Istorijski grbovi, heraldika - Strana 30
Strana 30 od 32 PrvaPrva ... 202829303132 PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 436 do 450 od ukupno 479
  1. #436

    Odgovor: Istorijski grbovi, heraldika

    Sad malo Pančevo, u postovima koji su se odnosili na grbove vlasnika i graditelja dvoraca u Vojvodini, spomenuti su i Jagodići i prikazan je njihov grb. U manastiru Vojlovica se nalazi grobno mesto sa grbom Jagodića na naličju nadgrobne ploče:


    O poreklu Jagodića bavi se i ovaj novinski članak (izvor):

    U veoma dokumentovanoj knjizi D. Popovića "Srbi u Banatu do kraja osamnaestog veka. Istorija naselja i stanovništva" Jagodića nije bilo, ali smo ih našli, kao petoricu braće, u knjizi "Srbi u Banatu" J. Erdeljanovića. Navodi da su svi došli iz Kanaka: "Jagodići, stara pančevačka familija, bili su najpre abadžije, pa su se obogatili i postali spahije (kupili plemstvo)". Nažalost, ni ovaj etnolog, jedan od naših najboljih, nije naveo ni koju su krsnu slavu slavili, niti je pokušao da traga za daljim poreklom od Kanaka.

    Jedini zaključak koji smo mogli izvući iz ovih podataka je da se ova familija doselila u Banat od kraja 18. stoleća.

    U Lici, Krbavi, Gackom, Kapelskom, Kordunu i Baniji svi pravoslavni Jagodići, slave jedino Nikoljdan, kao i neki grkokatolici koji se još nisu pohrvatili, a u Šajkašku - Mošorin, Žabalj, Šajkaš i Petrovo Selo - stigli su još u 18. veku.

    Krajem 19. veka, prema šematizmu pravoslavne mitropolije i arhidijeceze Dabrobosanske, znači bez Zvorničko-tuzlanske eparhije i čitave Hercegovine, porodica Jagodić je u Bosni bilo u 13 parohija, sa šest raznih slava.

    Nasuprot tome, Jagodića nigde nije bilo u Hercegovini, današnjoj Crnoj Gori, na Kosovu i u Metohiji, kao ni Makedoniji i čitavoj Srbiji - ni južno od Raške, ni u istočnoj Srbiji, Pomoravlju ni Šumadiji. Izuzetak je Vojvodina, zbog kolonista posle Drugog svetskog rata.

    Ostalo je Podrinje u kojem smo ih primetili tražeći Vasiće. Na njih su nas uputili najpre dr Nikola Jagodić iz Beograda, a onda i njegov otac, takođe lekar, u penziji, dr Dušan Jagodić iz Kovina. Pošli smo od nekadašnje Sokolske nahije, sa središtem u Bajinoj Bašti, koju je temeljno proučavao LJuba Pavlović.

    U selu Zarožje on za njih kaže da su stara familija, doseljena, kad i Vasići, iz Sopotnice kod Prijepolja u prvoj polovini 18. veka. Ne zna se kako im je bilo ranije prezime, a ovo su dobili po daljoj čukunbabi Jagodi.

    Jagodići su, dakle, malo pomalo, napravili ogroman luk. Preko Bosne, Korduna, Slavonije, Bačke do Kanaka u Banatu. Ovo mesto su spominjali i D. Popović i J. Erdeljanović, ali ga na današnjim kartama nema, kao ni u imeniku mesta nekadašnje FNRJ. Pomislili smo da je pripao rumunskom delu Banata, ali smo onda, znajući unekoliko i mađarski, shvatili da je reč o Konaku, koji je su Mađari svojim izgovorom pretvorili u Kanak, a naši to vremenom prihvatili.

    Najstariji zavičaj Jagodića je, verovatno, bio u Polimlju. Ali, kako ni jagoda nije samonikla, ni njihova familija nije nastala tek ustaljivanjem sadašnjeg prezimena. Ali to bi mogao biti roman, "Povest o Jagodićima".


    Sledeći grb se nalazi na nadgrobnoj ploči u porodičnoj grobnici Vajferta, u rimokatoličkom groblju u Pančevu. Međutim grb po svemu sudeći ne pripada Vajfertima, a zbog lošeg stanja samog grba kao i izbledelog natpisa na nadgrobnoj ploči je malo teže utvrditi o kom grbu je reč.


    Grb vojvode Stevana Šupljikca, radi se o fotografiji originalnog grba vojvode Šupljikca iz 1818. godine izrađenog na svili. Danas se, ako se ne varam nalazi u jednoj privatnoj kolekciji.


    Inače, za sve zainteresovane, na linkovanom članku (kliknite ovde) stoji ponuda za usluge besplatnog istraživanja porekla porodica.

    P.S.

    Iznad kolskog ulaza u Zakovu kuću (Palata Miloradović) u centru Pančeva se na fasadi nalazi prikaz jednog grba, koji ću uslikati nekom narednom prilikom.



  2. #437

    Odgovor: Istorijski grbovi, heraldika

    O datumu početka korišćenja grba Srbije sa dvoglavim orlom na štitu, izgleda, nejasnoća i dalje ostaje.

    U tekstu kojji je preneo Morpheus u pretposlednji post stoji:

    .... rešenje datira iz 1882. godine, kada je Srbija proglašena kraljevinom. Po odluci kralja Milana Obrenovića na štit je postavljen beli dvoglavi orao spuštenih krila iz Srednjeg veka kome je na grudima umetnuti štit kneževine, čuveni krst sa četiri ocila, a između nogu dva zlatna krina, takođe naše obeležje iz Srednjeg veka. Tako se, u simboličkom smislu, novovekovna Srbija konačno povezala sa srednjovekovnom.
    Potsećam, u mom postu (ispred Morpheus-ovog) prikazan je spomenik na mestu podizanja II srpskog ustanka koji je podignut 1887. na kome nije taj novi grb, a podizanje spomenika bi, po logici stvari, i za kralja Milana bila veoma značajna stvar da bi izgled grba na njemu bio rezultat greške vajara.

    ---

    PS - sad već ne puštam olako stvar.


    Tekst je iz 'SVEZNANJE - opšti encikopedisjski leksikon'' (izdat 1937-38.)

    Očigledno da se greška o datumu početka primene grba sa belim dvoglavim orlom, napravljena u nekom neobaveznom tekstu, dalje prenosi.
    Poruku je izmenio nenad.bds, 25.11.2010 u 09:38 Razlog: Dodat scan teksta

  3. #438

    Odgovor: Istorijski grbovi, heraldika

    Grbovi u Vršcu i primena heraldike u Vršcu:







    Kompletna foto galerija na - czipm



  4. #439

    Odgovor: Istorijski grbovi, heraldika

    Bio sam u uverenju da sam ovde prikazao moje 'otkriće', no nisam uspeo da ga najdem.

    Pre oko godinu dana zapazio sam oronulu kuću u Kovilju s grbom koji se pogledom sa ulice nije razaznavao (od mnogih naslaga kreča) i godinom gradnje na zabatu kuće - 1926. Čovek iz kuće prekoputa takodje nije znao o kakvom se grbu radi.


    Prošao sam u još nekoliko navrata pored iste kuće i uspeo da slikam tako da se naknadnim poboljšanjem fotografije mogao razaznatni grb Kraljevine Srbam Hrvata i Slovenaca, što i odgovara godini gradnje kuće.


    Danas sam prošao istom ulicom i kuća je obnovlljena.


    Na žalost, grb koji je imao 84-tvorogodišnju prošlost zamenjen je aktuelnim grbom, koji nije spojiv sa godinom gradnje ispod njega.


    Ovaj nedostatak osećaja za čuvanje autentičnog iz prošlosti (da ne upotrebim prejak izraz 'istorije' za ovaj konkretan slučaj) potsetilo me je da sam u Kotoru, gradu punom kamenih grbova plemstva, slikao i jedan koji mi je privukao pažnju jer ga drugde nisam našao 'uživo' - grb FNRJ. Prvi grb druge Jugoslavije, sa pet baklji našao se verovtano ubrzo posle oslobodjenja na mestu nekog ranijeg kotorskog grba na glavnim vratima gradskih zidina. Parola 'Tudje nećemo ...' bila je aktuelana u veme tzv. Trščanske krize koja je okončana 1953.


    Da li je neko shvatio da nije dobro istoriju 'osavremenjavati' ili je u pitanju neki banalniji razlog što je stari grb FNRJ još tu - ne znam.
    Poruku je izmenio nenad.bds, 05.12.2010 u 20:06

  5. #440

    Odgovor: Istorijski grbovi, heraldika

    Nenad je već prikazao grb Tekelija, pa da se nadovežem jednim tekstom. Tekst je objavljen u Glasniku SHD Gazette, a autor je ako se ne varam D. Acović:

    С Р П С К О Д Р У Ш Т В О З А
    Х Е Р А Л Д И К У , Г Е Н Е А Л О Г И Ј У , В Е К С И Л О Л О Г И Ј У И
    Ф А Л Е Р И С Т И К У Б Е Л И О Р А О


    ГРБ ТЕКЕЛИЈА ОД КЕВЕРМЕША И ВИЗЕША


    Породица Поповића се из дела Србије под турском окупацијом иселила у крајеве под влашћу Круне светог Иштвана у седамнаестом веку. Породично предање, како извештава Сава Текелија, говори да су некада били власници Текије, те да надимак Текелије - који се касније трансформисао у алтернативно презиме рода вуче корене одатле. Има, ипак, и друкчијих мишљења, па се спекулисало и са могућношћу да назив Текелија има неке везе са изумирањем великог и утицајног рода Текели де Кежмарк у Угарској, и са настојањем да се макар сличношћу презимена део њихове славе и утицаја преслика на наше Поповиће! Први значајни Поповић-Текелија за кога знамо био је Јован Рођен је у Араду и рано се определио за војну службу. Знамо да је учествовао у опсади Будима 1686, и да је 1697. године извео велики подвиг известивши принца Евгенија Савојског о почетку повлачења Турака из Бачке, што је овоме послужило да турске трупе изненади у повлачењу и потуче их до ногу код Сенте 11. септембра.
    Кажу да је Јован Текелија трупе савојског принца провео по ноћи без месечине кроз богазе између мочвара и бара. У време када је извео овај подвиг, који му је донео надкапетанство Поморишке границе, Јован Текелија је већ поседовао статус и достојанство угарског племића. Његова је каријера у царској војсци од тада ишла узлазном линијом. Био је задужен за изградњу арадске тврђаве, а у периоду 1706-1709. учествовао у биткама против Ракоцијевих устаника (тридесет првог јула 1708. године пао је у заробљеништво Ракоцијевих куруца, да би тек наредне године успео да буде ослобођен у замену за двојицу угледних устаничких вођа). За те своје подвиге одликован је Великом златном медаљом за храброст на ланцу. Године 1715. откупио је пустаре Кевермеш и Визеш, па му је 1724. године одобрено да он и његови потомци могу убудуће користити име и племићки суфикс племенитих Поповића-Текелија од Кевермеша и Визеша.

    Капетан Јован Поповић-Текелија није се разликовао по свом виђењу судбине Срба у Угарској од виђења великог броја Срба официра у Преку. Заједно са надкапетаном Потиске крајине Вулином Илићем, сазнавши да Петар Велики
    спрема рат са Турском, понудио је марта 1711. године руском цару ангажовање Срба на страни Русије и Православља. Како из Русије није било одговарајуће реакције на понуду, Јован Поповић-Текелија и Вулин Илић, којима се сада придружио и хаџи-Мојсије Рашковић, обновили су своју понуду цару. Њихова процена је била врло оптимистичка (Илић је нудио 20.000 Срба граничара, а Текелија и Рашковић 10.000), али ни то није изазвало већу пажњу руског двора у том моменту. Тек касније, око 1724. године, цар ће се сетити ове понуде и покренути акцију за пресељавање Срба из Угарске у Русију.


    Јован Поповић-Текелија је имао четири сина: Ранка, Јована, Михаила (Мишка) и Саву. Сва четири сина су изабрали војну службу. Ранко је постао капетан, Јован врховни капетан поморишке границе, Мишко капетан у Сомбатхељу, а Сава поручник. Ранко се женио два пута. Први пут Алком, кћерком пуковника Мојсија Рашковића (о тој женидби је спевана и народна песма), а други пут Аном Цветковић. Имао је пет синова, и (чини се) није био неки узорни отац! Када се 1841. године по други пут оженио, уместо да см као официр крене под заставу, извукао се шаљући наместо себе свог трећерођеног сина Петра. Млади Петар Текелија је у војној служби остао пуних седам година, а када се коначно вратио родитељском дому није му дуго требало да се са оцем сукоби око команде над граничарима. Сукоб је морао бити веома озбиљан јер се завршио коначним разлазом оца и сина. Ранко Поповић-Текелија, поред свих заслуга, изгледа да није био нарочито образован, нити се претерано трудио око своје деце. Петар Поповић Текелија, напустивш и родитељски дом, потражио је срећу у Русији. Његова каријера у служби цара била је спектакуларна; сматра се да све до 20. века ни један официр Србин није начинио такву војну каријеру као он! У Седмогодишњем рату стекао је велико искуство борећи се у саставу јединица
    које је Катарина Велика послала у помоћ Марији Терезији. Осим искуства и чина стекао је и гадну рану на глави коју му је сабљом нанео неки пруски драгон; од снаге ударца прсла му је лобања, па су кости морали утезати гвозденим обручем.
    Ожиљак од те ране Петар Текелија је читавог живота носио као неку врсту одликовања. По завршетку рата унапређен је у чин потпуковника,
    а по избијању Рускотурског рата 1768. године командовао је Српским хусарским пуком. У бици код Бендера рањен је стрелом и пушчаним метком, а јунаштво и вештина у командовању донели су му орден Св. Георгија 3. степена и орден Св. Ане 1. степена. Поседовао је сопствени пук са којим је успео да без крви угуши једну од повремених побуна Запорошких козака, а портрет му је висио у Ермитажу још за његова живота! Причало се да су само он и капетан Петар Манојловић имали дозволу царице Катарине Велике да могу у војној служби носити бркове. После Кримске експедиције добио је чин Генерал-ан-шефа и велико имање у Витебској губернији са 500 душа. лин Генерал-ан-шефа је у то време био положај теоретски раван чину фелдмаршала, али у пракси је био подређен фелдмаршалу (касније је замењен изразом Генерал пешадије или Генерал коњице). Својим бројним одличјима додао је и орден Св. Александра Невског. Савременици га описују као човека темељног али не дебелог, средњег раста, светле пути и жућ кастих очју; кажу да је био веома ћутљив, не много образован, али природно мудар и одмерен. Као многи други Срби., високи официри у Русији, није се женио нити је имао потомства. Био је побож ан и богато даривао српске манастире. Каријеру овог изузетног човека окончао је необичан и трагичан усуд: после успешног похода у Другом руско-турском рату, када је командовао над 84.000 војника на широком потезу од Црног до Каспијског мора, и када је стекао орден Св. Владимира 1. степена, установио је свој штаб на реци Куми. Ту је примио од локалног татарског хана на поклон прекрасног коња кога је желео што пре да појаше. Коњушар, који није имао искуства са татарском дресуром и обичајима, ставио је коњу стандардне жвале, услед којих је животиња подивљала, збацила Петра Текелију на
    земљу и сручила се свом тежином на лежећег Генералан-шефа. Од страховитог притиска генералу је прсао зид трбуха и просула се утроба.
    Ова тешка повреда није убила Текелију, али се од ње никада није опоравио. На своју молбу разрешен је дужности 1790. године и вратио се у своју резиденцију у Миргород, у коме је боравио од када је постављен за заповедника Нове Србије. Ту је и умро две године касније, од последица несрећног пада. Његово, имање, име и титула прешли су, како наводи Мита Костић, дому Куракиних. Петар Текелија је имао брата Јована, ожењеног Мартом, синовицом митрополита Павла Ненадовића. Имали су два сина (Петра и Саву) и једну кћерку, која се удала за Аврама племенитог Путника, заповедника Панчевачког пука.


    Сава Поповић-Текелија свакако је најзначајнији припадник овог изузетног рода. Рођен је у Араду 17. августа (по старом календару) 1761. године; тамо је и преминуо после осам деценија радом испуњеног живота, 21. септембра 1842. године. Био је човек великог дара и, мада му је образовање - чини се -
    било доста хаотично, завршио је и докторирао правне науке у Бечу. За разлику од својих родитеља, који изгледа да су осим српског знали само нешто румунски, јер је остало записано да је једном приликом цар Јозеф Други боравио у њиховом дому у Араду, и да гост и домаћини нису били у стању да се разумеју, поседовао је таленат за језике, па је говорио (поред српског) и румунски, мађарски, немачки, латински, италијански, француски, шпански, а - кажу - и неке од семитских језика!

    Поседовао је једну од најбогатијих и највећих приватних библиотека у нас, штампао је о свом трошку значајну мапу Србије и српских земаља, а 8. августа 1838. године изабран је за доживотног председника Матице српске. Доста је писао и аутор је једне од, у Срба ретких, аутобиографија. Године 1790. одржан је у Темишвару Српски црквенонародни сабор на коме је Сава Поповић-Текелија био један од посланика. Сабор је држан у тешком периоду аустријско-угарских сукоба, и посланици су се међусобно оштро поделили по питању стратегије даље политике и судбине Срба у Преку. Сава Текелија је заступао опозиционе ставове према бечком двору, и заговарао блискије односе и тешњу сарадњу са Мађарима верујући да су земаљски закони за Србе боља заштита од крунских привилегија које Цар по својој вољи може дати, али и одузети. У то време Сава је држао положај подбележника чанадске жупаније и период између Темишварског сабора и 1802. године време је његове највеће политичке активности. Из тог времена потиче његов Меморандум о стварању Илирије упућен Наполеону (који је у доброј мери реализован 1809. године) и Меморандум цару Францу Првом о политици Аустрије према Србима, у којој се залагао за обнову Српског царства. У приватном животу Саве Поповића-Текелије није био среће. Године 1815. оженио се Амалијом Безек, мађарском племкињом са којом није имао деце. Развео се 1821. године, и више се није женио. Прву биографију о високоплеменитом господину Савви от Тјукули, господину Визеша и Кевермеша, златне надпетице каваљеру, Њиовог цесаро краљевског и апостолског величества совјетнику, многи славни мађарски комитата приседатељу и свију права доктору написао је др Јован Суботић. У Нолитовој библиотеци Српска књижевност објављено је Описаније живота мога Саве Текелије (приређивача Александра Фориш ковића) 1989. године. Један од највећих спомена који је остао за Савом Текелијом био је његова задужбина Текелијанум, основан 21. августа 1838. године у Пешти, са циљем да обезбеди смештај за сиромашне српске студенте који долазе на школовање у мађарску престоницу. У ту сврху купио је једну већу кућу у улици Ваци, близу српске цркве, а задужбини је даровао још једну кућу у Пешти, три куће у Араду, 28 јутара земље и 100.000 форинти. У згради Задужбине налазиле су се спаваонице, библиотека, као и просторије за рад Матице српске, њеног Летописа и т.д. Текелијанум је у прво време
    примао 12, а потом 18 питомаца. После смрти оснивача управу над Задужбином преузела је Матица српска. Рачуна се да је од оснивања до почетка Првог светског рата кроз Текелијанум прошло укупно 346 питомаца. Поред Текелијанума, Сава Текелија је основао још једну задужбину за школовање по 4 сиромашна српска студента из Војне крајине на бечком политехникуму, за шта је одвојио 108.000 форинти, а питомце је одабирао Митрополит карловачки. Породица Поповић-Текелија се угасила са Петром Поповић ем-Текелијом, Савиним старијим братом, који је умро 1844. године. Био је жупан чанадски, краљевски и дворски саветник. Руски огранак
    Текелија се угасио са Лазаром Лазаревичем Текелијом, руским поручником, погинулим у бици код Трапезунта у Малој Азији.

    Грб племените породице Поповић-Текелија од Кевермеша и Визеша представља плави штит на коме по зеленом тлу ка левом боку ступа златни дворепи пропети лав који обема предњим шапама држим златно копље са кога лепрша развијени црвени дворепи стег са мотивом двоглавог црног орла, а иза лава на заузданом и зеленом ашом опремљеном сребрном коњу ступа природни коњаник у црвеној униформи, црним чизмама и калпаком са белим пером, са сабљом у левој руци. челенка је једно сребрно нојево перо, а плашт је црн постављен златом (десно) односно црвен постављен сребром (лево). Иначе, у односу на упис у Краљевској књизи (Том 1, лист 231) повремено налазимо и представу грба Текелија који се у неким детаљима разликује. Тако, на пример, на осмртници Саве Текелије видимо у челенци два нојева пера, а на његовом портрету (који је радио Тан Мор) три пера у челенци, лав не ступа испред него упоредо са коњаником, аша је црвена, а чизме у коњаника, који сабљом замахује уместо да је држи испред себе, су златне. чак се и боја плашта разликује. Угарска хералдика, за разлику од других националних хералди- чких система у Европи, склона
    је наративности, па овако компликоване композиције на штиту нису ретке. Ретко је, међутим, и у угарској и у свакој другој националној хералдици, наићи на оријентисаност хералдишке композиције ка левој страни (можда свега око 1% грбова има такву оријентацију). Мотив двоглавог црног орла на стегу који на копљу носи лав вероватно потиче од пуковских боја јединице у којој је служио Јован Поповић-Текелија (то је само претпоставка за коју за сада нема довољно чврстих доказа). Златни дворепи лав је, иначе, део грба Диштрикта великокикиндског и коришћен је често да представи Банат, који као територија није никада имао свој грб.







  6. #441

    Odgovor: Istorijski grbovi, heraldika

    Citat Turkmenbashi kaže: Pogledaj poruku
    Grb Kastriota



    Ilustracije grba na wikipediji


    Iz fojničkog grbovnika

    Grb Kastriota je crni dvoglavi orao, preuzet sa vizantijske ratne zastave. Kada je Skenderbeg vodio ustanak protiv Otomanskog carstva imao je zastavu sa crnim orlom na crvenoj podlozi. Albanci Skenderbega smatraju svojim nacionalnim herojem, stoga je i albanska zastava Skenderbegova ratna zastava. Na zastavi Albanije, orao ima 25 crnih pera koja simbolizuju 25 godina Skenderbegove borbe protiv Osmanlija.
    Na adresi:

    Hraldique europenne - European heraldry - Free coats - Free pictures

    se mogu naći ova dva grba:



    Uploaded with ImageShack.us



    Uploaded with ImageShack.us

    Prvi grb je grb Skenderbega Kastrioti a drugi je grb von Vieda. Kastrioti su znači imali ovakav grb a ne kako je navedeno u lažljivim ilirskim grbovnicima. Crn dvoglavi orao se javlja u heraldici Albanije 1914 kao dio grba von Vijeda koji su postali kraljevi Albanije. Vladar iz njemačkog plemstva povezan sa carskom familijom (odatle onaj dvoglavi orao Svetog Rimskog Carstva) zgrožen primitivizmom i nemoćan pred zaostalim spahijskim feudalnim sistemom, užasnut plemenskom samovoljom napušta Albaniju I tad se iz njezinog grba uklanja njegov grb (na zlatnom paun u prirodnim bojama) a njegov naslijednik Zogu I zadržava njemačkog orla. Potvrda tome jestu vraćanje zevsovih oblaka sa munjama u kandžeorla tokom italijanske okupacije. Znači dvoglavi orao u grbu Albanije ima tradiciju nepuni vijek. Sve ostale priče su prazne tlapnje.

  7. #442

    Odgovor: Istorijski grbovi, heraldika

    Citat sremac93 kaže: Pogledaj poruku
    Potrebna mi je pomoc, da li neko ima podatke o porodici Vesković od svega znam da samo porekolom iz Crne gore, i da li je moja porodica imala nekakav grb.
    Vesković i kao: Đurđevac i Božović, u Vasojevićima. Ogranak Đuraškovića iz Rovaca; Zabrđe i Slatina (Andrijevica), oni su Srbljaci iz Gusinja; Berane, doseljenici iz Kostića, sa Bihora; Zagrade (Bijelo Polje), ogranak Božovića iz Kuča, od njihovih rođaka u Srđevicu (Bihor), Bijelo Polje, jesu i oni u Lušcu (Berane); Berane 1888. god.; Podgorica; Cetinje; Vrbica (Oputne Rudine), Nikšić

    Koliko ja znam u Crnoj Gori nijesu imali grb.

  8. #443

    Odgovor: Istorijski grbovi, heraldika

    Ivan Stratimirović, potomak čuvene familije

    Poslednji srpski plemić

    Oduvek je to tako bilo. Dok pojedini prvoborci ovdašnje novopečene elite uz bogatstvo koje su stekli u, najblaže rečeno, sumnjivo kratkom periodu grozničavo pokušavaju da pribave i odgovarajući porodični pedigre kojim bi ga poduprli, dotle jedan čovek sa autentičnom plemićkom tradicijom svoje porodice o tome ćuti i ne razmeće se. Skorojevići iscrtavaju groteskne grbove po bademantilima ili ih kače iznad ulaznih vrata raskošnih vila, a Ivan Stratimirović dva grba svoje slavne familije sa sve sertifikatima - mletačkim i austrougarskim - ispisanim onim divnim kaligrafskim rukopisom drži u fiokama umotane u požutele papire.


    Ivan Stratimirović sa grbom koji je porodica dobila u Austrougarskoj

    - Stvarno mi je neprijatno da ovo pokazujem i da se sa tim fotografišem - kaže. Urođena učtivost čini svoje. Izdanak poslednje srednjovekovne srpske plemićke porodice danas je profesor u penziji i živi u Beogradu. Ničim ne odaje da u njemu teče krv plemića i radije bi pričao o ćirilici, za čije se očuvanje bori, ili o Savezu potomaka ratnika Srbije gde je angažovan, nego o svom plemićkom poreklu. Na to, ipak, podsećaju portreti predaka na zidu, od kojih je najupečatljiviji onaj Ivanovog pradede generala Đorđa Stratimirovića koji je radio slavni Anastas Jovanović. Pozirao je u uniformi koju je na poklon dobio lično od kneza Srbije Aleksandra Karađorđevića. Školovani austrijski inženjerijski oficir, srpski poslanik u ugarskom saboru, ali i borac protiv mađarskog terora, slavljen je u Beču kao spasilac raspadajuće carevine. Bio je klasni drug cara Franje Josifa i jedan od retkih koji je u njegove odaje ulazio bez kucanja. Drugovao je i sa vladikom Njegošem po Beču, a prihvatio je njegov poziv da komanduje crnogorskom vojskom u jednoj bici protiv Mahmut-paše Bušatlije. I umalo tu dužnost nije platio glavom jer je uoči bitke na njega pucao neki crnogorski vojnik, nezadovoljan što će mu stranac komandovati.


    Grbovnica sa odgovarajućim pečatom

    Tu je i portret čuvenog mitropolita Stefana Stratimirovića, osnivača Bogoslovije i gimnazije u Sremskim Karlovcima, učiteljske škole u Sentandreji koji se na sve načine borio za opstanak srpske crkve i našeg naroda u Austrougarskoj carevini.
    Ivanov deda Miloš je bio cenjen sudija u Beču, dok je otac Đorđe bio inženjer elektrotehnike i može se reći da su sa njim Stratimirovići napravili otklon od državnih i ratničkih poslova i posvetili se nauci. I Ivan je inženjer tehnologije, a njegov sin je diplomirao fiziku.


    Porodična hronika porodice unazad seže čak do čuvenih Balšića i Nemanjića, a onda ih je burna istorija dovela na prostore pod mletačkom vlašću gde su im Mleci priznali plemićku titulu.


    - Po jednom tumačenju mi smo potomci Stratimira Balšića iz loze vladara Zete, a po drugoj potičemo od starijeg brata Stefana Nemanje Stracimira. Kasnije su bili kneževi u okolini Nevesinja gde su digli ustanak protiv Turaka koji je u krvi ugušen, pa su moji preci morali da pobegnu u Austrougarsku carevinu - priča Ivan.


    Četiri brata Stratimirovića - Bogić, Toma, Miloš i Ivan (naš sagovornik je naslednik njegove loze) došli su na prostor današnjeg Kulpina gde im je po treći put priznata plemićka titula, a dobili su na raspolaganje i veliko imanje. I danas u Kulpinu postoje dvorci Stratimirovića, ali je jedan kasnije prešao u vlasništvo porodice Dunđerski i danas je Poljoprivredni muzej, a u manjem su kancelarije mesne zajednice i udruženja građana.


    Propratno pismo

    - Slovaci u Kulpinu moje pretke i danas pominju kao dobrotvore jer su im svojevremeno dali deo svog imanja, a jedan deo kuće-muzeja posvećen je našoj porodici - kaže Ivan.


    O slavnim precima i plemićkom poreklu priča jedino ako ga neko pita o tome.
    - Iako nisam imao potrebe da se javljam firmama koje će mi napraviti porodični rodoslov i grb, ne mislim da je moje poreklo nešto što bi trebalo da ističem. Živim životom najobičnijeg čoveka, a možda je ovo važnije za naš narod čije pripadnike danas razni pljuvači često predstavljaju kao potomke divljaka - napominje, sklapajući kutije sa grbovima i rodoslovom. Zna Ivan da su krunisani orlovi kitnjastih krila, ratnički kalpak, štit sa kopljem i mačem za ponos i poštovanje, ali treba znati i sačuvati dostojanstvo koje simbolizuju. I on to radi na najbolji način!



    Evropsko plemstvo

    Kad su mu došli u posetu prijatelji iz Švedske, za čijeg sina se udala Ivanova ćerka, pitali su ga za portrete na zidu i on im je objasnio ko su bili njegovi preci. Kasnije je iz Švedske stiglo pismo sa fotokopijom nekoliko strana teksta iz neke knjige o evropskom plemstvu u kome se govorilo o Stratimirovićima.

    Izvor: Blic Online | Poslednji srpski plemić



  9. #444

    Odgovor: Istorijski grbovi, heraldika

    Citat Turkmenbashi kaže: Pogledaj poruku
    .... dva grba svoje slavne familije sa sve sertifikatima - mletačkim i austrougarskim...
    Na žalost, za sve više onih koji nešto govore ili pišu pa pomenu prošlost, severno od Save i Dunava znaju samo za Austrougarsku. Tako i u članku u 'Blicu'. A Austrougarska je postojala od 1867. do kraja I svetskog rata. Tako ni sertifikat nikako ne može biti Austrougarski jer je ''Porodica Stratimirović dobila ... titulu plemića Kulpin sa 10.000 jutara zemlje od Marije Terezije'' a ona je bila carica Austrije.

    Na grobovima članova porodice Stratimirović oko pravoslavne crkve u Kulpinu se vidi ovaj grb, a uz ime ide i ono 'KULPINSKI'.


  10. #445

    Odgovor: Istorijski grbovi, heraldika

    Viđi tek sad primjetih da je za Crnu Goru iskorišćena stara, sad ne važeća, trobojna zastava. Trebalo bi to promijeniti jer se ova zastav ne koristi poprilično godina.

  11. #446

    Odgovor: Istorijski grbovi, heraldika

    Nije reklama, koga interesuje da nauči nešto o heraldici neka pogleda:
    HERALDICKA POCETNICA.rar - 4shared.com - online file sharing and storage - download
    Zanemarite greškice mada ih inema puno.

  12. #447

    Odgovor: Istorijski grbovi, heraldika

    U današnjim vijestima mi jedan članak privuče pažnju:


    Uploaded with ImageShack.us
    Eto što se događa u herildički nepismenim sredinama. O čemu se zapravo radi.
    Prvo sam grb je urađen po ugledu na socrealističke značke, mada je samo rješenje dopadljivo s jasnom simbolikom ipak je sve urađeno bez osnovnog poznavanja heraldičkih pravila. Prva zamjerka je plavi okvir na crvenom štitu šo se protivi osnovnom pravilu slaganja boja budući je okvir osnovni oblik brugog reda ne može biti u emalju ako je pokje štita u emajlu znači trebao je biti ili zaltan ili srebrn.Otvorena knjiga i pola cvijeta bijele rade iznad nje u obliku izlazećeg sunca je klasična socrealistička simbolika no dovoljno simpatična i za čud heraldički ispravno urađena. Onde tri škrabotine ispod vjerovatno trebaju da imitiraju talase rijeke što opet ne ide tako jer se talasaste linije protežu id ivice do ivice štita pri ćemu su svukuda jednake debljine i istog broja talasa bez promjene koraka talasa i naravno izmešu plavih talasastih greda se postavljaju bijele talasaste grede čine se dobija potpuna heraldička predstava rijeke.
    Čudno je daje autor zatražio zaštitu prava jer su postavili grb neštoizmjenjen. Kod grbova nema zaštite prava kao kod drugih predmeta budući kad se grbonoscu preda grb on postaje njegovo vlasništvo i niko nikakva prava na grb nema osim armigera odnosno vlasnika grba. I krunska stvar je da slika (emblazon) nije grb već opis grba (blazon) je grb. Na osnovu blazona se moženapraviti gomila emblazona koji ne moraju biti jednaki među sobom ali moraju biti jednaki sa blazonom.
    Iz ovoga slijedi da je gospodin autor grba prevario opštinu Bijelo Polje i pored prve nagrade kao pobjednik na konkursu iznudio od neznavenih bjelopoljaca još 2.500 eura na prevaran način što mu treba služiti na čast ali i neka je kad su ovce za šišanje neka ih ošiša. A i sudija je neznaven taman koliko i svi drugi, pa ko umije njemu dvije.

  13. #448

    Odgovor: Istorijski grbovi, heraldika

    Au ala ih je odrao! Što se tiče rešenja amblema, ni prvi ni zadnji, viđali smo i mnogo nakaradnije u upotrebi. Međutim, ne znam da li pravo nad grbom ima odgovarajuće zakonsko utemeljenje u zakonima u CG ili Srbiji, jer u ovom slučaju je u pitanju Zakon o autorskom i srodnim pravima, odnosno bar je ugovorom trebalo precizirati prava nad autorskim delom u ovom slučaju grbom u slučaju da na postoji zakonsko utemeljenje o pravima nad grbom. ja ovo pišem kao laik verujem da bi pravnik bolje sagledao od mene. Ovde se autor očigledno pozvao na pravo zaštite integriteta dela, gde je amblem tretiran kao bilo koje drugo delo likovne umetnosti.



  14. #449

    Odgovor: Istorijski grbovi, heraldika

    Pa ni ja se uto pravo ne razumijem mada se sjećam kad je bio konkurs za grb Podgorice da je naglašeno da se prva tri rada otkupljuju s tim da opština kasnije možeizvoditi izmjene koje joj je volja. Ako se ne varam to piše u svim konkursima za grbove mada nešto nijesam pratio. Ako je tako kako velim onda se autor odrekao ikakvih prava na grb i nema što više tražiti. Uzgred ni grb nije promjenjen niučemi jer je blazon isti a izgled i onako nema nikakvog značaja u heraldici jer svako može na svoj način nacrtati grb prema blazonu i svi su oni jednaki. Ono istina postoji standard ama ne znam kako toide.

  15. #450

    Odgovor: Istorijski grbovi, heraldika

    Pa jedino ako je autor potpisao ugovor kojime se obavezao da svoja prava prenese na grad. Znam ja dobro šta je blazon, ali zakon očigledno ne zna. Zakon izgleda grb tretira u ovom slučaju kao likovno delo, odnosno crtež? Ovo bi trebalo pitati nekog herolda koji je već imao iskustva sa ovakvim konkursima, odnosno izradom rešenja grba nekog mesta.



Strana 30 od 32 PrvaPrva ... 202829303132 PoslednjaPoslednja

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •