Vajfert ~ Weifert
Strana 1 od 2 12 PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 1 do 15 od ukupno 19
  1. #1

    Vajfert ~ Weifert

    Georg Weifert
    15. 06. 1850. ~ 12. 01. 1937.


    Đorđe I. Vajfert (Georg I. Weifert), rođen je 15. juna 1850. u Pančevu. Po poreklu Nemac iz gornje Austrije - u duši Srbin iz čuvene pivarske porodice. Osnovnu školu završio je u Nemačkoj, gimnaziju u Pančevu da bi na Trgovačkoj akademiji u Budimpešti diplomirao 1869. godine. Završio je i veliku pivarsku školu u Vajenstefanu kod Minhena. Po povratku u Srbiju, zajedno sa ocem Ignjatom (Ignaz G. Weifert) zida pivaru na Smutekovcu, današnjem Topčiderskom brdu, koja je u to vreme bila najmodernija na Balkanu i najveća po obimu proizvodnje. Nakon završetka izgradnje, pivara prelazi u đorđeve ruke. Njegova pivara u Beogradu pročula se širom Evrope, tako da je Đorđe Vajfert krajem XIX veka, bio jedan od najbogatijih ljudi Srbije. Weifert pivo je dva puta osvojilo zlatnu medalju za kvalitet na Svetskoj izložbi piva u Parizu i to: 1889. i 1900. godine. Pored pivare u Pančevu i Beogradu, Vajfert je bio suvlasnik pivare u Sremskoj Mitrovici i Nišu.

    Za razvoj rudarstva krajem XIX i početkom XX veka, velike zasluge pripadaju Đorđu Vajfertu, koji je u selu Glogovac formirao Centar za istraživanje rudnih pojava, za to vreme odlično opremljen. 1897. godine, počeli su istražni radovi. Posedovao je nekoliko rudnika (rudnik žive na Avali, Sveta Varvara na reci Pek, rudnik mrkog uglja kod Kostolca, rudnik kamenog u Podvisu, zlatni majdan u Svetoj Ani, istraživao kopove na Miroču, Rudniku i u Zlotu, otvorio topionicu u Ripnju nadomak Beograda), te je tako postao tvorac modernog rudarstva u Srbiji.

    1903. godine, Đorđe Vajfert je postao vlasnik najčuvenijeg nalazišta bakarne rude u Evropi - Borskog rudnika. Krajem maja 1904. godine, osnovana je rudarska kompanija Francusko društvo Borskih rudnika Koncesija Sveti Đorđe (La Compagnie franaise des mines de Bor.Concesion St. George), u kojoj je Đorđe Vajfert, na ime ustupljenih koncesija, učestvovao sa 31,8% akcija.

    Teško je pobrojati sva naučna, prosvetna i humanitarna druženja, kojima je Vajfert bio osnivač ili dobrotvor.

    Kao jedan od najvećih industrijalaca u zemlji, našao se i među osnivačima Srpske narodne Banke. Od 1883. do 1889. godine, bio je viceguverner, a za guvernera Narodne banke bio je postavljen u dva navrata i to: od 1890. do 1902. i od 1912. do 1926. godine, nakon čega je izabran za doživotnog počasnog guvernera. Stekao je velike zasluge u održanju vrednosti dinara i olakšanju kreditnih poslova u Srbiji.

    Bio je i počasni predsednik Industrijske komore, predsednik Novčanog zavoda Beogradska zadruga, predsednik Upravnog odbora Samostalne monopolske uprave Kraljevine Srbije i predsednik pančevačke Pučke banke.

    Znajući dobro teške posledice svakog rata, osnovao je svojim sredstvima invalidski fond Sveti Đorđe u cilju pomaganja i olakšanja mučnog života srpskih ratnih invalida i njihove siročadi. Tom fondu, dao je velika novčana sredstva.

    Jedan je od osnivača, potpredsednik i pročelnik finansijskoga odbora društva Svetog Save. Takođe, bio je osnivač, a kasnije i predsednik društva Kralj Dečanski za zbrinjavanje i obrazovanje gluvoneme dece, na čijem čelu je ostao do smrti. Jedan je od najvećih donatora društva a omogućio je i dobijanje kredita za podizanje zgrade fonda na Zapadnom Vračaru. U dobrotvorne svrhe poklanjao je imanja. Beogradskom ženskom društvu poklonio je zemljište na Dedinju i dao kreditnu granciju za Dom gospođa Svete Ane. Takođe, na Dedinju je ustupio, potpuno besplatno, zemljište za Društvo beogradskih žena lekara, gde su one uz pomoć žena lekara iz škotske sazidale bolnicu. Za sve vreme izgradnje bolnice, Vajfert je društvu stavio na raspolaganje svoj konto kod Narodne banke.

    Finansirao je izgradnju bolnice za žene i decu u Tiršovoj ulici u Beogradu. Srpskoj akademiji nauka i umetnosti dao je veliku donaciju, kao i garanciju za kredit za izgradnju zgrade u današnjoj Knez Mihajlovoj ulici. Pomagao je i Udruženja gostioničara i hotelijera, Kelnerski fond i Udruženje beogradskih piljara.

    O svom trošku 1924. godine, a za svoj rodni grad Pančevo, sagradio je rimokatoličku župnu crkvu Sv. Ane i portalnu zgradu na rimokatoličkom groblju. U Glogovcu kod Bora, podigao je pravoslavnu crkvu Sv. Đorđe. Vajfert, kao jedan od utemeljivača Biciklističkog saveza, poklonio je plac za prvu pistu koja se nalazila na mestu sadašnjeg Doma vojske Srbije.

    Bio je predsednik banatskog vatrogasnog udruženja i počasni predsednik vršačkog vatrogasnog udruženja.

    Ratovi ga nisu zaobišli. Za vreme srpsko-turskog rata od 1876. do 1878. godine, istakao se na nekoliko polja. Zahvaljujući njegovim sredstvima, kupljene su prve baterije topova za artiljerjske jedinice srpske vojske. Tokom rata bio je dobrovoljac, kao konjanik u redovima narodne vojske, a za svoje zasluge odlikovan je medaljom za hrabrost. Za vreme Balkanskog rata 1912. godine, zbog velike oskudacije hrane, Vajfert je lično obezbedio 60.000 vekni hleba za pomoć stanovništvu, dok je Srpskoj konjici poslao vagon piva na poklon. Za vreme Prvog svetskog rata u emigraciji, na jugu Francuske, prikupljao je priloge ne samo u Evropi i Americi već iz ostalih delova sveta, za pružanje potrebne pomoći tada porobljenom narodu i srpskoj vojsci.

    Bio je strastven kolekcionar. Svoju veoma vrednu numizmatičku zbirku, nasleđenu od porodice i dopunjenu za života, od 14.000 primeraka pretežno antičkog kovanog novca, poklonio je Narodnom muzeju Srbije i Beogradskom univerzitetu. Muzeju grada Beograda, ostavio je svoju veoma vrednu zbirku slika, skica i mapa starog Beograda, koje je nasledio od oca.

    Delio je sve šta je stekao a često je govorio:
    Treba davati da bi se opet steklo!
    Za života, odlikovan je: Karađorđevom Zvezdom II reda, Karađorđevom Zvezdom III reda, Velikim Kordonom Svetoga Save, Ordenom Belog Orla o vratu sa Zvezdom, Ordenom Miloša Velikog o vratu, Ordenom Takovskoga Krsta o vratu, medaljom društva Svetoga Save, ratnim spomenicama, kao i lentom Rumunske Zvezde, koji se inače dodeljuje samo krunisanim glavama. Počasni je građanin grada Pančeva i Knjaževca. Nikada nije bio član nijedne političke stranke.

    1890. godine, postao je mason u loži Demokratija u Pešti. Za Velikog Komandera Vrhovnog Saveta Drevnog i Prihvaćenog škotskog Reda Srbije, izabran je 1912. godine, a za Velikog majstora Velike Lože Srba, Hrvata i Slovenaca, kasnije Velike lože Jugoslavije, 1919. godine. Umro je 12. januara 1937. godine, u Beogradu, u osamdeset sedmoj godini života. Sahranjen je u Pančevu, u porodičnoj grobnici na rimokatoličkom groblju, kraj porte koju je on sazidao.

    Nažalost, nije imao potomaka. Posle Drugog svetskog rata njegova imovina je nacionalizovana, koja se u današnje vreme procenjuje na 12 milijardi dolara.

    Danas, njegov lik krasi novčanice Narodne banke Srbije, u apoenima od 1.000 dinara.

    U Srbiji je možda bilo i bogatijih ljudi od Vajferta, ali ne i privrednika sa toliko preduzetničkog duha, koji bi novac sticali i ulagali u nove privredne poduhvate, kao i, toliko darežljivo i nesebično poklanjali svom narodu. Đorđe Vajfert bio je veoma svestrana ličnost. Gotovo da ne postoji oblast u kojoj on, na neki način, nije ostavio traga. Ovaj poštovani industrijalac, bankar, istraživač, kolekcionar, pokrovitelj kulturnih delatnosti, nosilac brojnih odlikovanja, mason, dobrotvor - može se opisati jednom rečenicom:

    On je primer, on je istorija, on je uspeh!



  2. #2

    Odgovor: Vajfert ~ Weifert

    Fotografije

    Đorđe Vajfert









    Rudar Vajfert



    Đorđe i Marija Vajfert



    Ignjat Vajfert



    Vajfert, podorični grb





    Antički novčić iz zbirke Đ. Vajferta



    Etiketa sa vajfertovog piva



    Pivara u Beogradu



    Pivara u Pančevu



    Porta katoličkog groblja u Pančevu



    Crkva Sv Ane


    Fotografije i biografija preuzeti sa: Biografija



  3. #3

    Odgovor: Vajfert ~ Weifert

    Meni se u pamćenje urezala anegdota da dok je radio kao guverner ako bi ostajao prekovremeno gasio sijalicu i palio privatnu svecu kako ne bi trosio državne pare.
    Veličina !

  4. #4

    Odgovor: Vajfert ~ Weifert

    Đorđe Vajfert - Slobodni zidar

    Slobodno zidarstvo se u Srbiji pojavilo vrlo rano. Postoje dokazi o masonskoj aktivnosti u Beogradu još sa kraja 18. veka. U svojoj knjizi Slobodno zidarstvo pisma Bratu, objavljenoj u Beogradu 1883, Sreten Stojković piše o Loži koja je postojala u Beogradu krajem 18. veka, osnovana od strane beogradskog vezira Mustafa Paše, bliskog rođaka turskog sultana. Među članovima Lože nalazili su se i istaknuti Srbi Petar Ičko, Janko Kostić i Pavle Popović. 1804. članovi ove Lože učestvuju u Prvom srpskom ustanku. Vezira Mustafa Pađu su neposredno pred izbijanje ustanka ubili janičari zbog njegovih progresivnih stavova i naklonosti prema Srbima. Istoričari takođe pominju i Ložu Ali Koch [17]koja je bila aktivna u Beogradu oko 1852, ali jedini zapis o postojanju ove Lože je izveštaj austrijskog špijuna njegovim predpostavljenima u Beču[18]. Prva Loža za koju znamo da je postojala u Beogradu, o čemu postoje pisani podaci, jeste Svetlost Balkana[19], osnovana 1876. Ova Loža je bila aktivna do 1882. 1881. formirana je druga Loža pod imenom Srpska zadruga[20] i postojala je veoma kratko.

    1883. osnovana je Loža Sloga, rad i postojanstvo[21] uglavnom od članova prve dve Lože. Sve tri Lože osnovane su i radile pod Zaštitom Velikog Orijenta Italije.

    1890. dva člana Sloge, rad i postojanstvo, Svetomir Nikolajević i Đorđe Milovanović odlučili su da osniju novu Ložu pod zaštitom Velike Lože Mađarske. Obojica su par godina pre toga bili uzdignuti u Majstore u Loži Demokratija u Budimpešti. U leto 1890. vode razgovore sa potencijalnim kandidatima za članstvo. Među njima je i Đorđe Vajfert.

    Četvtog oktobra 1890., ujutru, kandidati Andra Đorđević profesor univerziteta, Tihomir Marković advokat, Stevan Mokranjac kompozitor i Đorđe Vajfert industrijalac, postaju učenici Lože Demokratija u Budimpešti u prisustvu Velikih Oficira Velike Lože Mađarske. Posle ritualnog rada svi prisutni su se uputili do hotela Herceg Stefan, gde su do dubolko u noć na Beloj Trpezi dizali zdravice u čast prijateljstva i Bratstva srpskih i mađarskih masona.

    14. februara 1891. u Beogradu, uneto je svetlo u novu Ložu Pobratim koja je radila pod zaštitom Velike Lože Mađarske. Radovi su se držali u kući dr Vojislava Đorđevića u Gračaničkoj ulici, gde je za tu svrhu iznajmljen prostor bio svrsishodno opremljen. Na prvom radu, zajedno sa 11 članova osnivača Lože[22], bili su prisutni gosti iz mađarske Lože Demokratija, iz Lože Sloga, rad i postojanstvo i predstavnici Velike Lože Mađarske. Tom prilikom oficiri Lože su izabrani i postavljeni. Đorđe Vajfert je postavljen za Starešinu Lože i na tom položaju će ostati do 1899.

    Za vreme Vajfertovog starešinstva Loža se uspešno razvijalatako da je do 1899 imala gotovo 90 članova. Uspostavljeni su bliski odnosi sa masonima iz Hrvatske koja je u to vreme bila deo Austrougarske monarhije. 14. septembra 1892. Loža Hrvatska vila[23] osnovana je u Zagrebu pod zaštitom Velike Lože Mađarske. Braća iz Lože Pobratim bila su prisutna prilikom ceremonije unošenja Svetla. Međusobne posete i zajednički radovi bili su nastavljeni uprkos zabranama Austrijske vlade. Posebno je stvorena čvrsta veza između Vajferta i Adolfa Mihalića koji je bio Sekretar Lože Hrvatska vila. 1892. uz pomoć Lože Pobratim formirana je i Loža Nemanja[24] u Nišu.

    Kraj veka bio je obeležen žestokim netrpeljivostima među političkim partijama. Članovi Pobratima i sami pripadnici suprotstavljenih partija, uneli su svoje partijske konflikte u Ložu što je prouzrokovalo da 1903. rad Lože bude suspendovan sve do 1905. kada je Velika Loža Mađarske ponovo odobrila rad.

    Tokom tih godina Vjfert, koji nije pripadao ni jednoj partiji, nije dolazio na radove Lože jer su više ličili na politički debatni klub nego na masonsku ložu. Ovo je vreme prvih napada na Slobodno zidarstvo u Srbiji. Još 1893. profesor Bogoslovije S.M. Veselinović održao je jedno javno predavanje pod naslovom Slobodno zidarstvo pred Jevanđeljem u kome je žestoko napao učenje Masona. Ovo, čisto teološko predavanje nije privuklo veliku pažnju javnosti iako je štampana i rasturana brošura sa ovim tekstom. Mnogo jači napadi usledili su 1906 kada su zbog veza Lože Pobratim sa Velikom Ložom Mađarske, masoni u Srbiji optuženi kao pristalice austrougarske prokatoličke politike u Srbiji. Činjenica da su većina članova Bratstva bili eminentni i časni predstavnici javnog i kulturnog života, kojima se ništa nije moglo zameriti, učinilo je da ovi napadi prestanu.

    1908. politički odnosi između Austrougarske naglo se pogoršavaju nakon aneksije Bosne i Hercegovine[25]. Srpski Masoni, razočarani nereagovanjem mađarskog Bratstva i odbijanjem Velike Lože Mađarske da osudi čin svoje vlade, presecaju sve odnose sa Velikom Ložom i mađarskim masonima. Narednih godina srpski masoni pokušavaju da pronađu način kako bi legalizovali svoj status i Vajfert ima značajnu ulogu u tome. Uspostavljeni su kontakti sa Velikom Ložom Hamburga, Velikm Orijentom Francuske, Velikom Ložom Rumunije, Vrhovnim Savetom Turske i Vrhovnim Savetom Grčke. Neki od Braće su predlagali da se formira Velika Loža Srbije sa kraljem Petrom I Karađorđevićem ili njegovim sinom princom Aleksandrom kao Velikim Majstorom. Postoje snažne indicije da su obojica bili pripadnici Bratstva Slobodnih Zidara[26].

    U isto vreme, 1909 u Beogradu počinje da radi Loža Ujedinjenje, pod zaštitom Velikog Orijenta francuske. Sledeće godine osnovana je Loža Šumadija, pod zaštitom Velike Lože Hamburga. Pobratim je nastavio sa radom, ali više nije tražio pokroviteljstvo stranih Velikih Loža.

    11. maja članovi Lože Pobratim, na čelu sa Uvaženim Starešinom Jovanom Aleksijevićem, postavili su temelj prvog masonskog Hrama u Srbiji i u njega je aprila 1912. uneta Svetlost. Hram je bio na Vračaru[27] u Beogradu. Najveći deo novca za kupovinu zemljišta i za gradnju dao je Vajfert. Arhitekta je bio Br. Pavle Horstig, a prozore i unutrašnju dekoraciju i nameštaj uradio je Br. Benđamin Flajser, bez ikakve nadoknade za njihov rad. Unutrašnjost ovog prelepog Hrama može se videti na fotografijama objavljenim u Prvom godišnjaku Vrhovnog Saveta Škotskog Reda Srbije, izašlom 1913.

    Pod pokroviteljstvom Vrhovnog Saveta Rumunije, 22. aprila 1909. osnovana je u Beogradu radionica Ružinog Krsta za rad po sistemu Drevnog i Prihvaćenog Škotskog Reda do 18. stepena. Predstavnici raznih evropskih Vrhovnih Saveta su često posećivali Beograd nudeći svoju pomoć. Konačno, pod patronatom Vrhovnog Saveta Grčke, 9. maja 1912. počeo je da radi Vrhovni Savet Drevnog i Prihvaćenog Škotskog reda Srbije. Brat J.S. Cefalas, kao specijalni predstavnik Vrhovnog Saveta Grčke, dodelio je počasni 33. stepen Braći Svetomiru Nikolajeviću, Milutinu Perišiću, Dimitriju Mijalkoviću, Jovanu Aleksijeviću, Dimitriju Jankoviću, Petru Sreploviću, Pavlu Horstigu i Đorđu Vajfertu. Sutradan, na nastavku rada pročitan je uručen Patent Vrhovnog Saveta Grčke. Istog dana Đorđe Vajfert je izabran i postavljen kao Suvereni Veliki Komandir Vrhovnog Saveta Drevnog i Prihvaćenog Škotskog Reda Srbije.

    Na zajedničkom radu Loža Pobratim i Šumadija, odlučeno je da Šumadija vrati svoj Patent Velikoj Loži Hamburga i da, zajedno sa Pobratimom, stupi pod zaštitu Vrhovnog Saveta Srbije. Takođe je odlučeno da se od tada - nadalje prva tri stepena rade prema rade prema Ritualu Škotskog Reda. Nekoliko meseci kasnije i Loža Sloga, rad i postojanstvo stupila je pod zaštitu Vrhovnog Saveta Srbije.

    Juna 1914. izvršen je atentat na austrougarskog predstolonaslednika Franca Ferdinanda u Sarajevu, nakon čega je započeo Prvi svetski rat. Krajem 1915. Vajfert je, zajedno sa kraljem Petrom I i celom srpskom vladom, nakon sloma srpske armije, napustio Beograd. Ovo ga nije sprečilo da, neposredno pred odlazak, organizuje kuhinju u masonskom Hramu, gde se za sve vreme okupacije, pripremala i služila hrana za građane Beograda u nemaštini.

    Po napuštanju zemlje, Vajfert odlazi u Marsej, na jugu Francuske, gde organizuje rad Vrhovnog Saveta Srbije u izbeglištvu. Glavni fokus njihovog rada bio je organizacija humanitarne pomoći Srbiji i pružanje materijalne pomoći masonima koji su ostali u zemlji. S druge strane, neki od članova Vrhovnog Saveta bili su aktivni na plasiranju koncepta ujedinjenja južnih Slovena u jednu državu Srba, Hravata i Slovenaca.

    Poznato je da je jedan od poteza ove Braće bilo pismo koje je upućeno sa ženevske Međunarodne Masonske Konferencije 1917. američkom predsedniku Vilsonu, u kojem se ističe prednost ovakvog rešenja balkanskog pitanja. Kasnije, na Mirovnoj konferenciji u Parizu, predsednik Vilson je bio jedan od ključnih pristalica ujedinjenja.

    Vajfert je podržavao ideju ujedinjenja, ali nikada nije uzeo učeđće u prikrivenojmasonskoj diplomatiji koja je , po njegovom shvatanju prelazila granice masonskog ponašanja. Zbog velikog broja Masona među političarima i javnim ličnostima u jugoslovenskim zemljama koji su imali ulogu u procesu ujedinjenja, mnogi antimasonski raspoloženi istoričaripripisali su zaslugu za stvaranje Jugoslavije Bratstvu slobodnih zidara.

    Prvi svetski rat se završava i Vajfert se vraća u slobodnu zemlju. Na prvom sastanku Vrhovnog saveta Srbije, početkom februara

    1919. u hotelu Grand u Beogradu, odlučeno je da se kontaktiraju Braća iz Hrvatske radi stvaranja Velike Lože Srba, Hrvata i Slovenaca[28]. 9. juna 1919. u Zagrebu, nakon uspešnih dogovora, održana je Osnivačka Konferencija Velike Lože Srba, Hrvata i Slovenaca Jugoslavija. Deset godina kasnije ime će biti promenjeno u Velika Loža Jugoslavije. Velika Loža imala je pod svojom zaštitom tri Lože iz Srbije Pobratim, Šumadija i Sloga, rad i postojanstvo i tri Lože iz Velike Lože Hrvatske Maksimilijan Vrhovac, Ivan grof Drašković i Budućnost.

    Za Velikog Majstora izabran je Đorđe Vajfert, a za Zamenika VM Adolf Mihalić iz Zagreba. Prvi svetski rat ostavio je za sobom opustošene i opljačkane masonske hramove i jedna od prvih dužnosti bila je obnova postojećih i izgradnja novih. Vajfert se ponovo pojavljuje kao glavni dobrotvor i finansijer pri gradnji, kupovini nameštaja i opreme. O kakvom se odnosu radi svedoči istinita priča sa Prve Godišnje Skupštine Velike Lože Srba, Hrvata i Slovenaca. Tada je tadašnji Veliki Sekretar Jovan Aleksić zamoljen da prikaže predlog budžeta za iduću godinu. On je odgovorio Budžet, kakav budžet, nama tako nešto ne treba. Za sada imamo dovoljno para. Ako nestane, otići ću kod Vajferta i on će nam dati koliko nam treba[29].

    U godinama između dva Svetska rata se povećao sa trideset na preko dve hiljade članova. Velika Loža Jugoslavija je priznata od većine jurisdikcija u svetu i bila je član Međunarodne Masonske asocijacije. Juna 1940. dekretom jugoslovenske vlade, a po pritisku Hitlera i Musolinija, sve masonske aktivnosti na teritoriji jugoslavije su zabranjene, a sve Lože su zatvorene. Posle Drugog svetskog rata, u komunističkoj Jugoslaviji, masonske aktivnosti su bile zabranjene i van zakona.

    Ovako će biti sve do 1991. godine.

    U vreme kada je izabran za Velikog Majstora Velike Lože Jugoslavija, Vajfert je imao 69 g. uprkos poodmaklim godinama on je uporno i vredno radio na promociji ideja Slobodnog zidarstva. Znao je da su pošteni ljudi, čvrstog karaktera sa visokim moralnim standardima, ključni i neophodni u izgradnji i opstanku nove, ujedinjene države u kojoj nisu postojale tradicije parlamentarne demokratije.

    Tražio je od Loža da posvete posebnu pažnju obrazovanju članstva u skladu sa principima Slobodnog zidarstva. Zahtevao je da se Ritual radi sa pažnjom i bez izmena i da se sva Braća svesrdno zalažu za u razvoju međusobne bratske ljubavi bez obzira na etničku, religioznu i političku pripadnost. Uprkos svem, članovi bratstva bili su okruženi realnošću svakodnevnog života Kraljevine Jugoslavije koju su sve više pritiskali socijalni, ekonomski i politički problemi. Ovo se odrazilo i na njihove masonske aktivnosti tako da maja 1927. dolazi do otcepljenja jednog dela hrvatskog Bratstva. Oni formiraju Nezavisnu Ložu Hravatske pod imenom Libertas, koja je pod svojom zaštitom imala tri Lože Bratska ljubav, Prometej i Amiticia.

    Ovakav razvoj događaja veoma je razočarao Đorđa Vajferta. Već načetog zdravlja on se sve više povlači u sebe i pojavljuje se samo na formalnim masonskim funkcijama veliki deo funkcija prenosi na svog zamenika Dušana Milićevića. Ovo je uticalo da mnogi članovi Bratstva javno traže promenu u vrhu što je rezultiralo izborom Dušana Milićevića za Velikog Majstora na Godišnjoj skupštini 1933[30]. Vajfertu je dodeljena doživotna titula Počasnog Velikog Majstora Velike Lože Jugoslavija.

    Brat Đorđe Vajfert je umro u 87 godini života 12. januara 1937. u svojoj kući u Beogradu , u ulici Vojvode Putnika br. 5. Javnom procesijom, u prisustvu velikog broja građana, njegovo telo je preneto ulicama Beograda do obale Dunava, odakle je lađom Sveti Đorđe prebačeno u Pančevo. Održana je katolička misa u njegovoj zadužbini, crkvi Svete Ane, a odatle su njegovi posmrtni ostaci preneti na nemačko groblje u Pančevu.

    Posle masonske posmrtne službe položen je u porodičnu grobnicu. Na sahrani su bili, osim članova porodice i mnoštva građana Pančeva i Beograda, predstavnici Srpske Pravoslavne crkve, predstavnici Nemačke Evangelističke crkve, visoki državni i vojni zvaničnici, predstavnici Lože Pobratim i Velike Lože Jugoslavija. Od mnoštva telegrama saučešća iz zemlje i inostranstva koji su stigli na adresu Velike Lože, dva su posebno interesantna pismo saučešća od Ujedinjene Velike Lože Engleske i od Velikog Orijenta Francuske[31]. Dve jurisdikcije koje se međusobno ne priznaju i ne slažu složile su se u jednom da je svetska Masonska organizacija izgubila odanog i znamenitog Brata.

    [17] Značenje ovog imena nije mi poznato, međutim Koč na turskom znači ovan.

    [18] Časopis Vreme, 10. godina, Br. 3196, četvrtak, 20. novembra 1930. godine. - naslovna strana. Dr Aleksa Ivić "Uspostavljanje i rad prve masonske Lože u Beogradu pre osamdeset godina". U članku se navodi izveštaj "Dr. Luisa" upučen iz Beograda austijskom Ministru unutrašnjih poslova, u kome se iznosi da u Beogradu postoji Slobodnozidarska Loža, čiji članovi su istaknuti Turci, Srbi, nekoliko "avanturista" Francuza i Italijana; da se oni imaju sastanke tajno tokom moći i da tokom njihovih sastanaka naoružana straža je postavljena ispred zgrade gde se sastaju.

    [19] Loža "Svetlost Balkana" započela je svoj rad 20. oktobra 1876. godine, sa Poveljom dobijenom od Velikog Orijenta Italije. Prvi Starešina bio je Dr. Marko Polak. Ova Loža je osnovana uz pomoć Luiđi Joaninia (Luiggi Joanini), italijanskog konzula u Beogradu. Članovi ove Lože bili su istaknuti pravnici, bankari, doktori, trgovci i univerzitetski profesori. Loža je okončala svoj rad 1883. godine u vreme turbulentne političke situacije u Srbiji.

    [20] Loža "Srpska Zadruga" osnovana je 5. oktobra1881. godine, sa Poveljom dobijenom od Velikog Orijenta Italije. Prvi Starešina ove Lože bio je Emilijan Josimović, univerzitetski profesor. Loža je okončala svoj rad 1883. godine iz istig razloga kao i Lože "Svetlost Balkana".

    [21] Ova Loža je osnovana 3. januara 1883. godine, od strane 12 članova Lože "Svetlost Balkana", a sa Poveljom dobijenom od Velikog Orijenta Italije. Prvi Starešina bio je Br. Mihailo Valtrović. Ova Loža je postojala u kontinuitetu do 1940. godine.

    [22] Članovi osnivači Lože "Pobratim" bili su: Svetomir Nikolajević, Đorđe Milovanović, Maks Antonijević, Andra Đorđević, Đorđe Vajfert, Tihomir Marković, Stevan Mokranjac, Dimitrije Biba, Sreta Stojković, Milorad Terzibašić i Branko Bošković.

    [23] Loža "Hrvatska Vila" bila je prva masonska Loža u Hrvatskoj koja je svoje ritualne radove obavljala na hrvatskom jeziku.

    [24] 9. marta 1892. godine, Braća Atili Okoilicani, Karlo Materni, Petar Aranđelović, Stevan Sremac, Kosta Tasić i Lazar Petrović formirali su Ložu "Nemanja" nakon istupanja iz Lože "Pobratim".

    [25] Odlukom Kongresa u Berlinu 1878. godine, Bosna i Hercegovina koja je u to vreme bila deo Otomanske Imperije, anektirala je Austro-Ugarska Monarhija. Odlukom vlade u Beču 1908. godine, ona postaje zvaničan deo Hapsburške monarhije. Ova teritorija bila je naseljena pravoslavnim (ortodoksni Hriščani) Srbima katolicima Hrvatima i muslimanima srpskog i hrvatskog porekla.

    [26] Ne postoji sigurna potvrda da su Kralj Petar I Karađorđević i njegov sin Aleksandar bili Slobodni zidari. Međutim, veći broj srpskih masonskih pisaca tvdi da su Kralj Petar i Kralj Aleksandar postali Masoni u Švajcarskoj gde su verovatno uzdignuti na stepen Majstora Masona u jednoj od Loža pod jurizdikcijom Velike Lože Alpina.

    [27] Vračar je istorijski deo Beograda, poznato kao mesto gde su sahranjeni posmrtni ostaci srpskog arhijepiskopa Svetog Save (Rastko Nemanjić) od strane Turaka. Masonski Hram na tom mestu uništen je tokom nemačkog bombardovanja Beograd, 6. aprila 1941. godine. Danas, na ovom mestu je najveća hriščanska pravoslavna crkva u svetu.

    [28] Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca uspostavljena je decembra 1918. godine. Ime je promenjeno u Kraljevina Jugoslavija 1921. godine.

    [29] Časopis "Šestar", Br.4 -6, 1937 godina, strana 66.

    [30] Časopis "Šestar", Br.4 -6, 1937 godina, strana 67. Deo govora održanog od strane Br. Dragutina Škorića tokom komemoracije posvećene Đorđu Vajfertu na zajedničkom sastanku Loža u Zagrebu 12. februara 1937: "Pre nego završim svoj govor, bilo bi nečasno ne pomenuti da je postojao sukob među Braćom tokom poslednja dva izbora, a po pitanju nominacije Đorđa Vajferta za Velikog Majstora. Nove generacije su uvek u sukobu sa starijima. Mnoga mlađa Braća bila su protiv njegove nominacije za Velikog Majstora. Ja se ne stidim da priznam da sam i ja bio jedan od njih. Mi svi znamo da je Vajfert uradio više za Jugoslaviju i jugoslovensko Slobodno zidarstvo od svih nas zajedno, ali mi smo verovali da je promena potrebni da nam je potreban novi dinamičan vođa."

    [31] Časopis "Šestar", Br.4 -6, 1937 godina, strana 71-72.


    Izvor



  5. #5

    Odgovor: Vajfert ~ Weifert

    Reči rimskog pesnika iz latinskog citata ... NON OMNIS MORIAR...[32]- neće sve što sam ja umreti su možda najbolji epitaf za život i rad Đorđa Vajferta. Svoje dužnosti obavljao je sa skromnošću, umerenošću i tolerancijom. Uporno je radio da na tome da srpske i jugoslovenske masone obrazuje tako da žive i deluju u skladu sa principima naše plemenite Kraljevske umetnosti. Legat njegove ljubavi i dobrote, usmerene ka Bratstvu, njegovom narodu i seloj ljudskoj rasi nadmašuje materijalnu sferu delovanja. I danas, posle toliko godina, on je prisutan u mislima i srcima slobodnih zidara koji kroz priču o njegovom životu vide šta znači živeti život masona.

    Nažalost, laička javnost u današnjoj državi Srbiji nije nikada odala dužno poštovanje njegovom delu. U današnjoj Srbiji i dalje postoje rudnici, fabrike, putevi, pruge, pivare koje je on, otac srpske industrijalizacije, podigao, ali samo je malom broju posvećenih poznato čije je to delo i kakvi su napori uloženi u stvaranje te infrastrukture.

    Jugoslavija u koju je on verovao, ujedinjeno jugoslovensko masonstvo, sada su samo davne uspomene. Ali Slobodno zidarstvo zapadnog Balkana nije mrtvo. Raspadom komunističke Jugoslavije 1991. došlo je do obnavljanja masonerije, tako da danas imamo Regularnu Veliku Ložu Jugoslavija, od skora - Regularnu Veliku Ložu Srbije, koja radi u Srbiji sa 18 Loža i međunarodno je priznati pravni naslednik Velike Lože od 1919. i legitimni nosilac tradicije koju je stvarao Đorđe Vajfert. U Veliku Ložu Crne Gore uskoro će biti uneta svetlost i ona ima 4 Lože. Velika Loža Hrvatske ima 5 Loža, Velika Loža Slovenije ima 3 Lože. Uneta je Svetlost u Velike Lože Bosne i Hercegovine i Makedonije. Loža br. 1 u registru Regularne Velike Lože Srbije ima ime Pobratim, kao u Vajfertovo vreme.

    Ipak, Vajfertov život ostavio je traga šaljući poruku svim Slobodnim zidarima, rasutim po dolinama, planinama, morima i rekama Balkana poruku bratske ljubavi, oslobođenja, istine, primera kako treba primeniti masonske vrline pravde, tolerancije, milosrđa, integriteta i vernosti. On nije bio učitelj masonskog simbolizma i filosofije, niti je zalazio u sfere ezorterijskih masonskih tradicija. On je živeo život prostodušnog, bogoumilnog čoveka najbolje što je znao i umeo, a u saglasnosti sa njegovim ličnim shvatanjem moralnih vrednosti i istina. Kroz njegovo jednostavno shvatanje života i kroz njegove časne postupke on je uspeo da se uzdigne do visova masonske posvećenosti gde to - Što je izgubljeno ne predstavlja više Tajnu u srcu pravog Slobodnog zidara.

    "Duboko verujem da sva moja Braća moraju činiti napore na svom usavršavanju, a radeći tako, usavršavaju naše društvo. Taj trud,taj bogomdani dar da izgrađujemo sami sebe i sopstveni karakter je snaga u koju ja verujem...Nadam se da ćete prihvatiti ove reči sa istom toplinom Bratske ljubavi sa kojom sam ih ja izrekao...Puno puta sam se pitao koji je to razlog što sam bio tako blagosloven sa toliko dobrih stvari tokom svog života? Odgovor je - jer sam radio i živeo u skladu sa principima Slobodnog zidarstva."[33]

    [32] Na srpskom: "Neće sve što sam ja umreti".

    [33] Časopis "Šestar", Br. -6, 1937 godina, strana 81.


    Izvor naveden u prethodnoj poruci



  6. #6

    Odgovor: Vajfert ~ Weifert

    Đorđe Vajfert
    stub srpskog slobodnog zidarstva


    Br.∙. Stevan Nikolić
    Ovaj rad je originalno objavljen u Ars Cuatour Coronatorum
    Lodge 2076 UGLE Vol.116 god 6004.

    Đorđe Vajfert (1850 1937) je je neosporno najznačajniji predstavnik srpskog slobodnog zidarstva. Njegova masonska karijera, koja obuhvata period od oko 47 g. je velikim delom priča o početcima i razvoju srpske i jugoslovenske masonerije kao i o turbulentnim vremenima u istoriji naroda na Balkanu.
    Vajfert je bio osnivački starešina jedne od prvih Loža u Srbiji[1], Suvereni Veliki Komandir Vrhovnog Saveta Srbije[2] i Veliki Majstor Velike Lože Srba, Hrvata i Slovenaca[3], kasnije Jugoslavije, od njenog Osnivanja 1919. do 1933., kao i Veliki Komandir Vrhovnog Saveta Jugoslavije Drevnog i Prihvaćenog Škotskog Reda 1919. do 1937[4].
    U Vajfertovo vreme, Balkansko poluostrvo je bilo žarište religioznih, etničkih i političkih sukoba u kojima su bili svi uključeni, kao što je nažalost i danas.
    Mnogi pripdnici Bratstva Slobodnih Zidara bili su istaknute ličnosti na visokim položajima u političkom, ekonomskom i kulturnom životu. Neki od njih često nisu uspevali da naprave granicu između svojih profesionalnih obaveza, društvenih aktivnosti i masonskih dužnosti. To je uslovilo da Slobodno zidarstvo u Srbiji i Jugoslavije postane laka meta antimasonske propagande. Đorđe Vajfert je rano sagledao te pobleme. Kao lider srpske masonerije uvek je insistirao da se u ložama ne diskutuje o politici i religiji uprkos činjenici da se to pokazalo kao gotovo nemogući zadtak.
    Kada se upoznamo sa Vajfertovim životom pred našim očima će se pojaviti istinski Slobodni zidar, lider sa vizijom, čovek koji je živeo onako kako je propovedao, pravi Stub srpskog Slobodnog zidarstva.

    [1] Đorđe Vajfert bio je prvi Uvaženi Starešina Lože "Pobratim" u Beogradu od 1891. do 1899. godine.

    [2] Đorđe Vajfert bio je Suvereni Komander Vrhovnog Saveta Srbije od 1912. do 1919. godine.

    [3] Velika Loža Srba, Hrvata i Slovenaca - Jugoslavija, promenila je svoje ime 1929. godine u Velika Loža Jugoslavije.

    [4] Vrhovni Savet Srbije promenio je svoje ime 1919. godine u Vrhovni Savet Jugoslavije. U isto vreme osnovane su Doline (Valleys) u više gradova širom Jugoslavije.



  7. #7

  8. #8

    Odgovor: Vajfert ~ Weifert

    Citat valter kaže: Pogledaj poruku
    Meni se u pamćenje urezala anegdota da dok je radio kao guverner ako bi ostajao prekovremeno gasio sijalicu i palio privatnu svecu kako ne bi trosio državne pare.
    Veličina !
    A pazi tek ovu anegdnotu:

    O njemu ima dosta anegdota. Jedna je iz perioda kada je bio guverner narodne banke Srbije. U njegovu kancelariju banu seljak s juga Srbije. Došao u Beograd da otvori aščinicu ali mu nedostajalo oko 500 dinara. Onako neukom neko mu reče da do novca može doći putem menice. Potraži on u prvoj banci menicu, ali videvši ga, reše da ga nasamare. Pošalju ga u Narodnu banku i objasne da menicu treba da potpiše neki Vajfert. Provukao se on nekako pored portira, došao do Vajfertove kancelarije i pravo s vrata: Ti li si taj Vajfert koji potpisuje menice? De, turi si bre, potpis i meni! Videći da je seljak nasamaren, oduševljen njegovom otvorenošću, priseti se Đorđe svoje pozajmice od 50.000 dinara u zlatu i stavi paraf uz napomenu da on lično garantuje za vraćanje seljakovog duga.

    Da dodam i ceo tekst, prilično dobar:

    Đorđe Vajfert
    Razvoj beogradske industrije u 19. veku najviše je bio vezan uz pivarstvo. Dominacija u ovoj oblasti pripadala je Đorđu Vajfertu, industrijalcu i kasnije guverneru Narodne banke.

    Tekst: Milorad St. Ilić

    Đorđe Vajfert rođen je 15. juna 1850. Završio je veliku pivarsku školu u Vajenstefanu kod Minhena. Preuzeo je pivaru koju je u Beogradu sazidao njegov otac i kasnije je proširio.
    Posedovao je nekoliko rudnika u Srbiji (rudnike bakra i mrkog uglja, kao i zlatni majdan u Sv. Ani, te je tako postao tvorac modernog rudarstva u Srbiji). Bio je jedan od najvećih industrijalaca u Jugoslaviji i guverner Srpske narodne banke. O svom trošku je u Pančevu 1922/23. sazidao Crkvu sv. Ane i portalnu zgradu na rimokatoličkom groblju 1924. godine.
    Njegova pivara u Cetinjskoj ulici u Beogradu pročula se širom Evrope, tako da je Đorđe I. Vajfert krajem 19. veka bio jedan od najbogatijih ljudi Srbije. Počeo je da se bogati kad je 1871. zatvorena Velika ili Kneževa pivara, a on sazidao novu na Smutekovcu, današnjem Topčiderskom brdu. Njegov slogan "Pivo ladi, dušu sladi" trebalo bi dopuniti... "a iz džepa pare vadi", pa da se shvati njegova filozofija brzog pravljenja novca.

    Poreklom Nemac za koga se tvrdilo da je dušom Srbin, potiče iz pivarske porodice. Njegov deda, takođe Đorđe, poreklom iz gornje Austrije izučio je kožarski zanat od kojeg nije mogao da izdržava porodicu. Imovinu stiče prevozeći dereglijama žitarice od ušća Save do Siska. Đorđev rođak držao je pivaru u Pančevu. Posao mu nije išao od ruke pa je stari Vajfert prihvatio njegovu proizvodnju piva, malo preuredio pogone i posao je krenuo. Nezadovoljan postignutim, deda šalje sina Ignjata u Minhen "da svrši tečaj" kod čuvenog stručnjaka za pivo, profesora Sedlmajera i usavrši nauku u poznatoj minhenskoj pivari "Špaten". Vratio se Ignjat, dobio pivaru na upravljanje, malo je doterao po "švapski" i pivaru pretvorio u fabriku novca. Ali, i Ignjatov sin, Đorđe, u međuvremenu je počeo da se "gnjura" u pivu pa mu je otac 1873. predao Kneževu pivaru "zarad posla i zarade". Dotle ju je koristio kao zakupac i dobro razradio posao. Bio je zadovoljan knez, a bogami i Ignjat. Za sebe i drugog sina zadržao je Pančevačku, a deda Đorđe živeo je staračke dane presrećan što mu se sin i unuci "kupaju" u pivu. Definitivno, Vajferti osvojiše Srbiju pivom. Dvadesettrogodišnji Đorđe, 1871. na reskir kupuje veliki plac podalje od grada, a na brdu Smutekovac podiže modernu pivaru. Pre početka gradnje morao je dosta muka da pretrpi jer nije posedovao srpsko državljanstvo. U pribavljanju dozvola dosta mu je pomogao knez Mihailo Obrenović kome se Đorđe zbog svojih sposobnosti i marljivosti, veoma dopao. Žalostan što nije mogao da učestvuje u Balkanskim ratovima, Đorđe je srpskoj konjici poslao vagon piva na poklon. Tek da se momci okrepe!

    Vajfert je otvorio prvo rudnik u Kostolcu iz veoma praktičnih razloga ugalj mu je bio potreban za parnu pivaru u Beogradu. Istraživačkog duha i vetropirast po prirodi, tražio je i dobio odobrenje Srpske vlade i otpočeo da istražuje rudna nalazišta u Srbiji. Vukao je za sobom inženjere i rudare, kupovao opremu, podizao rudarska naselja i trošio veliki novac. Čega god se dotakao, sve je propadalo. Zarađivao na pivu, gubio na živi. Jalovo je bilo otvaranje Topionice u Ripnju nadomak Beograda, jer rudnik žive na Avali gotovo da je bio bez rude. Isto je bilo u rudnicima "Sveta Ana" na Deli Jovanu, "Sveta Varvara" na reci Pek i kopovima na Miroču, Rudniku i u Zlotu. Pivara nije mogla da otoči toliko piva koliko je Đorđe trošio na ova istraživanja. Usledila su tri bankrotstva. Zlobni savremenici Đorđa Vajferta govorili su često da je "zreo za samoubistvo. Ali, njegovo hazardersko ponašanja odjednom se posrećilo. Kada su mu sve beogradske banke zatvarale vrata i odbijale menice, Đorđe se jednoga dana, elegantno obučen pojavio u Trgovačkoj banci. Tražio je zajam od 50.000 dinara u zlatu. Miloš Tucaković, direktor banke, potpisao je menicu ne sluteći da je time omogućio otvaranje Borskog rudnika. Đorđe I. Vajfert postao je tog trenutka vlasnik najčuvenijeg nalazišta bakarne rude u Evropi. Bilo je to 1903. godine. Vlasništvo, međutim, nije zadržao više od jedne godine. Za eksploataciju rudnika, naime, bio je potreban ogroman novac, koji ni on a ni država Srbija nisu imali. Ortake je našao u Francuskoj, tako da je osnovao akcionarsko društvo sa imenom "Francusko društvo borskih rudnika". Osnovni kapital iznosio je pet i po miliona zlatnih francuskih franaka, a Đorđe Vajfert je imao u rukama 3.300 akcija vrednih preko milion zlatnih franaka.
    O njemu ima dosta anegdota. Jedna je iz perioda kada je bio guverner narodne banke Srbije. U njegovu kancelariju banu seljak s juga Srbije. Došao u Beograd da otvori aščinicu ali mu nedostajalo oko 500 dinara. Onako neukom neko mu reče da do novca može doći putem menice. Potraži on u prvoj banci menicu, ali videvši ga, reše da ga nasamare. Pošalju ga u Narodnu banku i objasne da menicu treba da potpiše neki Vajfert. Provukao se on nekako pored portira, došao do Vajfertove kancelarije i pravo s vrata: Ti li si taj Vajfert koji potpisuje menice? De, turi si bre, potpis i meni! Videći da je seljak nasamaren, oduševljen njegovom otvorenošću, priseti se Đorđe svoje pozajmice od 50.000 dinara u zlatu i stavi paraf uz napomenu da on lično garantuje za vraćanje seljakovog duga.
    Đorđe I. Vajfert je umro 1937. u osamdeset sedmoj godini. Nije imao potomaka. Bio je veliki majstor masonske lože "Jugoslavija". Pivare u Beogradu i Pančevu i danas pune flaše pivom "Đorđe Vajfert".

    Dobrotvor i donator

    U Srbiji je bilo i bogatijih ljudi od Vajferta, ali nije bilo privrednika sa toliko preduzimačkog duha, i onoga što bi danas zvali menadžerskim osobinama. Voleo je novac, ali ne da ga stiče. Delio je narodu ono što je stekao. Numizmatičku zbirku sa preko 14.000 primeraka antičkog novca poklonio je Beogradskom univerzitetu. Muzeju grada ostavio je veliku kolekciju slika. Poklanjao je imanja u dobrotvorne svrhe. Kada je bio bez novca, pozajmljivao je da bi ga nekome poklonio. Iza njega su ostale dve crkve. Prvu je podigao u Glogovcu kod Bora a drugu u Pančevu.


    Vajfertovi novčići



  9. #9

    Odgovor: Vajfert ~ Weifert

    I tekst koji prethodi anegdoti sa seljakom (iz Politikinog zabavnika):

    Pukla bruka

    Mada se trudio, Vajfert nikada nije uspeo da se oslobodi stranog akcenta u izgovoru. Odevao se elegantno i važio za veoma društvenog čoveka. Za politiku nije hteo ni da čuje, odbijao je svaki razgovor o učlanjenju u jednu od tri postojeće stranke.
    Kada je počela njegova manija traganja za rudom (ili to uopšte nije bila manija već dalekovidost), otaće tajna. Izvesno je samo da je rudnik uglja u Kostolcu otvorio jer mu je ugalj zaista bio potreban za rad parne pivare u Beogradu. Da je ostalo samo na tome! Od srpske vlade tražio je, i dobio, pravo da istražuje rudna nalazišta u Srbiji. Od tada je češće bio po gudurama nego u Beogradu. Provodio je dane i mesece u grozničavom traženju spavajući često i na goloj zemlji. Za sobom je vukao inženjere i kopače, kupovao alat, podizao čitava rudarska naselja, železničku prugu... Otvorio je davno napušteni rudnik žive na Avali i u selu Ripnju podigao topionicu, ali žive gotovo da nema. Razočaranje je i rudnik olova "Sveta Ana" na Deli-Jovanu. Tanka je žica i u rudniku "Sveta Varvara" na Peku. Istražuje se na Miroču, Rudniku, u Zlotu... Novac otiče kao reka.
    Usledilo je bankrotstvo, jedan, drugi, treći. Beograd bruji, pukla bruka: propao Vajfert! Da nije bilo starog i vernog knjigovođe Arera, pivara na Smutekovcu otišla bi bar deset puta na doboš!
    Kažu da je Đorđe Vajfert zbog bankrota pomišljao na samoubistvo. Nije daleko od istine. Ipak, čim bi se pribrao, bio bi to opet onaj stari, u poslu neustrašiv Vajfert. Obukao bi najlepše odelo, zadenuo cvet u rever, nakrivio šešir i menicu u ruke. S menicama je zajmio od banaka. A zna se: pivo je vraćalo dugove! Jednom je u trgovačkoj banci zatražio ni manje ni više nego 50 hiljada dinara u zlatu i to u trenutku kada su mu sve beogradske banke okrenule leđa. Činovnici su pomislili da je poludeo. Direktor Trgovačke banke Miloš Tucaković uzeo je menicu i bez reči stavio paraf! Ni slutio nije da je tim novcem pomogao otvaranje borskog rudnika jer je Vajfert upravo tu uložio celu svotu!
    Van svake sumnje je da je Đorđe Vajfert otkrio pravo i glavno rudište bakra u blizini Bora, a time, slobodno rečeno, i Borski rudnik. On je 1903. postao i njegov prvi vlasnik. Vlasništvo, međutim, nije zadržao ni punu godinu dana. Za potpunu eksploataciju rudnika bio je potreban ogroman kapital. Orgake je našao u Francuzima, a oni su, opet, mogli da izguraju stvar do kraja ako se osnuje akcionarsko društvo. Tako je i učinjeno: nastalo je "Francusko društvo borskih rudnika" sa osnovnim kapitalom od 5,5 miliona zlatnih francuskih franaka podeljenih u 11.000 akcija. Vajfert je dobio 3.300 akcija i na ruke više od milion zlatnih francuskih franaka! Novac koji je dotle mogao samo da sanja!
    Takvom čoveku više nije bilo teško da postane viceguverner, zatim i guverner Narodne banke Srbije.

    Ti li si taj!

    Nekom prilikom, dok je bio guverner, Vajfertu je u kancelariju banuo seljak sa juga Srbije. Došao je u Beograd u potrazi za korom hleba. Imao je nešto ušteđevine, ali mu je nedostajalo oko 500 dinara da otvori aščinicu, gostionicu. Onako priprostom, neko mu je rekao da do novca može da dođe putem menice. Potražio je prvu banku i tamo, videvši ga, odluče da ga nasamare. Pošalju ga u Narodnu banku da mu menicu potpiše "neki" Vajfert.
    Provukao se seljak i pored portira, našao kancelariju "tog nekog Vajferta" i pravo s vrata:
    - Ti li si taj Vajfert koji potpisuje menice?
    Vajfert je odmah shvatio da je nesrećnik nasamaren, ali ga je oduševila njegova otvorenost i prostodušnost. Saslušao je iznenadnog gosta, osmehnuo se i setio svoje pozajmice od 50.000 dinara u zlatu. Potpisao je na menici da on lično garantuje za vraćanje duga.
    Seljak se vratio u banku i, likujući, tresnuo menicu šalterskom službeniku.



  10. #10

    Odgovor: Vajfert ~ Weifert

    O dolasku prvog telefona u Srbiju:

    Prvi telefon stigao je u Beograd samo sedam godina posle registracije Belovog pronalaska


    "Šta će to meni!", odbio je prvi telefon Teša Nikolić, ministar vojni. I pokazao kroz prozor. Pred zgradom ministarstva - gde je donedavno bila poznata kafana "Tri lista duvana" - čekala su danju i noću tri konjanika. "Oni mi svaku poruku, gde hoću po gradu, odnesu za tri minuta!" Na prvi poziv za uvođenje telefona javio se samo jedan pretplatnik industrijalac
    Đorđe Vajfert


    Izvor



  11. #11

    Odgovor: Vajfert ~ Weifert

    Numizmatička kolekcija Vajfert


    Zbirku je oko 1878. godine počeo da sakuplja brat Đorđa Vajferta, Hugo, nastavio je otac Ignjat, da bi, na kraju, porodičnu strast za kolekcionarstvom nasledio sam Đorđe Vajfert i zbirku uvećao do impozantnog broja od 14.114 primeraka kovanog novca. Kolekcija je za njihovih života uvećavana nabavkama od beogradskih trgovaca, otkupom drugih zbirki i otkupom kostolačkog rudnika, smeštenog neposredno uz ostatke numizmatikom bogatog rimskog Viminacijuma.

    Pred izbijanje Prvog svetskog rata, zbirka je po Vajfertovoj odluci užurbano spakovana i iz Pančeva prebačena u Beč, odakle je vraćena, da bi 1923. godine bila poklonjena Univerzitetu u Beogradu. Zbirku su u Vajfertovoj vili u Beogradu sređivali i popisivali poznati numizmatičari, a do predaje na čuvanje i proučavanje Narodnom muzeju u Beogradu bila je smeštena u Univerzitetskoj biblioteci.

    Ova visoko vrednovana kolekcija obuhvata primerke monetarnih emisija svih perioda, od antike do savremenog doba: grčkih gradova na Balkanu, Siciliji i južnoj Italiji, rimski republikanski i carski novac, kovanje makedonskih kraljeva Filipa II i Aleksandra Makedonskog, zatim zbirke keltskog novca, takozvanog rudničkog novca II veka kovanog za rudnike u Gornjoj Meziji, Dalmaciji i Panoniji, manju zbirku imitacija IV veka, značajan fond vizantijskog novca od V veka do pada Carigrada, kao i primerke srednjovekovnih frizaških pfeniga i evropskih talira.

    Dodatak: Još malo o Vajfertima, Politikin zabavnik
    Poruku je izmenio Turkmenbashi, 17.11.2009 u 22:56



  12. #12

    Odgovor: Vajfert ~ Weifert

    Citat Turkmenbashi kaže: Pogledaj poruku
    Numizmatička kolekcija Vajfert


    Zbirku je oko 1878. godine počeo da sakuplja brat Đorđa Vajferta, Hugo, nastavio je otac Ignjat, da bi, na kraju, porodičnu strast za kolekcionarstvom nasledio sam Đorđe Vajfert i zbirku uvećao do impozantnog broja od 14.114 primeraka kovanog novca. Kolekcija je za njihovih života uvećavana ...
    Pre dve-tri nedelje bilo je reči o Vajfertovoj numizmatičkoj kolekciji na nekoj TV stanici. Koliko sam upamtio slušajući a radeći i nešto drugo, kolekcija je krajem osamdesetih, početkom devedesetih bila u depou pančevačkog muzeja, ali se ispostavilo da ne postoji popis koliko je zaprimljeno, te se nije ni moglo ustanoviti koliko i šta je iz kolekcije nestalo. Bilo je reči o znatno manjem broju primeraka novca. Kao šlag na ovoj toriti je bilo da je u nekoliko kesa umesto novčića bio šljunak, a da je ustanovljeno da šljunak potiče iz okoline Bele Crkve.

    ---

    'Proguglah' i evo novinskog članka:


    Vajfertov legat nestao u bespuću sramote

    Podaci iz upravo objavljenog prevoda monografije o porodici Vajfert podsetili su na nerasvetljenu poharu numizmatičke zbirke Đorđa Vajferta, koja je bila pohranjena u pančevačkom muzeju
    Muzej u Pančevu: pouzdano se ne zna ni kada je Vajfertova zbirka stigla u depo, a razlikuju se i procene njene vrednosti Pančevo – Monografija „Porodica Vajfert i pivara u Pančevu“, koja se zaslugom pančevačkog Arhiva i Fonda Đorđa Vajferta nedavno pojavila na srpskom jeziku (prvi put je štampana 1925, na nemačkom), vratila je sećanje na možda i najveću pljačku jednog muzeja u Srbiji, a taj slučaj je posredno vezan za ime vlasnika prve pivare na Balkanu i jednog od najbogatijih ljudi svoga doba na ovim prostorima.
    Pisac pomenute monografije Feliks Mileker, između ostalog, pominje i poklon koji je između dva svetska rata Đorđe Vajfert učinio Beogradskom univerzitetu, pančevačkoj gimnaziji i vršačkom muzeju, davši svakoj od ovih ustanova deo ogromne numizmatičke zbirke koju je formirao njegov brat Hugo, obogatio otac Ignac, a on doveo do nivoa jedne od najvećih evropskih zbirki metalnog novca stare Grčke, Rima i Vizantije.
    Početkom 1990. ustanovljeno je da je pančevački deo zbirke koji je premešten iz gimnazije u muzej – nestao.
    Tačnije, priča počinje 26. januara 1990, kada u posetu pančevačkom muzeju dolaze stručnjaci za numizmatiku Narodnog muzeja iz Beograda, sa namerom da vide Vajfertovu zbirku. Domaćini ih uvode u depo arheološkog odeljenja, i pred njima otvaraju prvu od tri kutije sa džakčićima u kojima je trebalo da budu novčići. Na zaprepašćenje prisutnih, umesto kovanica, tu su se nalazili nekakvi kamenčići! Otvorene su zatim i druge dve kutije, i u njima je takođe bio samo šljunak. Kradljivac je, kao da je želeo da se naruga, ostavio – jedan novčić. Nikakvih tragova obijanja nije bilo.
    U potonjoj istrazi je ustanovljeno da su stručnjaci muzeja poslednji put videli zbirku 1979. godine, dakle, 11 godina pre no što je sticajem okolnosti otkriveno da je nestala. Dalje, ispostavilo se da do 1977. Vajfertova zbirka čak nije ni vođena kao vlasništvo muzeja, iako je bila u njegovom depou.
    Ljubomir Reljić, koji je sedamdesetih godina bio direktor pančevačkog muzeja (a u vreme otkrivanja pohare kustos beogradskog Etnografskog muzeja), otkrio nam je da je u vreme kada je preuzeo rukovođenje pančevačkim muzejem pitao saradnike zašto se Vajfertova zbirka ne nalazi u stalnoj postavci, a odgovoreno mu je da se „ne uklapa“ (!?)
    Bilo kako bilo, 1979. obavljeno je brojanje novčića i procena vrednosti zbirke, i to, da apsurd bude potpun, na insistiranje pančevačke filijale Službe društvenog knjigovodstva, koja je zatražila tačan popis imovine muzeja i vrednost svega što poseduje. Tada je ustanovljeno da zbirka ima 6.676 novčića. U monografiji muzeja iz 1973, međutim, piše da je Vajfertova kolekcija, kada je preuzeta 1949. iz gimnazije, sadržavala 8.013 kovanica, 142 papirnate novčanice i 137 medalja i plaketa. To znači da je tokom šest godina, između dva popisa, iz muzeja već bilo nestalo 1337 predmeta iz zbirke, što rečito govori s koliko brige se muzej ophodio prema ovom blagu. Takođe, nije postojala ni bilo kakva dokumentacija o samoj zbirci i njenom preuzimanju, pa u muzeju nisu mogli da se saglase ni o tome koje je godine ona dopremljena iz gimnazije, a nagađanja su bila u rasponu od 1949. do 1953. godine. Ni o proceni vrednosti zbirke nije bilo saglasja: komisija koja ju je popisala 1979. odlučila se za iznos od 400.000 nemačkih maraka. Bilo je, međutim, onih koji su tvrdili da ona ni izdaleka ne vredi toliko, ali i drugih, koji su bili uporni u dokazivanju da ona vredi dva do tri puta više.
    Budući da nije bilo indicija da je pljački prethodila provala, policija je istragu usmerila prema zaposlenima u pančevačkom muzeju. Neki od saslušavanih su podvrgnuti i ispitivanju na detektoru laži. Jedan arheolog je, dok je bio priključen na poligraf, pao u nesvest, ali sve te istražne radnje nisu dovele do toga da iko bude okrivljen za pljačku, niti je protiv bilo koga poveden postupak za očigledno nemarno postupanje u službi. Na zaključak da je nekome bilo u interesu da se čitava stvar zataška navodi i činjenica da je vest o otkrivanju pohare obelodanjena tek dva meseca kasnije. I još jedan bizaran podatak, koji smo saznali od inspektora koji je radio na ovom slučaju: ekspertizom je utvrđeno da kamenčići koji su se nalazili u džakčićima u kojima je trebalo da budu novčići potiču sa dunavske obale iz okoline Đerdapa. No, ni to nije doprinelo da se krug osumnjičenih eventualno suzi na osobe koje su imale veze sa tim krajem, u kome se nalazi i arheološki lokalitet Lepenski vir.
    Policijski izvori tvrde za naš list da bi danas bilo teško identifikovati pokradene novčiće, sve i kad bi ih sadašnji vlasnik ponudio muzeju iz kojeg su ukradeni, budući da u pančevačkom muzeju ne postoje arhivirani otisci predmeta iz Vajfertove zbirke.
    Kada je 1993. u Pančevu održan simpozijum o legatima u Srbiji, nestala Vajfertova numizmatička zbirka nije ni pomenuta, a u „Glasniku“ pančevačkog muzeja iz 1996. godine u jednom radu o numizmatici pominje se „bivša Vajfertova zbirka koju je on poklonio pančevačkoj gimnaziji“. Sve ostalo pojela je sramota.
    Miodrag Šašić [objavljenou Politici: 15/10/2009]
    Poruku je izmenio nenad.bds, 17.11.2009 u 19:12 Razlog: Dodat novinski članak

  13. #13

    Odgovor: Vajfert ~ Weifert

    Znam za to i ja sam pročitao isti članak. Neviđena sramota, šta reći kada Vajfert nema ni ulicu u Pančevu. No ovo nije u pitanju samo odnos prema njemu i zaostavštini nego neviđena pljačka ogromnog kulturnog i istorijskog blaga. Ode u nepovret najverovatnije i ostade sramota... Žalosno, no nije ni prvi put da se nešto slično desi u našim muzejima. Relativno skoro su ukradeni i Titovi satovi, vredne slike su nestajale i razni drugi eksponati. Ovde iza svega očigledno stoje ljudi koji su radili u muzeju...



  14. #14

    Odgovor: Vajfert ~ Weifert

    Da li neko zna jeli ima ulica negde u Vojvodini po familiji Dundjerski?
    Oni su Vojvodinu zaduzili a nisam siguran da li negde ima njihova ulica

    Sto se tice Wajferta neznam sta da kazem precutacu

  15. #15

    Odgovor: Vajfert ~ Weifert

    Bećar, otvori temu za porodicu Dunđerski siguran sam da neko ima da napiše nešto o njima.


    Reklama za Vajfertovo pivo.
    Prvi slogan u Srbiji, glasio je: "Pivo ladi, dušu sladi!"
    Poruku je izmenio Turkmenbashi, 17.11.2009 u 22:57



Strana 1 od 2 12 PoslednjaPoslednja

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •