Jedan pesnik je napisao ''postojim kako bih pljačkao nepostojanje'' i danas sam otkrila taj stih.podsetio me je na toliko toga što se može,kako isti pesnik kaže,odande(iz nepostojanja) doneti.
Ali,prvo bismo trebali da ustanovimo nepostojanje kao jednu kategoriju i da,pazite čuda,vidimo šta sve u nepostojanje,u tu zamišljenu nulu vremena i prostora,suprotnost postojanju koje u sebi sadrži ova dva elementa,može stati.
Šta može stati u nepostojanje?Ćutanje?Možda ona praznina koju osećamo dok razgovaramo nečemu što nam nije važnos?Odsutnos?Zaista,nepostojanje liči na odsutnost iz života,na potpuno odstupanja od onoga što nas čini živim.
Dakle,nepostojanje je poricanje življenja u njegovoj pravoj suštini.
Šta onda doneti odatle iz tog bezvremenog prostora bez jasnih granica?
Kada se malo bolje zamislim nad ovim,pomišljam kako je taj lažni prostor nepostojanja puniji od postojanja.
Kada biste poput pomenutog pesnika išli u pljačkanje nepostojanja,šta biste odatle doneli?
Svoje ukućane,svoje komšije,svoj posao?Možda biste u nepostojanje preselili
čitave gradove onih koji vam ništa ne znače,a koje,iz ko zna kojih razloga trpite?
I,
da li biste se i sami našli u nečijem nepostojanju,ili biste se obreli seleći pljačkanjem sami sebe u ovaj nula-prostor,nula-vremena,apsolutne praznine koju ipak možemo pljačkati bez predaha nikada neiscrpevši njene izvore?