Istorija Srbije - Strana 9
Strana 9 od 13 PrvaPrva ... 7891011 ... PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 121 do 135 od ukupno 186
  1. #121

    Odgovor: Istorija Srbije

    Mađarska prevlast u Bosni i Srbiji

    2.deo
    Mađari nisu dali da se Bosna uspokoji. I to, nema sumnje, s planom. Iako se kralj Sigismund 1406. god. nalazio u ratu sa Austrijom, on, ipak, nije hteo ostaviti ni Bosnu na miru, da se u njoj ne bi ustalilo novo stanje. Kako sam, zbog tog rata nije mogao krenuti na vojnu on je uputio u Bosnu čuvenog avanturistu Pipa Spana ili Filipa de Skolaris, oprobanog ratnika za koga se pretpostavlja da ga je zapamtila i naša narodna epska poezija u licu Filipa Mađarina. On je sa mađarskom vojskom prodro u Bosnu, pustošeći, sve do Bobovca i tu zaseo. Možda je Ostoju uvredila kakva njegova bezobzirnost ili uopšte tako neprijateljsko posredovanje Mađara. Međutim, on je ipak ostao. Ako popusti Bosnu on gubi sve, naročito ako je napusti razišavši se s Mađarima; a ako, gutajući, ipak ostane s njima bilo je nade da potisne i zameni Tvrtka. Da je ponovo pokušavao dvostruku igru vidi se potom, što je ponovo ušao u veze s Hrvojem. Ovom se i izvinjavao da nije došao u Dubrovnik s toga, što nije imao poverenja u Dubrovčane.

    Mađari su nastavili ratovanje i sledećih godina, iako su Turci u leto 1407. pokušali da između njih posreduju za mir. U avgustu krenule su dve mađarske vojske na Bosnu starim historiskim putevima, dolinom Vrbasa i dolinom Bosne. Prva nije imala uspeha, dok je druga došla do Bobovca, u kom ih je dočekao Pipo Spano. Ratovanje je potom naglo prekinuto zbog kraljeve bolesti, ali s tim da se naskoro nastavi. Novi papa Grgur XII, koji se nije hteo mešati u spor između Sigismunda i Ladislava, dao je u jesen 1407. mađarskom kralju svoj blagoslov za vođenje rata protiv svih nevernika i otpadnika u njegovom susedstvu. Već u aprilu 1408. sišao je Sigismund do Đakova da lično pregleda sve pripreme za veliku ofanzivu, a u maju je prešao Savu i u Doboru udario tabor. Glavna borba počela je tek u septembru, kad je pribrao veliku vojsku od 60.000 ljudi, u kojoj se, uz Mađare, nalazilo i dosta Poljaka. Pred tolikom silom Bosna je, najzad, morala pokleknuti. I to bez duga otpora. Sigismund je mnoge velikaše zarobio, a mnoge pobio, ne štedeći ni staro ni mlado, ni muško ni žensko. Porušio je i mnogo kula i gradova. Da ih je naterao sve na pokornost razume se samo po sebi. Dubrovačka čestitanja upućena su kralju 24. oktobra; znači da je sve bilo svršeno za mesec dana. Međutim, glavne bosanske vojvode, i to one po Mađare najopasnije, Hrvoje, Sandalj i knez Pavle ostadoše nepovređene, ne znamo da li slučajem ili svojom veštinom. Ne znamo da li su oni svi i učestvovali u nekoj odlučnoj borbi, ili su se držali svojih teško pristupačnih planina, gde ih Mađari nisu mogli lako slediti. Isto tako održao se i kralj Tvrtko.

    Ovog puta kralj Sigismund hteo je da pobedu iskoristi do kraja, pa je u Bosni ostavio jedan deo vojske kao jemstvo, da će se novo njim stvoreno stanje i održati. Sigismundova pobeda bila je neosporna. Ona je s toga morala delovati, i to na sve, pa među njima i na one koji nisu bili neposredno pogođeni. Već krajem 1408. god. Hrvoje se pokorio Sigismundu, a s njim verovatno i ostala vlastela. Znajući im vrednost Sigismund ih je lepo primio i potvrdio im sve stare posede i titule sem onih, koje su bile date na štetu njegovih pristalica Šubića i Frankopana. Na uspomenu ove pobede kralj ustanovi odličje "Zmajeva reda" i među ostalima odlikova njim i despota Stevana i Hrvoja. Kad su stigli na kraljev dvor u Budim on je Hrvoja uzeo čak za krštenog kuma svoje kćeri.

    Ali vrlo brzo u zemlji nasta teška reakcija, koja nije imala samo karakter ličnih obračunavanja, nego i načelan. Ostoja se bio digao da skrši Tvrtka, već i inače teško pogođena ovim porazom. Posle mađarske pobede on se osećao kao gospodar situacije. Tvrtko se sad nije ni video ni čuo, isto kao ni Ostoja posle 1404. god. Ne znamo čak ni gde se sve nalazio. Za vernu službu Ostoja je nagradio braću Radivojeviće, Đuru i Vukića, davši im Omiš sa Primorjem sve do Žrnovnice, oblast Luku na Neretvi, i ceo kraj na desnoj strani Neretve od Radobolje i Blata do Imotskog. Tim poklonima osetio se pogođen Hrvoje, koji je to smatrao kao svoju sferu i domenu, pa je odmah počeo borbu protiv njih. Uz Ostoju je pristao Sandalj i knez Pavle, koji se behu odvojili od Hrvoja. U svojoj politici oni su računali i na pomoć Turaka; naročito se u tom pravcu počeo opredeljivati Sandalj, koji je želeo da suviše jakom pritisku Sigismudovom da izvesnu protutežu.

    Isto tako odlučnu pobedu behu izvojevale i Sigismundove pristalice u Primorju. Kad je video neuspeh svoje stranke kralj Ladislav se odluči da digne ruke od dalje aktivnosti na ovoj strani i da svoja "prava" ustupi, odnosno proda, drugima. Samo je, da bi isterao veću cenu, počeo življu akciju sa svojom flotom. Posle dužih pregovora on je 9. jula 1409. prodao Mlecima za 100.000 dukata svoje posede u Dalmaciji i svoja prava na tu zemlju. Napustio je tako sve prijatelje i saradnike, koji su se zbog njega izlagali teškim krizama, i sa potpunim neuspehom likvidirao je svoju balkansku politiku, koja je znatno iscrpla snagu naših ljudi i država u borbi od četvrt veka i mnogo doprinosila slabljenju njihove otporne snage prema Turcima.

    Za to vreme nije ni Srbija bila pošteđena od potresa, samo što oni nisu poticali od spoljašnjih neprijatelja nego zbog unutrašnjeg razdora. Kneginja Milica, u kaluđerstvu prozvata Evgenija i posle u velikoj skimi Jevrosima, umrla je 11. novembra 1405. i sahranjena je u njenoj ukusnoj zadužbini Ljubostinji, koju je zidao popularni neimar Rade Borović. Kao dobra majka ona je znala da utišava sukobe koji su izbijali između njenih sinova, Stevana i Vuka, i da mlađega Vuka odvraća od naglih koraka i zlih nauma. Posle njene smrti osetilo se brzo da se izgubio njen autoritet i blagotvorni pomirljivi duh. Vuk se ponovo razišao s bratom, tražeći za sebe polovinu države. Pomagali su ga sestra Mara Brankovićka i sin joj Đurađ kojima Stevan beše oduzeo nešto zemlje oko Sitnice, a prihvatili su ga odmah Turci, koji su hteli da oslabe Stevana i suzbiju njegovu mađarofilsku politiku. Vuk je lično otišao kod Bajazitova naslednika Sulejmana i sa turskom vojskom krenuo na brata. Tursku vojsku vodio je najiskusniji turski vojskovođa toga vremena, stari Evrenos-beg, pobeditelj Srba na Marici.

    U jednoj svojoj povelji iz 1406. god. beše se Stevan, s izvesnim ponosom, pohvalio, kako ga Bog "prevede od pokornosti na slobodu i od manjeg prestola na viši". Oslobođen izvesno vreme od pritiska Turaka, obogaćen dobitkom Mačve, Beograda i oblasti južno od Kopaonika, sa lepim prihodima iz bogatih rudnika, on je bio upravo počeo da sređuje Srbiju i da joj zalečuje rane. Posle sloma Ugarske on je bio nada i utočište boljeg dela Bugarske i ostale slovenske kaluđerske inteligencije; na njegov dvor su dobegavali obeskućeni bugarski prinčevi. On je sam, ljubitelj knjige i prosvećenosti, "novi Ptolemej", kako su ga zvali neki obrazovani savremenici, bio čovek s književnim smislom. Njegovo Slovo ljubavi ide u vrlo dobre spise naše stare književnosti. Manastir Manasija, lepa njegova zadužbina, očuvana sve do danas, nekad pravi grad sa jakim bedemima i odbranbenim kulama, zidana 1407-1418. god., postala je središte takozvane resavske škole, koja je, u tradiciji pokreta bugarskog patriarha Jevtimija, tražila reviziju starih prevoda bogoslužbenih i drugih spisa, izvodila reformu pravopisa, i poticala novu književnu aktivnost. U njegovoj zemlji, tada, napisana je prva slovenska gramatika, pretenciozna, složena, nedovoljno orginalna, ali podesna kao početak za dalji rad. Iz Srbije taj se pokret preneo u Rumuniju i posle u Rusiju. U Rumuniju i Rusiju prodiru i naši književni spisi i vrše tamo osetan uticaj. Rumunska crkvena arhitektura pokazuje više nego jedan ili dva uticaja srpske moravske škole; čitavi njihovi manastiri, kao Kozja na primer, proste su kopije naših. Naš monah Nikodin Grčić postaje krupna ličnost i rumunske kulturne historije, skoro ne manje nego naše.

    Taj lepi i korisni polet imao je da omete ovaj bratski napadaj pod turskim zastavama. Konstantin Filozof s bolom priča o pustošenju zemlje i pometenosti među stanovništvom. Stevan je ostao osamljen i nije mogao zaustaviti Turke, koji su prodrli do blizu Beograda. Mir je sklopljen 1409. god. samo tako, što je Stevan odelio Vuku južnu polovinu Srbije sa Kruševcem, a sebi zadržao severnu. Bogate prihode Novog Brda delili su po pola. Vuk je, zajedno s Brankovićima, priznao tursku vrhovnu vlast, a Stevan je ostao i dalje na svojoj liniji držeći se uz Mađare.

  2. #122

    Odgovor: Istorija Srbije

    Mađarska prevlast u Bosni i Srbiji

    3.deo
    Srećom, ova podvojenost nije dugo trajala. Sultan Sulejman beše pravi saroš, strasno odat piću i u izvesnim časovima potpuno neuračunljiv. Hoteći da proširi svoju moć i u Maloj Aziji došao je u sukob i s braćom Muhamedom, zvanim Kiridžijom i Kriščijom, i Musom, koji behu uspeli, da, iza Tamerlanove smrti, prilično uspostave pokolebanu tursku vlast. Braća prenesoše brzo borbu u Evropu. Musa, s pomoću Vlaha, savlada Sulejmanovu vojsku i u februaru 1410. kod Jambola i pozva i despota u borbu. Stevan nije imao razloga da štedi lanjskog protivnika i uputio je svog vojvodu Vitka, da pomogne Musu. Vitko je s Musom sklopio i pismen sporazum, da ta saradnja ne ostane bez nagrade. Musin uspeh beše pokolebao i Vuka i Đurđa, te i oni pređoše na njegovu stranu. Sva saveznička vojska stiže pod Carigrad, gde je imala da se bije odlučna borba. Pred grčku prestonicu došlo se s toga, što je car Manojlo bio uz Sulejmana i tako izazvao kretanje saveznika u tom pravcu. Pred samu borbu nestalni Vuk pređe Sulejmanu i duboko tim uvredi i ozlojedi Musu, koji ga oglasi kao izdajnika. Na Vidov dan 1410., u oštroj borbi, Sulejman potuče Musu i njegove drugove. Čini se, da se naši ljudi nisu mnogo zalagali i da su održavali neke veze s Grcima. Car Manojlo je, odmah posle borbe, poslao svoje lađe po Stevana i ovaj je svratio u Carigrad, gde je i opet bio vrlo ljubazno dočekan. Odatle je lađom otišao u Vlašku, pa, opremljen od vojvode Mirče, stigao u Srbiju. Sulejman je za to vreme uputio Vuka u Srbiju, da uzme vlast nad celom zemljom. Ali ni Musa nije mirovao. On je u Trakiji, oko Marice, prikupljao ostatke svoje vojske i nove pristalice. Obavešten o Vukovom povratku, Musa mu je, da se osveti, spremio zasedu. Blizu Filipopolja, 4. jula, Vuk i Lazar Branković behu uhvaćeni i domalo pobijeni. Vojska Sulejmanova, zajedno sa Đurđem Brankovićem, stiže dockan da ih spase. Ona je uspela samo toliko, da je ponovo, nedaleko od Jedrena, 11. jula, potukla i novu Musinu vojsku. Sulejman je dozvolio Đurđu, da za osvetu spali ceo Filipopolj.

    Razbijeni Musa pobegao je u Vidin, a odatle je došao u Srbiju, pod despotovu zaštitu. Tu nije ostao dugo. Pribravši se, i dobivši nešto pomoći, on je ponovo prodro sve do Filipopolja i zauzeo taj grad. U njemu se svirepo obračunao sa svojim grčkim protivnicima. Njegove osvete i borbe sa Sulejmanom i njegovim ljudima bile su uopšte strahovito bezobzirne i pune krvološtva. Nešto ta azijatska upornost i bestialnost, a nešto i lični poroci Sulejmanovi, od kojih mu je pijanstvo sa momentima neuračunljivosti stvorilo dosta neprijatelja, učinili su mnogo, da je Musina strana postojala sve jača, dok se jednog dana ne nađe uza nj veći deo vođa i vojske bratove. Uplašeni Sulejman pokušao je da se spase u Carigrad, ali je na begu bio uhvaćen i udavljen (u februaru 1411.).

    Kad se dočepao vlasti Musa promeni svoje držanje prema Stevanu. Odreče sva ranija obećanja i primljene obaveze. U isto vreme zapreti i Vizantiji, tražeći od nje velike ustupke. Car Manojlo, u nevolji, obrati se Musinom bratu Muhamedu u Aziji, koji nije bio s njim u ljubavi, i ponudi mu savez. Za svaki slučaj, hoteći da Turke zabavi međusobnom borbom, dade proglasiti za novog sultana Sulejmanova sina Orhana, pa ga posla u Selimvriju. Musa odmah požuri da zauzme taj grad, vodeći sa sobom i Đurđa Brankovića kao glavnog pretendenta protiv Stevana. Znajući za to, a možda i u kakvoj tajnoj vezi sa Vizantijom, Stevan je krenuo s vojskom na istočnu stranu. Ušao je u pirotsku oblast i počeo osvajanja. Musi nije moglo biti u interesu da uz tolike neprijatelje dobije kao otvorenog protivnika još i srpskog despota i s toga mu ponudi pregovore. Bojeći se, da kao cena tih pregovora ne pane njegova glava, a izgubivši i inače veru u prevrtljivog i naprasitog Musu, Đurađ namisli da se sam, preko majke, izmiri sa ujakom. Možda mu je sinulo pred očima, da sva ta njegova politika porodične osvete ne vodi u stvari nikakvoj njegovoj koristi a doprinosi opštem rasulu, a svakako mu je bilo i dodijalo to unižavajuće potucanje i udvorištvo. Musa je nešto ili načuo o tom ili je primetio neke promene kod Đurđa. S toga pokuša da ga otruje. Kad je dobio otrov Đurađ mu je brzo osetio dejstvo, pa je upotrebio za vremena lek i spasao se. Odmah potom, insceniravši uzbunu, prebeže sa svojim ljudima u Selimvriju, tamošnjim Grcima i Orhanu.

    Orhan i Đurađ, pomagani od Vizantije, počeše da spremaju ustanke na više strana. Nije ostao neaktivan ni despot Stevan, koji je hteo da se koristi ovim turskim neredima. U đustendilskom i skopljanskom kraju turski zapovednici s tih strana napustiše Musu i pridružiše se Stevanu. Ali ovaj nije pomagao Orhana i njegovu akciju, nego za novog sultana istaknu Dauda Saudžijeva, turskog princa i emirskog rođaka, i krenu vojsku da ga pomaže. Da se osveti despotu udario je Musa iznenada, početkom zime 1412., na Srbiju. Oplenio je vranjski kraj i napao Novo Brdo, ali je tu bio odbijen, zahvaljujući, među ostalim, i borbenom otporu dubrovačkih trgovaca toga grada. Kad je čuo da stiže gradu u pomoć sam despot Musa ga nije hteo sačekati, jer je želeo da sačuva snagu za opasnije borbe. Za to vreme, imajući Solun kao bazu, Orhan je pripremao protiv njega veliku akciju. Ali je Musa bio brži i odlučniji. Njegova vojska slomila je brzo protivnika, a izdajom je pao Musi u ruke sam Orhan, koji je, za kaznu, bio oslepljen. Musa je pokušao da osvoji i Solun, ali mu to nije pošlo za rukom. U Solunu se tad nalazio i Đurađ Branković. Posle Orhanova sloma, u mnogom prečišćen i sa bogatim iskustvima, Đurađ se rešio da se vrati u Srbiju i izmiri sa ujakom. Stevan ga je primio srdačno i dao mu, od prvog dana, vidan i ugledan značaj. Tako je Srbija, posle punih deset godina mogla sad počinuti od građanskog rata i unutrašnjih kriza i predati se sva toliko potrebnoj privrednoj i moralnoj obnovi.

    Sa Bosnom to nije bio slučaj. Posledice građanskog rata i ličnih i načelnih protivnosti osećale su se u zemlji veoma dugo i ona nikako nije mogla da se smiri. Sem toga u Bosni, na čelu države, nije bilo čoveka sa čvrstinom i ugledom jednog Stevana Lazarevića koji bi mogao da naturi zemlji svoju volju. Kralj Ostoja je zapamćen kao vladalac koji je već jednom pretrpeo brodolom i koji se na vlast vratio ne svojim sposobnostima nego tuđom pomoću. U samoj zemlji bilo je drugih lica i snagom i ugledom jačih od njega. Pored "vicekralja" Hrvoja isticao se sve više energični Sandalj. God. 1406. on se javlja kao gospodar Kotora, pomagan po svoj prilici od oba kralja, napuljskog i bosanskog, sa željom da suzbije mletačka nastojanja na toj strani. Iz svog tvrdog orlovskog Ključa kod Gacka on je proširio svoju moć i na istok, uspevši da dobije Onogošt. Do bosanske katastrofe od 1408. god. on nije vodio neke samostalne politike u odnosu prema mađarskoj kruni, nego se u glavnom oslanjao na Hrvoja; ali otkako je ojačao i sagledao mnogo nedoslednosti i neveštine u Hrvojevom vođstvu on je počeo da se odvaja od njega i da sam bira svoj put.

    Kad je u jesen 1410. god. došlo do rata između Mletaka i kralja Sigismunda, koji nije hteo da prizna Republičinu pogodbu sa kraljem Ladislavom, Sandalj se u tom sukobu opredelio za Mletke. On je, i pored povlačenja Ladislavljeva, ostao i dalje njegov prijatelj. Znajući da bi mu to moglo doneti velikih neprilika od strane kralja Sigismunda i njegovih pristalica on se već unapred bio rešio, da u tom slučaju traži naslona na Turke. Činilo mu se, da oni na Balkanu postaju sve važniji i odlučniji činilac i da više mogu od Sigismunda. Sem toga, postupci mađarskih ljudi u Bosni ogorčili su mnoge ljude i oni su nalazili da ni pritisak turske vlasti ne bi bio mnogo gori. Na Sandalja je svakako rđavo delovalo i to što je Sigismund suviše pažnje poklanjao Hrvoju i što je ovaj, sa njegovim pristankom, proširio svoju vlast i u istočnoj Bosni. God. 1409. on je držao u svojoj vlasti Srebrenicu, Srebrenik i Kušlat, a sam je tamo podigao gradove Susjed i Brodar. Sa Sandaljem i drugim nezadovoljnicima, kojih nije bilo malo, držao se i kralj Ostoja, koji je od kraljevske vlasti imao gotovo samo ime.

    Ovakva situacija u Bosni dade povoda kralju Sigismundu, da se reši na još jedan pohod protiv te zemlje, kako bi učinio kraj toj nezavisnosti. U proleće 1410. ušla je doista mađarska vojska ponova u Bosnu, vođena od Pavla Bešenjija. Dubrovačke vesti tuže se, da su mađarske posade iz tvrdog i lepog Vranduka provaljivale u susedna mesta i vršile nasilja nad njihovim trgovcima. Sa zapada vodio je drugu vojsku herceg Hrvoje. Kralj Sigismund stigao je lično u Bosnu tek krajem avgusta. Njegovoj akciji u Bosni pomagao je s istočne strane i despot Stevan. Glavne vođe opozicije behu Sandalj i Pavle Radenović. Da bi došao do sredstava za borbu, a verovatno i s toga što ih zbog Hrvoja nije mogao održati, Sandalj je u jesen prodao Mlečanima za 5.000 dukata svoje dalmatinske gradove Ostrovicu i Skradin.

  3. #123

    Odgovor: Istorija Srbije

    Mađarska prevlast u Bosni i Srbiji

    4.deo
    Sigismund je hteo da na nesumnjiv način utvrdi svoje pravo stečeno Đakovačkim Ugovorom; tako mu se činilo i da će najodređenije rešiti teškoće bosanskog pitanja. Taj nesumnjivi način bio bi da on sam uzme bosansku krunu. S toga se i odlučio, da se u trećoj desetini oktobra 1410. kruniše za bosanskog kralja. U Dubrovniku je tim povodom 21. oktobra donesen zaključak, da mu se pokloni 1.500 dukata. Tim aktom Sigismundova krunisanja imao je biti likvidiran i Ostojin položaj. Hrvoje je i poručivao Splićanima da je kralj ponovo svrgnut i da ga oni liše imanja, koja je posedovao u njihovu gradu. Na žalost, zbog oskudice izvora, mi danas ne znamo sigurno, da li se Sigismund doista krunisao te godine bosanskom krunom ili je, u poslednji čas, zbog nekih nepoznatih razloga odustao od toga. Znamo samo to, da se 5. novembra Sigismund nalazio kod Rače na Drini, a da je, istog meseca, u Hrvojevoj oblasti Sane držan zbor bosanske gospode, kome su prisustvovali i Sandalj i Pavle. Da se Sigismundovi protivnici nisu osećali potpuno slomljeni vidi se najbolje po tom, što je, odmah po njegovom odlasku došlo do pobune protiv njegovih garnizona. U Srebrenici su, u borbi, stradali i dubrovački trgovci, koji su bili na mađarskoj strani. Znamo pouzdano, da su bosanske nezadovoljnike pomagali Turci i da se kod Sandalja turska vojska cenila na 7.000 ljudi.

    Kralj Sigismund odvojio je početkom 1411. god. jedan deo svoje vojske spremljene protiv Mlečana, da ponovo u Bosni povrati red. Krajem aprila mađarske čete bile su i opet gospodari situacije u zemlji. Bosanski velikaši, videći stradanja zemlje i sve teškoće s ovim borbama u vezi, ponudili su Sigismundu pregovore za mir. Popustili su jer su bili ostali sami, pošto su Turci bili zauzeti svojim borbama, a kralja Ladislava, kome su se uzalud obraćali, u taj mah su bila potpuno zauzela pitanja u samoj Italiji. Za Bosance je bila prava sreća, što je Sigismund, u borbi s Mlečanima, krajem leta pretrpeo nekoliko poraza, pa je postao mekši; a sem toga, njegov izbor za nemačkog cara, izvršen 21. jula 1411., učinio je, da je u odnosu prema svojoj opoziciji postao uopšte blaži. S toga je sporazum sa Bosancima, u oktobru 1411., ispao po ove sasvim povoljno. Ostoja je ostao kao kralj, ali izrično kao mađarski vazal, a Sandalj i Pavle izašli su potpuno neokrnjeni u svojim posedima. Sigismund je samo, za veću sigurnost, zadržao oblast Soli i Usore, poverivši prvu na upravu Ivanu Marotu (Maroviću), a drugu Ivanu Gari (Garjanskom). Ova činjenica, mislim, još ne daje dovoljno razloga zaključku L. Talocija, poznatog mađarskog historičara, da je Sigismund tada hteo "iz bosanskoga teritorija stvorit ugarske kotare i podijeliti ih među slavonsku, ugarsku i srijemsku gospodu".

    U ovim borbama herceg Hrvoje bio je potpuno na strani Sigismundovoj. On je lično optuživao kralja Ostoju, da sa Turcima i odmetnicima radi protiv apostolskog kralja Mađarske. Ali, za čudo, njegov uticaj nije tim porastao. Naprotiv. Opozicija protiv njega postajala je sve veća. Splićani nisu krili svoje nezadovoljstvo, koje je dolazilo nešto s toga, što im je za gradske knezove postavljao sebi odanu bosansku vlastelu, a nešto zbog njegovih oštrih mera protiv izvesnih njihovih građana. Ali je naročito radio protiv njega vojvoda Sandalj. Ovaj se pred kraj 1411. rastavio sa Hrvojevom sinovicom Katarinom i oženio se Jelom, udovicom Đurđa Stracimirovića Balšića, a ćerkom kneza Lazara. Uz političke protivnosti došle su i porodične, koje su sasvim zatrovale odnose među njima.

    Završivši na dosta strana svoje poslove s punim ili bar polovnim uspehom i postigavši lično najveći stepen do koga se moglo doći, kralj Sigismund beše odlučio, da na svom dvoru, u Budimu, na Duhove 1412., iskupi celo društvo vladara, s kojima je bio prijatelj i saveznik, i sve knezove i veće vojvode, koji su mu priznavali vrhovnu vlast. Na budimskom dvoru stekoše se poljski kralj, despot Stevan, kralj Ostoja, austriski hercezi i mnoge druge ličnosti, a među njima i Hrvoje, Sandalj i knez Pavle. Bosanski velikaši, koji su došli sa ženama i sa pratnjom, upadali su u oči na tom skupu, a njihovi junaci istakoše se u svečanim turnirima, u mnoštvu stranih vitezova, kao ljudi od mača i veštine. Ali se, ipak, najviše istakao despot Stevan, "kao mesec među zvezdama", koga je kralj Sigismund za ratne usluge u poslednjim borbama obdario nekim gradovima i krajevima u Ugarskoj. Stevan je dobio gradove Satmar, Debrecin, Besarmenji i krajeve oko Nemeta, Nađi i Felzebanje i u biharskom i sabolskom komitatu. Krajem 1412. god., u novembru, Sigismund se nalazio negde oko Zvornika, možda na području braće Zlatonosovića, bosanske vlastele toga kraja, u susedstvu Sreberenice. Verovatno je tada on taj, najbogatiji, grad Bosne predao Stevanu, kao najlepšu nagradu. U posedu Srbije Srebrenica se pominje prvi put 2. oktobra 1413.

    Ove česte borbe i meteži sasvim su pokvarili unutrašnji poredak. Ljudi se behu ostrvili i podivljali. Pljačke, razbojništva, ubistva postadoše skoro redovna pojava. Dosta je samo navesti, da je u maju 1412. sam knez Vuk, nećak kralja Ostoje, učestvovao u ubistvu i pljačci jednog dubrovačkog trgovca. "Hode naši po Turcima i po drugim paganima", tužila se Republika Ostoji, "pa nigde tolika zla ne učiniše našim koliko tuda". Kako se strasti u zemlji nisu stišale ni posle ovih borbi i vidnih gubitaka za Bosnu, to se stanje nije popravilo ni iza 1412. god. Bosna je sve više postajala zemlja haosa, u kojoj je stanovništvo patilo skoro podjednako i od tuđih i od sopstvenih nasilnika.

    Na politiku Sandalja Hranića nesumljivo je uticao njegov šurak, despot Stevan, odlučni pristalica Sigismundov. Mudra, i lepo obrazovana gospođa Jela, vaspitno je delovala na karakterne osobine malo sirovog bosanskog vojvode, koji je, ipak, važio kao lično pitomiji od Hrvoja. Dubrovčani, u jednom svom pismu iz 1412. god., izrično kažu, da despot i Sandalj potpuno drže se zajedno. To je približavanje Sandaljevo Sigismundu otuđivalo Hrvoja od budimskog dvora. Ono je, u isti mah, pokazivalo koliko u njihovoj politici nije bilo dosledne načelnosti, i koliko su više preovlađivali lični momenti i lične ambicije. Za lične interese, a ponekad i za lične ćudi, žrtvovalo se sve, bez obzira kako će to delovati na ljude i uticati na moralne osobine u državi.

    Početkom 1413. god. prodro je sultan Musa u despotovu državu. Neposredan povod za napadaj, sem želje za osvetom zbog Stevanova i Đurđeva držanja, dalo mu je to, što se odmetnuo od njega Hamza, gospodar gradova Svrljiga i Sokoca, i prišao Srbima. Musa je išao na Srbiju duboko kivan, sa namerom da je skrha i onesposobi za dalje akcije. Hteo je čak da u nju, posle pobede, dovede nove turske doseljenike i da razbije srpsku etničku celinu. Savladavši Hamzu u Sokocu on je odmah dao premeštati srpsko stanovništvo odatle na drugu stranu. Kad je upao na despotovo područje osvojio je čitav niz gradova Bolvan, Lipovac, Koprijan i Stalać. I ta je sva naselja raskućio isto kao i ona oko Timoka. Za vreme ovih borbi naročito se istakao branilac Stalaća, hrabri vojvoda Prijezda. On je izgoreo zajedno sa svojom kulom nehoteći se predati. Narodno predanje i pesma kazuju, da je zajedno sa ženom skočio u Moravu, kad je video da Turci iz podruma, tajnim kanalima počinju da prodiru u grad. Iako je Morava, dok joj je oko izvorišta i slivova bilo mnogo šume, imala više vode nego sad, ipak je taj skok, iz dosta udaljenog grada, bio prosto nemoguć.

    Despot Stevan obratio se odmah za pomoć Muhamedu i ostalim prijateljima. Stigoše mu vojvoda Sandalj, mačvanski ban Ivan Morović i raniji odmetnici Musini, a odazvao se i Muhamed. Musa je pohitao da zapreči spajanje Muhamedove vojske sa Stevanovom, ali nije uspeo. Muhamed ga je vešto obišao i stigao u Kruševac. Iz tog mesta krenula je saveznička vojska, pod despotovim vođstvom, prema jugu i doprla je do Novog Brda. Tu se zaustaviše despot, Sandalj i Morović, a ostala vojska pođe i dalje, vođena od Đurđa Brankovića i Muhameda. Odlučna borba bila se pod Vitošem, na reci Iskru, kod sela Čamorlu. Đurađ Branković, uz koga se nalazio čelnik Radič, "čovek najhrabriji i najmudriji i koji je mnogo svršavao lepim rečima", veštim udarcem s boka odluči pobedu za saveznike. U turskoj vojsci bilo je mnogo nezadovoljstva i izdaje i s toga je njena borbena vrednost bila znatno oslabljena. Poraženi Musa naže u beg, ali ga potere stigoše i udaviše (5. jula 1413.).

    Pošto je dobio presto pomoću saveznika Muhamed I se lepo odužio svojim pomagačima. Despot dobi Znepolje i grad Koprijan i "druge oblasti", koje se ne pominju izbliže. Srbija je posle toga duboko odahnula. Đurađ Branković, potpuno izmiren sa Stevanom, oženio se po drugi put 1414. god. Irenom Kantakuzenovom i približio se Vizantiji i hrišćanskom savezu. Sa Stevanom zajedno on se sad trudio da oporavi Srbiju od svih ovih ratnih nevolja, koje su zadešavale zemlju od spoljašnjih i unutrašnjih neprijatelja. Za punih osam godina posle ovog - slučaj tako redak u našoj prošlosti - Srbija je, nesmetana ni od kog, uživala blagodeti mira i postala pitomo i mirno sklonište za mnoge stradalnike iz okolnih oblasti. Agrarna zemlja lako se lečila, i nije čudo što je despotovina, sa svojim bogatim i plodnim krajevima uskoro procvala i u materijalnom pogledu bila potpuno sređena. Početo delo privredne i kulturne obnove moglo se mirno da nastavlja. Na više strana u zemlji nikoše novi manastiri, manje velelepni nego oni u državi Nemanjića, ali ipak važni kao nova kulturna središta (Veluće, Tresije, Blagoveštenje blizu Ždrela, Vinča i naročito lepi dekorativni Kalenić). Despot je naročito razvio i ulepšao Beograd i napravio već tada od njega u svakom pogledu prvi grad Srbije. Kulturno i politički Srbija odavno nije bolje stala kao u drugoj periodi Stevanove vladavine.

  4. #124

    Odgovor: Istorija Srbije

    Bosanski razdori

    1.deo
    Dok je Srbija tako polako dolazila sebi Bosna je sve više postajala poprište ogorčenih ličnih obračuna i građanskih ratova, u kojima su ljudi sve više dolazili do uverenja, da je, u zadovoljavanju ličnih ambicija i prohteva, sve dopušteno. Izgubila se svaka ideja vodilja i svaki načelan stav. Grabio je koliko je i šta je ko mogao; udruživao se s kim je ko hteo; kidisavao je na koga se kome prohtelo. Etička i moralna osećanja bila su iz osnova pomerena.

    Kad je Sandalj Hranić otišao u Srbiju da pomogne svom šuraku, despotu Stevanu, protiv Muse upotrebio je tu priliku Hrvoje Vukčić da, u maju, provali u nebranjene Sandaljeve oblasti i da ih opustoši. To je izazvalo opšte proteste protiv njega. Jedno, jer je podvig sam po sebi bio neviteški, a drugo što je izveden protiv prijatelja kralja Sigismunda u času tada već simpatične borbe hrišćana protiv Turaka. Protiv Hrvoja odmetnuo se među prvima Split, prikazujući ga kao surovog bibliskog faraona. Kralj Sigismund, koji je već i pre dobio nepovoljne vesti o njemu, ovlasti Dubrovčane, te oni 17. jula posedoše davno željena ostrva Korčulu, Brač i Hvar, iako to nije bilo pravo u Bosni ni Hrvojevim protivnicima. Ozlojađeni Sigismund oduzeo je Hrvoju i župu Sanu i ustupio je knezovima Blagajskim. On je otvoreno optuživao Hrvoja kao buntovnika i izdajnika radi veza sa Turcima "na propast naših kraljevina i čitavoga hrišćanstva". Uputio je protiv njega i dve vojske, u Slavoniju i Hrvatsku. Hrvoje je pokušao da se brani i tražio je da bude izveden na sud kao vitez zmajeva reda. Njegovo obračunavanje sa ličnim protivnicima to još nije neprijateljstvo prema kralju, a još manje izdaja. Prilično uplašen on se obraćao kraljici Varvari, ženi Sigismundovoj, da ga ne odbijaju i nevina ne osuđuju, i da ga ne gone u ogorčenje i krajnost, jer će, prisiljen, morati najzad da traži pomoć gde je bude mogao naći. U ostalom, "pretio ja ili ne", poručivao je on u Budim, "Bošnjaci hoće da se združe s Turcima". Ali njegova pisma i poruke nisu ni stizali do Sigismunda, niti su inače imali kakva dejstva. Sigismund je nekad davao čak Hrvojevim protivnicima, da ih oni čitaju i da na njih odgovaraju kako znaju. Njegova nemilost bila je potpuna.

    Kad je video da su svi njegovi pokušaji za opravdanje ostali uzaludni Hrvoje odluči da se odupre silom. U prvom redu ponudio je savez Mlečanima. Ali Republika, izmučena dugim ratovanjem sa Mađarima, baš je u to vreme vodila poslednje pregovore za mir i nije bila nimalo voljna da, pomažući Hrvoja, otežava svoj položaj. Hrvoje je onda molio, da se bar posreduje za nj kod Sigismunda i Sandalja. Kad ni to nije uspelo on se obratio Turcima, sa kojima je imao veza i pre toga.

    Pod vođstvom Isak-bega krenuli su Turci za Bosnu u junu 1414., i preko Sandaljeve zemlje otišli su u Hrvojevu oblast. Tu su se razdelili. Jedan deo pođe dolinom Bosne prema Dubočcu; drugi ostade u Uskoplju, u Hrvojevom kraju; a treći se uputi preko Bosanske krajine prema Zagrebu. Sandalj se za to vreme bio povukao u planine i čekao razvoj događaja. Jedan hrvatski pisar, Bartol Krbavac, zapisao je te godine s ogorčenjem kako je vodio rat "nečastivi Hrvoj z Bosnami i z Beneci i s Turki na krala ugarskoga Žigmunda, ki verno staše za čest kerščansku".

    S Turcima zajedno pojavio se ovog puta u Bosni i kralj Tvrtko II. On je pokušao, kao stari protivnik Mađara, da pomoću Hrvoja i Turaka povrati svoju vlast. U avgustu 1414. Tvrtko je već stekao izvestan autoritet u zemlji, jer vidimo da Dubrovčani prete knezu Pavlu i njegovim ljudima, da će se tom kralju potužiti zbog pljačkanja njihove stoke. Kako je Tvrtko tek toga meseca stigao u Bosnu, to znači, da je stranka, koja mu je pripremila vlast i pomagala ga, bila dovoljno jaka da ga za tako kratko vreme i naturi kao gospodara. Kralj Ostoja se, međutim, nije udaljavao iz zemlje, nego se, kao i Sandalj, zadržavao negde u planinama ili u kom od tvrdih gradova. Da je bio bez pravog ugleda vidi se po tom, što dubrovački trgovci dozvoljavaju sebi slobodu, da mu prave neprilike i što sama Republika krzma da mu isplati određeni danak. Držanje Dubrovčana najbolji je barometar za procenu političke klime u susedstvu, a u Bosni naročito. Ostoju su podržavali Mađari; u jednoj povelji od 1. februara 1415. Sigismund naročito ističe njegove zasluge za mađarsku krunu i hrišćanstvo u borbi protiv Turaka. U samoj zemlji, zbog prisustva Turaka, Ostojin glas nije mnogo vredeo. Njegovi Vlasi stočari napadali su, i sa dubrovačkog zemljišta, na ljude Sandaljeve, i otvoreno su se izjašnjavali za Tvrtka. Turci su ostali u Bosni i preko zime 1414. i držali su u svojoj vlasti mnoge važne klance. Dubrovčani, koji su imali ići na čestitanje svadbe Đurđu Brankoviću izvinjavali su se za svoje zakašnjenje tim, što su Turci ugrožavali put preko Bosne.

    Krajem zime i početkom proleća 1415. stigle su u Bosnu nove čete Turaka. Dubrovnik i Ston bili su puni izbeglica, koji su tražili spasa. Turci su provaljivali i u Krajinu, do Omiša i čak do Šibenika, da tamo tobože brane Hrvojevo područje. Hrvoja su oni doista spasli. S njihovom pomoću on se spremao da preotme Split i molio je Mlečane, da ga pomognu flotom, a kao cenu te pomoći nudio im je Omiš. Mlečani na to nisu pristali, ali su ga pomagali oružjem i drugom ratnom opremom. Pun ponosa Hrvoje je poručivao u Dubrovnik kako odlično stoji.

    Zbog izvesnih zapleta u carevini veći deo turske vojske bio je krajem proleća 1415. povučen iz Bosne. Ali, ipak, bosanski krajevi, javljali su Dubrovčani u Budim, pokorni su Turcima "davajući danak gospodinu caru turskom da bi se sačuvali." Kralj Ostoja nije mogao da preduzme ništa, a vojvoda Sandalj branio se od Turaka tako što se otkupljivao velikim poklonima. Takvo stanje opredelilo je Mađare, da pokušaju popraviti položaj svoj i svojih ljudi. U toliko pre, što behu dobili pouzdane vesti, da se Isak-beg u Skoplju sprema na novi pohod ne samo na Bosnu, nego i dalje "prema Zapadu", u Hrvatsku i Dalmaciju. Mađarska vojska okupljala se od sredine jula pod Dobojem, u Usori. Na veliko svoje iznenađenje Mađari su našli ovog puta skoro sve bosanske velikaše protiv sebe. Izmirili se behu, oba od straha, čak i Hrvoje i Sandalj. Svi se behu složili, da im sultan potvrdi za kralja Ostoju; Tvrtko im nije nikako bio po volji. Verovatno je to kompromisno rešenje bilo doneseno, sem iz ličnih momenata, još i s toga, da bi se zemlji uštedela nova pustošenja. Bosna je često u nuždi priznavala vlast jačeg, da je prvom prilikom zbaci i poreče. Mađari se nađoše u vrlo teškom položaju. Od bosanske vlastele s njima pristade samo Vladislav Dubrovčić, gospodar usorskog grada Kovača. Drugi se združiše s Turcima. Početkom avgusta 1415. došlo je u Usori, kod Makljenovca, do teškog mađarskog poraza. Sve njihove glavne vođe dopadoše ropstva.

    Ovaj mađarski poraz pretstavlja važan datum u istoriji Bosne i mađarskog položaja na Balkanu uopšte. Ovom pobedom izbijaju Turci na prvi plan i u toj pokrajini i otpočinju pripremanje svoje velike ofanzive. Mađarski je prestiž znatno poljuljan i, u stvari, Mađari i na ovoj strani počinju prelaziti u odbranu. Njihov stari zamah je osetno skrhan. Bosanski velikaši u borbi protiv Mađara i ofanzivnog katoličanstva dobili su novog saveznika, koji je voljan da ih prihvati. Tradicionalna politika apsolutnog naslanjanja na Mađarsku nije više jedina i bezuslovna. To otsad unosi nov i vrlo složen elemenat u bosanske odnose. Mađarsko identifikovanje hrišćanstva s katolicizmom, kome su oni bili ne samo zatočnici nego i nosioci, učinilo je, da se vera počela smatrati ne kao duboko uverenje, nego kao politička potreba. I s toga ta vera, često silom naturana, nije ušla dublje ni u srca ni u duše. U Srbiji taj problem nije postojao. Savina organizacija crkve utkala je pravoslavlje u ceo državni sistem i napravila ga jednom vrstom nacionalne vere. U Srbiji se postavljala samo jedna alternativa: hrišćanstvo ili islam, Srbi ili Turci. U Bosni se, međutim, javljalo sad sve više pitanje: Turci ili Mađari kao vrhovni gospodari nad širokim slovenskim masama, koje su želele da žive same i slobodno, ali kojima se to, kroz celo trajanje njihove prošlosti, sem Tvrtkova perioda, nikad nije dalo. Oni su se stalno morali povijati pred silom. Ranije nisu imali mnogo izbora, a kad su ga imali, kao između Sigismunda ili Ladislava, oni su jasno dali razumeti da se približuju Ladislavu kao boljem i kao novom licu. Nadali su se od njega promeni, i to promeni na bolje. Sistem mađarskog pritiska bio im je od davnina već i suviše dobro poznat i dodijao. Sličan je slučaj bio i sad. I od Turaka se nadalo novom i boljem. Oni su im to i obećavali, upućujući svoju propagandu naročito seljaku. Vlastela, koja je uzmicala pred silom, osetila je u Turcima snagu i pristupala im je postepeno, nešto iz straha, a nešto iz računa. Svak ko je bio nezadovoljan ili tražio više koristi upotrebio je sad priliku da se u borbi između ta dva uticaja, turskog i mađarskog, nasloni na jednu ili na drugu stranu, ili, po potrebi i sticaju prilika, čas na jednu, a čas na drugu.

    Od ove pobede Hrvoje se nadao vrlo mnogo. Mislio je i da povrati svoju raniju vlast u Splitu i na ostrvima, i svoj posrnuli ugled u Mlecima i Napulju, i svoj uticaj u Bosni. Na skupu vlastele u Sutjesci, u avgustu te godine, on je vodio glavnu reč. Žigosan je bio sam knez Pavle Radenović. Na dan 23. avgusta njega je na Porsnoj Poljani kod Sutjeske, prilikom udešenog izleta, napala iskupljena vlastela pod vođstvom samog kralja Ostoje. Njegova sina Petra svezali su i poslali u bliski Bobovac, a samog Pavla su ubili Sandaljevi ljudi. Dubrovačkom poslaniku pravdao je Sandalj taj postupak tim, što je Pavle, "izdavao čitav svet", i Dubrovnik i samu Bosnu. U čem je bila njegova krivica ne da se pouzdano utvrditi; ali slični prekori mogli su biti upućeni dobrom delu skupljene gospode. Da je ta pogibija dala povoda novim trzavicama razume se samo po sebi.

  5. #125

    Odgovor: Istorija Srbije

    Bosanski razdori

    2.deo
    Sinovi ubijenog kneza Pavla, Petar i Radoslav, tražili su zaštite kod Turaka i oborili su se u prvom redu na Sandalja kao na očeva krvnika. U jesen 1415. upali su Turci ponovo u Bosnu, a posebno u Hum. Njihove pomoćne čete vodili su protiv Sandalja župan Đurađ i Stjepan Miloradović, glava jedne porodice, koja će docnije postati jedna od najpopularnijih u Hercegovini. Prema dubrovačkim izveštajima Turci su ovom prilikom bili i u vezi sa Hrvojem, koji je hteo da pomoću njih postigne željene uspehe u Primorju, a potajno, možda, i da se sveti Sandalju. Ali nije dočekao rezultat obračuna. Umro je aprila 1416., već prilično ostareo, posle života punog aktivnosti i avantura. Da bi učvrstio svoj položaj kralj Ostoja je uzeo njegovu udovicu Jelenu, a pustio je svoju, još živu, prvu ženu Kujavu. Hrvojev sin Balša bio je bez ikakve vrednosti i vrlo brzo je izgubio i očeve tekovine i svaki značaj među bosanskom vlastelom.

    Krvna zavada između Sandalja i Pavlovića uzela je bila opasne razmere. Čak su i sami Turci pokušavali da posreduju između njih, ali uzalud. U borbama su ogorčeni Pavlovići dugo imali više uspeha, pa su doveli Sandalja u vrlo težak položaj. Kao njegov prijatelj imao je teških dana i kralj Ostoja. On je jednom prilikom morao noću, krišom, da beži sa zbora bosanske gospode, pobojavši se da ne bude vezan i zatvoren. U leto 1417. pisali su Dubrovčani mađarskom kralju kako je Bosna "u uobičajenoj i velikoj neslozi". Uplašen, a nestalan kakav je bio, Ostoja se potom obrnuo protiv Sandalja i zajedno s Pavlovićima upao je u njegovu oblast.

    Sandalj je, pritešnjen, pozvao u pomoć svog pastorka Balšu Balšića i priznao je tursku vrhovnu vlast, da bi prekinuo njihovo pomaganje protivnika. Tek u jesen 1418. spominje se on ponovo kao nesumnjiv gospodar svoje oblasti.

    Iste ove jeseni umro je i kralj Ostoja. Nasledio ga je sin Stevan, vladar male lične vrednosti i, kako se čini, slabog zdravlja. Bio je plahovit i dosta nepromišljen. Njegove neoprezne izjave kako misli da povrati sve što je Bosna izgubila ili ustupila izazvaše protiv njega velika podozrenja kod suseda. Da je svojoj majci Kujavi vratio položaj u dvoru i dužno poštovanje bilo je pravo i moglo se očekivati, ali je preterivao u ponašanju prema kraljici Jeleni, svojoj maćehi, koja lično nije bila kriva za raskid prvog braka. Nju Ostoja nije uzeo iz strasti, nego iz računa. Nastavio je i neprijateljsku politiku očevu i prema Sandalju.

    Za vreme ovog građanskog rata naročito je mnogo stradalo Konavlje. Dubrovčani, koji su odavno želeli da prošire usko područje oko svog grada, navališe na nj s predlozima da im proda svoju polovinu te oblasti. Sandalj, koji se zbog skoro četvorogodišnjeg ratovanja bio mnogo istrošio, i kome, je i za dalje borbe s Pavlovićima, koje nisu prestajale, trebalo novaca, pristade na pogodbu. Pavlovići su, međutim, odbili da prodaju drugu, svoju, polovinu. Za svoj deo Sandalj je, prilikom prodaje 27. juna 1419., dobio oko 30.000 perpera, jednu palaču u Dubrovniku, jedno dobro u dubrovačkoj Župi i 500 perpera godišnjeg dohotka. Sem toga, on i njegova braća, s porodicama, bili su primljeni među dubrovačku vlastelu. Dubrovnik je bio zadovoljan tim dobitkom, u toliko više što je 1417. god. morao vratiti, po naredbi mađarskog kralja, ona tri Hrvojeva ostrva Brač, Hvar i Korčulu.

    Građanski rat u Bosni nije prestajao. God. 1420. došli su Turci ponovo u Bosnu, ovoga puta na poziv Sandaljev. Njima, izgleda, nije bilo mnogo stalo do toga koga će pomagati, nego im je bilo glavno da se mogu mešati u bosanske unutrašnje stvari, i hvatati tamo sve dubljeg korena. Očevidno je, da Sandalj nije mogao sam izaći na kraj sa svojim protivnicima, među kojima se nalazio i kralj. Ovaj teški građanski rat, od koga je stradala zemlja na više strana, zabrinjavao je sve dobronamerne bosanske susede. Kuda to sve vodi? Ko će od svega toga imati koristi? Nije trebalo biti prorok pa videti jasno. Dubrovčani, koji su imali razvijenu svest o višim interesima državne zajednice, uzeli su na sebe, da prijateljski posreduju kod svih. Govorili su, nagovarali, otvarali oči. Ali uzalud. Posle pogibije vojvode Petra Pavlovića, krajem marta 1420., Sandalj je uzeo maha i nije hteo da se zaustavi. Kad je provalio u Pavlovićevo Konavlje čak su mu i Dubrovčani dali pomoći da osvoji tvrdi grad Soko, u nadi da će im on ustupiti i tu polovinu.

    Za vreme ovog građanskog rata Sandalj je izgubio Kotor, najvažniji izvozni grad stare srpske države i davnu bosansku metu. Uzeli su ga Mlečani 25. jula 1420., na izričnu ponudu Kotorana. Zapleten u Bosni Sandalj nije mogao da tom gradu, u kom nikad nije bio mnogo popularan, obrati dužnu pažnju i Kotorani su, iz straha da ne panu pod zetsku vlast, prišli Mlecima. Sačuvali su svoju gradsku samoupravu, u kojoj su glavnu reč vodili plemići, orientisani više romanski nego slovenski.

    S padom vojvode Petra i Sandaljevom pobedom bio je potisnut i kralj Stevan Ostojić. Skopljanski namesnik Isak, koji je vodio sve turske poslove na zapadu, stigao je u Bosnu i, u sporazumu sa Sandaljem, opet podigao Tvrtka II. Ovaj, iako je živeo u Bosni, bio je poslednjih pet godina bez ikakve znatnije političke uloge. Od maja 1420. javlja se ponovo kao stvarni kralj Bosne. Pored njega se, ipak, drži i kralj Stevan, sve do smrti 1423. god., ali potpuno u pozadini. Naslednik svog brata Petra, Radoslav Pavlović, jedan od najbezobzirnijih i najverolomnijih velikaša Bosne, videći da je Sandalj odneo pobedu, izmirio se, najposle, u proleće 1421. s njim, pa se čak i orodio, uzevši za ženu Sandaljevu sinovicu Teodoru, kćer kneza Vukca. Tako je Sandalj ostao kao glavna i vodeća ličnost bosanske države sve do svoje smrti, stvarno jači i sa mnogo više ugleda i uticaja nego sam kralj.

  6. #126

    Odgovor: Istorija Srbije

    Oporavljena Srbija

    1.deo
    Mađarski neuspesi u Bosni nisu niukoliko uticali na promenu politike despota Stevana. On se dosledno i verno držao uz Kralja Sigismunda. Prema izvesnim podacima da se zaključiti, da je Sigismund do njega mnogo držao i da ga je, u svojoj sviti, vodio i u inozemstvo. Tako se, na pr., pominje, da je s njim učestvovao 1414. god. i na značajnom saboru u Konstancu. Isto je tako prema njemu imao obzira i sultan Muhamed, svestan da za svoj presto u velikoj meri duguje njegovoj pomoći. On je s despotom celo vreme svoje vlade održavao ispravne odnose, i zahvaljujući samo Stevanovom posredovanju mogle su biti otkupljene iz ropstva mađarske vođe koje su stradale u Bosni. U drugoj polovini svoje vlade Stevan u Srbiji nije imao nikakvih neprilika. Zemlja je doista otpočinula. On je uživao neosporan ugled što je državi povratio mir, što je pokazao jaku ruku i doslednost u politici, i što je digao blagostanje zemlje u osetnoj meri. Njemu lično bogati rudnici, a naročito Novo Brdo i Srebrenica, donošahu vrlo lepe prihode. Cenilo se, da je samo od njih imao godišnje do 250.000 dukata.

    Dok je prema Srbiji, zbog despota, imao obzira, iako je znao za njene veze sa Mađarima, sultan Muhamed nije vodio takvu politiku na drugim stranama. U Bosni je, videli smo, živo i sa vojničkim zalaganjem radio da poljulja dotadašnji poredak i pojača svoj uticaj. Isto je tako postupao i u Albaniji. Samo, zauzet u Maloj Aziji, sultan Muhamed nije dotle nijednom pokušao, da na Balkanu povede ofanzivu velikog stila i da do kraja iskoristi sve povoljne prilike, koje su mu se pružale.

    U borbi, koju kralj Sigismund 1418. god. beše poveo sa Mletačkom Republikom, Mađari nisu dobro prošli. Mlečani su imali uspeha ne samo u Frijaulu, nego i na jadranskoj obali. Veliki deo Dalmacije priznade mletačku vrhovnu vlast; tako, sem već pomenutog Kotora, još i Split i Trogir i ostrva Brač, Hvar, Vis i Korčula. "Ugarska beše i opet gotovo potpuno otsečena od mora" i oslabljena makar i posredno. Za vreme te borbe pokušao je zetski gospodar Balša III, da potisne Mlečane s Primorja, a naročito da povrati Skadar. Mlečani su se vešto branili u svojim tvrdim gradovima, koje su mogli flotom snabdevati i odoleli su mu. Izgubili su, istina, Drivast, ali su dobili Budvu. Za Balšu je bio težak udarac mletačko posedanje Kotora. Da bi imao više uspeha otišao je u Srbiju, da traži pomoć od ujaka, despota Stevana. Bolestan već od duže vremena nije dočekao da ispuni želju. Umro je na dvoru despotovom 28. aprila 1421. Nemajući muškog poroda ostavio je Zetu kao nasledstvo despotu i njenoj staroj srpskoj matici.

    Dobitkom Srebrenice, Znepolja, Mačve, Beograda i sad Zete despot je stekao državu, koja je bila za trećinu veća od one što je imao njegov otac. Sa oblašću Brankovića Srbija je dobila zemljišni opseg koji je bio veći od srpskog poseda u celom XIII veku. To teritorijalno povećanje i sređeno stanje u zemlji odražava se i u vidnom kulturnom poletu zemlje. Srbija ovoga vremena pretstavljala je državu nesumnjive vrednosti i među balkanskim narodima Srbi su tad sigurno stali najbolje iza Turaka. Ali stešnjena između dva daleko jača suseda, između Mađara i Turaka, despotovina je bila lišena mogućnosti da vodi sasvim nezavisnu politiku. U toliko više, što su to bila dva protivnika koja su se iskučivala i koja su ceo jedan vek stali jedan prema drugom samo s oružjem u ruci.

    Na glas o Balšinom odlasku u Srbiju i o njegovoj smrti pregoše Mlečani da čas pre zaposednu izvesne njegove krajeve i gradove. Do kraja juna uspeli su da dobiju Drivast, Bar i Ulcinj. Uspeh rata sa Mađarima i dobitak dalmatinskih gradova dao je maha aktivističkim elementima Republike, koja dotle ustručavala da se zapliće u većoj meri u zetska pitanja. Tom mletačkom politikom bio je izazvan despot Stevan, pa je lično sišao u Zetu. Tu ga je većina naroda dočekala s iskrenim veseljem. Protiv Mlečana stvorio se pravi pokret. Behu se uzbunila i neka albanska plemena (Hoti i Mataruge). Kad su Mlečani osudili Stevanovu ponudu mirnog razgraničenja, ne pristajući da mu vrate neokrnjeno Balšino nasledstvo, Stevan se brzo odlučio da pitanje reši borbom.

    Usred priprema za krvavi obračun stiže vest, da je u julu 1421. umro despotov prijatelj Muhamed i da je na vladu došao Murat II. Mlečani su požurili, da od novog sultana dobiju potvrdu svojih poseda u Albaniji, odnosno Zeti, verujući da Murat neće imati prema Srbima onih obzira, koje je imao njegov prethodnik. Ali sultan nije imao kad da se bavi tim pitanjem. Grci behu protiv njega istakli kao pretendenta na presto Mustafu, tobožnjeg sina emira Bajazita. U borbi za presto Mustafa se hteo, sem na Grke, osloniti i na Srbe i uputio je s toga jedno poslanstvo u Srbiju. Ali despot ne htede da uđe s njima ni u kakve pregovore. Bez te jače pomoći Mustafa se nije mogao održati i zaglavio je u Jedrenu 1422. god.

    Zbog ovog turskog slučaja i despot i Mleci obustaviše privremeno neprijateljstva. Despot je, dobivši Drivast i Bar, bio pristao na primirje, ali je posle nastavio borbu, kad je video da Mlečani ne popuštaju. Opsada Skadra nije uspela, jer je mletačku posadu u gradu pomagala i flota. Uz Stevana se borilo i nešto Arbanasa Ivana Kastriota, koji je prišao despotu odmah po dolasku ovog u Zetu. Mlečani su obećanjima i mitom uspeli, da pridobiju za se neke uboge Zećane i Arbanase, pohlepne na novac, i pomoću njih su mogli da organizuje dosta aktivan otpor. Pod njihovu vlast prešli su 1423. god. Paštrovići, Tuzi i Pamalioti. Paštrovići su se obavezali čak "da za Republiku ratuju od Kotora do Bara na svoj trošak, a u skadarskom okrugu osam dana o svom trošku, a posle toga da im se plaća. Osim toga je ugovoreno, da ih Republika mora primiti i izdržavati ako ih Turci ili Despot potisnu i da ih pri sklapanju ugovora za mir sa Despotom nikako ne dadu Despotu." Uzalud je posle Ljubiša pokušavao da ovaj korak Paštrovića tumači i netačno brani glađu i opasnošću od Turaka; ovaj postupak ostaje ružna stranica njihove prošlosti. U leto 1423. sišao je u Zetu, mesto despota, Đurađ Branković sa 8.000 konjanika. On je obnovio opsadu Skadra trudeći se, da gradu preseče sve veze. S toga je podizao i utvrđenja oko Bojane. U isto vreme spremao se u pomoć i vojvoda Sandalj. Uplašivši se od te sjedinjene akcije Mlečani su doskora pristali da sklope mir. Po tom miru, zaključenom 12. avgusta 1423., Mlečanima je ostao Skadar, a despotu Drivast, Bar i Budva. Za ostale ustupljene gradove u Zeti Republika se obavezala plaćati despotu po 1.000 dukata godišnje. Sandalju su, za priznanje Kotorskog poseda, odredili rentu od 600 dukata. Bojana je postala čisto mletačka reka. Tri godine potom, u leto 1426., taj je mir dopunjen u toliko, što su Mlecima priznati Paštrovići, kojima se pridružila i župa Grbalj.

    U Zeti, i to pretežno primorskoj, gde je mletački uticaj bio jak, despot je imao dosta nezgoda sa pojedinim glavarima i njihovim bratstvima. Autoritet centralne vlasti, protiv kojih je uvek bilo pobuna, naročito je pao od vremena cara Uroša. Borbe između Balšića i Crnojevića, mletačka podmićivanja, primeri glavara u susednoj Albaniji, koji bez velike muke, s malo aktivnosti i tuđeg troška, postajahu male dinaste, behu pojačali u zetskom području izvesne samovoljne i donekle separatističke sklonosti. Zeta je od starina imala i težila da održava neki izuzetan položaj u odnosu prema Raškoj i te tradicije trajale su u njoj kroz celo vreme naše prošlosti. Protiv despota naročito su se bunili Crnojevići, a posebno Gojčin Crnojević. Da kazni i njega i njegove podanike, koji su imali lepih koristi od dubrovačkih trgovačkih karavana, despot je bio naredio, da dubrovački trgovci jedno vreme obilaze Zetu. Ali te i takve mere nisu mogle pomoći. One su pojačavale upornost i upućivali ljude da traže naknade na drugoj strani, ili, kad je pritisak bio teži, da se pokore samo prividno i privremeno. Filozof Konstantin priča u despotovoj biografiji, da je kralj Sigismund zvao despota u borbu protiv husita. Ovi su, zna se, posle Husova spaljivanja postali vrlo aktivni i borbeni. Zna se isto tako, da je njihovih pristalica bilo i daleko van granica Češke, pa čak i u našim zemljama u Sremu i Bačkoj. Konstanitnu Hus nije bio nesimpatičan; iz njegova kazivanja izlazi kao da je nastradao što je u svom učenju prihvatio izvesna pravoslavska shvatanja. Despot se odazvao kraljevom pozivu i poslao je svoje pomoćne odrede, za koje se kaže da su imali uspeha.

  7. #127

    Odgovor: Istorija Srbije

    Oporavljena Srbija

    2.deo
    Kad se Murat II utvrdio na prestolu odlučio je, da se osveti Grcima što su pomagali njegova protivkandidata. Pao je s vojskom pod sam Carigrad. Grci su tražili pomoć na sve strane i nudili čak uniju papi. Odazvaše im se samo Mlečići, koji su 14. septembra 1423. primili Solun, koji im se beše sam ponudio. Turska vojska opustošila je Moreju, a sultan je naterao starog cara Manojla da pod skupu cenu haračke obaveze moli i dobije mir. Turska je dovela i u Vlašku na vlast svog privrženika Radula zvanog Praznoglavi i ugrozila Mađarsku osetno sa istočne strane. I u Bosni je kao turski kandidat pobedio Tvrtko II, koji se 1421. god. dao krunisati za kralja. Kad su Bosanci 1423. god. došli u nešto srdačnije veze s Mletačkom Republikom i sklopili s njom savez protiv hrvatsko-dalmatinskog kneza Ivana Nelipića, nije to bilo pravo Turcima i oni su to odmah dali osetiti. U aprilu 1424. upala je jedna njihova vojska u Bosnu i opustošila neke predele u njoj. Nije se zadržavala dugo; to je bilo samo kao neka vrsta demonstracije. Jedino je za celo ovo vreme ostala pošteđena Srbija. Sultan protiv nje nije preduzimao ništa, jer mu Stevan nijednim svojim postupkom nije dao povoda za to.

    Ovaj upad Turaka nije poslužio kao opomene kralju Tvrtku. Pod uticajem pregovora koji su se vodili u ovo vreme, da bi se ostvarila jedna hrišćanska liga, i on je pokušao da se približi Sigismundu i pomišljao da i sam stupi u taj savez. Sigismund je izgledao veoma ratoboran i govorio je o ozbiljnim pripremama za borbu s Turcima. Preko grofa Hermana Celjskog, čija je majka Katarina bila iz dinastije Kotromanića, ušao je Tvrtko u pregovore s mađarskim dvorom i već u jesen 1425. održan je sastanak između oba kralja. Tvrtko se tad ponovo opredelio za Mađare i izgleda da je već tada pristajao, da Hermana proglasi za svog naslednika. To je bio Sigismundov šurak i vrlo moćan plemić, koji je imao ogromne posede u Slovenačkoj i Hrvatskoj, i koji se, zahvaljujući Sigismundovoj pažnji za nj, spremao da postane pravi dinasta. Na bosanski presto polagao je pravo kao pravi, zakoniti potomak jedne bosanske princeze. Mađari su se doista spremali za borbu i ugovarali sa Mlečanima da napad izvrše zajednički. Kralj Sigismund sišao je sa svojom vojskom u avgustu 1425. do same Oršave i sastajao se, izgleda, s despotom. Ali se cela akcija morala odložiti radi husitskih uspeha na severu. Reducirana mađarska vojska na jugu operisala je samo u Vlaškoj.

    Doznavši za ove pregovore i sastanak, sultan je tražio od despota objašnjenja preko naročitog poslanika. Despot nije bio u Srbiji kad je taj poslanik dolazio, a kad je stigao nije ga hteo primiti. Uvređen, poslanik je obavestio sultana najnepovoljnije o Stevanu i njegovim vezama. Tad se sultan lično krenu u Sofiju. Videći to, i obavešten da od Sigismundova velikog pohoda neće biti ništa, Stevan je uputio svoje poslanike u Sofiju da umire sultana. Ovaj je, ipak, ušao u oktobru 1425. sa vojskom u Srbiju. Oplenio je kruševačku oblast, pa se brzo povukao, pošto mu je Stevan uputio novo poslanstvo. Despot se bio spremio za borbu, a i Mađari su mu uputili, pod Pitom Spanom, nešto vojske u pomoć. Sultan je smatrao za mudrije da se zadovolji novim obaveštenjima, nego da se upušta u borbu. Taj turski napad iskoristio je kralj Tvrtko da i on napane na despotove ljude i povrati Srebrenicu. Despot se brzo okrenu na njih i pređe Drinu, za koju su Bosanci držali da je u to doba neprohodna. Kad je ugledao despotovu vojsku Tvrtko i njegovi se brzo povukoše, upravo pobegoše, ostavljajući svoje opsadne sprave i tri topa. Goneći Bosance despot im je opljačkao jedan deo zemlje. On je mogao ovako nenadno da spase Srebrenicu samo za to, što su se i Turci brzo povukli. Kralj Tvrtko se bio zatvorio u jedan tvrdi grad, verovatno Bobovac, i otud je poslao despotu ljude, da pregovaraju o miru. Uslovi nam nisu poznati, ali se zna da je mir ipak sklopljen i da se despot vratio u Srbiju. Sandalj se, naravno, nije slagao sa ovim postucima Tvrtkovim. Naročito nije bio za Hermana Celjskog. On se, istina, nije izjavljivao protiv Sigismunda i Mađara, ali je održavao veze sa Turcima.

    U leto 1426. upala je u Bosnu jedna turska vojska, koja nije imala više od 4.000 ljudi, a kojoj se ipak, niko nije usudio suprotstaviti. Bojali su se, da tim ne bi ozlojedili turske gospodare i izazvali još veću nevolju. Turci su ovom prilikom prodrli sve do Hrvatske, a u Bosni je od njih stradala Usora i dolina Spreče, oblast vlastele Zlatonosovića. Ali ni taj pohod, ni cela situacija ovog poslednjeg perioda nisu uticali na kralja Tvrtka da promeni kurs svoje politike. U jesen 1427., 2. septembra, proglasio je on Hermana Celjskog za svog naslednika, "darovavši" mu Bosnu, ali sa pretpostavkom: ako umre bez muških naslednika, ili ako ti naslednici ne budu imali zakonitog potomstva. Na taj način Tvrtko se potpuno opredelio za Mađarsku. U Dubrovniku se 1428. god. govorilo, da je Sigismund primio Tvrtka "za brata i sina" i da ga sprema oženiti jednom mađarskom plemićkom. Nevesta Tvrtkova bila je Doroteja, kći Janoša Garaje iz Pečuja. Na svadbi, u Milodražu, u julu 1428., izgleda da je prisustvovao lično sam kralj Sigismund. To i lično posredovanje Sigismundovo učinilo je, da se ublaži opozicija bosanskih velikaša, koji su bili protivni nasledstvu Hermana Celjskog i novom kursu Tvrtkove politike.

    Pitanje o nasledstvu prestola nije se postavljalo samo u Bosni, nego i u Srbiji. Despot Stevan je počeo pobolevati, a kako nije imao dece morao se pobrinuti za svog naslednika. Njegov izbor odavno je pao na Đurđa Brankovića, koji mu je bio, kao sestrić, srodnički najbliži, a koji je prihvatio od izmirenja potpuno njegovu politiku i na njoj lojalno sarađivao. Đurađ je pokazivao dovoljno energije, a kao dobar vojnik istakao se u više teških momenata. U Srbiji to nasledstvo, kad ga je Stevan proglasio na državnom saboru u Srebrenici, ne samo da je primljeno bez protesta, nego se smatralo kako sasvim prirodno. I sa kraljem Sigismundom on je to pitanje rešio na sastanku u Tati, u maju 1426., ali ne bez teškoća. Sigismund je pristao da prizna Đurđa, ali je tražio da mu se, posle Stevanove smrti, vrate Beograd i Mačva, koje mu je on bio ustupio kao lično leno. Sigismund se pravio da nema poverenja u Đurđa i tražio je, da mu se preda i grad Golubac, glavna tvrđava Srbije na dunavskoj strani. Na taj način on bi držao ne samo pod svojim nadzorom, nego i u svojoj vlasti sve glavne gradove na Savi i Dunavu i na srpskoj strani i obezbeđivao bi Ugarsku sa dosta čvrstine. Da će ta ustupanja izazvati podozrenja i protivne mere kod Turaka bilo je više nego sigurno i nije nimalo verovatno da to i Stevan nije mogao predviđati. Ili je u svojoj politici naslanjanja na Ugarsku smatrao da to treba primiti, makar i po cenu zameranja Turcima? U svojim istupanjima Mađarima Stevan je otišao i korak dalje. Pristao je, da, u slučaju ako bi i despot Đurađ ostao bez muških potomaka, Srbija pripane mađarskoj kruni. Ali taj je ustupak bio stvarno bez većeg značaja. Đurađ je imao muške dece i bio je još u snazi i nije bilo izgleda, da bi se Mađari u dogledno vreme mogli koristiti tim ugovornim obećanjem. Stevanim je učinio tu koncesiju, da bi ih samo tešnje vezao za Srbiju, da bih je branili s više energije kao svoje buduće područje. Nije, ipak, uspeo da Mađare uvuče u borbu protiv Mlečana, kojima nikako nije mogao da prežali zetska osvajanja.

    Mađari su ovim postavljanjem svojih budućih prestonih prava u Bosni i Srbiji na oko postigli lepe uspehe. Sigismund je mogao biti zadovoljan i verovati, da se poljuljani ugled Mađarske znatno podigao. Činilo se čak, da je ona, sa Srbijom i Bosnom, moćna protiteža turskoj aktivističkoj politici, a sama Mađarska da je s juga prilično zaštićena. U stvari, položaj nije bio takav. U Bosni ta je mađarska politika imala svojih vrlo jakih protivnika i u narodu samom, a ne samo kod vlastele, a kad je trebalo ispunjavati preuzete obaveze javila se i u Srbiji vrlo oštra opozicija. Dok se branila sloboda ljudi su i pristajali da sarađuju s Mađarima, ali kad se imalo rešavati ko će Srbijom i Bosnom da zavlada, Turci ili Mađari, onda su se i vlastela i narod podelili u dva tabora i Mađari su u jednom od njih nalazili ogorčene protivnike.

    Pred kraj svoje vlade, u proleće 1426., despot je lično vrlo energično ugušio jednu pobunu u Srebrenici, koju behu izazvali među rudarima neki dubrovački trgovci, nezadovoljni zbog izvesnih novih poreza. Despot je tu pobunu, dve godine posle bosanskog prepada na taj grad, uzeo vrlo ozbiljno i hteo je primerno da preseče svaki dalji pokušaj smetanja njegovih vlasti ma u kom pravcu.

    S jeseni 1426. beše prešao Sigismundov vojskovođa Pipo Spano Dunav i počeo borbe oko Silistrije. S početka je imao uspeha, ali kad Turci dobiše pojačanja on bi potisnut i potučen. Još te zime umro je, ogorčen zbog poraza, u Lipovi na Morišu. U proleće 1427. Sigismundova vojska delovala je u Vlaškoj i spremala se da preće i u Bugarsku. Obavešten o tom Murat II stiže hitno u Vidin i njegove čete zauzeše Novu Oršavu i Severin. Despot je uputio sultanu darove, kao u znak pozdrava i prijateljstva. To je bio njegov poslednji važniji politički akt. U leto te godine on je 19. jula naglo umro, pogođen od kapi, u lovu, na Glavici, nedaleko od Kragujevca. Sahranjen je u Manasiji. Sa puno topline dao je zabeležiti na despotovom grobnom kamenu, koji se sad čuva kod crkve u Stojniku, ove reči Đorđe Zubović, verovatno jedan od njegovih dvorskih ljudi: "Blagočestivi gospodin despot Stevan, dobri gospodin, predobri, i mili, i slatki gospodin despot! O teško onom ko ga vide na ovom mestu mrtva!".

  8. #128

    Odgovor: Istorija Srbije

    Despot Đurađ Branković

    1.deo
    Despot Đurađ Branković je bio jedna od najtragičnijih ličnosti naše prošlosti. Kao da je neka kob ležala na njemu. Narodno predanje bacilo je na njegova oca i njegovu porodicu jednu od najtežih anatema, koju nije zaslužio. On sam, vrlo sposoban, ali bujan i osvetoljubiv i vaspitan u tradiciji vlasteoskog samoljublja, počeo je svoju historisku ulogu izvesnim samostalnim političkim potezima, koji su mu jedno vreme stavili na čelo ne samo žig odmetnika, nego skoro i izdajnika. Njegov ujak doprineo je nesumnjivo dosta padu njegova oca Vuka i prisvojio je jedan deo njegove baštine. To je Vuka, čim mu se dala prilika, oteralo u protivnički tabor. Paktirao je s Turcima onda, kad je Stevan s njima razišao; potpirivao je domaću raspru između Stevana i brata mu Vuka; združivao se s crnim Musom samo da se osveti Stevanu. Više od deset godina trajala je njihova borba i donela mnogo nesreće Srbiji. Kad se izmirio sa Stevanom Đurđe se trudio da bude od što veće koristi njemu i Srbiji. Sad, kad je stupio na presto, on je bio ne samo zreo, već čovek sa bogatim iskustvom. Bio je sublizu vršnjak Stevanom i prevalio je 1427. pedesetu. Jedna naslikana povelja u svetogorskom manastiru Esfigmenu pretstavlja ga 1429. god. kao čoveka sa još neprogrušanom bradom, lepa, i puna izraza. Francuski plemić Bertrandan de la Brokijer, koji je 1433. god. posetio despota, kaže za nj, da je bio "lep gospodin i krupan". Ali sve što je taj čovek preduzimao ispadalo je nesrećno. Čitav vek proveo je boreći se i zalažući na sve strane da očuva Srbiju, pa je dočekao da je vidi toliko puta pregaženu i opustošenu i na kraju života već u agoniji. Njegove kćeri morale su biti udavane iz čisto političkih računa, a dva mu sina bila su oslepljena i za ceo vek ubogaljena. Ako je ikad iko radio Sizifov posao, to je bez malo bio on. Njegov ogromni napor i cela njegova historiska misija sastojala se prosto u tom da podiže nasipe i brani zemlju od poplave, koja se nije dala obuzdati.

    Na glas o despotovoj smrti požurio se kralj Sigismund, da izvrši obaveze ugovora o Tati. Od 17. septembra do 19. novembra bavio se u Beogradu, koji mu je bio svečano predat. Otada se, u istoriskim spomenicima, za Beograd sreta i novo mađarsko ime Nandor Alba i Nandor Fejervar. Đurađ je u isto vreme vratio i severnu Mačvu, ali je, svakako po kraljevom odobrenju, zadržao njen južni i zapadni deo sa Valjevom, Krupnjem i Zajačom. Međutim, zapovednik grada Golupca, vojvoda Jeremija, nije hteo izvršiti zapovest i predati grad Mađarima bez 12.000 dukata otštete. Kad traženu sumu nije dobio on je Golubac predao Turcima.

    Kao što je bilo i očekivati, sultan ovu promenu vlasti u Srbiji nije primio mirno. Mađarski uticaj osetio se više nego što je on mogao dozvoliti. S toga uputi odmah u Srbiju vojsku, koja osvoji Niš i Kruševac i stade opsedati Novo Brdo. Da obezbedi svoj prestiž u Srbiji, koja je stradala radi veza s njim, kralj Sigismund posla despotu u pomoć i svoju vojsku. Udruženi Srbi i Mađari suzbiše kod Ravanice jedan veliki odred turske vojske. Kralj je za taj uspeh 19. novembra 1427. naročito pohvalio mađarskog vojvodu Nikolu Bočku. Drugi turski odred napadao je iz Golupca susedna srpska i mađarska mesta, a naročito braničevski kraj. Uzalud je sam despot lično bio došao pod Golubac i obećavao Jeremiji oproštenje i pokušavao na sve načine da ga pridobije da povrati grad; vojvoda ne samo da nije popuštao, nego je čak i napao despota, kad je ovaj pokušao da sa pratnjom uđe kroz gradske kapije. U proleće 1428. došla je nova mađarska vojska pod Golubac i opsela ga i s kopna i sa Dunava. Koliku je važnost pripisivao tom gradu sam kralj Sigismund vidi se najbolje po tom, što je lično došao pod njegove bedeme. Ali i sultan Murat je mnogo polagao da lično ohrabri i podrži svoje na stečenim položajima. Krajem maja, posle Sigismunda, došao je i on u braničevsku oblast. Ne smijući primiti borbu s nadmoćnim Turcima Sigismund je požurio da s njima sklopi mir. Kada su Mađari, prvih dana juna, počeli povlačenje napao je turski zapovednik Sinan-beg verolomno njihovu pozadinu, u kojoj se nalazio Sigismund. S nepoštednim samopožrtvovanjem uspeo je Marko de Sentlaslo da se spasu bez teže katastrofe. Prilikom ovih borbi mnogo je stradala cela južna i istočna Srbija. nastradao je i manastir Daljša u blizini Golupca, koji se bio vrlo lepo razvio. U jednom opširnom zapisu nekog učenog kaluđera-stradalnika iz tog mesta spominje se prvi put Sigismund kao "naš car" za razliku od turskog, koji je bio "car jezičeski".

    Ovaj neuspeh Sigismundov pokazao je jasno brzinu i neorganizovanost njegovog pohoda, za koji je on naročito krivio Mlečane, koji mu nisu stavili na raspoloženje potrebna finansiska sredstva. U Srbiji taj neuspeh je, prirodno, opominjao ljude, da se zbog njega ne izlažu protiv Turaka, nego da pokušaju naći s njima neki sporazum. Despot sam ušao je s njima u pregovore i pristao je da prizna, pored mađarske, i vrhovnu vlast tursku, da im plaća 50.000 dukata danka i da im šalje po 1.000-2.000 opremljenih konjanika kao pomoćne čete u borbama sa jednim od svojih sinova. Brokijer je čuo kako je sultan govorio, da je iz Srbije "dobijao više konjanika nego što bi dobijao kad bi bila u njegovoj ruci". Đurađ se nadao, da će dvostrukim vazalstvom uštedeti Srbiji dalje krize, a sam je nameravao, da vodi iskreno ispravnu politiku i prema jednoj i prema drugoj strani.

    Očuvana je povelja kralja Sigismunda, kojom Đurđa "cele države Raške i Albanije kneza i vernoga despota", sa puno priznanja, prima za mađarskog vazala. Pošto je preklonio koleno pred njim i položio mu zakletvu vernosti, kralj mu je dao vladarske znake ogrtač, mitru i mač. Kao naslednik Stevanov on je postao mađarski velikaš, a dobio je i njegove posede u Ugarskoj. Tako je 5. maja 1429. mogao potvrditi Debrecinu sve njegove stare povlastice, koje je uživao i kao Stevanov grad.

    Predavši Mađarima Beograd, a izgubivši Kruševac i Golubac, Đurađ Branković je ostao bez ijednog velikog utvrđenog grada. Mali Nekudim, u kom se rado bavio, nije mogao da posluži kao sigurno sklonište u času nevolje. On s toga poče žurno podizati novi smederevski grad. Smederevo je zidano u teško vreme od 1427.-1430. god., s ogromnim naporima, sa materijalom koji se našao pri ruci. Upotrebljavani su i stari rimski spomenici, iz mesta i okoline. Iako brzo, grad je zidan solidno, a u izvesnim odelenjima, namenjenim za stanove, i sa više umetničkih ambicija. Zidan je po ugledu na carigradski grad, sa trougaonom osnovom, sa mazgalama u zupcima i bez spoljnjeg nižeg platna. Arhitekta Pera Popović upozorio je i na sličnost samog zidanja; "lice lepo izvedeno, a naročito ivice, dok je jezgro zida više rađeno kao moderni beton. U zidove su uziđivani mnogi stari arhitektonski i drugi fregmenti i natpisi u kamenu ili su od opeke izvedeni u Carigradu i ovde." Grad je imao 25 kula, sa jačim utvrđenjima prema suhu nego prema vodi. Arhitekta Đurađ Bošković misli, da ceo grad, s obzirom na njegovu veličinu, nije mogao biti završen za tako kratko vreme, nego da je najpre podignut takozvani Mali Grad. Naknadno priziđivanje bedema i kula, koje se može utvrditi, govorilo bi u korist toga mišljenja. Kad je bilo potpuno završeno Smederevo je bilo najveći naš srednjevekovni grad; danas je ono i najbolje očuvani. Sa svojim jakim platnima, kulama i opsegom ono ima još uvek nečeg vrlo impozantnog i neobičnog. Podizanje Smedereva, koje je moralo biti izvođeno ubrzanim tempom, zahtevalo je ogromne napore, i finansiske i ljudske. Narodna tradicija kazuje, kako je tad udaren težak kuluk i namet i kako je to neke ljude, kao Starinu Novaka, oteralo u hajduke. Tu bezobzirnost narod je pripisivao Đurđevoj ženi Jerini, ponajviše za to što je zidanjem rukovodio njen brat i što je na građevinu dovedeno i nekoliko grčkih majstora. Ona je zbog toga postala veoma nepopularna; dobila je čak naziv "prokleta". Zanimljivo je, da je vrlo mnogo građevnih objekata, a posebno "gradova", po celom našem narodu, čak i tamo dokle nije dopirala Đurđeva vlast, vezano za Jerinino ime. Toliko se predanje o podizanju Smedereva useklo u narodno pamćenje.

    Neuspeh Sigismundov u Srbiji imao je svog prirodnog odjeka i u Bosni. Kralj Tvrtko beše, isto kao i Đurađ, prisiljen da plaća danak Turcima. Kako on to plaćanje nije izvršio bilo što je želeo da kako izbegne toj obavezi, koja bi povlačila i druge posledice, bilo što nije imao novaca, to Turci posedoše neke od njegovih gradova. Među njima važni Hodidjed iznad Prače i Vrhbosnu. "Tim je sultan dobio ključeve za dolinu Bosne" naglasio je tačno K. Jiriček. U nevolji kralj Tvrtko se obratio Mlecima, da mu dadu zajam od 32.000 dukata - kralj Sigismund mu u tom nije mogao pomoći, jer je i sam stalno bio u novčanim neprilikama - da bi mogao istplatiti Turke i osloboditi gradove. Ali Mlečani odbiše tu molbu, izvinjavajući se, da, u ovo vreme, gde su zauzeti na više strana, ne raspolažu s tolikom sumom.

  9. #129

    Odgovor: Istorija Srbije

    Despot Đurađ Branković

    2.deo
    U ovo mutno vreme pojavio se u Zeti ponovo Stevan Balšić Maramonte. On je ranije bio protivnik Mlečana i radio je sa svojim rođakom Balšom III, da ih potisne iz zetskog primorja. Kad je despot Stevan zavladao Zetom Maramonte se jedno vreme bio negde izgubio, da se posle pojavi kao protivnik Srba. Njegove veze sa Gojčinom Crnojevićem bile su uperene naročito protiv despota Đurđa. Za vreme zapleta 1427/8. god. Maramonte se nadao, da bi se sam mogao dočepati Zete i kao poslednji Balšić postati joj gospodar. Kako je imao protiv sebe ne samo despota, nego i Dubrovčane i Mlečane on se nadao pomoći samo od turske strane. Na sultanovom dvoru bio je doista lepo primljen. Svaki novi balkanski pretendent, koji bi mogao poslužiti turskim ciljevima i pocepati narodne snage u izvesnim krajevima, bio je na Porti uvek dobrodošao. Tamo, među Turcima, Maramonte je naišao na Đurđa, sina Ivana Kastriota, koji beše došao na turski dvor kao taoc, pa tu primio islam i postao Skender-beg. Njegov otac molio je 1428. god. mletačke prijatelje, da ne upisuju njemu lično u zlo, kad njegov poturčeni sin bude pustošio njihovo područje. Sa turskom pomoću krenuo je Maramonte krajem 1429. god. na Zetu i poharao okolinu Skadra i Ulcinja. Napao je i Drivast, i zauzeo mu je podgrađe, ali samog grada nije osvojio. U tim borbama učestvovali su na njegovoj strani Gojčin Crnojević i Mali Tanuš iz plemena Dukađuna. Mleci su ucenili Maramontovu glavu sa 500 dukata. Despot ga je međutim onemogućio kod samih Turaka.

    Đurađ je, posle mađarskog neuspeha, upotrebio svu veštinu da se približi Turcima i steče njihovo poverenje. I imao je u tom uspeha. Iz dubrovačkih arhivskih knjiga doznajemo u više prilika, da su se izvesni poslovi na Porti mogli svršiti uspešno samo despotovim posredovanjem. Kad su Turci preotimali, u proleće 1430., od Mlečana Solun, u njihovoj vojsci nalazio se, prema obavezi, i srpski odred pod vođstvom despotova najstarijeg sina Grgura. Posle pada Soluna (29. marta) u turske ruke je pao silan plen. Naročito je bilo mnogo roblja, koje se prodavalo po vrlo niskim cenama. Tako je, na pr., prodato 14 kaluđera za 100 zlatnih florina. S odobrenjem Turaka despot je otkupio mnogo roblje, koje je dobrim delom dolazilo u Srbiju i nalazilo zaštite kod despotice Jerine i njenog brata Tome Kantakuzena. U srpskim redovima nije bilo rado gledano to okupljanje Grka na srpskom dvoru i jačanje njihova uticaja. Ali, Srbija je postala prirodan zbeg intelektualnih radnika iz propalih hrišćanskih država, i njen dvor, kao i dvor vlaških gospodara, bio je vrlo darežljiv prema beguncima iz Bugarske, Grčke i Albanije.

    Posle uzimanja Soluna počelo je tursko osvajanje Epira i Albanije. Jedna sultanova vojska, koju je vodio Isa-beg, a u kojoj se nalazio i despotović Grgur, napala je oblast Ivana Kastriote. Turci su mu četiri grada porušili, a u dva su uveli svoje posade; njega sama ostavili su kao svog vazala. Verovatno po želji srpskog despotovića upali su Turci i na mletačko područje, udarajući, naročito, za kaznu, na oblast Gojčina Crnojevića i Tanuša Dukađina i pleneći sve do Skadra. U Danju je ostavljen Turčin kao zapovednik grada. Jedan dubrovački izveštaj od 3. juna 1430. kazuje, da se Grgur posle toga vratio u Srbiju nagrađen "dovoljno" od sultana. Prirodna je stvar da se posle ovog nije mogao održati ni Maramonte. Bojeći se srpske osvete on se pokorio Mlečanima, ali je još iste godine morao napustiti Zetu. Postao je potom vođa mletačkih najamnika u Lombardiji. Kao avanturista kondotjer nije se smirio ni tu, nego je, u raznim službama, lutao po svetu, dok se, posle više godina, nije našao na dvoru Stepana Vukčića, muža njegove rodice i kćeri Balše III.

    U proleće 1430. bilo je došlo na jugu bosanske države do jednog s početka čisto lokalnog sukoba i rata, koji je posle zapretio da uzme vrlo opasne razmere. Dubrovačka Republika beše rešila 15. novembra 1429., da nedavno od vojvode Radoslava Pavlovića kupljeni grad Cavtat pretvori u glavnu tvrđavu Konavlja. Protiv te namere ustade energično Radoslav smatrajući je uperenu protiv sebe, pa kad Dubrovčani ne htedoše da mu popuste, on ih u proleće 1430. napade bez ikakvih obzira. Na brzu ruku skupljena dubrovačka "vojska" bi potučena, a njihova oblast izvan zidina poharana. Ogorčena Republika potuži se na to na sve strane i stade odmah živo raditi, da se protiv Radoslava stvori savez, u koji bi ušli bosanski kralj i vojvoda Sandalj. Zamolili su i despota, da se založi za njih kod Turaka. Dok je Sandalj pristajao načelno, da pođe protiv svojih starih neprijatelja, kralj Tvrtko se dosta brzo predomislio. Nije želeo da se pridruži savezu jedno što se bojao zapleta s Turcima, čiji je štićenik bio Radoslav, a drugo i zato, što Dubrovčani nisu tražili samo kaznu za Radoslava, nego i jedan deo njegova područja s Trebinjem i Lugom. Sandalj je čak jedno vreme pomišljao i na to, da on i Dubrovnik kupe od sultana Radoslavovo područje za 70.000 dukata, a posle su posvetili u to i kralja Tvrtka. Pristajući jedno vreme da sudeluje u tom pazaru, kralj je jasno pokazao kako je malo značila njegova stvarna kraljevska vlast i koliko je on, u sopstvenoj državi, zavisio od drugih. Svoje područje on želi da kupuje od Porte, a jednog svog vlastelina ne sme da kazni bez sultanove dozvole!

    Uplašen svim što se spremalo protiv njega Radoslav je zamolio despota i Sandalja da posreduju za mir. Na despotov predlog Turci su poslali u Hum jednog svog čoveka da izvidi i reši spor. Ta mera rđavo je delovala na kralja Tvrtka, koji je i nerado gledao despotovo mešanje u bosanske stvari i turska rešavanja bez ikakva obzira na nj i njegova prava. Radi toga je odbio sve dalje pregovore o savezu. Kad je još i Dubrovnik, sredinom septembra 1430., uputio svoje prvo poslanstvo na Portu, da uradi odnose s njom, kralj je bio načisto s tim, da im ne treba pomagati. Prijatelji Sandaljevi, a susedi despotove Srebrenice, bosanska vlastela Zlatonosovići behu, baš u to vreme, došli u oštar sukob s kraljem, i ovaj ih je, u jesen 1430., napao. Kao odgovor na to došao je savez protiv Tvrtka, u kom glavne vođe behu despot i Sandalj. Na kraljevu stranu prišao je, međutim, Radoslav, protiv koga, u jedan mah, beše pala i odluka turske vlade.

    Neprijateljstva dovedoše do pravog rata. U jesen 1432. borbe su vođene na liniji Drine, pa su nastavljene i iduće godine. Protiv Tvrtka istakoše protivnici, u sporazumu s Turcima, njihovog pretendenta na presto. Bio je to Radivoj, nezakoniti sin Ostojin. U leto 1433. Tvrtkova vojska bila je potisnuta i smatrala se kao poražena. Vojvoda Radoslav, koji se pre toga bio izmirio sa Dubrovnikom bez ikakve svoje štete, prevrtljiv i nepouzdan, prišao je despotovoj stranci. Despot je ovom prilikom proširio svoju vlast na celom području od Zvornika do Usore. Uza nj su išli i Turci, koji su hteli da dokrajče vladu kralja Tvrtka kao mađarskog prijatelja. Ratovanje je prekinuto u jesen 1433., kad je despot dobio obaveštenja, da mađarski kralj sprema pomoć Tvrtku, da bi suzbio Turke, i kad mu je postalo jasno, da bi, ako ne stane, mogao izazvati osvetu Mađara.

    Novi pretendent Radivoj nije bio čovek jače vrednosti i nije mogao uspeti protiv Tvrtka. Mađarska vojska došla je doista tokom leta 1434. god. u Bosnu i potisnula je Turke. Povratila je čak i grad Hodidjed. Vojvoda Sandalj je istog leta pretrpeo neuspeh u borbi s Đurđem Vojsalićem, gospodarem Donjih krajeva, i izgubio je Gorsku Župu i neka mesta na donjoj Neretvi. Sam Sandalj nije dospeo da povrati izgubljeni deo. U poslednje vreme češće je pobolevao, a 15. marta 1435. prešao je među pokojnike.

  10. #130

    Odgovor: Istorija Srbije


    Despot Đurađ Branković

    3.deo
    Veoma zanimljiv i važan opis balkanskih zemalja i prilika ovoga vremena dao je učeni francuski plemić, Bertrandon de la Brokier. On je bio uticajna ličnost na dvoru Filipa Burgundskog. Kao i njegov otac, koji je učestvovao u nikopoljskoj bitci, i Filip je pokazivao dosta interesa za balkanske stvari i kad je počela papina akcija u korist balkanskih hrišćana on je poslao mudrog Bertrandona da ispita prilike na istoku. Bertrandon je proveo na Balkanu 1432/3. godinu i zapazio je na tom putu vrlo mnogo stvari. Sultan Murat II, koji je tad imao 28-30 godina, bio je omalen, gojazan, s tamnim licem i velikim krupnim nosem. Hvalili su ga da je imao dobru narav. Pijančio je rado, a u pijanom stanju bio je široke ruke. Imao je harem sa preko 300 žena i 25-30 mladića. Ovi su bivali "češće s njim nego li žene". U turskoj vojsci nalazi se i hrišćana, i to vazalskih i najamničkih odreda. Na sultanov dvor bio je došao bosanski knez Radivoj, da traži sultanovu pomoć protiv bosanskog kralja, "tvrdeći da ta kraljevina njemu pripada". Poslanstvo duke milanskog, kome se pridružio Bertrandon, tražilo je od sultana, da ustupi kralju Sigismundu Vlašku i Bugarsku do Sofije, Bosnu i Albaniju, ali je to sultan odlučno odbio. Na povratku iz Jedrena poslanstvo je videlo u bednom stanju hrišćansko roblje, koje je vođeno na prodaju, a na putu su sreli, u teškim lancima, 15 ljudi i 10 žena, koji behu zarobljeni u Bosni. U planinama, kojima su prolazili, bilo je dosta hajdučije, koja se u našim zemljama javlja od početka XV veka. Niš su našli razoren, a moravska dolina bila je "lepa, ravna, dobro naseljena ljudima i selima". Kruševac, s razrušenim gradom, nalazio se u turskim rukama, blizu tadašnje srpsko-turske granice. Despotova oblast, koja počinje od Morave, bila je, kao i ostala moravska dolina, lepa i naseljena. Ispod Stalaća, već razrušenog, Turci su držali 80-400 šajki, da bi mogli, u slučaju potrebe, brzo prebaciti vojsku i konje. Putovanje po unutrašnjosti Srbije bilo je naporno zbog velike šume i rđavih šumskih puteva. "Ali prema drugim šumskim i brdovitim zemljama, i tu su zemlje vrlo lepe i vrlo su dobro naseljene selima, i u svoj toj Rasiji ili Srbiji, što je jedno isto, ima svega što je od potrebe." Despota su našli u Nekudimu, u lovu. "Pomenuti rasijski despot bavi se u ovoj varoši zato što su oko nje vrlo lepa šumska mesta za uživanje i reke za svakovrsni lov, naročito sa sokolovima". Uza nj se tad nalazio jedan Turčin, koji beše došao od sultana s pozivom, da despot sa jednim sinom pošalje obavezni odred vojske. Taj je imao biti i opet upućen u Albaniju. Bertrandon pominje, da je despot već bio dao sultanu svoju kćer za ženu, što mi, na osnovu naših vesti, ne smatramo da je tačno. Tad je samo dao pristanak. Isto tako neće biti tačno, da je tada bila udata za grofa Ulriha Celjskog i druga kćerka despotova, nego je tada stvar bila ugovorena. Uz despota se u Nekudimu nalazilo u taj mah dosta njegove vlastele "s dugom kosom i velikom bradom", jer je tu bilo stiglo poslanstvo bazelskog sabora, episkop Antonije i Albert de Krispis, magister teologije, koje je putovalo za Carigrad i imalo da dovrši pregovore oko crkvene unije. Obavešteni ljudi pričali su putniku o bogatstvu rudnika Novog Brda, o kojem su se širili glasovi na mnogo strana. "Tu se kopa srebro i zlato zajedno, i odatle se vuče 200.000 dukata na godinu. I da nije toga, mislim da bi despot do sad bio isteran iz njegove zemlje Rasije". Sigismund je, veli, darovao despotu više gradova u Ugarskoj, koji mu donose na 50.000 dukata prihoda, "da ga načini svojim čovekom". "Ali on opet više sluša sultana nego cara". Veoma je zanimljivo Bertrandonovo kazivanje o tadašnjem Beogradu, čiji zapovednik beše raniji dubrovački podanik Matko Talovac. Jedan deo gradske posade behu nemački najamnici. "Za ljude iz Srbije rekoše mi", tumači pisac, "da se u grad nikako ne puštaju zato što su turski podanici i Turčina slušaju; a Ugri su nepouzdani i Turaka se toliko boje, da ne bi smeli čuvati mesto i sačekati Turčina i svu silu njegovu, kad bi na grad udario".

    Despot je vodio politiku, koja je imala biti prijateljska na obe strane, i prema Turcima i prema Mađarima. On je želeo da Srbiji obezbedi mir, ma i pod vrlo skupu cenu. Od Turaka je zazirao svakako više, jer je dobro video da kod njih prevlađuje ofanzivni duh, a da su Mađari više u stavu odbrane. Njegovu dvostruku politiku ne karakteriše verovatno ništa bolje nego udaja njegovih kćeri na dve sasvim protivne strane. Brakovi ti bili su čisto politički. Despot je preko njih hteo da uhvati veze sa pravim licima i Turske i Ugarske, a uspeo je udomiti obe kćeri zahvaljujući svom ogromnom bogatstvu i mirazu koji je uza njih dao. Naročito se za sultana priča, da je tražio i dobio velik novac. U dosta smušenoj i orientalski obojenoj hronici Ašik paše Zade priča se, kako "Vuk oglija (t. j. Vuković) posla darova preko mere mnogo". Prva je bila udata Katarina 1433. za grova Ulriha Celjskog, koji je bio bratić Varvare, žene kralja i cara Sigismunda, a sin moćnog Hermana II. Mara je data, po svoj prilici, u proleće 1434. sultanu Muratu.

    Da bi dokrajčio rat i na jugu svoje države despot je 14. avgusta 1435. sklopio mir i sa Mlečanima. I Republika je želela taj mir, da bi imala slobodnije ruke u odbrani Albanije i primorja od Turaka. Tim ugovorom predani su "katuni Crne Gore" iznad Kotora Mletačkoj Republici. Dosada se uzimalo, da je to prvi pomen Crne Gore u našim istoriskim spomenicima, ali je nedavno utvrđeno, da se on javlja još 1379. u dubrovačkim izvorima. Kolike su bile granice te Crne Gore ne može se sad pouzdano tvrditi, ali je verovatno da su obuhvatale Katunsku nahiju. Ovaj i ovakav pomen crnogorskih katuna daju jasnu oznaku za zanimanje i tip stanovništva. Ono je bilo u ogromnoj većini stočarsko. Ovom prilikom despot Đurađ je vratio kotorskom biskupu sve katoličke beneficije, koje su u njegovoj državi, a Mlečani su vratili pravoslavnom zetskom mitropolitu u svojoj. Posle izmirenja, 31. decembra primljen je despot sa sinovima i naslednicima za zakonitog građanina i plemića mletačkog.

    Sa Vizantijom despot je održavao srdačne odnose. Spajala ih je ne samo zajednička sudbina prema Turcima, nego i rodbinske veze. Smatrajući čin despota kao priznanje vizantiskog dvora, koje mora biti naročito naglašeno i prema njegovoj ličnosti, Đurađ je vodio pregovore o tom u Carigradu. U zimu 1434/5. doneo mu je poseban izaslanik cara Jovana VIII, Đorđe Filantropin, znake i priznanje despotskog dostojanstva. U starije vreme carigradski dvor mogao bi iz ovog akta izvoditi dalekosežnije zaključke; u ovo doba i on je sam bio svestan da to ne ide dalje od ljubaznosti dvaju ugroženih dvorova, koji su tražili više uzajamnog dodira.

    U Bosni su za ovo vreme Turci dobili jednog novog pristalicu, čoveka jake volje, ali retko sebičnog i pravog cinika. To je bio naslednik Sandaljev, njegov sinovac Stjepan Vukčić. Rođen oko 1404./5. god. on je u 1435. bio u naponu snage. S Turcima je održavao veze još i ranije, pre nego je primio vlast, ali se ponudio, preko Dubrovnika, i Mađarima. Kad je Sandalj umro kralj Tvrtko se nije nalazio u Bosni. Bio je na mađarskom dvoru, gde se, izgleda, izmirio sa despotom. Pomagan od mađarskog kralja vratio se u Bosnu početkom maja, da se spremi za borbu protiv Kosača, kojima nije mogao zaboraviti stara neprijateljstva.

    Ne znajući kakav će biti Sandaljev naslednik i mnogi drugi porodični neprijatelji Kosača požuriše da napanu njihovo područje iskorišćavajući smrt Sandaljevu. Među prvima javio se Stepanov zet, vojvoda Radoslav Pavlović, koji izazva ustanak u dračevičkoj župi. Kralj Sigismund je čak tražio od Dubrovačke Republike, da pomaže ustanak i zapadne humske vlastele, hoteći da skrši na početku naslednika jednog svog vazala, koji mu je svojom snagom i uticajem zadavao mnogo neprilika. I Mletačka Republika beše počela pregovore, da se, milom ili silom, dočepa Novog, glavne hrišćanske i bosanske luke na moru. Jedino su se kao ispravni susedi držali Dubrovčani. Maja meseca 1435. izdao je kralj Sigismund naredbu hrvatskim knezovima Ivanu i Stepanu Frankopanu, da osvoje Hum, koji da je Sandalj na silu držao. Za novog gospodara te zemlje bi imenovan bivši beogradski zapovednik Matko Talovac. Mađarske i hrvatske čete upale su potom u Stepanovu oblast, prodrle sve do Neretve i posele važni trg Drijevo.

    U nevolji, napadnut s više strana, Stepan se obratio Turcima. Ovi su doista i stigli sa nekih 1.500 vojnika. Vodio ih je Isabegov sin Barak. Sa Stepanovim četama napali su najpre oblast Pavlovića. Ostali su u Humu i Travuniji sve do prvih dana novembra, dok se jedan njihov odred već u avgustu dočepao Hodidjeda. U tom su se gradu otad učvrstili i držali ga s puno pažnje. Pred Turcima su pobegli iz Drijeva mađarsko-hrvatski ljudi, nemajući dovoljno snage da se upuste u borbu. Od proleća 1436. Barak je nastavio sa turskim učvršćivanjem u središnjoj Bosni, u oblasti Pavlovića. Od tog vremena počinje postepeno razvijanje Sarajeva, kome su Turci davali karakter svoga grada i kome su dali i ime.

    Drugog, nenadanog, saveznika dobio je Stepan u hrvatskom knezu Ivanu Frankopanu. Kralj Sigismund nije pristajao da Stepan primi baštinu svog umrlog tasta Ivana Nelipića i kad se ovaj ne htede pokoriti kralj ga proglasi za odmetnika. Matko Talovac dobi početkom 1436. god. naredbu da krene s vojskom i protiv njega. Prirodno je, da je takav postupak kraljev približio Stepana i Ivana. U borbama koje su se potom razvile Ivan nije imao uspeha i krajem 1436. god. gubi mu se trag. Početkom 1437. god. Talovac je ostao pobednik i od Ivanove udovice primio sve posede njenog oca i muža. Stepanu je to ratovanje donelo ipak posredne koristi, jer je zadržalo Talovca od ponovnog napadaja na Hum.

  11. #131

    Odgovor: Istorija Srbije

    Despot Đurađ Branković

    4.deo
    Kad je kralj Tvrtko video, da Turci uzimaju maha u Bosni i da zbog njihove pomoći ne može skršiti Stepana on je osetio potrebu da promeni svoje držanje. Za 25.000 dukata godišnjeg danka dobio je od sultana garantije, da će ostati priznat i pošteđen. Te veze s Turcima približile su Tvrtka i vojvodi Stepanu. U drugoj polovini 1436. god. došlo je čak i do saveza između njih dvojice protiv vojvode Radoslava. Njihovoj udruženoj snazi on nije mogo odoleti. U februaru 1438. izgubio je na jugu Trebinje, svoj najbolji i najznačajniji grad, a oteo mu ga je Stepan, da mu ga nikad više ne vrati. Na severu za nj je, u korist Turaka, bio izgubljen dobar deo župe Vrhbosne. Posle ovih neuspeha Radoslav je zadržao samo Podrinje i borački kraj, sa nešto oblasti oko Konjica i Trnova. Za vreme ovih građanskih ratova Bosna je osetno nastradala. Samo od 1435-7. god., po jednom franjevačkom izveštaju, bilo je srušeno i spaljeno oko 16 manastira i crkava.

    U zimu, 9. decembra 1437., umro je mađarski kralj Sigismund koji je pola veka moćno i često presudno uticao na sudbinu Srbije i Bosne. Njegova osnovna politička linija bila je, da te dve države čvrsto veže za sebe i Mađarsku, ne dozvoljavajući im nikakve poteze samostalnije spoljašnje politike. S početka je to činio zbog samoodržanja, u borbi s napuljskim protivkandidatom, i u težnji da te zemlje ne izgubi i da se one ne ojačaju na mađarski račun. U drugom periodu, posle pojave Turaka, on je to činio radi mađarske sigurnosti. U tom pogledu bio je do kraja dosledan i uporan, ponavljajući udarce do protivničke iznemoglosti. U pojedinačnim njegovim potezima bilo je često brzine i plahovitosti, ponekad i nešto avanturističkog, ali uvek puno samopouzdanja. Osetna je šteta, što se bio zapleo na više strana i trošio snagu i na neke problematične podvige, pa nije mogao da usredsredi svu pažnju i svoju dosta veliku moć na pitanja Balkana. Ne samo radi balkanskih naroda i država nego u sopstvenom interesu Mađarske. I kad je sagledao tursku opasnost u pravoj meri on se nije sav dao na to, da je parališe ili suzbije što dalje; a dok je to sagledao turska snaga bila je uzela toliko zamaha, da se više nije dala oslabiti naivnim viteškim potezima i udarcima spremanim na mahove. Turci su, po Bertrandnovu pričanju, govorili pred kraj Sigismundove vlade sa prezirom o mađarskoj borbenoj snazi. U godini njegove smrti provalili su oni, s Vlasima zajedno, sve do Sibinja. Da im se osveti, naredio je stari kralj jedan od onih svojih brzih demonstrativnih upada u Srbiju. Mađarska vojska, sastavljena ne samo od Mađara, nego i od Poljaka i Čeha, prešla je 19. juna 1437. Dunav kod Požežene i prodrla duboko u Srbiju. Vodio je Janoš Marcali, jedan od ponajboljih vojskovođa Sigismundovih. Za tri dana stigla je mađarska vojska do Stalaća i popalila turske šajke pod njim, a sjutri dan je prodrla u Kruševac i zapalila i njega. Sam Sigismund izrečno je pohvalio bana Franka Talovca, koji je pošao "da popali i uništi grad Kruševac" što je to izvršio. Odmah potom počeli su Mađari povlačenje i već 27. juna nalazili su se prema Kovinu. Od takvih demonstrativnih pohoda, koje su vršili i Turci i Mađari, stradala su u stvari ponajviše samo naša područja ili oblasti naseljeni našim življem. Od njih nije bilo nikakvih pravih vojničkih koristi, niti su takvi pohodi mogli ma šta izmeniti u stanju snaga i odnosa. Pred sam prelazak mađarske vojske u otadžbinu stigla je turska potera iz Vidina. U borbi, koja se razvila na Godominskom polju kod Smedereva, turska vojska bila je potučena sa osetnim gubicima. Ogorčeni Turci opustiše okolinu Smedereva, kriveći Srbe da su bili u sporazumu s Mađarima. Ta optužba doprla je i do sultana. U Jedrenu se verovalo, da Mađari ne bi smeli vršiti takve pohode duboko po Srbiji da nisu imali nekih tajnih sporazuma sa Srbima. Da bi ga ublažio despot je morao predati Turcima braničevski kraj, da bi oni mogli vršiti neposredniji nadzor nad mađarskim kretanjima uz dunavsku liniju.

    Kralja Sigismunda nasledio je njegov zet, austriski vojvoda Albreht Habzburški. Ova promena dala je, među drugim stvarima, povoda Turcima, da se odluče na krupnije korake. Oni su znali, da će u Mađarskoj morati doći do izvesnih razmirica, pošto novi kralj nije bio prihvaćen od svih krugova u zemlji, pa su hteli da iskoriste te njihove unutrašnje sukobe. U isto vreme, krajem 1437. god., behu otišli vizantiski car Jovan VIII i patriarh Josif sa velikom pratnjom u Italiju, da pregovaraju s papom o crkvenoj uniji i da, u isto vreme, traže i pomoć zapadnih hrišćana za borbu protiv Turaka. Ti pregovori otegli su se više od godina dana i doveli su 6. jula 1439. do svečanog proglašenja spajanja istočne i zapadne crkve u fjorentinskoj katedrali. Turci su bili obavešteni o toj stvari i znali su joj dobro politički značaj. S toga su odlučili da napadnu Mađarsku kao glavnu silu, koja im je mogla praviti smetnje. S njom zajedno rešili su da raščiste situaciju i u Srbiji, znajući da bi i despot u duši bio na strani hrišćanske lige i jer su im bili sumnjivi njegovi odnosi sa Mađarima.

    Kralj Albreht je, odmah posle krunisanja, požurio u Češku, da tamo suzbije jaku opoziciju protiv sebe i da onemogući svog protivkandidata Kazimira, brata poljskog kralja. U Češkoj on se zadržao više od godine dana, ne obraćajući, prirodno, dovoljno potrebne pažnje južnim granicama. Turci su to iskoristili i 1438. god. ušli u Erdelj, pustošeći ga. Druga turska vojska operisala je u istočnoj Srbiji, gde je osvojila Borač i Ravanicu. Treća vojska prodrla je u Bosnu sve do Jajca. Ali to još nisu bili pravi vojnički podvizi, nego više smeli izvidnički zalet. Pravi napadaj došao je s proleća 1439. god.

  12. #132

    Odgovor: Istorija Srbije

    Prvi pad Srbije

    1.deo
    Velika turska vojska, pod vođstvom samog sultana, krenula je krajem aprila 1439. na Srbiju. Despot nije uspeo da razuveri sultana u njegovim sumnjama, a nije pristao ni da se pridruži njegovoj vojsci, ni da joj kroz Srbiju dozvoli nesmetan prolaz. Srbi toj vojsci nisu mogli odoleti; održali su se, u prvi mah samo Novo Brdo na jugu, i Smederevo na severu, koje je branio despotov sin Grgur i Toma Kantakuzen. Na Srbiju je, kao turski vazal napao i Stepan Vukčić i oplenio je neke njene jugozapadne oblasti. Tom prilikom pala je u turske ruke i Srebrenica. Despot pređe za to vreme u Ugarsku da traži pomoći s uverenjem da je treba dobiti pošto je stradao zbog nje.

    Kralj Albreht pokazivao je doista volje da se odazove, ali je imao mnogo teškoća sa nezadovoljnom vlastelom u Mađarskoj, koja je nalazila da je sad najpogodniji čas da traži ograničenje kraljevske vlasti i suzbijanje nemačkog uticaja. Mađari nisu čak dopustili ni da kralj pozove u pomoć nemačke kneževe braneći se tim, da su oni sami dovoljno jaki za odbranu protiv neprijatelja. Kralj s toga, osećajući da nema korena u zemlji, morade ostati pasivan. Sa nešto malo vojske stajao je neko vreme u blizini Titela i Slankamena, ne pružajući teško ugroženom Smederevu nikakve pomoći. Posle tromesečne opsade Smederevo je palo 18. avgusta. Od srpskih oblasti ostala je slobodna samo Zeta, koja nije bila na putu Turcima. Ašik pašina hronika beleži, da je, posle ovog pohoda, od silnog plena "u Skoplju prodavan dečak od četiri godine za 20 aspri".

    Malo iza srpske katastrofe umro je, sasvim iznenada, i kralj Albreht, 27. oktobra 1439. Mađarska je zbog toga upala u novu, i još težu krizu i bila je jedno vreme potpuno isključena iz svakog računa za vojničke podvige većeg stila. Za presto se javljalo više kandidata. Despot Đurađ ozbiljno je pomišljao, da njegov najmlađi sin Lazar postane mađarski vladar, tako, što bi se oženio Albrehtovom udovicom. Kraljica je odbila tu kombinaciju kao nemoguću već zbog verskih razloga; ali je divno čudo kako je Đurađ mogao poverovati da bi na to pristali mađarski baroni i visoki katolički klir. Izbor je konačno pao na poljskog kralja Vladislava III, mlado momče sa nepunih petnaest godina. U isto vreme kraljica je rodila i sina Ladislava Posmrče, koji je kasnije imao da naslede dedovu i očevu krunu. Između pristalica dva Ladislava nastale su duge prepirke kome od njih upravo pripada vlast i te prepirke pretile su da se izvrgnu u opasna neprijateljstva.

    Murat II nije, naravno, dao čekati na se. On je u proleće 1440. pao s vojskom pod Beograd, a u isto vreme uputio je svoje čete da haraju po Bačkoj i Banatu. Iz same Mađarske nije se moglo ničem nadati. Beogradska posada, ipak, hrabro je izdržala opsadu od punih šest meseci zahvaljujući tome, što joj Turci nisu mogli preseći sve veze preko vode. U jesen sultan je morao da se povuče. Njegova vojska ugrabila je, međutim, preko Save i Dunava bogat plen. "Za jedne čizme su prodavali jednu robinju. I ja ubogi sam za 100 aspri uzeo jednog divnog mladića", beleži Ašik paša Zade.

    Despot Đurađ je bespomoćno pratio razvoj događaja. Pomisao da mu sin dođe na mađarski presto potekla je verovatno kod njega ponajviše iz želje, da bi preko njega mogao učiniti nešto više za budućnost Srbije i njeno spasavanje u tom času. Kad je video da se u Mađarskoj ne može postići ništa pošao je da oproba sreću na drugim stranama. Pomislio je, naravno, odmah na svoju Zetu. Pre odlaska zamolio je Mlečane, da na svom području dadu sklonište njemu i njegovoj porodici i da mu ustupe Ulcinj. Mlečani su na prvo pristali, ali su drugo odbili. Šta više, baš tih dana, oko nove 1440. godine, oni su raspravljali o kotorskim porukama, kako Republika treba da uzme Zetu i albanska mesta pre nego što ih Turci posednu, "pošto despot ne može da ih održi".

    U Mađarskoj despot nije bio prijatelj novog kralja Vladislava, a ni taj nije mario mnogo despota. Tu zategnutost pojačavalo je naročito to, što je despotov zet Ulrih Celjski bio jedan od glavnih vođa mađarske legitimističke opozicije. Đurađ se u maju 1440. uklonio iz Mađarske, pa je sa područja svog zeta prešao u mletačku oblast. Republikanske vlasti formalno su vrlo lepo primile despota i čak mu obećale da će poraditi da ga izmire s Turcima, ali stvarno za nj nisu mogle učiniti ništa. Iz Mletaka Đurađ je 9. jula pošao u Zetu zadržavajući se na putu u Šibeniku i Dubrovniku. Za to vreme mađarski je kralj oglasio despota kao sumnjiva. Objavljivao je, da je despot održavao veza s Turcima i da mu se čak i tad dva sina nalaze među njima; da su s njegovim znanjem i preko njegove zemlje Turci vršili upade u Mađarsku; i da je despot, kao odmetnik, napustio Mađarsku. Za kaznu on mu je oduzeo velik deo poseda u Mađarskoj, pa i sam despotov dvor u Budimu. Optužbe su bile sasvim neosnovane i podignute su iz osvete, a ne iz uverenja. Despot nije imao nikakve snage, ni da spreči upade Turaka u Mađarsku kao ni upade Mađara protiv Turaka. On je ovog puta nastradao baš s toga što nije hteo da se pridruži Turcima. Ni njegovi sinovi nisu se nalazili među Turcima od dobre volje, nego se jedan nalazio tamo kao talac, a drugi je bio zarobljen prilikom pada Smedereva.

    Kad je došao u Zetu despot je i tamo našao veoma nepovoljnu situaciju. Stepan Vukčić, kao veran turski vazal, iskoristio je nezgode turskih neprijatelja i na istoku i na zapadu. Na zapadu je osvojio grad Omiš i oblast Poljica, jer mesne mađarsko-hrvatske vlasti, zbog pometenosti u Mađarskoj, nisu dobile nikakve pomoći. Na istoku počeo je osvajanja u Zeti polažući pravo na tu oblast kao muž Jelene, kćeri Balše III. Pridobio je za sebe porodicu Crnojevića, najmoćniju u Crnoj Gori, koja se odavno odmetala i od despota Stevana i od despota Đurđa. Despot je ponudio Dubrovačkoj Republici da zajedno suzbiju Stepana, ali Dubrovčani nisu pristajali ni na kakve kombinacije na toj osnovi. Da deluje na Dubrovčane i valjda da bolje iz blizine posmatra Stepanovo kretanje došao je despot sredinom aprila 1441. u Dubrovnik na duži boravak.

    Dubrovačka Republika je znala, da će despotov dolazak biti rđavo primljen na Porti i da će s toga sigurno imati izvesnih neprilika, ali je ipak otvorila vrata svog grada obeskućenom starom prijatelju. Taj časni primer gostoljublja postao je jedna od najponosnijih stranica njihove istorije i njihovi docniji pisci, s Gundulićem na čelu, s pravom su slavili taj postupak svojih prethodnika. Čim se saznalo da se despot bavi u Dubrovniku počeše pretnje s turske strane. Čak stiže i jedno posebno tursko poslanstvo da protestuje. Osećajući opasnost Dubrovčani 27. maja rešiše, da traže vojne najamnike u Apuliji i da osiguravaju svoje granice. Porta je pozvala i vojvodu Stepana Vukčevića da opomene Republiku, pa da, ako to ne pomogne, izvrši i napad. Oko 20. jula poručio je Stepan u Dubrovnik, pošto je otezao da pribegne sili, da će morati izvršiti naredbe i početi neprijateljstva. Videći kakvoj se opasnosti izlaže grad zbog njega stari despot je odlučio da se sam povuče i oko 25. jula napustio je grad. Praćen od dve oružane dubrovačke lađe on se krenuo preko Senja u Mađarsku.

    Razdraženost Turaka protiv despota bila je u ovo vreme veoma velika. Sultan se, izgleda, nije nadao, da će stari despot pokazati toliko nepopustljivosti. Kolika je bila njegova ljutina vidi se najbolje po tom, što je oba despotova sina, Grgura i Stevana, dao okovati i 8. maja 1441. oslepiti. Jedan izvor kazuje izrečno, da "sestra njihova sultanka nije im mogla ništa pomoći"; sultan je, na njeno navaljivanje, izdao istina, naređenje, da ne budu oslepljeni, ali je ta njegova milost stigla suviše kasno. Nesrećnici su bili optuženi radi veza, koje su pismima održavali s ocem. Mađarima je despot bio sumnjiv radi veza s Turcima, a u Turskoj despotovi sinovi stradaju radi veza sa ocem i Mađarima. To je bio tragični lični udes despotove politike, koja je išla za tim da Srbi, koliko mogu, ostanu neutralni, ne opredeljujući se sasvim ni za jednu ni za drugu stranu.

    Posle dugog i junačkog otpora palo je, najzad, 27. juna 1441. god. i Novo Brdo. Kad je iza toga Stepan Vukčić ušao u Zetu i zauzeo tamošnje preostale despotove posede, katastrofa srpske države bila je potpuna. U taj mah ona više nije postojala. Stari despot, čija aktivnost posle svih obrta sreće i u tako visokim godinama izaziva pravo divljenje, nije ipak klonuo. Kad mu je postalo jasno, da u Zeti i Dubrovniku ne može postići ništa, a da na Mlečane ne vredi računati, rešio je, da se pokori kralju Vladislavu. Mađari su bili u taj mah jedini, koji su imali razumevanje za tursku opasnost i sopstvenih računa da je pokušaju otkloniti. Mađarski unutrašnji neredi behu se već prilično slegli pošto je opozicija bila vojnički skrhana. Kralj Vladislav je i sam došao na misao, da mora protiv Turaka preduzeti energičnije mere, a tu su mu misao preporučivali i mnogi prijatelji iz zemlje i sa strane. Zajednička mržnja na Turke približila je kralja i despota. Kao glavni činilac ratobornog raspoloženja kod Mađara javlja se Janko Hunjadi, kraljev najači oslonac i u unutrašnjoj i u spoljašnjoj politici.

  13. #133

    Odgovor: Istorija Srbije

    Prvi pad Srbije

    2.deo
    Janko Hunjadi, ili u našim narodnim pesmama poznatiji Sibinjanin Janko, bio je vlaškog porekla, sin jednog plemića Vojka, kome je kralj Sigismund 1409. god. poklonio grad Hunjad. Mladi Janko služio je jedno vreme u vojsci despota Stevana, pa je posle despotove smrti došao kralju Sigismundu. Bio je sav vojnik. Njemu se upisuje u zaslugu da je znatno razradio vojničku organizaciju Mađarske, koju je kralj Sigismund izvodio poslednjih godina svoga života. Njega je 1441. god. postavio kralj Vladislav za zapovednika južne granice sa sedištem u Beogradu. Čim je došao na svoju novu dužnost Janko je postao aktivan. Već u jesen 1441. izvršio je on jedan zalet duboko u Srbiju i potukao je vojsku namesnika Isa-bega, koja je htela da mu preseče put i otme plen. Da bi mogli pratiti kretanja Mađara oko Beograda podigli su Turci 1442. god. na Avali grad, sa koga se imao širok pregled cele oblasti sve do Dunava.

    Od te godine počeše se sve češće i sa više strana dizati glasovi, da je potrebno obrazovati jednu veliku hrišćansku ligu protiv Turaka. Naročito su bili aktivni jovanovci s Roda, ugrožavani od Muslimana iz Egipta. Oni su zazivali u pomoć papu i zapadne sile moleći ih da ne dozvole propast hrišćana. U tom smislu izjašnjavala se i Dubrovačka Republika, predlažući ne samo zajedničku odbranu, nego i zajednički napadaj, i to i sa kopna i sa mora. Pomoć je stalno tražila i Vizantija. Usled građanskog rata, koji je nastao zbog dinastičkih spletaka, Carigrad se u proleće 1442. nalazio u ozbiljnoj opasnosti. Papa je smatrao za svoju dužnost da pomogne prijatelje, koji mu nedavno behu priznali vrhovnu duhovnu vlast. I pregao je sa svim svojim autoritetom, da se hrišćanski savez ostvari. Odlična pomagača našao je u rečitom i oduševljenom kardinalu Julijanu Cezariniju. Ovaj energični čovek uspeo je, da tokom 1442. god. potpuno utiša sve protivnike u Mađarskoj i da tamo rasplamti ratnički duh.

    Da Cezarini postigne potpun uspeh doprineli su i sami Turci. Jedna njihova vojska beše prodrla preko vlaške u Erdelj, ali je Hunjadi u martu 1442. presreo i sasvim razbio. Drugu pobedu odneo je Janko u septembru na Jalosinici, u Vlaškoj, pobedivši samog rumeliskog beglergeba Šehabedila, koji je vodio na 80.000 vojske. Te dve pobede silno digoše duh kod Mađara. Hunjadi postade proslavljen vitez i nada hrišćanstva. Naše narodne pesme slave ga skoro kao kakva našeg junaka. Svi ljudi od akcije behu stekli uverenje, da ove turske poraze treba iskoristiti do kraja i proširiti uspehe. Sam sultan, iznenađen prvim porazom i zauzet borbom s Karamanima u Maloj Aziji, požuri da sklopi mir. Već u julu nalazio se njegov poslanik u Budimu. Ali bez uspeha. Despot svojim ličnim uticajem i novcem, kardinal Cezarini i Hunjadi sa ratničkom strankom pretegoše. Oni su hteli bezuvetan nastavak rata, smatrajući sultanovu ponudu kao znak slabosti. Papa Evgenije objavio je 28. jula oprost grehova svima, koji budu štogod doprineli za rat protiv Turaka. Posle mađarske pobede u Vlaškoj uputi papa o novoj godini 1443. novu bulu saopštavajući, da za pobedu hrišćanske stvari žrtvuje petinu svojih prihoda. Krajem februara 1443. mađarski sabor u Budimu donese odluku, da se počne velika ofanziva, koju će voditi sam kralj. Kad maja meseca stigoše glasovi o turskim porazima u Maloj Aziji i kad se čak pronela vest, da je sultan, poražen, umro na nekom ostrvu, stvar osetno krenu na bolje. Hunjadi je postao toliki optimista, da je u jednom pismu despotu izricao nadu, kako Turci, uplašeni glasovima da na njih ide vojska od 30.000 konjanika, neće smeti ni da sačekaju krišćane, nego će, ostavljajući gradove i sva dobra, nagnuti preko mora. "Turska država nikad nije bila tako stešnjena i očajna kao što je sad", kazivalo je to pismo s puno uverenja.

    Krajem juna 1443. izdate su prve naredbe, da se hrišćanska vojska upućuje prema Beogradu, a sam kralj krenuo je na jug meseca septembra. S njim su išli despot i Hunjadi. Za despota se priča, da nije žalio sredstava da bi samo skupio što više i što bolju vojsku. Broj ratnika cenio se na 25.000 konjanika i strelaca. S hrišćanima pristade i vlaški vojvoda Drakul, koji se beše odmetnuo od sultana. Krajem septebra ili početkom oktobra prešla je hrišćanska vojska Dunav kod Beograda i stavila se pod vođstvo iskusnog despota. Uz despota je bilo oko 8.000 srpskih boraca, a pridružio mu se i srebrenički vojvoda Petar Kovačević sa 600 konjanika. Napredovanje je, sa velikim oduševljenjem, išlo veoma brzo. Hrišćanska avangarda od 12.000 konjanika, koju je vodio Hunjadi, porazila je 3. novembra Turke u polju ispred Niša, omevši im tu koncentraciju vojske. Ovaj poraz silno je zbunio Turke i na bojnom polju i u zaleđini. Oni zadugo posle toga nisu bili sposobni za veći otpor. Početkom decembra Sofija je bila pala u hrišćanske ruke, a prodiranje se nastavilo i dalje. Međutim, pred dobro utvrđenim klancima Srednje Gore moralo se stati, jer su Turci kod Zlatice spremili snažan otpor. A. Iširkov misli, da je do hrišćansko-turskog sukoba došlo pred Mominom Klisurom, preko koje su hrišćani mislili da zaobiđu jake turske položaje u Trajanovim Vratima. Zbog zime, koja je nastala, i nezgodnog snabdevanja, i ovog otpora hrišćani su prekinuli dalju ofanzivu i počeli povlačenje. Turci su pokušali da hrišćanima pri otstupanju zadaju što više udaraca, ali su kod Melštice i Kunovice pretrpeli ponovo teške poraze. Naročito je ovaj drugi bio osetan. Turci su ga pripisivali izdaji tesalskog zapovednika Turhan-paše, koji da je bio u vezi sa despotom.

    Između saveznika izbile su povodom povlačenja velike nesuglasice. Despot je bio protiv povlačenja, naročito ako bude uzeo brži tempo. Bojao se, da se tim ne izgube i moralne i teritorijalne tekovine rata i da se ne da Turcima mogućnosti, da se bolje pripreme za borbe na tom istom području. On se sav zalagao, da vojska preko zime ostane bar u Srbiji. Odatle, pošto je svršila polovinu velikog posla, ona na proleće može nastaviti sa akcijom, pošto se ne mora sve počinjati iznova. On se obavezivao, da će se sam brinuti za snabdevanje vojske, a nudio je i 100.000 dukata novčane potpore. Hteo je da na svaki način zadrži tek oslobođenu Srbiju. Ali Mađari, izmoreni i istrošeni, i sa duhom kondotjera, koji su posle svršenog posla hteli odmora, nisu nikako pristajali na to. Oni pohitaše da se vrate u Mađarsku. Krajem januara 1444. cela vojska, s kraljem i despotom, skupila se u Beogradu i oko njega i odmah prelazila dalje.

    Hrišćanska pobeda izazvala je mnoge nade u balkanskih naroda. Neki od njih digoše se na oružje. Novobrđani digoše ustanak, ali biše brzo savladani. Nešto više uspeha postiže Skender-beg. U njemu, rano poturčenom, bilo se već ranije probudilo staro versko, a donekle i narodno osećanje. Ostavivši Turke i islam on se bio vratio u svoje albanske planine. Sada, na glas o pobedi hrišćana, on zauze Kroju i poče ogorčenu borbu protiv Turaka. Brat vizantiskog cara, despot Konstantin Dragaš, poče oslobađanje Peloponeza, a u isto vreme izbi ustanak i u Tesaliji. Izgledalo je jedno vreme, da je ceo Balkan ustao protiv Turaka i da neće trebati mnogo, pa da se evropska Turska potpuno potpali. Ali je osnovni preduvet za to bio taj, da se početa akcija razvija s planom, u dugom dahu, a da ne dobija karakter improvizovane ekspedicije, koja pored svih privremenih uspeha, nije mogla izmeniti opšteg položaja.

    Za vreme ovih krupnih događaja na istoku izvršene su izvesne promene u Bosni. Sudbina despota Đurđa bila je zabrinula i kralja Tvrtka. Pošto se opredelio za Mađare bilo je prirodno da očekuje tursku osvetu. S toga je krajem 1440. god. zamolio Mletačku Republiku da može negde na njihovom području, u slučaju potrebe, skloniti svoje imanje i doći i sam sa porodicom u njihovu zemlju. U isto vreme on je ponudio Mlečanima da uzmu bosansko kraljevstvo i zavladaju s njim kako hoće, javno ili tajno. Dotle, molio je za dozvolu da može iz njihovih gradova izvoziti oružje i druge ratne potrebe. Očevidno je, da se od Mađara u taj mah, nije ničem nadao; toliko mu se njihovo stanje učinilo bez poverenja. Mlečani su na tu ponudu odgovorili 21. februara 1441. ovako: kao svog poštovanog brata oni će ga, razume se, primiti s porodicom i imanjem gdegod htedne doći i daće mu sva pismena jemstva koja su u običaju. Dozvoljavaju mu isto tako i izvoz oružja. Što se tiče ponude da prime samu Bosnu oni su odgovorili vešto i zaobilazno. Ponuda ta potekla je iz kraljeve ljubavi i poverenja prema Mlecima i oni su mu veoma zahvalni na toj pažnji, ali je njihova želja da se kralj sam održi u zemlji i na vlasti. Kraj hrišćanske ofanzive nije dočekao. U leto 1443., zabrinut za razvoj događaja, on je uzeo iz blagajne Dubrovačke Republike sve svoje srebro, 10.300 litara, koje je tamo držao. Umro je u jesen, sredinom novembra, te godine, bez neposrednog muškog naslednika. Presto je dobio sin kralja Ostoje Tomaš, jedan od bosanskih vladara nešto veće vrednosti.

    Vojvoda Stepan Vukčić, osvajajući Zetu, beše došao u sukom s Mlečićima. Ovi su pristajali da on zadrži Gornju Zetu, ali nisu hteli pristati da se učvrsti u Donjoj, a naročito ne u Primorju. Izvesna plemena i bratstva podeliše se na protivničke strane. Budvani, Ljuštičani i još neki primorci priđoše Mlečanima. Kao primorska mesta, na domaku mletačke flote; sa starim trgovačkim vezama sa Mlečanima; sa dosta mešanog stanovništva, koje je izvesnim delom stalo pod uticajem Kotorana, protivnika i Sandaljevih i Stepanovih, oni su mislili da ne mogu postupati drukčije. Uz to je i stari despot, kivan na Stepana, poručivao ljudima da se drže Mlečana, nadajući se da će kao nagradu za to dobiti mletačku pomoć ma kakve vrste za vaspostavljanje svoje vlasti u Srbiji. Protiv Stepana je bio i kralj Tvrtko, samo mu taj u ovo vreme nije mogao mnogo škoditi. Uz Stepana su od primorskih građana bili pristali samo Barani.

  14. #134

    Odgovor: Istorija Srbije


    Prvi pad Srbije

    3.deo
    U leto 1442. Stepan je morao naglo prekinuti akciju u Zeti zbog neke teže krize u unutrašnjosti svoje zemlje. Pomagan od Mlečana digao se bio protiv njega njegov prvi rođak knez Ivan Vuković, sin Sandaljeva i Vukčeva trećeg brata Vuka, tužeći se, da ga je Stepan lišio nasledstva i učešća u vlasti. Tek u jesen mogao je Stepan nastaviti počete operacije u Zeti, ali je 22. oktobra pred Barom pretrpeo poraz. Kad Mlečani ne uzeše u obzir njegove ponude za mir Stepan nastavi ratovanje, i pomagan od Stevana Crnojevića prodre, u drugoj polovini decembra, do samog Skadra. U proleće 1443. Stepanovu akciju pomagali su i Turci iz Albanije. Stepan je postigao dosta uspeha pridobivši na svoju stranu Paštroviće i dosta Zećana, ali je u junu izgubio Bar. U nezgodi, nemajući svoje flote, Stepan je došao na misao da stupi u veze sa novim gospodarem južne Italije, napuljskim kraljem Alfonzom V Aragonskim, koji je bio poznat kao mletački neprijatelj. Baš tokom ove godine oteo je Alfonz celu Jakinsku Marku mletačkom štićeniku Franji Sforci i dobio tako znatan uticaj u južnom delu Jadranskog Mora. Sem s njim, Stepan je ušao u veze i sa drugim starim neprijateljem Mletaka, sa Đenoveškom Republikom, iako mu ova nije mogla biti od naročite koristi. Mlečani su požurili da Stepana oslabe pre nego bi te veze donele neke opasnije rezultate. Početkom 1444. god. oni su uzeli Omiš i Poljica, a postigli su dosta uspeha i u Zeti. Pokoleban hrišćanskim uspesima i uplašen za svoju budućnost prišao je u martu Mlečanima Stevan Crnojević, glavni stub Stepanove politike i moći na toj strani. Stepan se, i sam zabrinut, prihvatio grčevito za kralja Alfonza. Ovaj je 19. februara 1444. sklopio i formalan savez s njim, jamčeći mu se za sve poimenično navedene posede Stepanove. Po Alfonzovim rečima Stepan se njemu "predao", t. j. primio njegove pokroviteljstvo "sa svima svojim vazalima". Učinio je to, očevidno, da bi u slučaju pobede hrišćanske lige važio kao vazal jednog hrišćanskog a ne turskog vazala; a i s toga, što se zbog takve veze nadao jačoj pomoći za borbu protiv Mlečana.

    Pitanje popunjavanja bosanskog prestola prošlo je bez težih spoljašnjih kriza. Herman Celjski, kome je kralj Tvrtko II bio namenio presto umro je pre njega, a Hermanovi naslednici nisu mogli da se nametnu sami, znajući da bi u narodu bili rđavo primljeni. Mađarski kralj, koji bi, možda, da je hteo, mogao da im pomogne, nalazio se baš u ovo vreme u punoj borbi s Turcima, koja ga je zauzela svega i u kojoj je, posle, i zaglavio. A sem toga nije mu išlo ni u račun da pojačava moć svojih protivnika. Jedini pretendenti behu sinovi kralja Ostoje, Radivoj i Tomaš. Njih su katolički krugovi smatrali kao nezakonite, pošto im se otac oženio po drugi put za žive prve žene. Radivoj se odavno otimao za krunu, ali, iako je imao ranije pomoć Turaka, nikad mu nije pošlo za rukom da dobije više značaja. On se, istina, nazivao kraljem, imao je svoj dvor, i javljao se s vremena na vreme svojim porukama u Dubrovniku, ali ga tamo nisu uzimali mnogo ozbiljno. Tomaš se dotad manje isticao, ali po svojim diplomatskim sposobnostima stajao je svakako iznad brata. Njega je sam Tvrtko odredio kao naslednika i Tomaš je odmah, po njegovoj smrti, uzeo vlast. Radivoje je pokušao da ga omete, ali nije uspo. Izvesni sukobi, koji su izbili tim povodom, prošli su bez težih potresa.

    Glavni vođa opozicije protiv novog kralja bio je vojvoda Stepan Vukčić. Tomaš je odmah prihvatio borbu s njim; naravno, najpre s toga što je ustao protiv njega, a zatim što se Stepan držao s Turcima. Posle hrišćanskih uspeha u jesen 1443. Tomaš se sasvim opredelio za hrišćansku ligu; njena stvar izgledala je da stoji ne može biti bolje. Ta promena u držanju Bosne primetila se odmah na mađarskom dvoru i naglašavana je kao očigledan rezultat uspeha. U borbi Tomaš je postigao izvesne uspehe, jer su u isto doba ratovali protiv Stepana i Mlečići napadajući Omiš i Poljica. Tomašu se pridružio i sin vojvode Radoslava, Ivaniš Pavlović. U proleće 1444. kralj je sklopio i formalni savez s Mlečanima protiv Stepana i poseo je nešto zemljišta oko donje Neretve. Više uspeha imao je na istočnoj strani i protiv Turaka i protiv Stepana, zahvaljujući i dobroj meri pomoći Pavlovića. Sredinom maja oteo je od Turaka grad Srebrenik. Požurio se da ga uzme pre nego bi u nj ušla despotova vojska. Kako je despot bio saveznik mađarski Tomaš se potrudio da objasni svoj postupak i na mađarskom dvoru. Njegov glavni zaštitnik tamo bio je glavom Janko Hunjadi. Njemu je Tomaš 3. juna te godine izdao jednu povelju punu priznanja. U njoj kralj priznaje, da ga je na bosanskom prestolu utvrdio kralj Vladislav na zauzimanje i preporuku Hunjadijevu. Priljubljujući se s toga potpuno uz moćnog mađarskog magnata, Tomaš se zakleo na službu i vernost mađarskom kralju, a Janku se zarekao da će mu biti i ostati veran prijatelj. Kao znak svoje odanosti on će Janku davati svake godine po 3.000 zlatnih fiorina. Tako je bosanski kralj postao, u neku ruku, ne samo vazal mađarske krune, nego i njenih velikaša.

    Učvrstivši se kod Mađara Tomaš je hteo da popravi svoj položaj i u zemlji. Protivnici njegovi smatrali su, da on kao "nezakoniti" sin nije dostojan krune. Kako je, uz to, bio oženjen ženom iz puka nije imao potrebnog oslonca kod vlastele. Na koga se on sve oslanjao u prvo vreme ne znamo sasvim pouzdano; Ivaniš Pavlović prišao mu je iz stare porodične mržnje na Kosače i Stepana naročito. Da bi stekao novih prijatelja, a naročito da bi pridobio katoličko sveštenstvo i papsku kuriju Tomaš je u leto 1444. primio njihovu veru. Malo potom sporazumeo se potpuno i sa Dubrovčanima.

  15. #135

    Odgovor: Istorija Srbije

    Razlaz između despota i Mađara

    1.deo
    U aprilu 1444. doneseno je na budimskom saboru rešenje, da se nastavi borba protiv Turaka, i to sa kopnenim snagama i sa flotom. I doista, 22. juna krenula je iz Mletaka flota od 16 galija, 8 papskih i 8 Republičinih, a dve nedelje docnije pošla je za njima i armada burgundskog duke. Ta je flota imala zadatak, da jednim delom sprečava prelazak turske vojske iz Male Azije u Evropu, a drugim da na Dunavu pomaže prelazak saveznika na tursko područje. Uz savezničke lađe imala se pridružiti i grčka flota.

    Prošlogodišnja vojna i ove spreme, o kojima su se širile svakovrsne vesti, behu veoma uplašile sultana Murata. On s toga reši, da čim pre ponudi saveznicima mir, voljan na velike ustupke. Za posrednika izabra svoju mudru ženu Maru, despotovu kćer. Već u martu išao je jedan kaluđer preko Dubrovnika i Splita noseći Marine poruke ocu. Sultan je nudio da despotu povrati celu Srbiju kakvu je držao despot Stevan. Željan otadžbine, hoteći da Srbiji uštedi nova krvoprolića i pustošenja, koja joj ne bi donela ništa više od onog što se već nudilo, despot je brzo pristao na pregovore. Da bi za mir pridobio i Hunjadija, glavu ratničke stranke, despot mu je ustupio nekoliko svojih poseda u Mađarskoj. U Segedinu, krajem jula, zauzimanjem njih dvojice, bi sklopljen mir na deset godina. Po tom miru despotu bi povraćena Srbija sa 24 grada, među kojima behu Novo Brdo, Golubac i Kruševac. Sultan je pristao da plati 100.000 fiorina otštete i obavezao se uz to, da pomaže kralja Vladislava sa 25.000 vojnika u borbama protiv njegovih neprijatelja. Jedini ustupak učinjen sultanu bio je taj, da mu je Srbija imala i dalje plaćati stalni godišnji danak.

    Nema sumnje, da je Hunjadi imao pravo kada je tvrdio, da se takvim mirom postiglo više i mnogo sigurnije, nego jednom neizvesnom borbom. Ali je nesumnjivo i to, da je ovaj mir bio potrebniji Turcima nego Mađarima, i da je presekao jednu veliku akciju. Segedinski mir je čisto delo despota Đurđa. On je želeo da čas pre vaspostavi Srbiju, držeći da je bolje primiti to što je već na dlanu od onog što tek ima neizvesno da dođe. On je video i naličje rada hrišćanske lige i izgubio je mnoge iluzije. Bio je i sit večitog pregovaranja, bogorađenja i svih spletaka, koje su pratile sve dotadašnje pregovore i spremanja. Njemu je, već ostarelom, bilo već dosta i krvi i rata. A, što je najglavnije, možda se nije ni nadao nekom presudnom uspehu znajući stanje u Ugarskoj, koje je bilo daleko od tog da bude čvršće građe od onog u Turskoj, ma kakve inače bile momentalne prilike u Muratovoj carevini.

    Odmah po sklopljenom miru vratio se despot u Srbiju. Već 22. avgusta ušao je u Smederevo. Potrudio se odmah da povrati i Zetu. Mlečani nisu pristajali da ustupe ono što su bili prisvojili na Primorju. Branili su se, da su to osvojili ne od despota nego od vojvode Stepana, koji je bio turski pomagač i prema tom njihov zajednički neprijatelj. Stepan je, međutim, već u jesen 1444. imao sastanak s despotom i izmirio se s njim. Okružen sa svih strana neprijateljima, on je bar s despotom hteo da obnovi veze. Učinio je to, sem iz starih porodičnih obzira i ličnog poštovanja, još i s toga, što je znao da je despot, zbog Srebrenice, protivnik bosanskog kralja. Stepan je početkom 1445. god. vratio despotu ceo deo Gornje Zete s gradovim Medunom, koji je još držao u svojoj vlasti. Malo potom, na veliko iznenađenje Mlečana i Kotorana, pojavila se pred Novim flota aragonskog kralja, koja je došla na poziv Stepanov kao važna opomena za Mlečane.

    Međutim, među hrišćanima izbilo je veliko nezadovoljstvo protiv Segedinskog Mira. Nalazilo se, da je obustavljena jedna veličanstvena akcija, koja je u mašti pretstavljala sjajne uspehe za hrišćansku stvar. Tvrdilo se, da se upustio siguran plen. Krivica se svaljivala na despota, kome se prebacivalo da je bio nestrpljiv i sebičan i koji se jedini koristio pobedom. Među nezadovoljnicima glavnu reč je vodio borbeni i rečiti kardinal Cezarini. Sa strašću srednjevekovnih hrišćanskih fanatika on je propovedao da se čim pre raskine mir. Data reč i zakletva jednom neverniku nisu trebali da vežu pravog hrišćanina grmeo je on, pozivajući se na autoritet crkve. Ratoborne poruke iz Italije i aktivna opozicija Cezarinijevih pristalica pokolebaše dvor da se odluči na obnovu rata s Turcima. Despot se za to vreme uputio u Srbiju i nije se zalagao uporno, da spreči tu odluku. Na njegov glas ne bi se, uostalom, mnogo ni slušalo, jer je opozicija i udarala u glavnom na njegov uticaj pri miroljubivom rešenju. Našavši se u Srbiji on se rešio na neutralnost. S hrišćanima nije pošao, jer nije hteo da pogazi ugovor i jer nije želeo da i opet Srbija postane ratno područje, a sa Turcima nije mogao.

    Hrišćanska vojska stigla je 20. septembra 1444. u Oršavu i tu počela prelaziti Dunav. Kroz Srbiju se nije išlo. Jedno zbog despotova držanja, a drugo što se činilo, da je preko Bugarske neposredniji put za Carigrad. Hrišćanska vojska, većinom konjica, brojala je 16.000 ljudi, kojoj se pridružilo 4.000 Vlaha. Kod Varne je došlo do odlučne bitke 10. novembra. Sa brojnom nadmoćnošću Turci su strahovito porazili hrišćane. Pogiboše kralj Vladislav i mnogi ugledni mađarski velikaši, među kojima i Kardinal Cezarini. Spasao se Janko Hunjadi sa malim brojem vojnika. Ponesen pobedom sultan je ljuto kaznio sve one, koji mu se behu zamerili. Uplašene jadranske republike, Mleci i Dubrovnik, pohitaše da opravdaju svoje učešće bacajući svu krivicu na papsku kuriju. Despot Đurađ ostao je pošteđen. Šta više, imao je i izvesnog uticaja na Porti. Dubrovčani, na primer, zahvaljuju samo njemu što je sultan 1447. god. sklopio s njima mir.

    Na vesti o hrišćanskoj katastrofi pod Varnom bio se naročito uplašio kralj Tomaš. On se odjednom video osamljen, zamerivši se ne samo Turcima, nego i despotu i vojvodi Stepanu. Jedini naslon činilo mu se da može naći kod Mlečana. On je s toga i pokušao stupiti s njima u bliže veze. Nudio im je, pored produženja saveza protiv Stepana, neke gradove oko Poljica, a tražio je, u isto vreme, i konačišta kod njih u slučaju nevolje. Mlečani su mu obećali samo ovo poslednje, a ostalo su sve ljubazno otklonili bojeći se ma kakvih ugovornih obaveza, koje bi ih mogle dovesti u nove sukobe. Kralj se obraćao i papi, iako mu ovaj nije mogao pružiti stvarne pomoći. Na papskoj kuriji rado su prihvatali svaku "zabludelu ovcu", koja se vraćala u krilo rimske crkve, a naročito ljude na tako visokim položajima, kao što je bio Tomaš. Njega su želeli zadržati posebno još i s toga, da se jedan balkanski vladar nađe opredeljen više za stvar hrišćanske lige. Da pojača kraljev ugled papa Evgenije je 29. maja 1445. naknadno legitimisao drugi brak njegova oca. Tako Tomaš nije više mogao biti označavan kao "nezakoniti" sin. Drugim aktom papa je razveo kraljev brak sa ženom pučankom. Tim je Tomaš mislio popraviti svoj lični ugled kod plemstva; u narodu, međutim, samo ga je pogoršao. I ono proveravanje i ovaj neopravdani raskid sa ženom još više su otuđili narod od dvora, koji ni inače nije bio mnogo popularan, i tumačeni su samo na kraljevu štetu.

    Na istočnoj strani kralj je s Ivanišem Pavlovićem bio prodro duboko u oblasti vojvode Stepana. U leto 1445. očekivalo se u Dubrovniku, da će njihove vojske preko Jasena izbiti sve do Trebinja. Pod njihovim pritiskom Stepan je 23. avgusta sklopio mir s Mlečanima odrekavši se i Omiša i Bara. Dobio je natrag samo svoje privatne posede u Mlecima, Zadru i Kotoru i isplatu takozvanih kotorskih dohodaka. Posle dužih pregovora izmirio se Stepan u maju 1446. i sa bosanskim kraljem. Ovoga su zabrinjavali turski uspesi i nesređeno stanje u Mađarskoj, a u velikoj meri bojao se i zbog pouzdanih vesti, da saveznik i zaštitnik Stepanov, kralj Alfonz Aragonski, po tradiciji napuljske kuće, postavlja svoju kandidaturu na upražnjeni mađarski presto i da misli sa Stepanova područja, sa Neretve i preko Bosne, uspostaviti veze sa Mađarskom. U Milodražu, 19. maja, došlo je do sastanka između kralja i Stepana. Da izmirenje bude što čvršće kralj Tomaš se oženio Stepanovom ćerkom Katarinom. Ovom vezom dobili su nesumnjivo obojica. Kralj je dobio kao srodnika najmoćniju ličnost tadašnje bosanske države, a Stepan je ovim potezom povratio sav svoj izgubljeni prestiž zbog poslednjih neuspeha. Njih dvojica, združeni, bili bi stvarni i moćni gospodari bosanske države.

    Bili bi doista, ali nisu bili. Izmirenje između kralja i Stepana pokvarilo je odnose između Stepana i despota. Đurađ nije prežalio Srebrenice i za vreme borbi između kralja i humskog vojvode on je ponovo povratio. Bosanci su je zatim preoteli. Taj bogati grad ostao je stalno kao jabuka razdora između Bosne i Srbije i sav je obliven bratskom krvlju. Despot nije krio svoje neprijateljstvo prema Tomašu. Kad je početkom marta 1448. prodrla jedna poveća turska vojska u Bosnu i Hercegovinu sve do Neretve, korčulanski knez Petar Soranca javljao je u Mletke, da on misli kako je taj napadaj došao po želji despota Đurđa, "pošto su se nedavno pomenuti (despot i Stepan) u velike razišli". Turska vojska, koja je upala u Bosnu, razdelila se u dve grupe. Jedna je ostala da ratuje po Bosni, a druga je krenula protiv Hrvatske. Tursko ratovanje u Bosni trajalo je više od šest nedelja. Bojeći se da se Turci ne obrnu i protiv njega Stepan je napustio svog zeta i prišao despotu. U junu je između njih sklopljen i pismeni sporazum. Odnosio se, po svoj prilici, ne samo na Bosnu, nego i na Zetu, u kojoj se despot, sad pomagan od Skender-bega, još uvek nosio s Turcima. Udružena despotova i vojvodina vojska potukla je kralja Tomaša 16. septembra kod Srebrenice.

Strana 9 od 13 PrvaPrva ... 7891011 ... PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Istorija SFRJ
    Autor Lady S u forumu Istorija
    Odgovora: 23
    Poslednja poruka: 11.07.2016, 11:21
  2. Istorija Windows-a
    Autor goldie u forumu Softver
    Odgovora: 1
    Poslednja poruka: 11.09.2011, 13:16
  3. Istorija neposlusnosti...
    Autor dankaBg u forumu Filozofija
    Odgovora: 4
    Poslednja poruka: 24.07.2010, 19:44
  4. Odgovora: 70
    Poslednja poruka: 12.06.2009, 16:27
  5. Istorija Jezika
    Autor dule_legenda u forumu Istorija
    Odgovora: 25
    Poslednja poruka: 17.12.2008, 22:58

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •