Ivan Sergejevič Turgenjev
Prikaz rezultata 1 do 3 od ukupno 3
  1. #1

    Ivan Sergejevič Turgenjev



    Ivan Sergejevič Turgenjev (ruski Ива́н Серге́евич Турге́нев, Orel, 9. novembar 1818. - Bougival, 3. septembar 1883.) bio je ruski književnik.

    Zajedno sa mlađim kolegama Dostojevskim i Tolstojem je bio od ključnih pisaca koji je u velikoj meri doprineo da ruska književnost dobije svetski status. Njegovo delo Očevi i deca smatra se jednim od najvažnijih romana 19. stoljeća. Osim toga poznat je i po zbirci pripovedaka Lovčevi zapisi, koja je prvi put štampana 1852.

    Turgenjev je bio impresioniran modernim društvom u Zapadnoj Europi, pa se u domovinu vratio kao "zapadnjak", što je bila sušta suprotnost tadašnjem "slavenizmu", i verovao je da Rusija može postati bolja zemlja imitirajući Zapad i ukidajući zastarele institucije kao što je kmetstvo.

    Wikipedia
    Isn't it funny how day by day, nothing changes, but when you look back, everything is different?
    C. S. Lewis

  2. #2

    Odgovor: Ivan Sergejevič Turgenjev

    Citati:

    - Beskorisno je čoveku sa predrasudama dokazivati neopravdanost njegovih predrasuda.

    - Duša nije jabuka: ne možeš je razdeliti.

    - Dobro po naredbi - nije dobro.

    - Ima osmeha gorih od suza.

    - Istina koja nije izrečena u pravo vreme gora je od laži.

    - Jeste li primetili da čovek koji je neobično rastrešen u krugu svojih podređenih nikada nije rastrešen pred svojim pretpostavljenima.

    - Kad jednom priviknemo svoju savest da nešto primi kao nužno zlo, to uskoro počinje sve više da nam izgleda kao nužno, a sve manje kao zlo.

    - Laž je isto tako živa kao i istina, ako ne još više.

    - Ljubav ima svoje patnje za svaku životnu dob.

    - Ljubav je jača od smrti i od straha pred smrću.

    - Ljubavna pisma čitaju obično samo dve osobe. Već trećoj osobi su ona nesnosna i smešna.

    -Neshvaćeni ostaju samo oni ljudi koji ili sami ne znaju šta hoće, ili nisu vredni da budu shvaćeni.

    - Nevolja brzo stari.

    - Postoje prilike u kojima je taktičnost neumesna... gora od grubosti.

    - Postoje tri vrste egoista:

    egoisti koji sami žive i daju drugima da žive,
    egoisti koji sami žive ali ne daju drugima da žive i
    egoisti koji niti sami žive niti drugima daju da žive.

    - Prekomeran ponos odlika je sitne duše.

    - Prve se patnje, kao i prva ljubav, ne ponavljaju.

    - Reč 'sutra' izmišljena je za neodlučne ljude i za decu.

    - Suze su poput oluje; posle njih čovek je uvek mirniji.

    - Život kakav bio da bio, bolji je od mašte, kao što je zdravlje bolje od bolesti.
    Isn't it funny how day by day, nothing changes, but when you look back, everything is different?
    C. S. Lewis

  3. #3

    Odgovor: Ivan Sergejevič Turgenjev

    MOJE DRVEĆE

    Primio sam pismo od negdašnjeg druga sa sveučilišta, bogatog vlastelina, aristokrata. Pozvao me na svoje imanje. Znao sam da je već dugo bolestan, slep, uzet, da jedva hoda... Uputio sam se k njemu. Zatekao sam ga u jednom drvoredu njegova prostranog parka. Umotan u bundu – a bilo je ljeto - oronuo, zgrbljen, sa zelenim sjenilom iznad očiju, sjedio je u malim kolicima, koja su odostraga gurala dva lakaja u bogatim livrejama...
    - Dobro došli – izustio je grobnim glasom – na moju djedovinu, u sjenu mog stoljetnog drveća! Nad njegovom se glavom, kao šator, dizao golem, tisućgodišnji hrast. A ja sam pomislio: O čuješ li, tisućgodišnji dive? Polumrtvi crv koji puže oko tvog korijenja naziva te svojim drvetom! Ali uto naleti vjetrić i, lagano šumeći, nestane u gustoj krošnji gorostasa... I meni se pričinilo da je stari hrast dobroćudnim i tihim smijehom odgovorio i na moju misao – i na hvalisanje bolesnika.


    KAD MENE NE BUDE


    Kada mene ne bude, kada se sve što sam bio ja raspe u prah – o ti, moja jedina prijateljice, o ti, koju sam tako jako i tako nježno volio, ti, koja ćeš me zacijelo nadživjeti – ne dolazi na moj grob... Što ćeš ondje?
    Ne zaboravi me... Ali i ne sjećaj me se sred svakodnevnih briga, zadovoljstava i potreba... Ja ne želim ometati tvoj život, ne želim priječiti njegov mirni tok. Ali u časovima samoće, kada te obuzme ona stidljiva i bezrazložna sjeta, tako poznata dobrim srcima, uzmi jednu od naših najmilijih knjiga i nađi u njoj one stranice, one retke, one riječi od kojih su nam ponekad odjednom – sjećaš se? – oboma udarale na oči slatke i nijeme suze. Pročitaj ih, sklopi oči i pruži mi ruku... Nenazočnom prijatelju pruži ruku svoju. Ja je neću moći stegnuti svojom rukom; ona će ležati nepomična pod zemljom, ali sada mi godi misao da ćeš možda na svojoj ruci osjetiti lagan dodir. I prikazat će ti se moj lik, a ispod sklopljenih vjeđa tvojih poteći će suze, slične suzama kakve smo nekoć, opijeni Ljepotom, zajedno ronili, o ti, jedina moja prijateljice, o ti, koju sam volio tako snažno i tako nježno!

    BEZ GNEZDA

    Što ću sa sobom? Čega da se prihvatim? Ja sam kao osamljena ptica bez gnijezda. Nakostriješena, sjedi ona na goloj suhoj grani. Odvratno joj je ostati... a kamo da poleti? I evo, ona širi krila – i hita u daljinu plahovito i ravno kao golub u strahu ped jastrebom. Neće li se negdje naći kakav zelen, udoban zakutak, neće li negdje moći, barem privremeno, saviti kakvo gnjezdašce? Ptica leti, leti i pozorno gleda u nizinu. Pred njom se prostrla žuta pustinja, nijema, nepomična, mrtva... Ptica hita, prelijeće pustinju i sve gleda u nizinu, pažljivo i sjetno. Pod njom se proteglo more, žuto, mrtvo, kao pustinja, Ono doduše šumi i talasa se, ali u neprestanoj tutnjavi, u jednoličnu zibanju njegovih valova isto tako nema života, nigdje nema utočišta. Jadna se ptica umorila... Zamah njenih krila slabi; njen let postaje sve niži. Vinula bi se ona u nebo... ali ni u onoj bezdanoj pustoši ne može saviti gnijezdo! Naposljetku je privukla krila... i s otegnutim jecajem pala u more. Val ju je progutao... i odvaljao se dalje, šumoreći besmisleno kao i prije. A kamo ću ja? Nije li i meni vrijeme da se survam u more?

    TKO JE KRIV?


    Ona mi je pružila svoju nježnu, blijedu ruku... a ja sam je surovo i grubo odgurnuo. Na mladom, ljupkom licu ocrtala se nedoumica; mlade dobre oči gledaju me prijekorno; čista, mlada duša ne razumije me.
    - Što sam skrivila? – šapću njene usne.
    - Što si skrivila? – Ni najsvjetliji anđeo s najsjajnijih visina nebeskih nije nedužniji od tebe.
    Pa ipak, nanijela si mi veliku krivicu. Želiš li doznati za tu tešku krivicu koju ti ne možeš shvatiti, a ja nisam kadar da ti objasnim?
    Evo je: Ti si – mladost, ja – starost.

    KRSTARIO SAM GOROM, DOLOM

    Krstario sam gorom, dolom, niz bistre rijeke, uz vrleti,
    I što god vidjeh naokolo, sve me samo jednog sjeti:
    Ta ja sam voljen, voljen bio! Sve drugo sam zaboravio.

    Nada mnom nebo jasne boje, šum lišća i živ cvrkut ptica,
    Oblačići se žustri roje i plove nekud hrlimice.
    Sve naokolo puno sreće, Al je srce moje neće.

    I mene nose, nose vali, široki kao vali mora;
    Tišina mi svu dušu zali svrh radosti i gorkih mora...
    I ja sam zbunjen; što sam htio? Ta cio svijet je moj tad bio!

    O zašto nisam umro tada? I zašto živimo nas dvoje?
    A dan za danom, kao sada, ne doniješe nam ništa svoje!
    Pa što je slađe, milovana, od onih glupih, sretnih dana.
    Isn't it funny how day by day, nothing changes, but when you look back, everything is different?
    C. S. Lewis

Slične teme

  1. Ivan V. Lalić
    Autor SQUAW u forumu Srpska poezija
    Odgovora: 9
    Poslednja poruka: 31.07.2011, 00:36
  2. Aleksandar Sergejevič Puškin
    Autor Mind_reset u forumu Svetska poezija
    Odgovora: 30
    Poslednja poruka: 08.06.2010, 00:22
  3. Ivan Danikov
    Autor Grunt u forumu Srpska poezija
    Odgovora: 0
    Poslednja poruka: 17.09.2009, 23:55
  4. Ivan Meštrović
    Autor Leonard Peltier u forumu Umetnost
    Odgovora: 0
    Poslednja poruka: 17.01.2008, 07:46
  5. Ivan Slamnig
    Autor blueella u forumu Svetska poezija
    Odgovora: 20
    Poslednja poruka: 08.04.2007, 21:59

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •