Na konto zvozcanja, kaže se jelte da žene zvocaju, mislim što starije sve gore, ali nije nego.
Ne bih dalje od svoje avlije. Priznajem evo javno, dok sam bila mlađa mnogo sam
bre zvocala, sve mislila ima ili će biti neke vajde, s'godinama shvatih da od te rabote nemam nikakve koristi, pa i prestala. Al moj matori, eee brajko, što stariji sve više upražnjava tu zanimaciju.
Nevriram ga ja, nerviraju ga sinovi, o komšijama da ni ne divanimo, pa kad krene... al meni to sad smešno, sad vidim kako izgleda zvocanje.
Mislim, nije mi jasno što ga nervira i što mora da zvoca kada ja pravim reda na njegovom radnom stolu, pa stvaaaarnooooo.
Napravi tako grozan rusvaj, pa ja iz čiste dobrote krenem da to jelte sredim, pa lepo sve složim, olovke tu, prazni papiri tamo, ispisane stranice sve na jednu gomilu, dosijee poslažem lepo po abededi i sva srećna i na sebe vrlo ponosna čekam pohvalu ili bar zahvalu, kad ono...
Za prazne papiriće i složene olovke ne dobih packe, al se razgoropadi na pisane, što bih ja rekla žvrljane listove svih boja i oblika, uh kaže ništa ne može da nađe, a lepo mu sve pod rukom bilo i sve bilo pregledno a sad ne zna ni gde je šta ni gde da traži, mislim ono ŠTA.
Pokušah da mu lepo objasnim da nije nikakav problem, samo lepo nađeš ime koje tražiš, pa po abecedi i sve je tu, al ne lezi vraže, on tamo nekog Momira uveo pod: kučkin sin, neku Jelicu naznačio kao matoru tračaru, budibogsnama, pa ko da se tu snađe. Pa ja se snalazim viče on iz sveg glasa i zvoca, i zvoca, i samo zvoca, cccc čudan postao od kako omatori.