sem Zadra i Dubrovnika. Bosanske vlasti uvele su brzo u nove oblasti svoj poreski red. Tako znamo, da je svaki član plemena Prklji, na Zrmanji, plaćao godišnje po dukat na glavu. Na severu njegova je oblast dopirala do Save i Une, na istoku do Drine, Lima i Morače. Bosanska država nije nikad imala većeg opsega ni većeg značaja. U ovaj mah ona je bila najmoćnija slovenska država na Balkanu, a iza Turske svakako i najsilnija.

    Koliki je bio značaj i ugled Tvrtkov vidi se najbolje po njegovim vezama. Kad mu je umrla prva žena Doroteja on je nameravao da se oženi po drugi put ćerkom austrijskog vojvode Albrehta III, i ta je njegova namera bila lepo primljena na austriskom dvoru. Ta veza trebala je Tvrtku, da bi dobio jednu potporu više u borbi protiv Sigismunda. Saopštavajući Mlečanima taj bračni sporazum i nudeći im prijateljske usluge za učvršćivanje njihovih veza sa austriskim dvorom Tvrtko im je poručivao kako treba da se već jednom opredele. U ovoj političkoj situaciji oni treba da znaju da su prijatelji jedne strane neprijatelji druge.

    Krajem avgusta 1390. beše došao u Sutjesku Andrea de Gvaldo, splitski nadbiskup, s molbom, da kralj ispuni želje i potvrdi stara prava njegova kaptola. Da bi pokazao svoju dobru volju prema uticajnom katoličkom sveštenstvu kralj je 30. avgusta primio pod svoju zaštitu splitsku crkvu, odobrio joj sve stare posede i povlastice i ovlastio svog vojvodu, Pavla Klešića, da pomno čuva interese crkve.

    Ali, usred tih planova, kralja Tvrtka je, u pedeset drugoj godini, zadesila nenadna smrt oko 17. marta 1391. Kao i u slučaju cara Dušana, ova smrt je ne samo presekla jedan plodan život, nego je iz temelja potresla i ceo njihov državni organizam. U oba slučaja veliki i skoro neslućeni, polet njihovih država bio je nerazdvojno vezan za njihove krupne ličnosti, pune iniciative i državničke energije. Obojica su umrla ne na kraju snage, nego u njenom naponu, u času kad su stvoreno delo imali da dograde i da urede. Ni jedan ni drugi nisu imali ni iz daleka njima sličnog naslednika, da stvoreno delo prihvate i bar očuvaju. A i delo samo, stvoreno vrlo brzo srećnim sticajem prilika, a ne prirodnim razvojem premašalo je snagu države koje su ga nosile i premašalo okvir i karakter njihovog dotadašnjeg života. Bosna je bila više geografska nego politička državna jedinica i njen razvitak išao je dotle po izvesnoj geografskoj gravitaciji do njenih prirodnih granica. Sa Tvrtkom ona je na se uzela veliku političku ulogu, koja je bila van njene tradicije i s toga koliko nova toliko i opasna.

  5. #110

    Odgovor: Istorija Srbije

    Bosna kao stožer nove srpskohrvatske države

    7.deo
    Ali u tome šta je trebalo da se održi između Dušana i Tvrtka nema sličnosti. Dušan je, po karakteru svog dela, bio osvajač. Gospodar ne samo Srba, nego i Grka i Arbanasa. On sanja o osvajanju Carigrada. U njegovu oblast ušle su zemlje, koje nisu imale ničeg zajedničkog sa srpskom prošlošću i našom rasom. Naročito je bio opasan elemenat grčki. On je nepreporno bio kulturno jači od Srba, nacionalno svesniji i u državnim poslovima sa više tradicije i gipkiji. Nije se on dao lako priljubiti novoj srpskoj državi, a još se manje mogao podvući njenoj kulturi i organizaciji. Naprotiv. Srbi su još uvek učili i primali od njih. Sve da Dušan nije razbio svoju državu na velike oblasti i od vlastele, naročito činovničke, napravio male dinaste; sve da nije usled velike ekstenzivnosti i slabih prometnih veza centralna vlast prirodno slabila, njegova država bi stalno bolovala od prevelikog broja tuđeg elementa, koji je primila u sebe. Šta su daleki Epir i Tesalija mogli doprineti za jačanje Srbije i kad su Srbi mogli dospeti da tamo razviju svoj uticaj?

    Tvrtkova koncepcija bila je, u koliko se to sa svima rezervama za Srednji Vek uopšte može reći nacionalnija i u mnogom stvarnija. Bosna je imala centralni položaj u srpskohrvatskom narodu i bila je gotovo kao određena, da obuhvati na oba krila oba naša plemena. Sve područje Tvrtkove aktivnosti obuhvatalo je samo naš nacionalni elemenat. Tvrtko je osetio taj geografski značaj Bosne. On je uspeo, kako to rekosmo, i sticajem prilika, ponešto nošen samim događajima. Hrvati na zapadu nisu mogli da se nadaju uspehu radeći samostalno i uvlačili su Tvrtka s početka kao saveznika, da ga posle prime kao gospodara. Srbi posle 1371. god. nemaju centralne vladarske ličnosti i Tvrtko se javlja kao jedan od pretendenata i samo ne iz sopstvene iniciative, nego nateran od bezobzirnosti Nikole Altomanovića i kao saveznik kneza Lazara. Posle uspeha, prirodno, jačaju prohtevi i šire se izgledi. Očevidno je, da Tvrtkov plan ne bi bio moguć za života Dušanova i Lajoševa. Ali to ne menja ništa na značaju Tvrtkovu. Naprotiv. To samo kazuje, da je bio čovek historiske perspektive i da je osetio svoje vreme. Kod njega je bilo nesumnjivih državničkih sposobnosti. Kad mora on se bori, i to energično, ali je uvek sklon na mudar kompromis. U Srbiji se neće da pojavi kao osvajač i pobednik jednog dinaste, nego kao legitimni potomak jednog Nemanjića, da ukazujući na svoje pravo poštedi osetljivost. S Lazarom ne samo da ne traži borbe, nego čak sklapa savez, i to u borbi protiv Sigismunda i protiv Turaka. Njegova strpljivost u postupanju s dalmatinskim gradovima daje nesumnjiva dokaza za njegov stav razboritog osmatrača, koji usred akcije zna da čeka i drži meru i koji radi s planom i dosledno sa sigurnim osećanjem konačnog ishoda.

  6. #111

    Odgovor: Istorija Srbije

    Boj na Kosovu

    1.deo
    Posle pobede na Marici Turci nisu odmah počeli sa pravim osvajanjima na Balkanu, nego su, učvrstivši svoje položaje, stali da šire svoj uticaj i da stvaraju uporišta za dalje napredovanje. U njihovom radu bilo je nesumnjivo izvesnog sistema. Oni nisu hteli da upornom borbom izazovu protiv sebe jedan hrišćanski savez pre nego postanu sasvim sigurni, nego su se, za početak, zadovoljavali tim da balkanski dinasti priznaju njihovu vrhovnu vlast i da ih nateraju na plaćanje danka, kako bi povećali svoja finansiska sredstva. Tako oni nisu zauzeli Vukašinovu oblast, nego su pristali da u njoj vlada kao kralj, Vukašinov sin i naslednik Marko, najpopularniji junak naše narodne epske pesme. Marko je vladao južnom srpskom Maćedonijom sa sedištem u Prilepu, tvrdom gradu, koji je imao i po prirodi položaj vrlo pogodan za odbranu i od starina izgrađivan kao najtvrđe mesto Pelagonije. U severnom delu Vukašinove kraljevine imao je vlast mlađi brat Markov Andrijaš, čija se zadužbina na reci Treski, podignuta 1388/9. god., očuvala sve do danas. Vukašinovi naslednici imali su borbe i sa zapadnim i sa severnim srpskim susedima, koji su se požurili da im, posle očeve pogibije, okrnje posede. Prizren su preoteli Balšići, a Skoplje Vuk Branković. Otimanje oko Kostura postalo je čak i predmet epske pesme. Kao Marko priznali su tursku vlast i braća Dejanovići, Dragaš i Konstantin, sestrići cara Dušana, koji su gospodarili na levoj obali Vardara, od Kumanova do Strumice. Ćustendil, i u svom poturčenom nazivu, još uvek čuva spomen na svog gospodara Konstantina. Narodna pesma, koja Konstantina zove "begom", valjda po tom što ga je zapamtila kao turskog gospodina, opeva njega i Marka kao ljude koji održavaju dobre susedske odnose. Treći srpski dinast na jugu, Toma Preljubović, držao se u Epiru duže vremena samo kao turski štićenik.

    Od osamdesetih godina XIV veka Turci su postali aktivniji i agresivniji. Oni upadaju čak i u oblasti iznad Šare, a njihove se čete zaleću i u zapadne oblasti sve do blizu primorja, i to ne samo u Albaniji nego i u Humu. Ti upadi vršeni su isprava sa malim odelenjima i nisu mogli imati osvajački karakter. Izvođeni su radi pljačke i s namerom da izazivaju nespokojstvo i strah. Ali vremenom ta zaletanja imaju izvidnički karakter i služe kao uvodne akcije za veće pokrete. Srpski letopisi, koji nastaju u ovom vreme, beleže sve češće datume tih upada i sukoba, osećajući im iz dana u dan sve veći značaj. Prvi od sukoba na granicama severne Srbije bio je god. 1380., kada je Crep Vukoslavić suzbio Turke na Dubravnici. U to vreme, zbog opasnosti od Turaka, podignut je nedaleko od ušća Nišave u Moravu grad Koprijan (posle nazvan Kurvin grad), da brani nišavsku dolinu od njihova nasrtanja.

    U isto doba Turci su prodirali i prema Albaniji, pošto su u južnoj Maćedoniji i u Epiru utvrdili svoju prevlast. Hrišćanski gospodari tih oblasti išli su im posredno na ruku svojim borbama oko pojedinih krajeva ili za vlast. U tim borbama naročito su bili aktivni članovi dinastije Anžu iz južne Italije i drugi velikaši poreklom iz Italije; koji su, pomagani delom od svojih zemljaka, održavali svoje ranije vladarske posede na istočnoj obali Jadranskog Mora i u Grčkoj, ili težili da ih prošire, ili da dobiju nove. Od srpskih dinasta u Albaniji je bio aktivan jedino Balša Balšić koji je uspeo da ženidbom postane gospodar Valone i Berata, i koji je vodio duge borbe da bi dobio i Drač. Taj vrlo borbeni i nedovoljno razboriti čovek, sa velikim ambicijama, stvorio je sebi neprijatelje na više strana. Videli smo da se sukobljavao sa Altomanovićem, kraljem Markom i Tvrtkom na srpskoj strani. Tako isto borio se i u Albaniji. Anžujci su hteli da svakako dobiju Drač kao svoje staro uporište, a za Drač se otimao i Karlo Topija, najmoćniji albanski dinasta. Balša je imao izvesnih trenutnih uspeha, ali se iscrpeo u čestim podvizima, koji nisu odgovarali njegovoj stvarnoj snazi. Turci su, videći ta trvenja, okrenuli svoje čete i na tu stranu. U borbi s njima, u Musakiji, Balša je 18. septembra izgubio glavu. Njegova udovica zatražila je potom mletačku zaštitu i s tom pomoći održala se u oblasti Valone, koju je posle ostavila svom zetu Mrkši Žarkoviću, sestriću Dragaša Dejanovića.

    Iza toga Turci ponavljaju svoje upade u severne i severozapadne oblasti. God. 1386. Turci su osvojili Niš, glavno čvorište na putevima od juga prema severu i od istoka prema zapadu. Namera im je bila da posedajući to mesto i kraj bliže prate veze između Srbije i Bugarske. Srpska vojska razbila je Turke kod Pločnika, ali Niš nije uspela da povrati. Iste ove godine javljaju se prvi put i turske čete u Humu. Njihov nenadni i neobični upad izazvao je zaprepašćenje i veliku pometnju; ljudi su, u strahu, bežali sa stokom na dubrovačko zemljište, prema moru. Dve godine potom krenula je nova turska vojska prema Humu, ali je, kao što smo već pomenuli, kod Bileće pretrpela poraz.

    Porazi kod Pločnika i Bileće naterali su emira Murata na ozbiljne pripreme za borbu sa Srbima. Mada rastrojeni i teško pogođeni porazom na Marici, Srbi su još uvek pretstavljali glavnu vojničku silu Balkana. Nju je trebalo slomiti, da bi se moglo s uspehom raditi na daljem podvlašćivanju Balkana. Turske pripreme za napadaj vršene su dugo i već u februaru 1389. god. znalo se za njih u Mlecima, a i u samoj Srbiji.

    Knez Lazar je stvorio središte u Kruševcu, držeći najbogatiji i najplodniji deo srpske države, ceo sliv obe Morave. Ispred njega, prema Turcima, nalazilo se u srpskoj, njemu podređenoj vlasti Kosovo, koje je štitilo Srbiju s juga. On se nadao, da će u savezu sa Bosnom i Bugarskom moći obezbediti svoje područje od sudbine južne srpske države. S njim počinje povlačenje srpskog državnog središta prema severu, odnosno uzmicanje ispred novog neprijatelja. Knez Lazar ne nastavlja punu tradiciju nemanjićske Srbije. To pokazuje, najpre, njegova titula, koja nije ni carska ni kraljevska; zatim, ni ne pokušavanje s njegove strane, da počne jače delovanje prema južnim granicama, na račun turskih vazala Mrnjavčevića i Dejanovića; najposle, njegovo nevezanje ni za jedan od starih bilo političkih bilo crkveno-prosvetnih centara. Svejedno je, da li je on to činio što je hteo ili što sticajem prilika nije ništa mogao da postigne u tim pravcima. Činjenica je, da s njim dolazi do historiskog izraza severna iznadkopaonička Srbija, čije je učešće u našoj historiji bilo dotada očevidno manje aktivno od učešća raško-kosovskog i metohisko-zetskog. Lazareva vladavina znači nov period u našoj prošlosti, ma koliko se stari pisci trudili da je pretstave kao prirodni i u nekoliko čak i porodični nastavak nemanjićskog doba. To novo obeleženo je i stvaranjem sasvim nove prestonice, Kruševca, i čitavog niza novih manastirsko-prosvetnih središta, Ravanice, Gornjaka, Ljubostinje.

    Pred opasnošću od Turaka, koja se javila u svoj ozbiljnosti, knez Lazar je potražio pomoći kod svojih saveznika. Veliku brigu zadavalo mu je držanje kralja Sigismunda. Ranije, Lazar je jedno vreme, pritešnjen od N. Altomanovića, pristajao da bude ugarski vazal, ali se posle Lajoševe smrti, s Tvrtkom zajedno, stavio na stranu Sigismundovih protivnika. Imao je s toga razloga da se boji od njegove osvete. Da bi ga ublažio on mu je, preko svog zeta Nikole Gare, ponudio ponovo da mu postane vazal. Sigismund je to primio, ali do sklapanja ugovora nije došlo, jer je već pre toga pala odluka na Kosovu.

    Duga pripremanja i na srpskoj i na turskoj strani govorila su jasno, da se radi o velikoj i odlučnoj borbi. To se videlo već i po tom, što su na bojno polje krenula i oba vladara lično, knez Lazar i emir Murat sa dva sina, Bajazitom i Jakupom. U Lazarevoj vojsci jedno krilo vodio je Vuk Branković, a drugo su sačinjavali bosanski odredi pod zapovedništvom pobednika kod Bileće, vojvode Vlatka Vukovića. Sa Bosancima došli su u pomoć Lazaru, kao starom savezniku, i hrvatski "krstaši", pod vodstvom Ivana Paližne, koji je kao vranski prior imao pod sobom krstaše vitezove Ivanovce. Srpski dinasti s juga nisu smeli da se u ovom odlučnom času opredele za Lazara, nešto iz straha od ogromne turske snage, nešto iz oskudica svesti o potrebi nacionalne solidarnosti, a nešto i iz sebičnih interesa, ne uviđajući da će slom Lazarev samo otežati i njihov položaj. Konstantin Dejanović je i ugostio tursku vojsku koja je preko njegove oblasti polazila na Kosovo i dao joj je i svoje pomoćne čete. Ne znamo ništa pouzdano o tom kako se u ovoj prilici držao kralj Marko.

  7. #112

    Odgovor: Istorija Srbije

    Boj na Kosovu

    2.deo
    O samom toku borbe zna se sigurno, da su Srbi iz početka napredovali i da su potisli odeljenje sultanova sina Jakuba. Vlatko Vuković sa Bosancima imao je toliko uspeha, da je svom kralju, u dva maha, slao vesti o hrišćanskoj pobedi. Dobro se držalo i krilo Vuka Brankovića. Pobedu u korist Turaka rešio je Bajazit, brz i odlučan i s toga prozvan Ilderim (munja), koji se sa svom snagom oborio na kneza Lazara. Glavna borba vodila se oko Mazgita i Gazi Mestana. Nije sigurno da li Muratovo tulbe na Kosovu pokazuje baš mesto njegove pogibije, ali je vrlo verovatno da je na prostoru oko njega razvijana glavna snaga konjice. Knez Lazar borio se hrabro, ali turskom naletu nije mogao odoleti. U srpskoj vojsci nije bilo jedinstva komande i povezanosti. Ranjen, on je pao Turcima u ruke i bio posečen u odmazdi za Muratovu glavu. Odeljenja i Vuka Brankovića i Vlatka Vukovića mogla su da se spasu, jer ih Turci nisu daleko progonili. Bajazitu je bilo preče, da pogubi brata Jakuba tobože za kaznu zbog poraza, a u stvari da ga izluči kao takmaca, i da odmah potom krene kući, i da bi osigurao svoj presto. Narodno predanje osudilo je teško i nepravedno Vuka Brankovića, kao da je on izdao na Kosovu. On je, zna se, i pre i posle Kosova bio protivnik Turaka i preporučivao veze sa Mađarima, a od Turaka niti je što tražio ni dobio. Njemu je narodno predanje stavilo na teret kasniji sukob njegovih sinova sa Lazarevim naslednikom Stefanom i jednu mnogo kasniju tuđu izdaju na Kosovu, a nije mu htelo oprostiti što na Kosovu nije našao smrt i on uz tolike druge vitezove "kneza čestitoga".

    Pogibija oba vladara, dotle nečuvena u historiji Balkana, i činjenica što Bajazit čak nije ostao u Srbiji da iskoristi pobedu, izazvala je utisak da turska pobeda nije bila potpuna i da je sporna. Bosanski kralj čak je i nekoliko nedelja kasnije, javljao prijateljima o pobedi hrišćana i primao čestitke. Ni u dobro obaveštenim Mlecima do kraja jula još se nije znao pravi obračun borbe. Srbi su ga, međutim, osetili odmah. S Lazarem je izginuo cvet moravskih junaka; zemlja je ostala obezglavljena sa jednom ženskom glavom na prestolu i sa još nepunoletnom Lazarevom muškom decom. Osećalo se da za ponovljeni turski, ili ma čiji drugi, nalet ne bi bilo dovoljno otporne snage. Udar je bio i suviše težak i činilo se da cela zemlja strahovito krvari.

    Nijedan događaj naše historije, ni pre ni posle toga, nije ostavio tako dubok i trajan utisak kao ova kosovska katastrofa. Narod je u svoj dubini osetio njegov sudbonosni značaj. Zgrada stare carevine skrhala se nepopravivo, i to ne samo što je protivnik bio fizički jači, nego što smo mi bili moralno slabiji. U staroj i pozajmljenoj frazi ponavljalo se često i na više strana, da nas je zlo snašlo zbog loših grehova. Malo je primera u historiji drugih naroda ja, priznajem, ne znam ni za jedan drugi slučaj da je u širokim, pravim, narodnim redovima jedan događaj bio saosećan i zapamćen tako živo i neposredno. Narod je dobro usekao u pamet ne samo Kosovo, nego i sva druga mesta po njemu, koja behu posele vojske, i sva glavna lica iz akcije. I to je znao do pojedinosti ne na području stare Raške, nego po svima našim oblastima. Uneli smo ta predanja i među Hrvate i među Bugare.

    Lazareva pogibija već se onda, krajem XIV veka, shvatila kao svesna žrtva da se očuva narodna i državna sloboda i da posluži kao primer za docnija pokolenja. Nijedan naš vladar nije dobio toliko pohvalnih slova, i tako toplih, kao Lazar. Prva žena spisitelj u našoj književnosti, monahinja Jefimija, žena despota Uglješe, izvezla mu je na svilenom pokrovu za njegovo telo duboko proosećanu molitvu i priznanje za učinjenu žrtvu. U drugoj pohvali, pisanoj krajem XIV ili na samom početku XV veka, došla su do izražaja takva osećanja, kakva bi skoro potpuno odgovarala ideologiji XIX veka ili raspoloženjima novoromantičarskog nacionalističkog početka našeg veka. Knez je, veli se, govorio pred borbu: "Bolja nam je u podvigu smrt nego li sa stidom život. Bolje nam je u borbi primiti smrt od mača, nego li dati pleća neprijateljima našim. Mnogo smo živeli za svet, stoga se potrudimo za kratko da podnesemo podvig stradalnički, da poživimo večno na nebesima". A njegovi su mu ljudi odgovarali: "Za otočastvo naše umreti nećemo poštedeti sebe... Umrimo, da svagda živi budemo. Prinesimo sebe Bogu živu žrtvu... Ne poštedimo život naš, da živopisan obraz posle ovog budemo drugima".

    Takva shvatanja ušla su i u široke narodne krugove. Naša narodna epska pesma nema ništa pesnički lepše, svesrdnije osećano o etnički više pročišćeno nego što je ciklus o Kosovskoj pogibiji. Ilijada je značajna po svom širokom epskom okviru i sa svojim herojskim ličnostima, koje su slične bogovima i koje često bogovi i vode, ali je njen osnovni motiv otimačina, uvređeno samoljublje i prevara. U Nibelunzima, jezivo mračnim, polazna tačka je osveta. U našem kosovskom ciklusu osnovni motiv je svesna žrtva i vršenje dužnosti prema otadžbini. Kad je "carica" Milica, kaže jedna pesma, uoči strahovite borbe, molila Lazara da joj od devetoro braće ostavi bar jednoga, "sestri od zakletve", on joj dozvoljava da zaustavi koga hoće. Kada sutradan Milica na gradskim vratima zaustavlja braću, najpre Boška Jugovića, pa redom ostale, sve do najmlađega, koji vodi careve jedeke, ona čuje uvek jedan isti junački odgovor:



    Idi, sestro, na bijelu kulu;

    Ne bih ti se junak povratio

    Ni careve jedeke pustio

    Da bih znao da bih poginuo.

    Idem, sejo, u Kosovo ravno

    Za krst časni krvcu proljevati

    I za vjeru s braćom umrijeti!

    Tako shvataju svoju dužnost svi iz reda. I Vasojević Stevo, koji žuri da ne odocni na borbu; i Vaistina, sluga Musića Stevana, koji neće da na njemu i njegovu gospodaru ostane kneževa kletva, da nije došao na Kosovo; i knežev sluga Goluban, koji dobija gospodarev blagoslov da ostane u Kruševcu, ali koji "svome srcu odoljet ne može", nego ide tamo, u borbu, da se nađe među svom braćom i junacima, kad se rešava sudbina Srbije. Moralom tih junaka vaspitavali su se vekovima naši naraštaji; njim je, u svojim najcrnjim danima, živeo ceo narod. Kosovska etika bila je jedna vrsta nacionalnog evanđelja. Ono, što je govorio Mustaj-Kadija iz Gorskog Vijenca na adresu Srba: "Krstu služiš, a Milošem živiš", bilo je sasvim tačno. Koliko je umetnički bio još uvek živ i snažan delotvoran uticaj kosovske legende sve do naših dana najbolji su dokaz, pored mnogih drugih dela, Meštrovićev Kosovski hram, Vojinovićeva Smrt majke Jugovića, Rakićev Gazi Mestan.

    Međutim, iako su sveštenstvo i već tada možda izvesni elementi u narodu osetili sav zamašaj kosovske katastrofe, feudalna gospoda tadašnje Srbije nisu iz tog slučaja ništa naučila. Ona su i dalje gledala prvenstveno svoje interese i rukovodila se lokalnim i sebičnim motivima. Mnogi su od njih težili da sebe ojačaju na račun celine ili suseda, ugroženog od neprijatelja, ugroze i oni sami. To je opšta pojava i u Srbiji i u celom njenom susedstvu na Balkanu i Evropi. Feudalizam sa svojim tajnim i javnim revoltom protiv jake usredsređene vlasti; sa svojim sebičnim prohtevima koji su s jedne strane bili upereni protiv vladara i njihovih organa, a s druge protiv radnog težačkog sveta, koje su, kao podanike, teško pritiskali; sa svojim čestim ratovanjima, koja su trošila snagu zemlje i fizički i privredno; utirao je put turskom osvajanju, kome je najposle i sam pao kao žrtva. Da je naš narod u ono vreme silnog turskog poleta pokazao i više povezanosti i više razumevanja za nesumnjivu potrebu jedne čvrste zajednice njegov bi položaj bio vrlo težak i vodio bi borbu sa vrlo mnogo opasnosti; ovako, rascepkan u više država, a i u tim samim državama rastočen u više jedinica, često ljuto zavađenih, on je sa vrlo malo zaustavljanja išao u otvorenu propast.

  8. #113

    Odgovor: Istorija Srbije

    Srbi između Turaka i Mađara

    1.deo
    Srpsku katastrofu iskoristili su prvi Mađari. Kralj Sigismund, koji je čitav život proveo u borbi i smelim podvizima, bio je više vitez avanturista nego državnik sa dalekim pogledom. On je bio kivan na kneza Lazara i kralja Tvrtka što su pomagali njegove hrvatske buntovnike i njegovog protivkandidata Ladislava Napuljskog, i, premda je, pred kosovsku bitku, bio pristao na sporazum sa Srbima i imao u Vuku Brankoviću pouzdanog pristalicu za prijateljsku politiku, on je ipak, sasvim neviteški, udario još u jesen 1389. god. na Lazarevu udovicu, razboritu kneginju Milicu. Kao da je išao na nekakav težak i slavan pohod on se sam stavio na čelo vojske. Prodro je duboko, sve do srca Šumadije, u Gružu, gde je osvojio gradove Borač i Čestin. Hvalio se čak potom, u jednoj povelji od 31. marta 1390, kako je te gradove u obezglavljenoj zemlji "pobednički" dobio. Kneginja Milica držala je jedno vreme, da se pred opasnostima koje joj prete neće moći ni održati sa decom u Srbiji, pa je za svaki slučaj zamolila Dubrovnik za utočište, koje su joj oni odobrili.

    Bajazit, koji je brzo uspeo da se učvrsti na prestolu, nije više vojnički napadao na Srbiju i bio je voljan da s njom sklopi mir. Ljudima oko kneginje Milice, ogorčenim na Mađare, činilo se, da se s Turcima lakše nagoditi nego s njima i da je opasnost od Turaka manje neposredna. Između tadašnje Srbije i Turske postojalo je nekoliko hrišćanskih vazalnih državica, koje su Turci tolerisali i koje bi, ako primi sličan odnos, služile Srbiji ujedno i kao neka vrsta grudobrana. Prema Mađarskoj bila je Srbija prva na udaru i potpuno izložena. Karakteristično je za Srbiju da je, i pored te opasnosti, primila sporazum s Turcima. Za tu politiku nisu, istina, bili svi srpski državnici. Vuk Branković je bio pre za sporazum sa Mađarima.

    Srbija je primila na sebe vazalske obaveze prema Turskoj. Priznala je vrhovnu vlast turskog emira, obećala mu davanje pomoćne vojske za slučaj ratovanja, obavezala se da srpski prinčevi Stevan i Vuk, dolaze na sultanov dvor i Milica je, uz to, morala dati i svoju najmlađu ćerku Oliveru u sultanov harem. Sem toga, u izvesne srpske gradove uđoše turske čete. Na Dunavu čak posedoše Turci, uz Srbe, dobro utvrđeni grad Golubac, da bi iz njega mogli neposrednije kontrolisati kretanja Mađara. S turskom pomoću Srbi su potpuno očistili zemlju od mađarskih četa i za izvesno vreme, što se kaže, dahnuli dušom. Kosovska katastrofa osećala se u zemlji. Strah od Turaka i njihove snage prodro je duboko i ljudi su primili novo stanje nešto zbog njih, a nešto i zbog velikih žrtava koje je podnela Lazareva porodica za spas zemlje. Kao Srbija primila je iste obaveze prema Bajazitu i Vizantija, koju nije zadesila tako teška nesreća, ali u kojoj je 1390. god. vođen građanski rat oko prestola.

    Od moćnijih velikaša Srbije Lazareva vremena behu ostali na životu Vuk Branković i Đurađ Balšić. Vuk se, koliko znamo, nije slagao sa antimađarskom politikom ni pre ni posle Kosova, ali nemamo nikakva dokaza, da je ma šta preduzimao protiv svoje tašte, kneginje Milice. U opštoj potištenosti posle Kosova i posle stvaranja novog stanja sa Turcima on se nije osećao dovoljno siguran u svojoj kosovskoj oblasti i obratio se Dubrovčanima s molbom, da može u njihovom gradu skloniti svoje imanje i naći, u slučaju potrebe, i sklonište za sebe i svoju porodicu. Dubrovčani su prema njemu imali izuzetnih obzira zato, što se u Vukovoj oblasti nalazilo nekoliko važnih rudarskih mesta i što je preko Kosova vodio glavni put za njihove trgovačke karavane. S toga su mu 9. maja 1390. god. obećali sačuvati, kao depozit, njegovo blago i njega i porodicu mu "ako bi došlo do togai vr m na, nja bogь a dai, t rь n " zmož gospodinь Vlkь drьžati z mlh srьpsk" , n" ga ižden" " gri ili T" rci ili tko ini." Mora da se Vuk bio nešto mnogo zamerio protivnicima, kad su Dubrovčani, svakako po njegovoj molbi, naglasili da ga neće dati ni onda, kad bi se to izričito tražilo od njihova grada, ili kad bi čak "došla n koga sila na gradь naљь". U najgorem slučaju oni bi otpratili Vuka i njegovu prorodicu tamo gde bi on kazao. Pristajali su čak i na to, što inače nisu nikad nikom učinili ni pre ni posle toga, da Vuk na njihovom području podigne čak i pravoslavnu crkvu. U zimu 1391. Vuk je morao ustupiti Turcima najveći grad svoje oblasti, bogato Skoplje, u koje su Turci od 6. januara 1392. počeli uvoditi svoje ljude. Sem toga priznao je tursku vrhovnu vlast, pristao na plaćanje danka, i, kao kneginja Milica, morao je pustiti turske čete u svoje glavne gradove Zvečan, Novi Pazar, i u rudnik Gluhavicu. On sam veli, primajući obaveze da za Hilandar plaća danak Turcima, da se "priložio velikom gospodinu caru Bajazitu".

    Za prvog turskog namesnika u Skoplju bi postavljen proslavljeni Muratov vojskovođa paša Jigit-beg ili Pašait, koji je sa Evrenos-begom vodio prethodnice turske vojske na Kosovo. On je na tom mestu ostao do 1413. god. i imao je moćna uticaja na razvoj događaja na Balkanu. U Skoplju je podigao neveliku džamiju, koja i danas postoji i nosi njegovo ime. Od njegova dolaska Skoplje ostaje stalno u turskim rukama. Iz njega su oni, kao iz vrlo važnog saobraćajnog središta, budno pratili sve događaje u Srbiji, Bugarskoj i Bosni, utičući na njih dosta često vojničkim zaletima i raznim porukama i pretnjama. Turski zamah osećao se na sve strane. Njihovu vrhovnu vlast priznavali su Bugari i Vlasi. U maju 1391. uzeli su i Solun. Držali su tako sve važnije strateške tačke Balkana i pokazivali jasno, da se na stečenim položajima ne misle zaustaviti.

    Na carigradski presto došao je, 1391., posle smrti cara Jovana, car Manojlo, bivši namesnik solunski, koji se beše oženio Jelenom, ćerkom Konstantina Dejanovića. On je održavao veze sa svojim tastom, ali one nisu imale nikakva političkog značaja. Konstantin je bio turski vazal, najbliži na domaku, stalno pred očima Jedrena, i nije mogao apsolutno ništa preduzeti. Jedva je nešto više mogućnosti za slobodnije poteze imao i njegov zet, na koga su Turci stalno pazili.

    Turci su prodirali i prema zapadu. Njihove čete zaletale su se i pre toga do Drine i Neretve, a posle i prema Zeti. Đurađ Stracimirović Balšić, pašenog Vuka Brankovića, tražio je na sve strane saveznike i pomoć. Obraćao se 1391. god. čak i papi Bonifaciju IX, imenujući rimsku crkvu kao svog naslednika, ako bi umro bez muškog potomstva. Nekim slučajem ili unapred spremljenom zamkom dopao je Đurađ iduće godine u tursko ropstvo i nije ga se mogao osloboditi sve dok nije predao sultanu svoje gradove Skadar i Drivast i pristanište Sv. Srđa. U ovo isto vreme postali su turski vazali i mnogi albanski plemići i dinasti. Drugi, zazirući od Turaka, ulazili su u veze sa Mlečanima i predavali njima svoje gradove. Tako su 1393. god. uradili braća Dukađani, predavši Mletačkoj Republici grad Lješ.

    Hrišćanske državice na Balkanu bile su toliko oslabljene, da apsolutno nisu bile sposobne za ozbiljan otpor. Vizantija je bila presečena i carigradski gospodar jedva je imao pod svojom vlašću nekoliko srezova. Bugarska i Srbija behu skoro prebijene. Bosna, još dojuče država velikog obima, pala je posle Tvrtkove smrti na državu trećeg reda i povukla se ponovo u svoju pasivnu ulogu. Druge, još manje državice i oblasti, nisu imale skoro nikakva većeg političkog značaja. Ko je onda mogao da preuzme odbranu Balkana od Turaka? U obzir su mogle doći samo dve sile: Mletačka Republika i Mađarska. Mletačka Republika nije imala nikakve kopnene snage, a bez nje je svaka druga borba sa Turcima bila bezizgledna. Ostajala je, dakle, samo Mađarska. Kralj Sigismund je bio neustrašiv borac, i vrlo aktivan; ali, na nesreću, bio je zapleten na više strana, kretao više preduzeća, i s toga nije dospevao da nijedno dovrši potpuno i organizuje konačno. On je rano video opasnost od Turaka, koji su se već od 1390. god. javljali na njegovim granicama i preduzimao je dosta mera, ali u te mere nije uneo pravog sistema, niti ih je izvodio dosledno i postojano. Njegova je politika išla za tim, da preostale balkanske države veže za Ugarsku. Tako je živo nastojao da u Bosni povrati izgubljene pozicije i pokvari Tvrtkovo delo, a u Vlaškoj, Srbiji i Bugarskoj da silom ili milom utiče na njihove gospodare. On je verovao da je njegova snaga i sama dovoljna da suzbije Turke i s toga nije mnogo polagao da balkanske hrišćane većom predusretljivošću okupi oko sebe. Njegov postupak prema Srbiji i posle prema Bosni stekao mu je mnogo neprijatelja i već tada ljudi su na nekim stranama počeli premišljati da je za srpske interese celishodnije nagoditi se s Turcima nego ići s Mađarima.

  9. #114

    Odgovor: Istorija Srbije

    Srbi između Turaka i Mađara

    2.deo
    U leto 1392. počeo je kralj Sigismund borbu protiv Turaka na srpskom zemljištu, ali bez srpske saradnje. Razbivši Turke kod Braničeva on je prodro sve do Ždrela na istoku, a povratio je Mačvu na zapadu. Emir Bajazit bio je zauzet borbama u Maloj Aziji i nije mogao na vreme sprečiti tu ofanzivu, a sami Srbi sa turskim posadama nisu bili za to dovoljni. Posle mađarskih uspeha on se odmah iduće godine rešio na odlučniju akciju na severnim granicama svoje države, da bi suzbio mađarski uticaj i mogućnost okupljanja severnih i severozapadnih balkanskih država oko Mađarske. Prvi napad upravio je protiv Bugarske, po svoj prilici s toga što je njen vladar počeo kakve veze sa Sigismundom. U julu 1393. palo je Trnovo i srušeno je južno Bugarsko Carstvo. Sam car Jovan Šišman bio je zarobljen i u ropstvu je i umro, a protiv ostalih Bugara, naročito boljara, Turci su preduzeli oštre i svirepe mere, hoteći da njihovim primerom zastraše druge. Dobar deo Bugara, naročito njihovih intelektualnih sveštenika, prebeglo je tada u Srbiju. Među njima su se nalazila i dva dobra pisca, Konstantin Kostenički, zvani Filozof, i Grigorije Camblak.

    Kralj Sigismund nije preduzeo ništa ozbiljnije, da bi sprečio katastrofu Bugarske. U ovo vreme njegov je glavni interes bio posvećen Bosni. Tvrtka je tamo nasledio njegov sinovac Dabiša, čovek bez veće vrednosti i autoriteta. Od prvog dana i u susedstvu i u Bosni znalo se, da on nije dorastao teretu koji je primio i da će pod njim popustiti. Oprezni Dubrovčani, koji su pazili dobro na svaki svoj korak, odmah su stali raditi protiv njega i rešili su se čak, da, bez kraljeva znanja, počnu neposredne pregovore sa susednim vojvodama o ustupanju izvesnih delova bosanskog područja. Tako su već 15. aprila 1391., mesec dana posle Tvrtkove smrti, "dobili" od braće Sankovića, susedne vlastele, konavosku župu. Gde bi Sankovići tako nešto smeli učiniti za Tvrtkova života, i gde bi Dubrovčani smeli to primiti! Takav postupak, pod još svežim utiscima Tvrtkovih nastojanja, izazvao je u Bosni veliko nezadovoljstvo. Dve verne vojvode umrlog kralja, čuveni Vlatko Vuković i knez Pavle Radenović, upadoše krajem 1391. god. u oblast braće Sankovića, pa njih prognaše, a oblast im podeliše među sobom. Imali su sigurno za to i kraljev pristanak.

    Samo ovaj slučaj nije ipak izmenio opšti proces u zemlji. Sankovići su radili brzo i nesmotreno, i u brzini su otišli suviše daleko. Ali, kraj slabog kralja izbili su drugi Sankovići, malo oprezniji, ali moćniji i sposobniji. Kao u Dušanovoj Srbiji, i u Bosni je pojedina vlastela držala u svom posedu vrlo prostrane oblasti. Oblast Radenovića hvatala je od Vrhbosne, preko Romanije, do Drine, a odatle, posle pobede nad Sankovićima, dopire do Konavlja. Vlatko Vuković imao je humsku oblast, koju će god. 1392. naslediti njegov sinovac Sandalj Hranić. Kraj između Cetine i Neretve držali su Radivojevići, od kojih je Đurađ postao zet Dabišin. Hrvoje Vukčić gospodario je u zapadnoj Bosni od Lašve do Vrbasa i do same Dinare. Prava kraljeva zemlja, u središnjoj Bosni, bila je stvarno manja od njihove; i kad na presto dođe čovek kao Dabiša, slab i neugledan, onda je sasvim prirodno, da ovi moćni gospodari postaju prave dinaste i da vode politiku često potpuno na svoju ruku i s obzirom prvenstveno na sebe. Posle Tvrtka kraljevi se održavaju ili tuđom pomoću ili tako, što lavriraju između pojedinih velikaša; čim se stvori savez ovih moćnih feudalaca protiv njih oni postaju potpuno onemogućeni. Rastrojavanje Bosne ide sublizu na isti način kao i u Srbiji, samo s tom razlikom što se kraljevska prividno centralna vlast održavala celo vreme do pada države pod Turke.

    Dabišu su iz početka pomagale vojvode njegova strica. Kad su u zimu 1391/2. god. provalili Turci "naprasito" u Bosnu, Dabiša je uspeo da ih suzbije i razbije. Tom prilikom istakao se naročito vojvoda Hrvoje. Malo pre toga, u julu 1391., Hrvoje i njegov brat Vuk behu dobili od kralja Ladislava naziv hrvatsko-dalmatinskih banova. Tako je, od samog početka Dabišine vlade, skočio ugled i značaj porodice Hrvatinića u velikoj meri. Ban Vuk je i vršio u Dalmaciji bansku vlast i imao je lepih uspeha. Kraljev položaj pogoršao se tek od 1393. god., kad se protiv njega digao Sigismund. Posle onih uspeha protiv Turaka Sigismund je zatražio od Dabiše da obnovi dužne obaveze prema mađarskoj kruni, koje je Tvrtko bio prekinuo. Između njih su, izgleda, naročito posredovali sveštenički krugovi, jer je kao mesto za lične pregovore bilo izabrano Đakovo, gde se nalazilo sedište bosanskog biskupa. Do sastanka je došlo u julu 1393. Rezultat pregovora bio je ovaj: Dabiša je priznao kao vrhovnog kralja Bosne Sigismunda, a ovaj je pristao da Dabiša ostane na bosanskom prestolu dok je živ, ali da potom bosanska kruna pripada Sigismundu. Prema duhu tog sporazuma, Dabiša se odrekao daljeg pomaganja kraljevih protivnika u Dalmaciji i Hrvatskoj. U strahu od Turaka s jedne i od Sigismunda s druge strane, Dabiša se rešio za sporazum s Mađarima; u Đakovu bi drukčije, nehrišćansko rešenje, bilo, u ostalom, i nemoguće. Dabiša nije imao neposrednih naslednika da bi radio za njih, a nije imao ni dovoljno ličnog stava da od Sigismundovih zahteva spase bosansku krunu za nekog drugog člana dinastije. U tom ugovoru bilo je i još nešto što je pokazivalo kraljevu slabost. Sigismund je tražio da pored Dabiše sporazum prime i glavne bosanske vojvode, a od tih vojvoda zahtevao je obavezu da neće pomagati svom kralju, ako bi se on odmetnuo od Mađara, a i oni sami da neće dizati svog oružja protiv mađarske krune.

    Opozicija protiv Đakovačkog Ugovora bila je velika. Svi su osetili da se njim ruši Tvrtkova politika i sve što je on postigao. Opoziciju je vodio, u glavnom, Ivaniš Horvat, koji se odmetnuo od kralja i u Omišu stvorio svoje glavno uporište. U leto 1394. došlo je do prave borbe. Braća Horvati morali su napustiti Omiš i Dalmaciju. Sklonili su se u severnu Bosnu, u tvrdi grad Dobor. Zbunjeni, gradovi Trogir i Split rešiše, da u svojim aktima ne spominju više ime nijednog kralja ne znajući ko će ostati stvarni gospodar. Obavešten o tom krenuo je kralj Sigismund lično u Bosnu, da kazni odmetnike i raščisti stvari. Braća Horvati ne smedoše dočekati mađarsku vojsku, nego pobegoše. Sigismund zauze tvrdi Dobor i dade ga razrušiti. Horvate je posle dobio izdajom u ruke, pa je Ivana dao svirepo kazniti. Iako je i Dabiša bio ustao protiv Horvata Sigismund je nalazio, da to nije bilo dovoljno energično i možda dovoljno iskreno. Dabiša je, uz to, nastavljao preko bana Vuka učvršćivanje bosanskog uticaja u Primorju. Ušao je bio u veze čak i sa Zadrom, a Lastovo je priznalo njegovu vlast. Sigismundu se sad učinilo da je došlo vreme jasnog obračuna. Bosna ima da se vrati u predtvrtkovski stav i granice i da se Dabiša odreče cele Hrvatske i Dalmacije. Ovaj je to i učinio. Ban Vuk pokušao je da se s vojskom odupre Mađarima, ali je bio potučen. Tako je tri godine posle Tvrtkove smrti njegovo delo bilo potpuno srušeno; od velike koncepcije jedne srpsko-hrvatske države ostalo je samo bosansko truplo, ali i ono okljaštreno i lišeno potpuno svake inicijative. Sam Dabiša, dugo bolešljiv, nije ostao dugo na vlasti. Umro je 7. septembra 1395. u Sutjesci.

    Svršivši poslove u Bosni, Sigismund se vratio turskom pitanju. Emir Bajazit, pošto je pokorio južnu Bugarsku, umeša se i u vlaške odnose. Nezadovoljni vlaški boljari pozvaše Turke protiv svog gospodara Mirče i Bajazit im se odazva. Prognati Mirča priđe Sigismundu i ovaj pristade da ga pomaže i povrati na vlast, da ga ne bi Turci opasali i s te strane. Bajazit pođe lično u Vlašku, s velikom vojskom, da spreči njihove namere. U njegovoj vojsci nalazili su se i srpski vazali Stevan Lazarević, Konstantin Dejanović i kralj Marko, odnosno u narodu bolje poznati Kraljević Marko. Savremenik tih događaja, Konstantin Filozof, saopštava, kako je Marko nerado išao u tu borbu protiv hrišćana i kako je kazao Dejanoviću: "Govorim i molim Gospoda da bude pomoćnik hrišćanima, pa makar ja prvi da budem među mrtvima u toj borbi." Ta mu se želja ispunila. U borbi na Rovinama, 17. maja 1395., poginuli su i on i Dejanović. U narodnom predanju zapamtilo se, da je naš najpopularniji junak srpske narodne poezije završio život na Urvini planini, što je čista metateza od Rovina.

  10. #115

    Odgovor: Istorija Srbije

    Srbi između Turaka i Mađara

    3.deo
    Ovo pričanje Konstantina Filozofa kazuje rečito, da se već tada kod naših ljudi razvilo osećanje da ne bi trebalo služiti turskom osvajaču protiv hrišćanskih drugova. Makar i ne bile one reči Markove sasvim autentične, u šta ne vidimo razloga da bi trebalo sumnjati, one su ipak veoma karakteristične. Konstantin Filozof je Bugarin, govori i piše o srpskim vođama u času kad Turci napadaju Vlahe. Ta hrišćanska solidarnost nije već sada čista sentimentalnost. Nikad veze među balkanskim hrišćanskim vođama i intelektualnim licima nisu bile sa više uzajamnog saosećanja kao tada, niti je lični promet bio neposredniji i življi. Grčki pisci sa više razumevanja i sa manje oholog stava pišu o drugim Balkancima; Vlasi potpuno primaju naše ljude i našu kulturu; a Bugari u Srbiji gledaju s ljubavlju svoju novu otadžbinu. Konstantin i Camblak ne bi o nama mogli pisati drukčije nego da su rođeni Srbi. To se održava i u politici. Stav Mađara prema Srbiji bio je sve pre nego stav koji bi ulivao poverenje, pa ako su izvesni Srbi ipak tražili veza s njima i u njima gledali buduće saveznike to je dolazilo prvenstveno iz te solidarnosti. U Turcima se gledao i neprijatelj države i neprijatelj vere, "Agarjanin", "vrag bezakoni i mrski", "bezbožni Izmailit", "zmaj i supostat božanstvenih crkava", kako govore savremeni pisci. Možda bi bilo politički mudrije ne izazivati njihov gnev, nego se pomiriti sa stvorenim stanjem i vršiti primljene obaveze, kao što su i činili tadašnji naši dinasti, i kao što su i tad i kasnije preporučivali mnogi državnici. Bujica turska bila je toliko snažna da joj se moglo teško odoleti. Ali, narodni instikt bio je protiv toga. On je, u tradiciji svoje slobodoljubivosti, tražio borbu i u borbi naslon i na ostale hrišćanske sapatnike. Osećajući to, Konstantin Filozof je, pišući biografiju Stevana Lazarevića i pominjući učestvovanje na strani Turaka njegovo i njegovih savremenika, smatrao za potrebno da naročito naglasi kako se to moralo činiti "ne sa voljom, nego po nuždi."

    Narodni epski pevači stvorili su od Kraljevića Marka najpopularniju ličnost. O njemu pevaju svi Južni Sloveni, ali Srbi ponajviše. I to sa mnogo simpatija i čak oduševljenja. Zašto je baš on, sa dalekog juga, stekao toliki glas, nije danas lako odgovoriti sa sigurnošću. O njegovom životu i njegovoj vladavini od 1371-1395. god. ne znamo skoro ništa. Očuvano nam je samo nekoliko komada njegova novca i nekoliko zapisa iz njegova vremena. Znamo da u braku nije bio mnogo zadovoljan i da je svoju ženu Jelenu, kćer barskog gospodara Hlapena, vraćao ocu i uzimao natrag. U njegovoj prestonici Prilepu, u Arhanđelovoj crkvi, očuvana je njegova freska, koja ga pretstavlja kao lepa čoveka, s dugom tamnosmeđom bradom u krutom vladarskom stavu, s krunom na glavi, neobična za onu sliku kakvu smo u mašti stvorili o njemu na osnovu narodnih pesama. Sem njegove zadužbine u Prilepu očuvan je sve do danas, sa lepim freskama, i njegov manastir blizu sela Sušice kod Skoplja. Posle očeve pogibije na nj su se digli mnogi susedi i oteli su mu dobar deo nasleđa. Balšići su mu uzeli Prizren i Kostur, a Vuk Branković Skoplje. Šta je moglo doprineti da baš on postane naš nacionalni junak, sa svima našim manama i vrlinama? Kaže se, da je imao dobre dvorske guslare. Možda. Ali guslara, verovatno dobrih i darovitih, imala je i druga naša vlastela, pa ipak nije stekla takvu slavu. Od njegovih pravih, istoriskih, savremenika, kao što behu Konstantin Dejanović, Đurađ Balšić, Vuk Branković, Stevan Musić, Vlatko Vuković i toliki drugi, jedva je, sa jednom-dve pesme, pomenut i opevan poneki od njih, a mnogi su drugi potonuli u potpun zaborav. O Marku se, međutim, pevalo i docnije; za njegovo ime vezani su mnogi motivi i historiski, i legendarni, i čisto pričalački; njemu su pripisivana i dela drugih junaka. Tu i toliku popularnost stekao je Marko, po našem mišljenju, na taj način, što je u ono teško i pometeno doba od pojave Turaka i sloma naše carevine na jugu, kao dobar junak i vitez, čistio zemlju od nasilja i štitio narod od zulumćara i svojoj zemlji uštedeo mnoge nevolje. Mnoge narodne pesme baš ga naročito slave u tom pogledu. Ali ni njemu nije narod uštedeo prekor da je bio "turski udvorica", kako mu je priznavao mnoge zasluge. A kao tešku očevu kletvu, koja ga je, po narodnom verovanju, i stigla, pevač je za nj kazao:



    Ti nemao groba ni poroda,
    I da bi ti duša ne ispala
    Dok turskoga cara ne dvorio!

    Markovoj braći, Andrijašu i Dmitru, Bajazit nije dao da naslede njegovu oblast. Ne znamo zašto je tako postupio; t. j. da li je odluka bila načelna, da ne daje oblasti nego samo neposrednim naslednicima, ili su mu se bili zamerili bilo sam Marko ili njegov braća. Markova oblast, kao i zemlje Konstantina Dejanovića, postadoše čisto tursko područje. Dubrovčani su zabeležili, da su Andreja i Dmitar došli u njihov grad "in grandissima et extrema poverta" i da su njihovim posredovanjem "našli hleba u Mađarskoj". Upada u oči, da se nisu obratili Bosancima, kad Stevanu Lazareviću nisu hteli ili nisu smeli da odu. Narodno predanje inače pominje Andriju u vezi sa Sarajevom i Bosnom. Dimitrije se pominje u službi kralja Sigismunda sve do 1407. god. Bio je postao župan Zarandske županije i kastelan grada Vilagoša.

    Turci su, pomagani od srpskih odeljenja, upadali 1395. i 1396. god. ne samo u Vlašku, nego i u tamišku i krašovsku županiju, gde su harali i palili. Kralju Sigismundu postalo je jasno, da mora preduzeti nešto krupnije, da bi odagnao neprijatelja iz neposredne blizine mađarskih granica. Usred tih njegovih briga i planova stiže mu vest o smrti kralja Dabiše. On je odmah krenuo u Srem, da bi iskoristio svoje pravo stečeno Đakovačkim Ugovorom. Ali izgleda da sa sobom nije vodio veće vojske. Među bosanskim velikašima bi donesena odluka, da se na presto popne kraljeva udovica Jelena, makar privremeno, da bi se samo izbegao dolazak Mađara. Sigismund je nalazio, da proglašenje Dabišine udovice ne krnji njegovo pravo, pošto je ona žena, a njena funkcija verovatno privremena. Sem toga, on je i suviše bio zauzet planovima protiv Turaka, da bi u ovaj mah tom pitanju, koje ga nije pogađalo otvoreno, pridavao veći značaj. Tako je bosansko pitanje bilo obrađeno, a Jelena, kao prva žena prava vladarka u našim zemljama, ostade na prestolu. Zavedeni od V. Klajića izvesni naši historičari zvali su Kraljicu Jelenu pogrešno još i Gruba. Da Jelena i Gruba nisu isto lice vidi se jasno iz pisma kraljice Grube, pisanog 1399. god., u kom, među ostalim, govori i to, kako je zdravo "dokoli namь e zdravo gospodinь kralь".

    Kralj Sigismund je osećao, da bi protiv velike turske sile, koja je na bojištima operisala sa dotle neobično brojnim borbenim masama, trebalo krenuti isto tako impozantnu hrišćansku snagu. On je s toga radio na tom, da se, u tradiciji prošlih borbi, organizuje pravi krstaški pohod protiv Turaka, koji bi ih prosto, u snažnom zaletu, proterao iz Evrope, jer Bajazit je bio energičan i nezaustavljiv. Kad su mađarski poslanici, pričalo se, protestvovali kod njega, što je Turska, bez prava, uništila Bugarsku, on im je, u svom šatoru, pokazao na gomile oružja i odgovorio im, da on svoje pravo osniva na tom. Odziv na kraljeve pozive nije bio mali. Sin burgundskog vojvode Filipa Smelog, Žan de Never, dovede oko 6.000 ratnika. Pohodu se, uz njih i Mađare pridružilo i nešto Nemaca, Poljaka i čak Engleza. Poneseni oduševljenjem, a bez dovoljnog iskustva u borbi s Turcima, ovi ratnici su izgledali sami sebi neodoljivi i govorili su o tom da gone Turke ne samo do Bosfora, nego i da idu čak do Jerusalima. Vojska je pošla u Bugarsku, Dunavom. Jedna savremena nemačka pesma Petra iz Geca kazuje, da se ekspedicija, prolazeći pored srpskog zemljišta i stupajući u putu na nj, osećala kao u neprijateljskoj zemlji, jer ih Srbi, očevidno, prema naredbi, a i zbog njihove nedisciplinovanosti i pljačke, nisu predusretali prijateljski. U Vidinu krstašima se predao car Stracimir, koji je držao u svojoj vlasti severozapadnu Bugarsku, a u Bugarskoj im se pridružio i vlaški vojvoda Mirča. Bajazit je pošao u susret toj opasnoj ordiji, praćen od svojih vazala, među kojima se nalazio i Stevan Lazarević. Kod Nikopolja, 25. septembra 1396., došlo je do strahovite borbe. Učesnik u borbi, Hans Šiltberger, u svojoj vrlo zanimljivoj hronici, izrečno kazuje, da je Bajazitu, u odlučni čas, kad je već pomišljao na povlačenje, priskočio u pomoć Stevan jurnuvši pravo tamo, gde se nalazila Sigismundova zastava. On je rastrojio Mađare i naterao ih u beg. Vlasi, videći obrt sreće, napustiše bojno polje. Sam kralj Sigismund spasao se na jednoj lađi i otplovio niz Dunav, gde ga je prihvatila mletačka flota. Poraz krstaša bio je potpun i Šilteberger donosi o njemu jezive scene.

  11. #116

    Odgovor: Istorija Srbije

    Srbija između Turaka i Mađara

    4.deo
    Bajazit je, koristeći se pobedom, srušio ovog puta i severno Bugarsko Carstvo, a bugarskog je cara zarobio i poslao u Aziju. Potom je goneći slabe ostatke brodolomnika prešao u Ugarsku i dopro sve do Štajerske pleneći i pustošeći. Ovaj poraz Mađara povukao je za sobom i pad Vuka Brankovića, koji je, po svoj prilici, bio ušao u neke veze s njima. Predosećajući moguću katastrofu Vuk je sklonio 1395/6. god. u Dubrovnik svoje pokretno imanje, koje je iznosilo 1880 litara "fina srebra" i 15 litara zlatnih predmeta. Posle nikopoljske bitke Bajazit je, kao nagradu Stevanu za ogromnu ulogu u toj borbi, ustupio veći deo Vukove oblasti, od Dečana do Prištine, a Vukovoj udovici i deci ostavio je samo severni deo Kosova, od Trepče i Mitrovice do Vučitrna. Sam Vuk morao je da ide iz Srbije. Umro je 6. oktobra 1398., po svoj prilici u Svetoj Gori, gde je jedan njegov brat, Roman odavno živeo kao hilandarski monah. Sam Vuk bio je ktitor Hilandara, s bratom Romanom i Grgurom, još od 1365. god. To što je Bajazit dao Stevanu baš Vukove zemlje i što ih je ovaj primio još ne bi moralo značiti, da su između ove dvojice to vreme vladali rđavi odnosi, ali taj momenat daje i izvesne verovatnoće za to.

    Za to vreme kralj Sigismund pravio je veliki zaobilazni put Crnim, Belim, Egejskim, Sredozemnim i Jadranskim Morem, da bi se vratio u svoju obezglavljenu kraljevinu. Preko Vlaške nije smeo da se vraća, jer je i ono malo krstaša, što se spaslo na levu obalu Dunava, bilo opljačkano i mučeno. Tek u decembru stigo je u Dubrovnik i odatle razaslao glasnike u Đakovo, Budim, Rudnik i Novo Brdo, da dobije vesti o opštem položaju. One nisu bile nimalo povoljne za nj.

    Verujući da ga je ovaj poraz slomio, njegovi protivnici behu digli glave i radili su, da mu ospore presto. U toliko više, što je 1395. god. bila umrla kraljica Marija, sa kojom je on u stvari došao do prava na mađarsku krunu. I ovog puta velik deo opozicionara nalazio se u Hrvatskoj. Živu agitaciju bio je razvio ponovo i sam Ladislav Napuljski. Da bi unapred privoleo Turke da mu ne prave smetnje on je tražio sporazum sa Bajazitom i ponudio mu se za zeta. Sigismund je ustao odmah svom snagom protiv buntovnika i neprijatelja prikazujući sebe, za razliku od njih, kao zatočnika hrišćanstva. Na saboru u Križevcima, u februaru 1397., on je odneo pobedu davši prosto saseći glavne vođe otpora.

    Mađarski i Sigismundov poraz osetio se i u Bosni. Pored žene kraljice, koja je dobila presto zahvaljujući savezu velike gospode u zemlji i jednoj mutnoj političkoj situaciji, pojedini velikaši su, po sili prilika, sve više uzimali maha. Kraljica Jelena imala je još manje svoje lične volje i autoriteta, nego njen muž Dabiša. To se vidi jasno po postupcima izvesne vlastele. Sandalj Hranić, od 1396. god. zet Vuka Vukčića, tražio je za sebe od Dubrovnika svetodimitarski "dohodak", koji se inače davao po pravilu vladarima; porodica Nikolića iz Popova, s knezom Grgurom na čelu, postavlja samostalno nove carine, koje naročito teško pogađaju dubrovačku trgovinu; Hrvoje Vukčić ima toliku moć, da njegove reči sluša sva kraljevina. Kad je stigao u decembru 1396. u Dubrovnik Sigismund se svakako raspitivao i o prilikama u Bosni. Mislim, da je tom prilikom priznao Jeleninu vlast. Tako bar tumačim ono dubrovačko čestitanje kraljici od 27. decembra te godine na "vьskr šεnh kralnεvьstva ti," koje inače ne bi bilo jasno. Na taj način Sigismund je, možda, mislio zadovoljiti Bosnu, bez većih obaveza, i ne stvarati nove neprijatelje, kad već nije mogao izvršiti svoje pravo.

    Međutim, Bosna se baš sad pomutila. Dok je postojala opasnost od kralja Sigismunda i Đakovačkog Ugovora ljudi se behu nagodili da istaknu na presto Dabišinu udovicu i da je pomažu; ali sad, kad je ta opasnost prošla, javiše se nova shvatanja. Jedna stranka u zemlji mislila je, da treba iskoristiti nevolju Sigismundovu i postaviti u Bosni novog kralja, pa tako izigrati Đakovački Ugovor i staviti Mađare pred svršen čin. Po pričanju M. Orbinija, kao muški kandidat na presto javio se Tvrtko III, nezakoniti sin kralja Tvrtka. Kraljičinu stranu držali su ponajviše njeni srodnici, neretvanska vlastela Radivojevići i popovski Nikolići, koje su i ona i Dabiša pomagali na sve načine. Tvrtko se istakao kao kandidat na presto krajem proleća 1397. U Dubrovniku se 12. juna rešavalo, da se uputi poslanstvo ,ad regem Bosne. Protiv Tvrtka javio se naskoro novi kandidat, Ostoja zvan Hristić, verovatno član dinastije po ženskoj ili nekoj sporednoj liniji, jer ga stari Dubrovčani ubrajaju u Kotromaniće. Orbini priča, da se Ostoja obratio za pomoć Turcima. Tačno je, da se već krajem 1397. god. znalo, da se na Bosnu sprema turska vojska. Dubrovačka vlada odgovorila je 23. decembra majci Đurđa Radivojevića, da se može skloniti u Ston ili u sam Dubrovnik "gde joj je veća sigurnost ili bolji smeštaj".

    Turska vojska, u kojoj su se nalazili Bajazitovi sinovi i kojima se sa svojim četama pridružio i Stevan Lazarević, upala je u Bosnu već januara meseca. Konstantin Filozof priča, da je vojska bila mnogobrojna, ali da je nastradala u Bosni od preoštre zime i neobično velikog snega. I posle njenog povlačenja Ostoja je ipak ne samo mogao da se održi, nego da do malo vremena ostane i kao pobednik. U drugoj polovini marta 1398. porodice kraljičinih pristalica tražile su, da se spasavaju na dubrovačkom tlu; a stari neprijatelj Dabišin i dugogodišnji zatočenik Radič Sanković dobija slobodu, i humsku oblast, i ističe se kao privrženik Ostojin. Trvenja su trajala cele prve polovine 1398. god., a onda se položaj raščistio u Ostojinu korist, posle njegovih pobeda u Humu. Dubrovačka Republika rešavala je 10. i 11. juna da mu pošalju poslanike, koji će ga pozdraviti u njeno ime i predati mu poklon u vrednosti od 500 dukata.

    Radi neuspeha turske vojske u Bosni bio je opadnut kod Bajazita Stevan Lazarević kao jedan od glavnih krivaca. Bio je osumnjičen da je potajno održavao veze sa Mađarima i na neki način izdao Turke. Da ga ublaži Stevan mu posla svoju majku Milicu, koja beše primila monaški čin i postala sestra Evgenija, i umnu monahinju Jefimiju. To je prva naša diplomatska misija, koju su vodile žene, ali žene izuzetnih sposobnosti. Verovatno posredstvom sultanije Olivere, za koju se beleži da je imala velik uticaj na emira, one su bile srdačno primljene i uspele su da opravdaju Stevana. Na polasku izmolile su od njega i prenele u Srbiju mošti Sv. Petke, koje su Turci bili odneli iz Vidina. Opis tog prenosa, sa lepom pohvalom pokosovskoj Srbiji, ostavio nam je Grigorije Camblak.

    U svima našim oblastima ovo je bilo doba velikih meteža i ličnih sukoba. I pred najočiglednijom opasnošću ljudi nisu mogli, često puta, da vide opšte i krupno pred ličnim i lokalnim. Tako je, na primer, pored drugih patila i Zeta i od unutrašnjih i od spoljašnjih neprijatelja. Protiv Balšića počelo se tamo sve više jačati bratstvo Crnojevića. Jedan od članova te kuće iz katunskog kraja, Radič Crnojević, koji beše ugrabio grbaljsku župu, došao je u otvoren sukob s Đurom Balšićem, pa je svoje odmetništvo platio i glavom (25. aprila 1396. god.). Đura je bio iskoristio tursku zauzetost na drugim stranama, pa je uspeo povratiti tokom 1395. god. severno arbanaško primorje. Ali nije imao vere da će ga moći i održati. S toga se rešio ustupiti Mlecima ista ona mesta, koja je ranije bio predao Turcima i uza njih onaj pojas primorja od Skadarskog Jezera do mora. Za to je dobio godišnju penziju od 1.000 dukata i članstvo u mletačkom Velikom Veću; mletački građanin postao je godinu dana ranije. Vrlo je karakteristično za tadašnje prilike, da se Mletačka Republika izvesno vreme ustezala da uđe u pregovore u toj stvari i da je protiv Đurđeve ponude postojala u gradu dosta jaka opozicija. Ljudi su tamo uviđali, da se dobitkom novih gradova primaju i nove, i ne male, i ne opasne obaveze, i zazirali su od njih. Tako su, na pr., 14. januara 1395. odbili da prime pod svoju vlast Kotor, koji im se beše sam ponudio. U Đurđevoj vlasti ostali su Bar i Ulcinj i cela oblast zvana Zabojana.

  12. #117

    Odgovor: Istorija Srbije

    Srbi između Turaka i Mađara

    5.deo
    Čim je sredio prilike u Ugarskoj kralj Sigismund je obratio pažnju i na balkanska pitanja. Obrt u Bosni nije mu mogao biti nimalo povoljan. Nije trebalo mnogo mudrosti pa da se vidi, kako je on bio stvarno uperen protiv njega. Kao glavnog vinovnika smatrao je Hrvoju, starog prijatelja i pristalicu napuljske kuće, i optuživao ga je kao buntovnika i saveznika Turaka. Početkom marta 1398. kralj je krenuo u Slavoniju, da se nađe na granici, ako bi Turci pokušali da je pređu, i da, u isto vreme, utiče i na tok stvari u Bosni. Ali sve do leta nije preduzeo niša ozbiljnije da spreči pad kraljice Jelene i Ostojinu, a u stvari Hrvojevu pobedu. Tek jula meseca, prikupivši više vojske, krenuo je dolinom Vrbasa u Hrvojevu oblast. Kod vrbaškog grada (blizu Banje Luke) naišao je, međutim, na jak otpor, pa je, videvši da operacije neće ići dovoljno brzo, napustio borbu i već u avgustu počeo povlačenje. Hrvoje, kao pobednik, pošao je za njim i uspeo da osvoji celu dubičku župu. Bojeći se, da Mađari ne preduzmu kakav novi pohod Bosanci su bili vrlo budni; sam kralj Ostoja, sa cvetom svoje vlastele, nalazio se još u zimu 1398/9. na severnoj granici, u oblasti Usore. Istrošivši se u ovim borbama za presto i protiv Mađara, ostavši dužan čak i svojim najamnicima, što je moglo biti vrlo opasno, Ostoja se rešio, da ispuni staru želju Dubrovčana i da im proda uski pojas zemljišta od Kurila do Stona. Zalagao se za to Hrvoje, a naknadno je pristao i raniji vlasnik tih krajeva, Radič Sanković. U povelji od 15. januara 1399., kojom im je ustupio to zemljište, Ostoja kazuje da je došao na presto svojih progonitelja videći zemlju "da nema svog pastira", a da prema Dubrovčanima ima obzira zbog njihove nelicemerne ljubavi. Posle svojih uspeha kralj je otišao u Mileševo, gde se oko 20. aprila krunisao, a potom se, u jesen, rastavio sa ženom. Znamo sasvim pouzdano, da je Ostoja nastavio svoje veze sa Turcima i posle učvršćivanja na prestolu i da su turski pregovarači dolazili na njegov i Hrvojev dvor. Od kralja Sigismunda, koji mu je ostao neprijatelj, nije morao u ovaj mah mnogo zazirati, jer je bio i suviše zauzet umirivanjem ogorčene opozicije u vlastitoj zemlji, koja je išla čak dotle, da ga je 1401. god. držala punih šest meseci u pravom zatočenju.

    Za vreme ovih nereda u Mađarskoj naročito je digao glavu vojvoda Hrvoje, koji je u stvari bio neka vrsta Ostojina savladara. Kralj je prema njemu imao i mnogo obaveza i mnogo obzira. Hoteći da ga i vidno nagradi Ostoja mu je 1400. god. dao Livno sa celom župom, tako, da je Hrvoje postao gospodar skoro cele zapadne Bosne od Dubice do Dinare. Na njegovo navaljivanje priznao je iduće godine Zadar vrhovnu vlast Ladislava Napuljskog; krajem 1401. god. pao je u ruke Hrvojeva šuraka, kneza Ivana Nelipića, tvrdi Klis; a u maju 1402. potvrdio je Hrvoje, u ime Ladislava i Ostoje, ranije povlastice Šibeniku, koji dođe posredno pod bosansku vlast. Bilo je, prema tome, puno izgleda, da će Ostoja sa Hrvojem moći vaspostaviti Tvrtkovu politiku u Primorju i dići ponovo raniji ugled Bosne. Da se u tom pogledu nisu ustručavali ni od upotrebe sile pokazuje jasno slučaj Splita, kome su zadali osetnih udaraca zato što je uporno odbijao da ih prizna, pa se, iz ogorčenja, nudio sam Republici Sv. Marka. S tim u vezi došlo je do velike zategnutosti i sa Dubrovnikom, koji nije hteo da stavi na raspoloženje svoju flotu protiv Splita, i koji je, kao i za vreme Tvrtkovo, čuvao vernost prema mađarskoj kruni. Hrvatski ban Mirko Bubek iskoristio je Hrvojevo bavljenje u primorskim krajevima, pa je nenadnim upadom 1402. god. povratio dubičku župu i tim ogorčio Hrvoja u još većoj meri.

    I Ladislav Napuljski rešio se, najzad, da iskoristi mađarske međusobice i da se pojavi na zemljištu Ugarske, kako bi dao više poleta i energije svojim pristalicama i ličnim zalaganjem pojačao svoje pravo. Sredinom avgusta 1402. stigla je napuljska flota na dalmatinsku obalu, a s njom i Ladislavov namesnik za Ugarsku, Alojz Andemarisko de Mareski. Kao polazna tačka izabran je Zadar. Udružene Hrvojeva vojska i napuljske čete, sa nešto Zadrana, napali su grad Vranu, koji im se predade, pa potom osvojiše i neka druga mesta, i na kraju i sam Split. Od svih dalmatinskih gradova ostade uporan samo tvrdi Skradin. Uz Ladislava, po papinoj želji, pristade najveći deo mađarskog sveštenstva, i u januaru 1403., na saboru u Velikom Varadinu, on bi izabran za kralja. Uz nj pristade i cela Hrvatska. Posle tolikog uspeha bilo je prirodno, da se najposle pojavi i on sam i pokuša stvarno uzeti i vršiti vlast. Stigao je, doista, 19. jula 1403., u Zadar, praćen flotom i sjajnom svitom. Tu ga je dočekao Hrvoje, ali ne i Kralj Ostoja, iako se to očekivalo. U Zadru se Ladislav i krunisao, ali bez krune Sv. Stevana i svih propisanih formalnosti, zbog čega su njegovi protivnici osporavali zakonitost toga akta. Iz Primorja Ladislav, kome je oskudevala hrabrost i energija, nije smeo da krene u samu Ugarsku, i da se stavi na čelo svoje stranke, pa je, usled toga, sve ovo što je dotle postignuto ostalo polovno i ubrzo izgubilo pravi značaj.

    Za ovo vreme Kralj Ostoja je počeo rat s Dubrovnikom. On je prema tom gradu išao dalje od kralja Tvrtka i tražio je bezuslovno, da se Republika odrekne Sigismunda i prizna njegovu vrhovnu vlast. Uzaludne su bile sve molbe Dubrovčana, Ostoja se nije dao odgovoriti. Njegova vojska, pod vođstvom vojvode Radiča Sankovića, ušla je 18. juna u nedavno ustupljene oblasti, kao za opomenu u prvi mah. Dubrovačka politika prema Bosni bila je odavno određena i dosledna. Protektorat tako bliskog, a daleko moćnijeg suseda lako bi se mogao pretvoriti u pritisak i ugroziti njihovu slobodu. Dubrovački hroničar J. Rastić, na osnovu pouzdanih vesti, saopštava, da je Dubrovnik nudio 500 dukata godišnje dok je živ, da bi ga ostavio na miru. Ako mu je bilo stalo do izvesnih prihoda kralj ih je, dakle, mogao dobiti i bez rata, ali se u Republici nije htelo da se tom odnosu dade karakter vazalstva. Kad nije popustio posle prve opomene, Dubrovnik je, po kraljevoj naredbi, bio napadnut i u starim granicama. Bosanskom napadaju pridružio se i napadaj napuljske flote. Hrvojevi saveti, da Dubrovnik primi Ladislava, nisu bili poslušani i on mu s toga, iako je to hteo, nije u taj mah mogao pomoći.

    Kad je kralj Sigismund, spreman na sve, energično pregao da povrati izgubljene položaje i kad mu njegova odvažnost i aktivnost omogućiše dosta brze uspehe, uplaši se kralj Ladislav ozbiljno i u jesen 1403. ode natrag u Italiju. Pre odlaska, oko 20. oktobra, imenovao je Hrvoja za svog glavnog namesnika u Ugarskoj, Hrvatskoj, Dalmaciji i Bosni. U isto vreme poklonio mu je, kao samostalno područje, ostrva Brač, Hvar i Korčulu sa gradom Splitom i uz to titulu hercega, odnosno duke (dux, duca). "Herceštvom spljetskim postaje on za pravo samostalan vladalac s određenim teritorijem" i kao takav kuje svoj novac, drži svoju vojsku i uređuje svoj dvor. Otada su njegove prestonice grad Split, u kome se do naših dana očuvala njegova Kula, i u Bosni jajački grad, nad izvanredno živopisnim padom Plive. Ime gradu Jajcu dao je Hrvoje po talijanskom nazivu ,uovo jednog grada kralja Ladislava. Hrvoje se u ovo vreme nalazio na vrhuncu svoje moći i držao je pod sobom oblast koja je u stvari bila jedna prava mala kraljevina.

    I u Srbiji beše pokušala izvesna vlastela, da iskoristi vladu žene, kneginje Milice, i mladost Stevana Lazarevića, da bi ojačala svoju vlast. Kao i njihovi bosanski drugovi i oni su tražili potpore delom kod Turaka, a delom kod Mađara. Glavna lica behu rudnički vojvoda Nikola Zojić i Novak Belocrković. Oni su bili uputili jednog svog čoveka u Jedrene, da se preporuče Turcima i dobiju njihov pristanak za svoje planove, koji nisu bili ograničeni samo na uže proširenje vlasti. Na turskom dvoru nisu našli željenog odziva; šta više s te je strane cela stvar bila dostavljena Stevanu. Stevan je učinio brz i odlučan proces. Belocrković bi odmah pogubljen, a Zojić se, posle otpora u gradu Ostrovici, predao i onda, s celom porodicom, bio oteran u manastir. Sudbina Vuka Brankovića i ova dva primera bili su dovoljni da za izvesno vreme umire ljude i zemlji vrate toliko potrebni mir. U toliko više, što su jasno pokazali kako Stevan dobro stoji kod Bajazita. On je, doista, sultanovu pažnju i zaslužio vršeći kletveničku dužnost besprekorno i na bojnim poljima i inače. Nemamo nikakva podatka u tom da se on ma u kojoj prilici kolebao. Konstantin Filozof naročito podvlači prijateljski odnos Bajazitov prema Stevanu, čak i neku vrstu nežnosti. Govorio mu je, kaže se, da ga uzima "kao sina starijeg i ljubljenog" i da je to objavio "pred svima, mojima i istočnima". Emir je davao Stevanu i pouke o državnoj politici za Srbiju. S Mađarima ne treba nikako da radi, jer ko je god s njima ulazio u veze propao je kao i bugarski carevi. Treba ići s Turcima, koji su gospodari situacije. "Ako mi ne krenemo na druge, drugi na nas neće poći", govorio je Bajazit sa samouverenjem. Snaga države je u vojsci, i nju treba dobro paziti. Da bi se moglo upravljati kako treba valja skršiti moć vlastele. Emir je bio autokrata, a video je uz to jasno od kakve je štete za balkanske narode bila velika moć i volja i ambicije pojedine vlastele. S toga je i Stevanu preporučivao, kako bi se danas reklo, autoritativni sistem. On mu je čak izrečno rekao, da to učini još dok je on živ, da mu može po potrebi biti od pomoći. Mesto stare vlastele, s dubljim korenom i većim prohtevima, neka stvara novu, skorojevićku, vezanu za vladara i zavisnu od njega. Konstantin, skoro da čovek ne poveruje, kazuje još i to, kako je emir napominjao Stevanu i to, da će posle njegove smrti nastati raspre oko prestola između njegovih naslednika, pa da te raspre Stevan može iskoristiti za jačanje Srbije u svakom pravcu.

  13. #118

    Odgovor: Istorija Srbije


    Srbi između Turaka i Mađara

    6.deo
    Bajazit je završio život i vlast pre nego se nadao. U Maloj Aziji, gde su Turci 1390. god. uzeli i poslednji vizantiski posed, beše izbio opasan neprijatelj. Potomak Džingis-Kana, grandioznog mongolskog osvajača, vladar Tatara, Timur-Kan beše u svom stalnom napredovanju dopro do turskih poseda u Aziji i ugrozio ih. Pošto je osvojio Perziju i vršio upade u Indiju bilo je sasvim prirodno, da se neće zaustaviti ni na turskoj granici. U toliko pre što su svi turski protivnici tamo tražili zaštite kod njega. Već je 1400. god. došlo do prvih borbi, u kojima su Tatari ostali pobednici. Taj uspeh učinio je, da s Tatarima počeše tražiti bliže veze čak i neki evropski vladari, kao vizantiski car i francuski kralj Karlo VI. Bajazit se 1402. god. rešio, da protiv Tatara krene on lično. S njim je, po dužnosti, pošao i Stevan Lazarević s bratom Vukom i dva Brankovića, Grgur i Đurađ. Kod Ankare, 28. jula 1402., borba je rešena u tatarsku korist. Istočni izvori pominju jak napadaj teške srpske konjice protiv lako oružanih tatarskih pešaka i početni uspeh koji je ona postigla. Poraz je došao zbog izdaje jednog dela Seldžuka, koja je zbunila Bajazitovu vojsku. Bajazit je bio zarobljen i u ropstvu je i umro, 8. marta 1403. Stevan je vršio tri juriša da ga spase, ali uzalud. Srpska vojska mogla je potom da se povuče bez težih gubitaka. Od znatnijih lica bio je zarobljen samo Grgur Branković, ali je posle bio pošten za skup otkup.

    Kao nekad čuveni Ksenofontovi drugovi, srpska vojska je, boreći se, došla do bosforske obale. Tu su se prevezli na evropsku stranu. Kad su stigli u Carigrad car Jovan i prestonička publika dočekali su ih sa pažnjom. Stari car Manojlo beše, međutim, otišao na zapad da pregovara o savezu hrišćana protiv turske opasnosti i o ceni za taj savez. U taj savez Vizantija je želela da uvede i Srbiju kao još uvek najvažniju hrišćansku državu na Balkanu. S toga mu je car Jovan, da bi pridobio Stevana, dao titulu despota, prvi čin iza carskog, i ponudio mu je za ženu svoju svastiku, kćer mitilenskog gospodara, Franćeska Gatiluzija. Stevan se tad na Mitileni verio, a svadba je svršena tek tri godine docnije.

    Od sinova emira Bajazita beše se iz ankarske bitke spasao samo jedan, Sulejman, koji nije nimalo mario sa Stevanom, ne znamo tačno iz kojih uzroka. Zna se samo, da je Stevan, još u Carigradu, dobio neke dostave, kako njegov sestrić Đurađ Branković namerava da, pomoću Sulejmanovom, prisvoji neke njegove zemlje. Biće, po svoj prilici, da je Đurađ, uhvatio neke veze sa Bajazitovim naslednikom; da je hteo da povrati bar očevu vlast; i da je, smatrajući i Stevana kao krivca za očevu sudbinu, i inače kao protivnika, govorio i radio protiv njega. Energičan, Stevan je dao zatvoriti Đurđa u Carigradu, ali se ovaj brzo oslobodio i odmah otišao novom emiru. Turci su bili kivni na Srbe verovatno sa izvesnom sumnjom da se nisu dovoljno borili na njihovoj strani, pa su svoje neraspoloženje i pokazali kad se jedan srpski odred vraćao iz Carigrada suhim putem u domovinu. Kod Črnomena oni su taj odred sačekali i sasekli; napad je izvršio turski vojvoda Saridža, onaj isti za koga se priča da je na Kosovu zarobio kneza Lazara.

    Bojeći se, da i njih ne zadesi ista sudbina, Stevan i Vuk nisu hteli da idu suhim u Srbiju, nego su iz Mitilene nastavili put lađama za Zetu. Septembra meseca već su bili u Baru, gde ih je srdačno dočekala umna sestra Jela i zet Đurađ Balšić. Brižna kneginja Milica, odnosno monahinja Evgenija, raspitivala se za to vreme, isto kao i Mara Brankovićka, šta im je sa sinovima, pošto od njih dotle nisu mogli dobiti nikakva glasa. Ali ono što su domalo imale čuti nije bilo ni utešno ni dobro. Njihova deca, prvi rođaci, bila su se ljuto zavadila i radila su jedna drugima o glavi. Predosećajući opasnost Stevan je uzeo vojsku od svog zeta Đurđa, a zatražio je pomoć i od majke. Obe vojske sastale su se na Kosovu, kod Gračanice, na nedavnom razbojištu. Protiv njih išla je druga vojska, u kojoj su se nalazili Turci, čete Đurđa Brankovića i sused Brankovića, vranjski gospodar ćesar Uglješa sa svojim ljudima. U bitci, koja se vodila 21. novembra 1402., Stevan je ostao pobednik. Još tu njemu je prešao ćesar Uglješa, koji ga je obavestio o stanju Turaka, i postao mu otada odan prijatelj. Stevan se u toj bitci borio protiv turskih odeljenja, a mlađi mu brat Vuk protiv Brankovića. Dok je Stevan pobedio Vuk je bio pobeđen. Stevan mu je s toga, kad su došli u Novo Brdo, učinio nekoliko primedaba i prekora, tako da je ovaj, ražljućen, otišao domalo Turcima. Ja mislim, da je ova borba Turaka i Brankovića na klasičnom Kosovu protiv Lazarevog sina dala prve osnove za stvaranje legende o kosovskoj izdaji Vuka Brankovića i njegovom šurovanju s Turcima. Domalo, 12. decembra, pisali su Dubrovčani Mari Brankovićki, pola savetujući, a pola koreći: "Bog zna, voljeli bismo da je među vama ljubav i dobri mir kako pristoji među sestrom i braćom. Da je tako gospodovali biste i uzdržali zemlju u dobrom miru i stanju, te bi sve dobro bilo i naši bi trgovci mogli općiti, jer trgovaca ne može biti i ne traži drugo nego mirnu i gojnu zemlju".

    Bajazitov naslednik, begunac iz jedne razbijene vojske i svedok strahovitog poraza svoga oca, sultan Sulejman beše se uplašio koliko od Timura, toliko i od hrišćanske lige u koju su ušli Vizantija, Mleci i Đenova i neke manje dinaste. S toga se požurio, da još 1402. god. sklopi mir sa Vizantijom, koji je ovoj vraćao neke oblasti na Crnom Moru i Trakiji i grad Solun, i koji je, uz to, oslobađao od vazalskih obaveza. U tom ugovoru, kao novi vizantiski prijatelj, bio je pomenut i despot Stevan, ali se u njegovom ugovornom odnosu prema Turcima nije promenilo skoro ništa. Stevan je, međutim, bio rešen da te odnose izmeni stvarno. Opredelivši se u Carigradu za hrišćanski savez, a ogorčen zbog Sulejmanova držanja prema sebi, on je bio načisto šta ima da radi. Malo je datuma u našoj historiji, koji tako određeno obeležavaju obrt u državnoj politici, kao što je slučaj sa Stevanovim stavom od 1402. god. Dotle bezuslovno veran vazal, koji vrši dragocene usluge u najtežim časovima, on sad postaje saveznik i pomagač hrišćanskih akcija i zalaže se za njih sa istom viteškom odanošću. Glavna sila, na koju se otad oslanjao, nije, međutim, bila vojnički skoro beznačajna Vizantija, nego Mađarska, koja mu je, i pored svih unutrašnjih nezgoda, ulevala više poverenja. Mi ne znamo danas tačan datum kad je Stevan prišao Mađarima priznavši vrhovnu vlast kralja Sigismunda, ali je to, svakako, izvedeno u toku 1403. god. Stevan je od tog priznanja imao odmah i neposredn koristi. Sigismund je ustupio despotu Beograd sa celom Mačvom, čije su granice dopirale do iza Valjeva i Sokola. Učinio je to za to, da bi mu tako pojačana Srbija služila kao glavni zaštitni bedem za samu Ugarsku, čije granice ne bi bile više izlagane neposrednim turskim nasrtajima. Kao ranije Bajazit, otsad je Sigismund bio pun pažnje prema despotu. Kao "svom vernom" on mu je davao bogate posede i u samoj Mađarskoj, tako, na pr., grad Satmar Nemeti. Despot je imao "tako mnogo poseda u torontalskoj županiji, da je za njih postavio naročitog podžupana".

    Kad je dobio Beograd u svoju vlast despot je tamo preneo svoju prestonicu, a sam je grad utvrdio, razvio i unapredio u svakom pravcu. Sav grad opasan je rovovima i imao je dvostruke bedeme. Despotov dvor sa kulama i osmatračnicama bio je, kao srednjevekovni zamkovi, i grad i dom. Gornji grad imao je četvera vrata, ispred kojih su na tri strane bili pokretni mostovi, a pored dvaju jake kule. U samom gradu despot je podigao mitropoliju, a obnovio veliku crkvu Uspenija Bogorodičnog. Velika bolnica u gradu bila je prva kod nas, koja je primala i laike i u koju su dolazili bolesnici iz cele države, naročito leprozni. Uz nju je odnegovan prostran vrt, a u njoj sazidana crkva Sv. Nikole. Da bi se grad još više razvio despot ga, po običaju mađarskih kraljeva, napravi slobodnim gradom, a njegove trgovce oslobodi carine. Izradio je za nj i povlastice od mađarskog kralja i susednih lokalnih vlasti. Usled svega toga Beograd doista procveta i posta grad većeg značaja.

  14. #119

    Odgovor: Istorija Srbije

    Srbi između Turaka i Mađara

    7.deo
    Teška vremena behu u to vreme nastala i u Zeti i njenom susedstvu. Mlečani dadoše 1402. god. pogubiti Konstantina, sina Đure Balšića, naslednika albanskog gospodara Karla Topije, koji je vladao u srednjoj Albaniji i oslanjao se na Turke. Njegov sin Stevan poznat sa nadimkom Maramonte, bio je čuveni avanturista i imao je veoma buran život. Brzo potom, u aprilu 1403., umro je i Đurađ Stracimirović Balšić, zet despota Stevana. Kao u Bosni Mađarska, tako u Zeti i Albaniji nije bila mnogo popularna mletačka vlast. Slučaj Konstantina Balšića rečit je dokaz da je bilo i nezadovoljstva s njom i pokušaja odmetanja. Naslednik Đurđev, Balša III, bio im je otvoren neprijatelj; i on je voleo Turcima više nego njima. Izmeću njega i Mlečana došlo je brzo do rata. On je hteo da povrati gradove, koje im je njegov otac ustupio, a Mlečani su, bojeći se za svoje posede na toj strani, hteli da njega ili onemoguće ili bar potpuno oslabe. U jesen 1404. sišao je u Zetu sam despot da pomogne svom sestriću, ali se nije zadržao duže. Mlečići su uspeli da, pomoću flote, zauzmu gradove Budvu, Bar i Ulcinj. Osećali su se jači, pa s toga nisu hteli voditi računa ni o protestima Sandalja Hranića zbog zauzimanja Budve, na koju je on polagao pravo. Ova borba podelila je Zećane i Albance u dva ljuta tabora. Na mletačkoj strani našla se srpska porodica Crnojevića, koja potiče iz katunske oblasti iznad Kotora, i koja će u XV veku, naslanjajući se, u glavnom, na Republiku Sv. Marka uzeti svu vlast u Zeti. Uz Balšu su bili albanski Dukađini i Pamalioti iz Zabojane. I stanovništvo nekih gradova bilo je antimletačko. U Drivastu i Skadru izbila je 1405. god. prava pobuna protiv njih, koja im je nanela dosta štete i gubitak prvog grada. Ratovanje se zbog toga oteglo i trajalo je godinama; upravo trajalo je, s malim prekidima, sve do Balšine smrti.

  15. #120

    Odgovor: Istorija Srbije

    Mađarska prevlast u Bosni i Srbiji

    1.deo
    Odlazak kralja Ladislava, koji nije bio daleko od toga da izgleda kao beg, i približavanje srpskog despota kralju Sigismundu delovali su i na kralja Ostoju. Ako se dotle pomalo i kolebao, sad se odlučno rešio da menja svoju politiku. Preko mačvanskog bana Ivana Marota (Morovića) napravio je povoljne ponude Sigismundu, obećavajući mu, među ostalim, da će ga priznati za svog vrhovnog gospodara. Kad su čuli za to Dubrovčani, upotrebili su sve što su mogli da taj sporazum pokvare. S planom su u Bosni radili protiv njega; optuživali su ga na mađarskom dvoru; a kod Hrvoja su hteli da izazovu osvetu i surevnjivost. Nudili su mu čak, da ga pomažu ako bi hteo lično uzeti kraljevsku krunu. A ako on to ne ushtedne postavljali su kao kandidata drugog člana bosanske kraljevske kuće, Pavla Radišića-Klešića, koji se bio odmetnuo od kralja i u to vreme nalazio i u njihovom gradu. Na Sigismundovom dvoru, sem što su o Ostoji imali govoriti samo najgore, oni su čak trebali davati i savete. Ako Sigismund hoće da "potpuno zagospodari u Bosni" on treba da se sporazume, u prvom redu, s Hrvojem, da posle međusobno zavadi bosansku vlastelu, i da kraljevstvo razdeli onima, kojima on ushtedne.

    Ali dok su Dubrovčani došli do Budima stvar je već bila svršena. Sigismund se izmirio sa Ostojom. U pogledu Republike bilo je ugovoreno, da se vaspostavi stanje kakvo je bilo za vlade kralja Tvrtka; što znači, da je ona gubila nedavno dobijeno primorje od Kurila do Stona. Dubrovčani su, prirodno, upotrebili sve da to povrate i da objasne Mađarima koliko je Ostoja bio nepouzdan i radio protiv njih. Ostoja je, međutim, ponudio sporazum i Dubrovčanima i svom odmetniku Pavlu Radišiću. Ali je Republika oklevala i samo pooštravala mere na granici. Ona se, dobro obaveštena, nadala metežima u Bosni, koji će izmeniti stanje. Sama je nastavila pregovore sa Hrvojem, jer je znala da ovaj neće lako dozvoliti da njegov štićenik na prestolu vodi politiku protiv njegove. I, doista, iz jednog dubrovačkog pisma od 11. decembra 1403. mi doznajemo o "velikoj protivnosti", koja je nastala među Bosancima, "i kako jedan ide protiv drugog". Hrvoje je bio glavni vođa opozicije. S njim je išao i Sandalj. Hrvoje je 15. januara 1404. sklopio i formalni savez s Dubrovnikom "suprotiva kralju Ostoji, na njegovu pogibao i rasutije i prognanije vana Kralevstva". U opasnosti pred tako opasnom koalicijom Ostoja se rešio na novu politiku. Već u martu izmirio se sa Hrvojem i obećao mu da će preći na stranu Ladislavljevu. Ali to obećanje nije izvršio. On je mislio da vešto balansira između jedne i druge strane i da se stvarno ne opredeljuje ni za koga. Takvom politikom nije zadovoljio nikog; naprotiv, ogorčio je i jedne i druge. Rastić priča, da su Dubrovčani, koji su radili protiv njega neumorno, uspeli da uvuku Hrvoja u rat protiv kralja i da njihova i Hrvojeva vojska prodre sve do Rame, gde im je flota popalila Drijevo i okolna mesta. U drugoj polovini maja 1404. kralj Ostoja je bio srušen.

    Posle svog pada Ostoja je otišao u Ugarsku prikazujući se kao žrtva odanosti prema Sigismundu. Ovaj mu je verovao, jer je, prema njegovim obećanjima, još 16. aprila pisao burgundskom vojvodi Filipu, kako će se i Ostoja pridružiti mađarskoj vojsci protiv Ladislava i Hrvoja. U Bosni Ostoju behu napustili svi. Samo su Đuro i Vukić Radivojevići održali Bobovac, čuvajući tu kraljevsku krunu i kraljevsku porodicu. Dubrovčani su odmah uputili svoje poslanike na budimski dvor, da suzbijaju Ostojina saopštenja i da objašnjavaju svoj postupak.

    Za vreme ovih meteža Dubrovčani behu poseli tri otoka Brač, Hvar i Korčulu, braneći se tim, da ih je Ostoja tražio za sebe u kralja Sigismunda. Na drugoj strani vojvoda Sandalj beše savladao i zarobio starog neprijatelja svoje porodice, vojvodu Radiča Sankovića. Balša III uzalud je pokušavao da ovom prilikom dobije Kotor.

    Posle pada Ostojina za nekoliko se dana nije znalo ko će postati kralj u Bosni. Pominjalo se više kandidata: Hrvoje, Pavle Radišić, bivši kralj Tvrtko II. Pobedio je ovaj treći, za koga nemamo nikakvih podataka šta je radio poslednjih godina i da li je učestvovao u ovim borbama. Videvši primer svog prethodnika Tvrtko II, još više nego Ostoja ranije, morao je da popušta ćudima vlastele. Glavna ličnost je Hrvoje; svi glavni poslovi svršavaju se s njim i preko njega. Pored njega počinje sve više da se ističe vojvoda Sandalj, za koga Dubrovčani kažu, da je imao "dubok um". Hrvoje i Sandalj bili su povezani porodično i sasvim je prirodno, da su ujedinjeni mogli naturati svoju volju celoj Bosni.

    Kralj Sigismund nije mogao ostati pasivan. Već je u maju spremao se on da krene u Bosnu. Po njegovoj naredbi pošao je kasnije, ne znamo tačno kad, ali još toga leta, ban I. Morović sa šest barjaka i dosta vojske na Bosnu. Osvojio je Bobovac i vaspostavio je ponovo u njemu Ostojinu vlast. Sigismund je bio veoma ljut na Bosance i u darovnoj povelji Moroviću nazivao ih je perfidnim. Bosansku nevolju pokušao je, u isto vreme, da iskoristi Balša III i da im uzme Kotor, no nije uspeo. Ne želeći da dođu pod njegovu vlast Kotorani su se bili obratili Mlecima, da ih oni prime pod svoje okrilje, ali su Mlečani, bojeći se zapleta s Bosancima, otklonili tu ponudu.

    Mađari nisu bili nimalo zadovoljni ni novim stanjem u Bosni, jer su dobro videli da većina bosanskog stanovništva nije prema njima dobro raspoložena. Vraćanje Ostojino nije skoro ništa promenilo odnos snaga. Hrvoje je još uvek vodio glavnu reč i važio kao protivnik Sigismundov. S toga su u Budimu nameravali, da novom, i vrlo energičnom, akcijom stvore u Bosni čistu situaciju i onakav poredak kakav bi oni želeli. Kad se u jesen 1405. pojavio kralj Sigismund u unskoj dolini nastao je velik strah u celoj zemlji. Ovog puta kralj je uzeo jurišem grad Bihać, pa se potom povukao, da se domalo venča u Krapini sa Varvarom, ćerkom grofa Hermana Celjskog. Ali je zato I. Morović poharao celu Usoru, zauzeo Srebrenik i u nj postavio mađarsku posadu. Bosanci su se u Krajini branili vrlo hrabro i posle Sigismundova povlačenja pošlo im je za rukom da naskoro povrate Bihać. To je, razume se, samo učvrstilo ono uverenje u Budimu, da se odnos s Bosnom ne može srediti samo paliativnim merama i privremenim ekspedicijama. U toliko više, što je Hrvoje, u svojoj aktivnosti, bio dosledan i istrajan, kralj Ladislav pokazivao je dosta dobre volje da njegovu vernost i vidno nagradi, makar i sa povlasticama, koje su u poslednje vreme ostajale češće na hartiji nego mogle biti ostvarene. Pošto je Hrvoje sam podigao grad Prozor Ladislav mu ga je 1406. formalno "poklonio" zajedno sa vrljičkom oblašću, a u isto vreme mu je poklonio i grad Zrinj nevernog Pavla Šubića, Sigismundova pristalice. Sandalju su isto tako bili "darovani" gradovi Drežnik, Slunj i Cetin, koji su pripadali porodici Frankopana. Samoj kraljevini Bosni Ladislav je, na želju jedne deputacije, koja je bila došla u ime kralja i plemstva, 26. avgusta 1406. odobrio one bliže neodređene, ali u mašti i tradiciji velike granice, koje je imala u vremena već polumitskog Kulina bana. Kralj Ostoja je živeo za to vreme povučeno, bez veće vlasti, kao "bivši kralj", kako ga naziva zbor bosanske gospode. Bilo je vrlo veliko iznenađenje, kad se u septembru te godine obratio Dubrovniku, svom krvnom dušmaninu, gradu koji je najviše doprineo njegovom padu. Hteo je da se izmiri s njim, vrlo verovatno zbog toga, što je bio nezadovoljan svojim položajem i tražio izlaza. Dubrovnik mu je odgovorio ljubazno, naglašujući da je stara zavada predata zaboravu. Učinili su to ponajviše s toga što su znali da Mađari ističu Ostoju zato jer nisu trpeli Tvrtka. Odobrili su mu i da može doći u njihov grad slobodno kad mu god bude po volji. Te veze izazvale su proteste bosanskih velikaša; za Sandaljev, na primer, znamo pouzdano. U novembru te godine tražili su Hrvoje i Sandalj sami, da Republika stavi na raspoloženje Ostoji jedan svoj brigantin, jer želi da napusti Bosnu. Zašto? Tačnog odgovora, na žalost, ne možemo dati, ali se to, donekle, može tumačiti opštim stanjem u zemlji.

Strana 8 od 13 PrvaPrva ... 678910 ... PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Istorija SFRJ
    Autor Lady S u forumu Istorija
    Odgovora: 23
    Poslednja poruka: 11.07.2016, 11:21
  2. Istorija Windows-a
    Autor goldie u forumu Softver
    Odgovora: 1
    Poslednja poruka: 11.09.2011, 13:16
  3. Istorija neposlusnosti...
    Autor dankaBg u forumu Filozofija
    Odgovora: 4
    Poslednja poruka: 24.07.2010, 19:44
  4. Odgovora: 70
    Poslednja poruka: 12.06.2009, 16:27
  5. Istorija Jezika
    Autor dule_legenda u forumu Istorija
    Odgovora: 25
    Poslednja poruka: 17.12.2008, 22:58

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •