Georg Weifert
15. 06. 1850. ~ 12. 01. 1937.


Đorđe I. Vajfert (Georg I. Weifert), rođen je 15. juna 1850. u Pančevu. Po poreklu Nemac iz gornje Austrije - u duši Srbin iz čuvene pivarske porodice. Osnovnu školu završio je u Nemačkoj, gimnaziju u Pančevu da bi na Trgovačkoj akademiji u Budimpešti diplomirao 1869. godine. Završio je i veliku pivarsku školu u Vajenstefanu kod Minhena. Po povratku u Srbiju, zajedno sa ocem Ignjatom (Ignaz G. Weifert) zida pivaru na Smutekovcu, današnjem Topčiderskom brdu, koja je u to vreme bila najmodernija na Balkanu i najveća po obimu proizvodnje. Nakon završetka izgradnje, pivara prelazi u đorđeve ruke. Njegova pivara u Beogradu pročula se širom Evrope, tako da je Đorđe Vajfert krajem XIX veka, bio jedan od najbogatijih ljudi Srbije. Weifert pivo je dva puta osvojilo zlatnu medalju za kvalitet na Svetskoj izložbi piva u Parizu i to: 1889. i 1900. godine. Pored pivare u Pančevu i Beogradu, Vajfert je bio suvlasnik pivare u Sremskoj Mitrovici i Nišu.

Za razvoj rudarstva krajem XIX i početkom XX veka, velike zasluge pripadaju Đorđu Vajfertu, koji je u selu Glogovac formirao Centar za istraživanje rudnih pojava, za to vreme odlično opremljen. 1897. godine, počeli su istražni radovi. Posedovao je nekoliko rudnika (rudnik žive na Avali, Sveta Varvara na reci Pek, rudnik mrkog uglja kod Kostolca, rudnik kamenog u Podvisu, zlatni majdan u Svetoj Ani, istraživao kopove na Miroču, Rudniku i u Zlotu, otvorio topionicu u Ripnju nadomak Beograda), te je tako postao tvorac modernog rudarstva u Srbiji.

1903. godine, Đorđe Vajfert je postao vlasnik najčuvenijeg nalazišta bakarne rude u Evropi - Borskog rudnika. Krajem maja 1904. godine, osnovana je rudarska kompanija Francusko društvo Borskih rudnika Koncesija Sveti Đorđe (La Compagnie franaise des mines de Bor.Concesion St. George), u kojoj je Đorđe Vajfert, na ime ustupljenih koncesija, učestvovao sa 31,8% akcija.

Teško je pobrojati sva naučna, prosvetna i humanitarna druženja, kojima je Vajfert bio osnivač ili dobrotvor.

Kao jedan od najvećih industrijalaca u zemlji, našao se i među osnivačima Srpske narodne Banke. Od 1883. do 1889. godine, bio je viceguverner, a za guvernera Narodne banke bio je postavljen u dva navrata i to: od 1890. do 1902. i od 1912. do 1926. godine, nakon čega je izabran za doživotnog počasnog guvernera. Stekao je velike zasluge u održanju vrednosti dinara i olakšanju kreditnih poslova u Srbiji.

Bio je i počasni predsednik Industrijske komore, predsednik Novčanog zavoda Beogradska zadruga, predsednik Upravnog odbora Samostalne monopolske uprave Kraljevine Srbije i predsednik pančevačke Pučke banke.

Znajući dobro teške posledice svakog rata, osnovao je svojim sredstvima invalidski fond Sveti Đorđe u cilju pomaganja i olakšanja mučnog života srpskih ratnih invalida i njihove siročadi. Tom fondu, dao je velika novčana sredstva.

Jedan je od osnivača, potpredsednik i pročelnik finansijskoga odbora društva Svetog Save. Takođe, bio je osnivač, a kasnije i predsednik društva Kralj Dečanski za zbrinjavanje i obrazovanje gluvoneme dece, na čijem čelu je ostao do smrti. Jedan je od najvećih donatora društva a omogućio je i dobijanje kredita za podizanje zgrade fonda na Zapadnom Vračaru. U dobrotvorne svrhe poklanjao je imanja. Beogradskom ženskom društvu poklonio je zemljište na Dedinju i dao kreditnu granciju za Dom gospođa Svete Ane. Takođe, na Dedinju je ustupio, potpuno besplatno, zemljište za Društvo beogradskih žena lekara, gde su one uz pomoć žena lekara iz škotske sazidale bolnicu. Za sve vreme izgradnje bolnice, Vajfert je društvu stavio na raspolaganje svoj konto kod Narodne banke.

Finansirao je izgradnju bolnice za žene i decu u Tiršovoj ulici u Beogradu. Srpskoj akademiji nauka i umetnosti dao je veliku donaciju, kao i garanciju za kredit za izgradnju zgrade u današnjoj Knez Mihajlovoj ulici. Pomagao je i Udruženja gostioničara i hotelijera, Kelnerski fond i Udruženje beogradskih piljara.

O svom trošku 1924. godine, a za svoj rodni grad Pančevo, sagradio je rimokatoličku župnu crkvu Sv. Ane i portalnu zgradu na rimokatoličkom groblju. U Glogovcu kod Bora, podigao je pravoslavnu crkvu Sv. Đorđe. Vajfert, kao jedan od utemeljivača Biciklističkog saveza, poklonio je plac za prvu pistu koja se nalazila na mestu sadašnjeg Doma vojske Srbije.

Bio je predsednik banatskog vatrogasnog udruženja i počasni predsednik vršačkog vatrogasnog udruženja.

Ratovi ga nisu zaobišli. Za vreme srpsko-turskog rata od 1876. do 1878. godine, istakao se na nekoliko polja. Zahvaljujući njegovim sredstvima, kupljene su prve baterije topova za artiljerjske jedinice srpske vojske. Tokom rata bio je dobrovoljac, kao konjanik u redovima narodne vojske, a za svoje zasluge odlikovan je medaljom za hrabrost. Za vreme Balkanskog rata 1912. godine, zbog velike oskudacije hrane, Vajfert je lično obezbedio 60.000 vekni hleba za pomoć stanovništvu, dok je Srpskoj konjici poslao vagon piva na poklon. Za vreme Prvog svetskog rata u emigraciji, na jugu Francuske, prikupljao je priloge ne samo u Evropi i Americi već iz ostalih delova sveta, za pružanje potrebne pomoći tada porobljenom narodu i srpskoj vojsci.

Bio je strastven kolekcionar. Svoju veoma vrednu numizmatičku zbirku, nasleđenu od porodice i dopunjenu za života, od 14.000 primeraka pretežno antičkog kovanog novca, poklonio je Narodnom muzeju Srbije i Beogradskom univerzitetu. Muzeju grada Beograda, ostavio je svoju veoma vrednu zbirku slika, skica i mapa starog Beograda, koje je nasledio od oca.

Delio je sve šta je stekao a često je govorio:
Treba davati da bi se opet steklo!
Za života, odlikovan je: Karađorđevom Zvezdom II reda, Karađorđevom Zvezdom III reda, Velikim Kordonom Svetoga Save, Ordenom Belog Orla o vratu sa Zvezdom, Ordenom Miloša Velikog o vratu, Ordenom Takovskoga Krsta o vratu, medaljom društva Svetoga Save, ratnim spomenicama, kao i lentom Rumunske Zvezde, koji se inače dodeljuje samo krunisanim glavama. Počasni je građanin grada Pančeva i Knjaževca. Nikada nije bio član nijedne političke stranke.

1890. godine, postao je mason u loži Demokratija u Pešti. Za Velikog Komandera Vrhovnog Saveta Drevnog i Prihvaćenog škotskog Reda Srbije, izabran je 1912. godine, a za Velikog majstora Velike Lože Srba, Hrvata i Slovenaca, kasnije Velike lože Jugoslavije, 1919. godine. Umro je 12. januara 1937. godine, u Beogradu, u osamdeset sedmoj godini života. Sahranjen je u Pančevu, u porodičnoj grobnici na rimokatoličkom groblju, kraj porte koju je on sazidao.

Nažalost, nije imao potomaka. Posle Drugog svetskog rata njegova imovina je nacionalizovana, koja se u današnje vreme procenjuje na 12 milijardi dolara.

Danas, njegov lik krasi novčanice Narodne banke Srbije, u apoenima od 1.000 dinara.

U Srbiji je možda bilo i bogatijih ljudi od Vajferta, ali ne i privrednika sa toliko preduzetničkog duha, koji bi novac sticali i ulagali u nove privredne poduhvate, kao i, toliko darežljivo i nesebično poklanjali svom narodu. Đorđe Vajfert bio je veoma svestrana ličnost. Gotovo da ne postoji oblast u kojoj on, na neki način, nije ostavio traga. Ovaj poštovani industrijalac, bankar, istraživač, kolekcionar, pokrovitelj kulturnih delatnosti, nosilac brojnih odlikovanja, mason, dobrotvor - može se opisati jednom rečenicom:

On je primer, on je istorija, on je uspeh!