Evo jedna knjižica koju je napisao moj drug:Crnogorski državni i dinastički simboli
Državnost Crne Gore seže duboko u prošlost. Ona je puno starija od sadašnjeg imena za zemlju i državu. Crnogorska državnost je kroz istoriju prošla nekoliko razvojnih perioda i više različitih državnih formi. I pored izvjesnih prekida u njenom kontinuitetu, ideja državne nezavisnosti je pretrajala i u najtežim vremenima, i onda kada joj istorijske okolnosti nijesu bile naklonjene. Za nju su se borili naši preci i, kao amanet, predavali je potomcima.
U dalekoj prošlosti teritorija današnje Cme Gore je do VI v. spadala u provinciju Prevalis. Od tada se do kraja X vijeka nazivala Dukljom, odnosno Dioklitijom, a od XI v. Kraljevstvom Slovena ili Zetom. Taj prostor su u VII v. naselila slovenska plemena. Iz saveza plemena nastala je Sklavinija Duklja. Preci Crnogoraca nazivali su se Dukljani, kasnije Zećani. Oni su krajem IX vijeka stvorili svoju prvu državnu organizaciju, zavisnu od Vizantije i, kasnije, od Samuilove države. Iz tog perioda istorija pamti arhonta Petra i kneza Vladimira.
Knez Stefan Vojislav, rodonačelnik dinastije Vojislavljevića, utemeljitelj je prve samostalne dukljansko-zetske države (1018- 1043), koju je njegov sin Mihailo (oko 1050-1082) uzdigao na rang kraljevstva (1077), učvrstio i proširio, a njegov sin i nasljednik kralj Bodin (oko 1082-1101) osvajanjima zamašno uvećao i doveo do vrhunca moći. Nakon njega smijenilo se još jedanaest vladara iz te dinastije (deset sa kraljevskom krunom), od kojih je u heraldičkom smislu najznačajniji kralj Dorđe. Država je, razdirana unutrašnjim borbama oko nasljedstva i prijestola, sve više slabila i smanjivala se. To je iskoristio Stefan Nemanja i osvojio Zetu (1189). U srpskoj državi Nemanjića Zeta je, "kao kraljevstvo od prva", imala poseban status, sve do smrti cara Dušana (1355) i raspada Srpskog carstva.
Međutim, kao ranije stvorena i priznata feudalna država, Zeta se ubrzo (1361) osamostalila pod dinastijom Balšića, koja je vladala do 1421. godine. Njihova vladavina je imala državni kontinuitet sa Zetom Vojislavljevića. Pošto se ova druga dinastija ugasila, na istorijsku scenu stupaju Crnojevići, kao treća feudalna dinastija u crnogorskoj prošlosti (1451-1499). U to vrijeme Zeta se jedva održavala između moćnog Osmanskog carstva i Mletačke republike, kao i okolnih oblasnih gospodara, a teritorijalno sve više se smanjivala. Za državu se ustalilo ime Crna Gora. Državno i crkveno središte je sa Skadarskog jezera preneseno na Cetinje. Poslije pada pod tursku vlast i odlaska posljednjeg Crnojevića, zemlju su vodile cmogorske vladike koje je birao Jedinokupni sabor svih plemenskih glavara ili Opštecrnogorski zbor. I u Otomanskom carstvu Crna Gora je imala specifičnu autonomiju u okvira sandžaka kojima je pripadala. Državno ognjište je gorjelo i čuvano na Cetinju. Crnogorska mitropolija je imala ne samo duhovnu nego i državnu misiju, kao inspirator borbe za slobodu i kao koheziona snaga među crnogorskim i brdskim plemenima, nosilac državne i nacionalne ideje, što je nakon dva vijeka dovelo do obnavljanja države i učvršćivanja organa zemaljske vlasti. U toku crnogorskog principata (od kraja XV do kraja XVI v.) smijenilo se 19 vladika iz raznih plemena.
Za Crnu Goru je, u prerastanju slobodne zajednice crnogorskih plemena u državu, presudan bio izbor Danila Šćepčeva Petrovića za vladiku (1697-1735). On je rodonačelnik četvrte crnogorske dinastije Petrovič Njegoš, koja je preko dvjestadvadeset godina upravljala Crnom Gorom (1697-191. Ova slavna dinastija je dala petoricu vladika (koji su u svom dostojanstvu sjedinjavali duhovnu i svjetovnu vlast) i dva svjetovna gospodara (1851-191. Prisajedinjena Srbiji, Crna Gora je nestala u Kraljevini SHS, kasnije Kraljevini Jugoslaviji (1918-1941). Nakon nestanka Crne Gore kao države 1918. godine, neuspjeli Božićni ustanak (1919) bio je pokušaj vraćanja cmogorske državnosti. Crna Gora je opet obnovljena poslije Drugog svjetskog rata i, kao republika u federativnoj zajednici jugoslovenskih naroda, povratila svoju državnost i suverenost. Poslije raspada jugoslovenske države, početkom posljednje decenije XX vijeka, ponovo je aktuelizovano crnogorsko državno pitanje. Krajem aprila 1992. Crna Gora se našla u dvočlanoj federaciji sa Srbijom - SR Jugoslaviji.
Težnju Crne Gore ka državnoj nezavisnosti Evropska unija je privremeno odložila formiranjem državne zajednice Srbija i Crna Gora. Time državnopravni status Crne Gore nije riješen.
U međuvremenu se pokazalo da je ta tvorevina nefunkcionalna i za jednu i za drugu članicu.
O višestoljetnom crnogorskom državnom putu i cilju ne svjedoče samo činjenice i istorijski izvori, već i povjesnica njenog najstarijeg znamenja - državnog grba.
Heraldici, kao pomoćnoj istorijskoj nauci, koja proučava postanak, razvoj i izradu grbova, u Crnoj Gori se donedavno nije pridavala veća pažnja i značaj. Grbovi su svojevrsni kod postojanja i tradicije, simbol trajanja, spoj prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Oni su dio državnog i nacionalnog identiteta. Grb, kao državni simbol, predstavlja cijelu državu, kako narod tako i pojedinca.
Crna Gora danas ima svoj državni grb, koji je istorija odavno uobličila i definisala. Štaviše, on je samo obnova starog znamenja u našem vremenu. Državni grb sažima, potvrđuje, i obnavlja državnu nezavisnost.
Ovo je priča o devetovjekovnoj istoriji crnogorskog grba. U stvari, kroz državne i dinastičke grbove slikovno je predstavljena istorija Crne Gore, koja simbolički počinje pečatom arhonta Petra.
Uploaded with ImageShack.us
Grb dinastije Vojislavljević
Uploaded with ImageShack.us
Dinastija Vojislavljević je vladala od X do druge polovine XII vijeka.
Pečat arhonta Petra (X v.), najvjerovatnije oca kneza Vladimira, najstariji je sačuvani materijalni dokaz o nekom dukljanskom vladaru. Sv. Vladimir je prvi dukljanski vladar o kome postoje pisani istorijski izvori. Vladao je od 970. do 1016. Bio je oženjen Kosarom, kćerkom makedonskog cara Samuila. Njihova ljubav je ovjekovječena u Ljetopisu popa Dukljanina (sredina XII v.)
Knez Vojislav je 1042. godine definitivno oslobodio Duklju od vizantijske vlasti i time joj obezbijedio teritorijalno proširenje i nezavisnost.
Prvi krunisani kralj Duklje bio je Mihailo Vojislavljević, kojem se 1077. g. papa Grgur VII obraća kao kralju Slovena. Za vrijeme kralja Bodina (1082-1101) u sastavu Duklje su (od XI v. Zete) neko vrijeme Raška, Bosna, Travunija i Zahumlje. Tada