Vizantija
Strana 1 od 2 12 PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 1 do 15 od ukupno 22

Tema: Vizantija

  1. #1

    Vizantija

    Rana vizantiska epoha

    Osnove Vizantijskog carstva činile su rimsko pravo i državno uređenje, grčki jezik i kultura, i hrišćanska vera i etika. Značajni faktor sile i uticaja u državi postaje crkva, od koje vizantijski carevi dobijaju od 479. godine carsku krunu. Zbog sporova u dogmatskim pitanjima (hristologija = odnos božanskog i ljudskog u Hristu) carstvo slabi. Raskol se završava 431. godine Drugim vaseljenskim saborom u Efesu: učenje antiohskog episkopa Nestorija se odbacuje (naglasak ljudske prirode Hrista), a učenje Kirila, aleksandrijskog episkopa, priznaje.

    Četvrti vaseljenski sabor u Halkedonu 451 - monofizitsko učenje (koje kaže da se Hristrova ljudska priroda rastopila u njegovoj božanskoj prirodi, te je Hristos samo Bog) osuđuje se kao jeres; od pape Lava prvog. Blaženi Avgustin je formulisao učenje o dvojnoj prirodi Hristove (duae natura, una persona - dve prirode, jedna ličnost; Hristos je Bogočovek) kao obavezno priznato. Uticaj Germana (i moguće Slovena) na dvoru u prvoj polovini 5. veka se uklanja, uz pomoć maloazijskog plemena Isavrijanaca. Ovi smenjuju Germane koji polaze prema Zapadu (kao npr. Goti). 476. godine germanski vođa Odoakar se priznaje kao rimski patricius (prvak, namesnik) u Italiji. Odoakar je svrgnuo zadnjeg zapadno-rimskog cara Romula Avgustula. Njega pobeđuju Ostrogoti (istočni Goti), koji će da stvore svoje carstvo u Italiji sve do zapadnog Balkana. Zapadni Goti (Vizigoti) osvajaju teritorije današnje Španiju, Franci glavni deo današnje Francuske i zapadnu Nemačku, Burgundi u jugo-istočnoj Francuskoj i Švajcarskoj, Vandali u severnoj Africi, Britaniju napadaju i naseljavaju germanska plemena, najpre Angli i Sasi.

    527-565 - Justinijan, oženjen Teodorom, završava rat sa Persijancima večnim mirom, da bi mogao da povede rat za ponovno zauzimanje teritorija nekadašnjeg Zapadnog rimskog carstva: dobija severnu Afriku 535. godine, Italiju i zapadni Balkan 553, južnu Španiju 554. godine, sa vojvodama Velizarom i Narzesom. Zbog ekonomske i finansijske preopterećenosti izbijaju narodne bune (posebno pristalica Monofizita), posle suzbijanja tzv. "Pobune Nika" (532. godine, po lozinci ustanika "Nika" na grčkom pobeđuj, po nekim izvorima oko 30.000 ubijenih) carev autokratski položaj jeste učvršćen; Justinijan se takođe meša i u crkvene poslove kao "episkop izvan Crkve" (Caesaropapismus - cezaropapizam).

    528-535 - kodifikacija rimskog prava (corpus iuris civilis): institucije, digesti i pandekti (udžbenici, spisi antičkih pravnika), "Codex Iustinianus" (zbirka carevih ustava - konstitucije), novele (posle 534. od Justiniana izdati ustavi). Danas svetu najpoznatije što je car Justinijan ostavio, jeste crkva Sv. Sofije (Hagija Sofija) u 'današnjem' Carigradu (Istanbulu). 568. godine Italiju osvajaju Langobardi; jedino Rim, Ravena, Venecija, Napulj i druga mesta, kao i Sicilija ostaju u Vizantiji.

    582-602 - Mavrikije (Mavrikios) osniva, posle upada Avara i Slovena na Balkan, tzv. egzarhate (namesništva) za stabilizovanje carstva: u Raveni (italijanski) i Kartagini (severna Afrika). Egzarh ima vojnu i civilnu vlast, zbog čega njegov autoritet raste. 591. godine Mavrikije osvaja Jermeniju.

    Izvor: Istorija Vizantijskog carstva

  2. #2

    Odgovor: Vizantija

    Srednja vizantijska epoha

    610-641 - Iraklije (titula: vasilevs - vazileos, antičko-grčki naziv za kralja - umesto imperatora). Grčki postaje zvanični jezik. Sa tematskom uređenjem Iraklije nastavlja delo cara Mavrikija: podela carstva na vojno-administrativne jedinice (teme) pod jednim strategom, koji poseduje vojnu i civilnu vlast nad provincijom. Kolonizacijom vojnika stvaraju se vojnici-zemljoposednici (stratioti); svaki stratiot je vojnik, on dobija posed sa pravom da ga daje u nasledstvo. Iz sredstava sa poseda je trebalo dobijati sredstva za život i vojnu opremu. 626. godine su u isto vreme napadi Avara i Slovena sa jedne, Persijanaca sa druge strane na Vizantiju; 628. godine je pobeda nad Persijancima koji su pre toga Vizantiji oteli Egipat, Siriju, Palestinu, Jerusalim i Jermeniju. Sledi slom Persijskog carstva, i početak arabljanskog osvajanja Persije i celog Irana. Zbog stalnih arapskih napada na istočne granice carstva, Balkansko poluostrvo prepušta se Slovenima, za vreme cara Konstanca II. Pogonatos (641-66 priznaju vrhovnu vlast Vizantije. U to vreme i Srbi i Hrvati 'zvanično' (odnosno najkasnije) dolaze u svoju današnju domovinu. Odvijaju se Arapski napadi (674-678, 717-71 na sam Konstantinopolj, koji Sloveni počinju da nazivaju Carigrad.

    717-802 - Sirijska (Isavrijanska) dinastija. Zbog uticaja Judaizma i Islama, dolazi do Ikonoborstva odbacivanja ikona čije je poštovanje u Vizantiji kao i kod ostalih pravoslavaca jako rasprostranjeno. Na vlast je došao Lav koji je zabranio poštovanje ikona i započinje njihovo uništavanje. Suprotno ikonoborcima stoje Ikonoduli. Najveći borac za ikone i teološko opravdanje ikona dolazi od Sv. Jovana Damaskina, monaha i teologa u manastiru Sv. Save - Mar Saba - kod Jerusalima (Sv. Sava srpski - Rastko Nemanjić - je posetio ovaj manastir, po čijem je osnivaču uzeo svoje monaško ime, i dan danas ima srpskih pravoslavnih monaha u tom manastiru. Tu je Sava dobio svoj "pastirski štap" Sv. Save starijeg, za koji se govorilo da je Sv. Sava stariji ili Osvećeni predvideo da će jednoga dana doći neki plemeniti mladić carskog roda, koji će nositi njegovo ime, i njemu da se preda njegov pastirski štap; Sava je po predanju iz Mar Sabe doneo i ikonu Sv. Bogorodice Trojeručice - hilandarsku).

    740. godine je pobeda nad Arapima kod Akroinona. Slede vojni uspesi cara Konstantina petog, arabljani više nisu opasnost za opstanak Vizantije. Ratovi Vizantinaca i Arabljana postaju pogranični ratovi. Arapska ekspanzija ide prema zapadu: osvajanje vizantijske severne Afrike i Španije zapadnih Gota. 751. godine pada Ravena i to je slom poslednje vizantijske vlasti u Italiji, tako da Vizantiji preostaje samo Južna Italija. 800. godine franački kralj Karlo Veliki krunisan je od pape Lava III u Rimu kao rimski car, te dolazi do spoja rimske crkve sa zapadom koji je započeo još papa Stefan II.

    752-757 - sa franačkim kraljem Pipinom, sa ovim aktom se završava. Rim napušta Vizantiju i okreće se prema zapadnim narodima. 812. godine Mihail I priznaje Karlu carsku titulu, kao zapadno-rimskom vladaru.

    820-867 - vlada Amorejska (frigijska - Frigija, stara antička zemlja u Zapadnoj Maloj Aziji - Turskoj) dinastija, pa usleđuje arapsko osvajanje ostrva Krita. Posle kraja Ikonoboraca i pobede Ikonodula (843. godine), dolazi do novog procvata Vizantije pod Mihailom III.

    842-867 - car je Mihail III. Dolazi do propovedanja hrišćanske vere i misioniranje među slovenskim narodima: 'slovenski apostoli' Sv. Ćirilo i Metodije idu u Moravsku. Krštava se bugarski kagan Boris (865), a Srbi primaju hrišćansku veru: u to vreme (oko 850. godine) srpski veliki župan Vlastimir odbija da prizna državnu prevlast Vizantije, i stvara prvu nezavisnu srpsku državu. 863. je vizantijska pobeda nad arapskim emirom od Melitene i to označava početak ofanzivne politike Vizantije na istoku. 867. godine dešava se prvi veći raskol među istočnom i zapadnom Crkvom u tzv. maloj šizmi, za vreme carigradskog patrijarha Fotija.

    Tematsko uređenje uzdiže vojnu snagu Vizantije. Vojska se sastavlja od vojnih jedinica iz "tema" i gradskih garda u Carigradu (tzv. tagmata), a ratna mornarica iz primorskih tema i carske flote kod Carigrada. Dolazi do podele državne uprave na logotezije (ministarstva) pod logotetima; glavni logotet jeste dromos, vođa državne politike (kao danas npr. premijer). Proces feudalizacije kroz stvaranje jedne tematske aristokratije i porast manastirskih poseda prave od slobodnih seljaka i stratiota kmetove velikim posednicima. Vizantija mora ponovo da uzima u vojnu službu najamnike. Kontrola nad većim gradovima ostaje u čvrstoj ruci centralne vlasti, kroz zanatske zadruge i organizacije. Sukobi i borbe za prevlast između službenički (dvorske) aristokratije prestonice i vojne aristokratije u provincijama.

    Izvor: http://sr.wikipedia.org/sr-el/%D0%98...82%D0%B2%D0%B0

  3. #3

    Odgovor: Vizantija

    Vrhunac Vizantije (zlatno doba Vizantijskog carstva)

    867-1056 - vlada makedonska dinastija, za mnoge najznačajnija i "najvizantijska" dinastija. Sa carevima Vasilije (Vasileios) I i Lavom (Leon) IV dolazi do obnove rimskog prava (zakonici: 3 "vasilike").

    Vrhunac carske svevlasti (apsolutizma) - car je izabranik Božiji, a vlada totalna birokratizacija državnog aparata (imalo i svoju lošu stranu, jer se ovo vreme opisuje ikao vreme kada vojnik nije hteo biti vojnik, nego da bude službenik). Obnova vizantijske vlasti u Južnoj Italiji dešava se sa dobijanjem Beneventa (873) i Barija (876). Ali, i vizantiski glavni neprijatelji tog vremena, Arapi (pored Bugara na Balkanu), imaju uspeha: osvajanje Sicilije (902), pljačkanje Soluna (904).

    907. godine ruski napad na Vizantiju je odbijen. Rusi su bili pozvani u pomoć protiv Bugara i njihovog cara Simeona (893-927), koji je bezuspešno pokušavao da osvoji Vizantiju, odnosno Carigrad; ali su se Rusi predomisli, pa su napali samu Vizantiju. Carevi Roman I i Lakapen (920-944) pobeđuju i Ruse (941) i Arape (943). U to vreme, bugarski car Simeon kratko osvaja i Srbiju (923/4) ali je knez Časlav oko 927/8. godine obnavlja.

    963-969 - Vojvoda Nićifor (Nikiforos) Fokas (a kasnije i sam vizantijski car) osvaja od Arapa natrag ostrvo Krit (961) i Alepo u Siriji (962), a kao car ostrvo Kipar i Kilikiju u današnjoj jugoistočnoj Turskoj.

    969-976 - car Jovan I Cimiskije pobeđuje na dva fronta: Ruse (971) i Bugare (Rusi se konačno proteruju sa Balkana, dok istočna Bugarska postaje vizantijska provincija), a na istoku od Arapa osvaja Siriju i Palestinu. Car Jovan Cimiskije je takođe pokorio i Srbiju, te su srpski župani ponovo morali da prime vazalske dužnosti prema Vizantiji. Isto važi i za Hrvatsku, samo što su hrvatski kraljevi dobrovoljno prihvatili vazalstvo, dobijajući od vizantijskog cara priznanje svoje vlasti.

    Međutim, vrhunac vizantijske vlasti biva za vreme vladavine cara Vasilija II (Bugaroubice) od 976. do 1025. Sa venčanjem svoje sestre sa ruskim velikim knezom Vladimirom (989), koji postaje hrišćanin, hrišćanska vera se širi po Rusiji. Ruska Crkva se stavlja u nadležnost carigradskog patrijarha. Kako je car Vasilije II obezbedio vizantijska osvajanja u Siriji protiv arapskih Fatimida (koji su kao kalifi vladali Egiptom, Libijom, severnom Afrikom - današnjim Tunisom, Alžirom, Marokom, a privremeno i Sirijom i Palestinom), Vasilije pobeđuje i makedonsko carstvo- cara Samuila u dugotrajnim borbama (991-1014), a 1014. godine je konačni poraz makedonaca (odnosno Južnih Slovena pod vođstvom cara Samuila) kod Strumice, gde dolazi do oslepljenja oko 14000 makedonskih zarobljenika, a Makedonija, postaje vizantiska provincija (101.

    Izvor: Istorija Vizantijskog carstva

  4. #4

    Odgovor: Vizantija

    Pad Srednjovizantijskog carstva (1025-1204)

    Zbog nezaustavljenog feudalizma dolazi do slabljenje fiskalne i vojne snage carstva (ukidanje temate - vojnih provincija), priznanja fiskalne autonomije (sloboda od poreza) velikim posednicima i davanje u zakup poreza, zatim slabljenja vojničkog sistema stratiota (vojničkih seljaka) i uvođenja pronija-sistema (prepuštanja državnog ili "carskog" zemljišta i svaku zaradu iz te zemlje za službu na jedno određeno vreme, u početku za vojnu služu, a kasnije za svaku vrstu službe), stvaranja velike i manje aristokratije (npr. pronijari). Istovremeno se stvara haristikar-sistem, tj. privremeno se preuzimaju crkveni odnosno manastirski posedi, koji se prepuštaju svetovnim upravnicima. Takođe dolazi do prevelikog rasta broja službeničke birokratije u Carigradu, obično na štetu vojske.

    1045. je osvajanje Jermenije (poslednje vizantijsko osvajanje na istoku), a 1054. godine je crkveni raskol između istoka i zapada (veliki šizma), otpadanje Rimokatolika od crkve. Nakon izumiranja makedonske dinastije (1059-1078 ) dolazi nova dinastija (Duka) što uzrokuje napredovanje Normana, Pečenega i Mađara, ali posebno Turaka, i zbog toga dolazi do turske pobede kod Mancikerta (1071) nad Vizantincima, u kojoj vizantijski car Roman IV Diogen gine. Turci osvajaju glavni deo Male Azije, tj. današnje Turske, i stvaraju oko 1080. godine svoju prvu državu na tlu Vizantije, tzv. Rumsku (rimsku) sultaniju. Takođe se obnavlja i srpska država, sa Vojisavljevićima sa središtem u Duklji (prva srpska kraljevina 1077. godine). Vizantija gubi i Hrvatsku (kraljevina 1076. godine), koju 1096 osvaja Ugarska, kao i italijanske provincije koje osvajaju Normani. Vizantiji preostaje, od teritorije koju je imala oko 1050. godine, celo Balkansko poluostrvo (Hrvatska, Srbija, Makedonija, Bugarska, Grčka...), južna Italija, cela današnja Turska, severna Sirija...

    Dinastija Komnina (1081-1185)

    1081-1118 - car Aleksije I Komnin vodi borbe protiv Normana koji su upali u Albaniju i stigli do Soluna, zatim protiv Pečenega koji su 1090. stigli do samog Carigrada, i protiv Turaka. Ovo predstavlja početak ofanzivne politike i perioda "kad su svi hteli u vojsku". 1082. u Veneciji Mleci za pomoć protiv Normana dobijaju privilegije u carstvu i pravo da po celom carstvu trguju bez plaćanja poreza, što predstavlja početak venecijanske prevlasti na moru, odnosno njihovog trgovinskog carstva i dominacije. 1096. je bio Prvi krstaški pohod gde car Aleksije uspeva da povrati zapadne teritorije Male Azije, i dobije priznatu vrhovnu vlast nad Antiohijom u Siriji.

    1118-1143 - car Jovan II pobeđuje Pečenege, bori se protiv Ugarske i Venecije za Dalmaciju i Hrvatsku, pobeđuje Srbiju, koja stupa u vazalstvo Vizantiji, zatim osvaja tzv. Malu Jermeniju na južnoistočnom primorju današnje Turske, i Antiohiju (1138 ).

    1143-1180 - car Manojlo I je pored Aleksija I najvažniji vizantijski vladar ovog perioda. On je pokušao da obnovi vizantijsku vlast u Italiji sa osvajanjem italijanske Ankone, zatim je maštao o osvajanju Rima i restauraciji univerzalnog Rimskog carstva, što dovodi do ekonomskog kolapsa Vizantije. U međuvremenu, Srbi sa Urošem dižu ustanak, a vizantijske borbe se nastavljaju protiv Normana, Ugara i Srba. 1158. godine vrhovna vizantijska vlast je nad krstaškim državama u Siriji i Palestini. 1159. godine, posle pobede nad Ugarskom, dolazi do ponovne vizantijske prevlasti u Srbiji i vizantijskog uticaja i u Hrvatskoj. Vizantija izgleda kao da je ponovo u uzletu i, direktno ili indirektno, vlada skoro na istim teritorijama kao za vreme makedonske dinastije, ali 1175. godine dolazi do saveza Venecije sa Normanima protiv Vizantije, 1176. je vizantijski poraz protiv Turaka kod Misiokefalona, a 1180. Stefan Nemanja diže srpski ustanak, i srpsko-ugarski savez protiv Vizantije. 1185. godine Normani osvajaju ponovo Albaniju i pljačkaju Solun.

    1185-1187 - Srbi osvajaju Niš, Skoplje i Sofiju, a Ugarska Bosnu, Beograd i Braničevo.

    1185-1204 - vlada dinastija Anđela (Angeloi) u čije vreme Vizantija ide prema svojoj propasti. 1187. godine Bugari dižu ustanak, a Vizantija je primorana da, nakon kratkotrajnog uspeha u Srbiji (1190), prizna samostalnost Bugarske i Srbije. Vizantiji preostaju u Evropi uglavnom grčke teritorije, iste teritorije koje će krstaši 1204. godine da podele među sobom.

    1202-1204 - Četvrti krstaški pohod, navodno protiv Egipta, ali mletački dužd i tast Stefana Nemanjića, Enriko Dandalo, okreće se protiv Vizantije. 1204. dolazi do osvajanja i pljačkanja Carigrada, što predstavlja najveće pljačkanje u srednjem veku, kao i masakriranje domaćeg stanovništva. Osniva se krstaška država na tlu Vizantije, tzv. Latinsko carstvo. Ono je obuhvatalo današnju Grčku i evropsku Tursku, kao mali deo Male Azije preko puta Carigrada. Vizantiji preostaje Albanija i zapadna Turska, ali dolazi do podele: Albanija i deo zapadne Grčke (Epir) postaje tzv. Epirska despotovina, dok zapadna Mala Azija (Turska) skoro do Ankare postaje Nikejsko carstvo. Treći deo je mali primorski deo na severu današnje Turske, sa gradovima Trapezuntom ili Trabzon - tzv. Trapezuntsko carstvo. Ova tri dela su bila u međusobnom neprijateljstvu zbog nasledstva vizantijskog carstva, ali kao pobednik izlazi Nikejsko carstvo, koje 1261. godine vraća Carigrad i tako konačno da dobija vizantijsko nasleđe.

    Izvor: Istorija Vizantijskog carstva

  5. #5

    Odgovor: Vizantija

    Slabljenje i pad Vizantije

    Značaj Vizantije je bio u odbrani hrišćanske Evrope od Persijanaca, Arapa i Turaka. Zapadnoevropskim narodima pružena je u to vreme mogućnost da se nacionalno razviju. Veliko delo Vizantije jeste hristijanizacija Slovena, prvo Bugara i Srba, a zatim i Rusa. Grčka (pravoslavna) teologija, istočna mistika i monaštvo deluju na Evropu. Takođe, Vizantija je sačuvala i predala duhovno dobro antičkog doba ostalim narodima Evrope kada su oni postali sposobni da ga prihvate.

    Pošto su krstaši 1204. osvojili Carigrad i centralne vizantijske teritorije oko današnje Grčke i Carigrada, preostala Vizantija, mada podeljena, organizuje se u tri države: Nikejsko carstvo, po prestonici Nikeji, današnjem Izniku u Turskoj, zatim Trapezuntsko carstvo, sa Trapezuntom ili Trabzonom kao prestonicom, i Epirska despotovina, sa Artom i Janjinom kao prestonicama. Borbu za vizantijsko nasleđe preuzimaju Epirska despotovina (grčki Epir sa Albanijom) i Nikejsko carstvo (zapadni deo današnje Turske), dok se Trapezuntsko carstvo (današnji turski Trabzon na primorju Crnog mora, na međi sa Gruzijom i Jermenijom) već rano izdvaja iz te trke, zadovoljavajući se sa svojim položajem kao hrišćanskom predstražom na istoku. Kao takvo, Trapezuntsko carstvo traje sve do 1461. godine. U Srbiji vlada Stefan Nemanjić "Prvovenčani" (1196-1227).

    U Epirskoj despotovini, epirski ratoborni despot Teodor I (1215-1230) vodi borbe protiv Srbije, Bugarske i Latinskog carstva i osvaja Solun od krstaša ili Latina 1224. godine, što ga dovodi u sukob sa Nikejskim carstvom.

    Nikejsko carstvo sebe smatra dalje Romanijom (Vizantijom) i vizantijsku tradiciju vodi dalje car Teodor I Laskarios (1204-1222). U tome mu pomaže vaseljenski patrijarh, koji je svoje sedište iz Carigrada premestio u Nikeju. Tako je i vaseljenski patrijarh Manojlo Sarantena u Nikeji ustanovio srpsku Crkvu, Savu Nemanjića uvodeći u čin pravoslavnog arhiepiskopa srpskih i pomorskih zemalja (1217). Car Teodor traži takođe savez sa Bugarima, i zajedno sa Bugarima pobeđuje Latine (krstaše) 1205. kod Adrianopoljaa.

    1222-1254 - car Jovan III Vatac oduzima od Latinskog cartsva teritorije u Evropi, osvaja 1246. Solun i pobeđuje sve svoje rivale (Epir i Bugarsku).

    1258-1282 - car Mihailo VIII Paleolog pobeđuje konačno Latinsko carstvo. 1259. godine boj kod Pelagonije i pobeda nad koalicijom Epira sa Sicilijom i Srbijom predstavlja propast tzv. francuske viteške vlasti. U Moreji na Peloponezu stvara se novi vizantijski centar sa gradom Mistrom. 1261. godine je osvajanje Carigrada i samim tim kraj Latinskog carstva. Car Mihailo kao i vaseljenski patrijarh svečano se vraćaju u staru i slavnu vizantijsku prestonicu. Vizantijsko carstvo obuhvata Carigrad, Epir i Tesaliju, odnosno centralnu i severnu Grčku, evropski deo današnje Turske, severnozapadni deo današnje Turske (istočno do danasnjih gradova Denizli, Kutahua i Zonguldak), Makedoniju, južnu Bugarsku, centralnu Albaniju i centralni Peloponez. U to vreme, Vizantija je mnogo izgubila od starog sjaja, ali je svoj duhovni uticaj zadržala najpre među pravoslavnim narodima. Međutim, sa smanjivanjem svojih teritorija Vizantija dobija i jednu novu državnu misao: počinje sebe da smatra sve više jednom grčkom državom, tako da Vizantija tog doba postaje sve više jedno grčko carstvo. U centralnoj Grčkoj oko Atine i severnog Peloponeza i dalje vladaju Latini (Atinsko vojvodstvo i Ahajska kneževina). Car Mihailo pak traži diplomatske odnose sa Francuskom, Mongolima, a posebno sa papom, ali 1274. crkvena unija Lionskog sabora ne može da se ostvari, dok u Srbiji vlada kralj Uroš Veliki (1243-1276).

    1282-1328 - za vreme vladavine cara Andronika II, u Vizantiji je bilo sve većeg uticaja crkve i monaštva (Sveta gora), pa država zapada u epohu građanskih ratova (1321-1354).

    1328-1354 - Jovan Kantakuzin, oslonjen na tzv. Isihaste, monaški pokret, proglašava se carem. U građanskom ratu sa tzv. Zilotima mešaju se i Srbi i Turci. Posebno srpski car Stefan Dušan napreduje i osvaja od Vizantije celu Makedoniju (osim Soluna), Tesaliju, Epir i Etoliju - tj. centralnu i severnu Grčku i Albaniju, sebe proglašavajući carem Srba i Vizantije. Dušan se predstavlja kao branitelj legitimnog vizantijskog cara, ali se Kantakuzin već 1347. uz tursku pomoć vraća na presto. 1349. godine, međutim, Turci (Osmanlije) osvajaju skoro celu vizantijsku Malu Aziju, Vizantiji preostaje samo Trakija sa Carigradom, Solun, i Mistra na Peloponezu. 1354 Turci osvajaju Galipolje, i prelaze u Evropu, a Jovan Kantakuzin se povlači i postaje monah.

    1354-1391 - car je Jovan V, a 1361. Turci osvajaju Adrianopolj (Jedrene), koji postaje osmanlijska prestonica sve do 1453. Car Jovan V mora da prihvati vrhovnu vlast Osmanlija. Osmanlije pobeđuju i Srbe (1371. na Marici i 1389. na Kosovu). 1396. godine je krstaški pohod na Turke pod vođstvom Ugarske koji propada.

    1391-1425 - car Manojlo II putuje kroz Evropu (1399-1402) moleći pomoć protiv Turaka. Olakšanje situacije donosi turski poraz od Mongola 1402. godine, koje hrišćanske države ne iskorišćavaju, dok je Vizantija sama, smanjena uglavnom na Carigrad, Solun i Mistru, slaba da pokrene ozbiljne korake protiv Osmanlija. 1422. godine dolazi do prve turske opsade Carigrada.

    1425-1448 - car Jovan VIII nada se pomoći sa zapada. Papa za uzvrat traži pokatoličenje Vizanitje. Car proglašava crkvenu uniju sa papom posle sabora u Fijaencu/Florencu 1439. Međutim, zapadna pomoć protiv Turaka izostaje, dok pravoslavna crkva odbija uniju, a narod žestoko protestuje protiv sklapanja unije sa katolicima. Kako Isidor, kijevski mitropolit, priznaje uniju, ruska crkva se odvaja od carigradske. Krstaške pohode pod vođstvom Ugara (Janoš Hunjadi) Osmanlije razbijaju kod Varne (1444) i na Kosovu (1448 ).

    1448-1453 - car je Konstantin XI Paleolog (ili Dragaš, po majci Srpkinji Jeleni Dragaš), a Osmanlije dalje napadaju Carigrad, i 1453. je nova opsada Carigarda. 29. maja 1453. je pad Carigrada posle duge opsade i junačke odbrane u kojo život u uličnim borbama gubi i poslednji vizantijski car, što predstavlja kraj Vizantije(Pad Carigrada (1453)).Poslednje vizantijske ili grčke državice osvajaju Turci: 1460. Moreju i 1461. Trapezunt. Srbija pada u periodu do 1485. godine, a glavnu srpsku državu, Srpsku despotovinu i Smederevo, Osmanlije osvajaju 1459. godine.


    Na mesto Vizantije dolazi nova azijsko-evropska imperija Osmanlija, koja preti hrišćanskoj Evropi. Sledi prenošenje kulturnog nasledstva antičkog doba kroz vizantiske naučnike u Italiju (početak humanizma) i prelaz državnog nasledstva i predvođenje pravoslavne crkve na Rusiju i Moskvu.

    Izvor: Istorija Vizantijskog carstva

  6. #6

    Odgovor: Vizantija

    Simboli Vizantije


    Zastava koja se danas može videti širom Grčke

    U Vizantiji nije bilo tolike razlike između grba i zastave, tako da je praktično nemoguće pričati o tim pojmovima odvojeno. Postoje dva obeležja koja se paralelno provlače kao državni simboli sve vreme postojanja Carstva.

    Konstantinov Steg


    Konstantinov Steg

    Konstantinov Steg čini zlatni (Or) grčki krst na crvenom (Gules) polju.

    Prema legendi caru Konstantinu Velikom se uoči bitke sa rimskim pobunjenicima na nebu ukazao krst i reči:„U ovom znaku ćeš pobediti!“Nakon tog proviđenja car je preko crvene kvadratne zastave postavio zlatni krst i pod njom poveo vojsku u bitku u kojoj je pobedio. To nakon toga postaje simbol Carstva.
    Latinsko carstvo [uredi]
    Padom Carigrada u ruke Krstaša 1204 godine, osniva se Latinsko carstvo koje se smatralo naslednikom vizantijskih tradicija. Nastavak tradicija prikazan je i na novom grbu.

    Grb Latinskog carstva čini zlatni (Or) grčki krst koji na četiri (Quarter) dela seče crveno (Gules) polje, dok se u svakom delu nalazi zlatni (Or) okruženi grčki krst.
    Obnovljena Vizantija [uredi]

    Nakon što je 1261 godine nikejski car Mihajlo VIII Paleolog oslobodio Carigrad i pobedio Epirskog despota, smatrao je sebe i svoju državu za jedine prave naslednike Vizantije što je pokazao i novim grbom Carstva.


    Grb obnovljene Vizantije

    Grb obnovljene Vizantije činio je zlatni (Or) grčki krst koji na četiri (Quarter) dela seče crveno (Gules) polje, dok se u svakom delu nalazi zlatno (Or) grčko slovo Β odnosno B (koja izgledaju poput ćiriličnog V), okrenuto ka spolja.
    Značenje 4Β(B)

    Pojava 4Β vezuje se za Mihajla koji je mesto latinskih okruženih grčkih krstova (ili kako ih neki tumače zlatnika) postavio slova Β. Smatra se da su ona u početku označavala samo početno slovo reči Vizantija odnosno termina Vizantijsko carstvo(iako se smatra da je ovaj termin kasnijeg porekla), a da su 4Β tek kasnije dobila značenje koje im se danas pripisuje. Smatra se da 4Β označavaju moto Paleologa odnosno moto Vizantije:

    „Βασιλεὺς Βασιλέων Βασιλεύων Βασιλευόντων“
    odnosno
    „Car Careva Caruje Carevima“(misli se na Isusa Hrista)

    Kada je od Vizantije dobio titulu despota, Stefan Lazarević je u srpski grb(koji je već činio iz Vizantije preuzet dvoglavi orao) uveo varijaciju ovog grba sa 4S umesto 4Β kao početna slova naziva Srbija. Smatra se da su 4S(odnosno ocila ili ognjila kako se još nazivaju) tek kasnije dobila značenje srpskog motoa:
    „Samo Sloga Srbina Spasava“

    Dvoglavi Orao

    Orao se u Vizantiji pojavljuje od njenog nastanka i predstavlja kontinuitet sa Rimskom imperijom čiji je simbol bio.

    U X veku u Vizantiji se umesto jednoglavog, pojavljuje dvoglavi orao koji je predstavljao Carstvo koje je okrenuto i Istoku i Zapadu odnosno i Aziji i Evropi. Iz Vizantije se dvoglavi orao proširio na zemlje pod njenim direktnim uticajem(Srbija, Rusija,...)

    Paleolozi

    Dvoglavi orao se pojavljivao u raznim bojama u Vizantiji, ali je najpoznatiji kao simbol poslednjih vizantijskih careva i Morejskih despota Paleologa.


    Grb Paleologa iz Mistre, XV vek

    Grb Paleologa čini crni (Sable) okrunjeni dvoglavi orao u poletu iznad kog je velika kruna, na zlatnom (Or) polju.
    Grb danas [uredi]
    Nekadašnji grb Paleologa koristi se danas kao grb Vaseljenske Patrijaršije, sportskog društva AEK, Novovizantinskog Pokreta. Zastave sa njim mogu se videti širom Grčke, najčešće na tvrđavama i crkvenim zgradama. Smatra da je tako izgledao grb odnosno zastava poslednjeg vizantijskog cara Konstantina Dragaša.

    Grb danas čini crni (Sable) dvoglavi orao u poletu, oružan mačem(u desnoj) i šarom(u levoj) iznad kog je kruna, na zlatnom (Or) polju.

  7. #7

    Odgovor: Vizantija

    Konstantin Veliki

    rođen: 27. februar, 271. ili 273.
    Nais, Gornja Mezija (danas Niš u Srbiji)
    preminuo: 22. maj, 337.
    okolina Nikomedije, Bitinija (danas Izmit u Turskoj)


    Rimski car Flavije Valerije Konstantin (лат: Flavius Valerius Constantinus), poznatiji kao Konstantin I Veliki (306-337), spada u najuži krug vladara, državnika i verskih vođa koji su odredili sudbinu Evrope. Kao reformator sproveo je čitav niz važnih reformi na polju administracije i vojske koje su osnažile Rimsko carstvo, uzdrmano velikom krizom 3. veka. Kao prvi rimski vladar koji je prigrlio hrišćanstvo, dotad veru progonjene manjine, Konstantin je pokrenuo hristijanizaciju Carstva i uzrastanje hrišćanstva u dominatnu veru tadašnjeg civilizovanog sveta. Otpočinjanjem hristijanizacije Carstva, kao i osnivanjem Carigrada, Konstantin je udario temelje budućem Vizantijskom carstvu. Kao prvi hrišćanski car, veliki dobrotvor i ktitor hrišćanske crkve, Konstantin je nakon smrti kanonizovan, a u pravoslavnim crkvama, uključujući i Srpsku pravoslavnu crkvu, poštuje se kao svetac i "ravnoapostolni car".

    Mladost

    Konstantin se rodio između 271. i 273. godine, 27. februara, u rimskom gradu Naisu (Naissus) tj. današnjem Nišu, u provinciji Gornja Mezija (Moesia Superior). Otac mu je bio Konstancije Hlor, u to vreme rimski oficir visokog ranga, a majka Jelena, žena skromnog porekla, po nekima gostioničareva kći. Pošto su Konstancije i Jelena pripadali različitim društvenim klasama, najverovatnije je da su živeli u konkubinatu, jedinoj vrsti braka mogućnoj supružnicima nepomirljivog društvenog porekla.

    Konstancije Hlor je vremenom uznapredovao do mesta pretorijanskog prefekta cara Maksimijana (286-305, druga vlada: 306-30, Dioklecijanovog savladara. Kada se 293 godine javila potreba da se carski kolegijum proširi, avgusti Dioklecijan i Maksimijan su za savladare nižeg ranga-cezare uzeli Galerija i Konstancija. Carski kolegijum (tetrarhija-četvorovlašće) trebalo je da predstavlja i veliku i složnu porodicu tako da su cezari postali zetovi avgusta. Konstancije je morao da se rastane od Jelene i oženi Maksimijanovu ćerku (ili pastorku?) Teodoru. Zatim je upućen U Galiju sa naređenjem da brani rimsku granicu na Rajni od varvara i pokuša da preotme Britaniju uzurpatoru Karauziju. Konstantin, tada mladić od dvadesetak godina, poslat je na istok, na Dioklecijanov dvor. Moguće je da je Konstantin trebalo da bude talac tj. zalog dobrog vladanja i sputavanja ambicija njegovog oca. Sa druge strane, Dioklecijan je možda Konstantina smatrao za budućeg prestolonaslednika te je želeo da ga na svom dvoru obrazuje i uputi u administrativne i vojne poslove.

    Konstantinovo proglašenje za cara

    Po retkim pomenima u izvorima, izgleda da je Konstantin pratio cezara Galerija u njegovim pohodima protiv podunavskih varvara i protiv Sasanidske Persije (29 i Dioklecijana u poseti Egiptu (301/2). Na Galerijev podstrek, Dioklecijan je 303. godine započeo Veliki progon, poslednji i najsuroviji progon hrišćana u Rimskom carstvu. Važno je podvući da je samo prvi od četiri edikta protiv hrišćana objavljen u zapadnom delu carstva i da su Maksimijan i cezar Konstancije, morali da ga primene. Koliko su u tome bili revnosni ostaje drugo pitanje. Konstancije je bar gajio simpatije prema hrišćanima i po rečima hrišćanskog oratora Laktancija, Konstancije je uništio nekoliko crkava, ali je sačuvao " ...pravi hram Božji koji je telo čovekovo".


    Borba protiv hrišćanske crkve samo je privremeno zaokupila Dioklecijana, pošto je pitanje nasleđivanja prestola postalo akutno posle avgustove hronične bolešljivosti od zime 303/304. godine. Već 1. maja 305. Dioklecijan se u blizini Nikomedije dobrovoljno povukao sa vlasti zajedno sa svojim savladarom Maksimijanom. Galerije i Konstancije su postali novi avgusti, a njihovi cezari dvojica Galerijevih štićenika, Sever i Maksimin II Daja, Galerijev sestrić. Na očigled svih Konstancijev odrasli sin Konstantin i Maksimijanov Maksencije su zaobiđeni u podeli vlasti.

    Izgleda da je sa ovakvim ishodom događaja Konstantinov položaj na Galerijevom dvoru postao opasan. Konstancije je, izgovarajući se slabim zdravljem, zatražio od Galerija da mu pošalje sina i Konstantin se u leto 305. najzad pridružio ocu. Nakon zajedničkog pohoda protiv Pikta, Kontancije je umro u Eburakumu (današnjem Jorku) 25. jula 306 Njegova smrt je duboko uzdrmala Dioklecijanov sistem, pošto su okupljeni vojnici izvikali za novog avgusta pokojnikovog sina Konstantina. Iako je u početku bio srdit, Galerije je odobrio uzdizanje Konstantina, ali samo za cezara potčinjenog Severu, novom avgustu zapada. Iako četvrti u hijerarhiji carskog kolegijuma, Konstantin je zadržao sigurnu vlast nad teritorijama svog oca: Galijom, Britanijom i Hispanijom. Jedan od prvih Konstantinovih poteza bio je da, suprotno svojim nedovoljnim ovlašćenjima, povuče sve mere protiv hrišćana i vrati im njihova prava i imovinu. Konstantin je, u skladu sa uobičajnom praksom, sproveo apoteozu svoga oca i kasnije je uvek sa ponosom isticao da je sin deifikovanog Konstancija. Iako se odmah na početku vlade prikazao kao zaštitnik hrišćana, Konstantin na novcu, koji je kovao u kovnicama na svojoj teritoriji (Trir, London i Arl) slavi paganske bogove.

    Konstantinov uspon (306-312)

    Konstantinova uzurpacija koja je na kraju legitimisana poslužila je za uzor drugom zaobiđenom carskom sinu - Maksenciju koji se 28. oktobra 306. proglasio za cara u Rimu, uz pomoć i podršku senata i pretorijanske garde. Galerije je odbio da ga prizna za legitimnog vladara, ali se i pored toga Maksencije održao kao vladar Italije i Afrike. Pred opasnošću koju je donosio pohod avgusta Severa na Italiju, Maksencije je pozvao u pomoć oca Maksimijana koji se izgleda nije prilikom abdikacije oprostio od vladarskih ambicija. Sever je ubrzo napušten od svojih legionara i u Raveni se predao Maksimijanu, da bi ubrzo bio pogubljen.

    Ovakav sled događaja naterao je Galerija da se u jesen 307 lično uputi u Italiju i pokuša da svrgne Maksencija i Maksimijana. Istovremeno, Maksimijan se obratio Konstantinu tražeći saveznika u borbi sa jarosnim Galerijem. Maksimijan se sa Konstantinom sastao u Triru, Konstantinovoj rezidenciji, i predložio mu savezništvo. Nekadašnji augustus Herculius ponudio je Konstantinu priznanje njegove titule avgusta i ženidbu sa Maksimijanovom ćerkom Faustom. Konstantin je oberučke prihvatio ponudu, rastao se od dotadašnje supruge Minervine,koja mu je oko 305. rodila sina Krispa, i septembru 307. god. u Triru je obavljena dvostruka ceremonija Konstantinovog proglašenja za avgusta i venčanja sa Faustom. U međuvremenu, i Galerije je doživeo neuspeh u pohodu na Italiju i morao se neslavno povući. Iako rodbinski povezan sa Herkulijima, Konstantin nije učinio ništa što bi moglo da naškodi Galeriju. Nakon što je opasnost prošla, Maksencije se posvađao sa ocem i proterao ga sa svojih poseda.

    Kao čuvar Dioklecijanovog nasleđa, Galerije je potpuno izgubio kontrolu nad zapadnom polovinom Carstva. Najzad, u jesen 308. u Karnuntumu u Panoniji (blizu današnjeg Beča) sastali su se Galerije, Maksimijan i Dioklecijan, koji se samo radi ove prilike, u kojoj je trebalo urediti prilike u carstvu, vratio iz "penzije". Maksimijan je tako ponovo nateran na povlačenje sa vlasti, dok je Licinije (308-324), Galerijev favorit, direktno proglašen za avgusta 11. novembra 308 godine. Konstantinu je oprošteno odmetanje iz 307. godine i ponovo je kao cezar primljen u vladajuću tetrarhiju.

    Sporazum iz Karnuntuma, suprotno očekivanjima, početkom 309. osporio je Galerijev sestrić, cezar Maksimin. Licinijevo momentalno uzdizanje u avgusta povredilo je Maksiminovu sujetu i on je samovoljno uzeo titulu avgusta 1. maja 310. god. Kako je i Konstantin od ranije pretendovao na položaj viši od cezarskog u leto 310 sva četiri legitimna vladara su ponela titulu avgusta.

    Posle Karnuntuma, Maksimijan se vratio u Galiju i pred Konstantinom javno odrekao carskih insignija, ali čim je Konstantin u leto 310. otišao u pohod na rajnske varvare, Maksimijan se u Masiliji po treći put proglasio za avgusta. Kada se legitimni vladar pojavio Maksimijan je izručen Konstantinu. Po Laktanciju, Maksimijan je nateran da se potčini Konstantinu, ali je zatim pokušao da izvede neuspeli atentat na dotada velikodušnog zeta. Ovoga puta Konstantin je naterao tasta Maksimijana da izvrši samoubistvo.

    Uklanjanje Maksimijana Herkulija označilo je Konstantinov raskid sa tetrarhijskim načelom legitimnosti. Iz avgusta 310 sačuvan nam je jedan anonimni latinski panegirik upućen Konstantinu koji otkriva novu ideološku podlogu Konstantinovog vladarskog legitimiteta. Otkriva se da je Konstantin potomak Klaudija II Gotskog (268-70), ali se podvlači i njegovo pravo na presto kao sina diviniziranog Konstancija. Najzad, na putu iz Marseja u Trir Konstantin posećuje neimenovani Apolonov hram. Tu car doživljava susret sa Apolonom, sa kojim deli čitav niz vrlina, koji mu otkriva proročanstvo po kome je upravo on, Konstantin, najavljen kao vladar čitavog sveta. Ova Konstantinova "paganska vizija" se pre svega može posmatrati kao propagandno oružje. Car se upravo odrekao jedne, ali zato javno ističe drugu osnovu svoje vlasti: nasledno pravo i odobravanje bogova. Upravo od 310. na Konstantinovom novcu se pojavljuje Nepobedivo Sunce (Sol Invictus), koje slavi kao svog pratioca i zaštitnika (SOLI INVICTI COMITI).

    Konstantin i Licinije (313-324)

    Nakon što je porazio Maksimina kod Jedrena 30. aprila 313. Licinije ovladao Malom Azijom, Sirijom, Palestinom, rimskom Mesopotamijom i Egiptom. Odmah po ulasku U Nikomediju obustavio je progon hrišćana i naložio da se crkva i pojedinci obeštete iz carske riznice. Najzad, naredio je pogubljenje članova porodica nekadašnjih careva. Sada su sve veze sa tetrarhijom pokidane i Carstvo je pripalo dvojici ambicioznih vladar: Zapad Konstantinu, Istok Liciniju.

    Posle pobede nad Licinijem 324. Konstantin po uzoru na helenističke monarhe počinje da nosi dijademu. Dijadema od tada postaje obavezan deo carskih insignija i vremenom prerasta u krunu.

    Konstantin je u međuvremenu počeo da radi intenzivnije na uređivanju prilika unutar crkve. Naročito se interesovao za prilike u crkvi u Africi gde se kao posledica Velikog progona pojavio rascep na pravoslavne i donatiste. Konstantin se odmah stavio na stranu pravoslavne stranke i sazvao je u Arelatu (današnjem Arlu) skup svih episkopa sa teritorija kojima je vladao. Uz pomoć državnih vlasti, 33 episkopa su se okupili 1. avgusta 314. godine u Arlu na prvom crkvenom saboru pod carskim patronatom. Sabor je osudio Donata zbog prakse ponovnog krštenja onih koji su vreme Velikog progona pokleli, ali kada su donatisti su odbili ovakvo rešenje Konstantin se tada obratio saboru "Poslanicom pravoslavnim episkopima" (Epistula Constantini ad Episcopos Catholicos). U govoru Konstantin je sebe nazvao Hristovim slugom (famulus) koji, po pitanju donatizma, čeka Hristov sud, a sud okupljenog sveštenstva jednak je Hristovom sudu. Poslanica pokazuje da je car već tada raspolagao dovoljnim znanjem o novoj veri da bi se obratio učenim episkopima. Donatistički rascep nije zalečen i Konstantin je krajem 316, i pored zvanično proglašene verske tolerancije, naredio represivne mere protiv donatista. Opozvao ih je tek 321. smatrajući da će jereticima Bog ispravnije suditi. U međuvremenu, Konstancija je Liciniju rodila sina, Licinijana. Pokazalo se da i Licinije ima krupne planove koji su se kosili sa Konstantinovim i izbio je Bellum Cibalense. Nakon teške bitke kod Cibale (današnji Vinkovci) 8. oktobra 316. god Konstantin je naterao Licinija da mu prepusti sve svoje evropske posede sem Trakije. Mir je učvršćen u Serdiki 1. marta 317. gde je Konstantin proglasio za cezare svoje sinove Krispa i Konstantina II i sestrića Licinija Mlađeg. Prividna sloga između dva avgusta održala se do 321. kada se carevi nisu mogli složiti oko izbora konzula. Pored toga, Licinije je postao agresivan prema hrišćanima koji su se već jasno odredili kao Konstantinove pristalice. Nakon što je Konstantin 323. goneći Sarmate upao na Licinijeve teritorije počela su neprijateljstva. Licinije je prvo poražen kod Jedrena 3. jula 324., a zatim i kod Hrisopolja u Maloj Aziji 18. septembra. Na Konstancijine molbe Konstantin se zakleo da će poštedeti Licinija koji je sa sinom interniran u Solun. Ipak, Konstantin je početkom 325. naredio pogubljenje Licinija i malog sestrića.

    Konstantinovo preobraćenje u hrišćanstvo

    Onemoćao od bolesti, Galerije je na samrti 30. aprila 311. u Serdiki (današnjoj Sofiji) izdao Edikt o toleranciji. Galerije je naredio obustavljanje progona hrišćana na njegovim teritorijama (Balkan i Mala Azija) i naložio im je da se mole za spas vladara, države i sebe samih. Njegove teritorije su podelili Licinije i Maksimin Daja između sebe, Licinije balkanske, Maksimin maloazijske. Uklanjanje Maksimijana 310. je dovelo do zatezanja odnosa između Konstantina i Maksencija. Početkom 312. god. Konstantin je sklopio savez sa Licinijem, vladarem Podunavlja i Balkana, a zatim je, čim su vremenske prilike dozvolile, sa nevelikom vojskom od oko 40.000 vojnika prešao Alpe u proleće 312. godine. Posle teško izvojevane pobede kod Verone, Konstantin je postao neosporni gospodar severne Italije. Maksencije se, na vesti o neuspehu svoje vojske na severu, zatvorio unutar rimskih bedema.

    Labarum na Konstantinovom reversu bakrenog novčića iskovanog 337. u Carigradu. Labarum, vojni steg sa hristogramom na vrhu, probada zmiju što je, najverovatnije, alegorijska predstava pobede Konstantina nad Licinijem 324. godine.

    Na putu za Večni Grad, Konstantin je doživeo mistično iskustvo nakon koga se otvoreno opredelio za hrišćansku veru. Po Laktanciju, čiji je spis "O smrti progonitelja" nastao već oko 317/8. god, Konstantinu je u snu, u noći koja je prethodila bici kod Milvijskog mosta, naloženo da na štitove svojih vojnika stavi slovo H sa vertikalnom crtom zakrivljenom pri vrhu tako da formira hristoram. Po Konstantinovom biografu episkopu Evseviju Cezarejskom, koji je carevu biografiju sastavio nešto posle 337. godine, car mu je lično i pod zakletvom nekoliko godina kasnije ispričao čitav događaj. Po Evsevijevoj priči u Vita Constantini, car se molio bogu koga je poštovao i njegov otac i narednog dana na nebu, iznad sunca, Konstantin i njegova vojska su ugledali svetlosni krst sa natpisom "ovim pobeđuj" (τουτο νικα). Car nije bio siguran u značenje vizije dok ga u snu nije posetio Hrist i preporučio mu da napravi vojni steg u obliku znaka viđenog na nebu i iskoristi ga u bici. Sutradan, Konstantin je naredio da se iskuje vojni steg (labarum) sa vencem na vrhu u kome se nalazila spojena grčka slova H i R u vidu Hristovog monograma. Nakon toga, car je odlučio da sledi boga koji mu se ukazao i okupio je oko sebe hrišćanske sveštenike od kojih je zatražio da ga upute u Hristovu veru. Konstantin nije bio ni prvi, ni poslednji rimski vladar koji je pre odlučujućeg događaja tražio i dobio konkretnu pomoć neke više sile. Novina je bila u tome što je Konstantinova vizija iz 312. god. (videli smo da panegiričar iz 310. pominje i pagansku viziju Apolona), imala jaku hrišćansku crtu. Moguće je da je jedan, danas uobičajni prirodni fenomen npr. solarni halo, protumačen kao nebeski znak povoljan za Konstantinov pohod. Bilo kako bilo, ne možemo ulaziti u racionalističko seciranje Konstantinovih motiva. Početak 4. veka bio je doba kada se čvrsto verovalo, i sa paganske i sa hrišćanske strane, da nebeske sile gotovo svakodnevno utiču na ljudske sudbine. I sam Maksencije, ohrabren proročanstvom iz Sibilskih knjiga, upustio se u otvorenu bitku sa malobrojnijom Konstantinovom vojskom 28. oktobara 312. Stari Milvijski most na Tibru, severno od Rima, srušen je kako bi se nastupajućoj vojsci otežao pristup Gradu, dok su branitelji podigli pontonski most od čamaca. Već prilikom prve ozbiljnije čarke, Maksencijeva vojska je naterana u bezglavo povlačenje i pontonski most je popustio pod teretom njihovog dezorganizovanog prelaska reke. Među mnogima koji su se tom prilikom udavili bio je i Maksencije. Konstantin je narednog dana pobedonosno ušao u Rim, a Maksencijeva odrubljena glava je nošena na koplju ulicama grada.

    Pobednik je pozdravljen kao "oslobodilac, spasitelj i dobročinitelj", a senat je poraženog Maksencija proglasio za tiranina i naložio brisanje svake uspomene na njega (damnatio memoriae). Konstantinu su ukazane mnoge počasti, između ostalog senat je izglasao postavljanje pobednikovih statua po Rimu. Statua cara koji je u desnoj ruci drži "simbol Spasiteljevog stradanja" uz natpis kojim se caru pripisuju zasluge za "oslobađanje senata i naroda Rima", može biti kolosalna mermerna statua čiji se ostaci danas čuvaju u vatikanskoj Palati konzervatora (Palazzo dei Conservatori). Senat je Konstantinu izglasao i titulu Maximus Augustus zahvaljujući kojoj je mogao da zahteva vodeću ulogu u carskom kolegijumu koji su sada činili još Licinije i Maksimin. Konstantin je u Italiji obnarodovao Galerijev edikt o toleranciji iz 311, a zatim je naredio i da se crkvi vrati oduzeta imovina. U opravdanost svoje verske politike želeo je da ubedio je i svog saveznika Licinija kada su se u februaru 313. sastali u Milanu gde se Licinije oženio saveznikovom polusestrom Konstancijom. Ovaj sastanak poslužio je kao osnova predanja o Milanskom ediktu kojim je Konstantin navodno hrišćanima dao slobodu veroispovesti, a hrišćanstvo učinio ravnopravnim sa ostalim religijama Carstva. Sam Evsevije Cezarejski, savremenik događaja, namerno prećutkuje Galerijevu ulogu u obustavi progona, a glorifikuje Konstantinovu. Takav stav preovladaće u kasnijoj tradiciji, istorijska osnova događaje će bledeti, a Konstantinova uloga će postati dominantna u popularnoj svesti i danas.

    Nikejski sabor i osnivanje Konstantinopolja Za više informacija videti Prvi vaseljenski sabor i Konstantinopolj

    Kao i u Africi, tako je i crkva na Istoku bila podeljena oko brojnih pitanja iz oblasti teologije, discipline i organizacije. Konstantin se i ovaj put pojavio kao posrednik i sazvao je Prvi vaseljenski sabor u Nikeji.Na početku zasedanja obratio se saboru apelujući na slogu. Sabor, čija nam akta nisu sačuvana, osudio je učenje Arija iz Aleksandrije i prihvatio simbol vere koji je naglašavao jednosušnost Oca i Sina. Sabor je zaključen 25. jula 325. ali jedinstvo crkve nije postignuto, pa je car od 327. počeo da traži rehabilitaciju prvaka arijanske struje. U tome se sukobio sa moćnim episkopom i teologom Atanasijem Aleksandrijskim, vođom pravoslavnih na Istoku, koga je na kraju proterao u Trir 335. Primećuje se da poslednjih godina vladavine u crkvenim sukobima Konstantin nije igrao energičniju ulogu.

    U pogledu paganstva car je sada imao mnogo određeniji stav. Na Istoku carstva, gde su hrišćani bili brojni, paganstvo je postalo tolerisana vera i Konstantin je doneo nekoliko sporadičnih antipaganskih mera (npr. zabranio je podizanje novih kultnih statua). Slično tetrarsima, čije je rezidencije poput Trira i Sirmija i sam koristio, Konstantin je na mestu drevnog Vizanta počeo da podiže svoju novu rezidenciju. Novi Rim ,ili Konstantinov grad (Konstantinopolj), kako su ga već savremenici nezvanično zvali, inaugurisan je 11.maja 330. godine. Po svojoj veličini, grandioznosti i bogatstvu, Konstantinopolj je trebalo da predstavlja rivala Večnom gradu - Rimu. Kao novi centar carske vlasti Konstantinov grad će to ubrzo postati, ali će prestonica u pravom smislu reči postati u vreme Konstancija II.

    Verski progoni

    324. godine car Konstantin proglašava hrišćanstvo jedinom službenom religijom Rimskog carstva. U Didimi, u Maloj Aziji, pljačka Apolonovo proročište i muči poganske sveštenike do smrti. Lišava poseda sve nehrišćane s gore Atos i uništava lokalne helenske hramove.

    326. godine Konstantin, sledeći nagovore svoje majke Helene, uništava hram Boga Asklepija u Aigeai, Kilikiji i mnoge hramove Boginje Afrodite u Jerusalemu, Aphaki, Fenikiji, Vaalveku itd.

    335. godine Konstantin pljačka paganske hramove po Maloj Aziji i Palestini i naređuje razapinjanje "svih čarobnjaka i gatara". U progonima je mučenički stradao neoplatonistički filozof Sopatrus.

    Konstantinove poslednje godine

    Konstantin je već 317. i zvanično istakao pretenzije da nasleđivanje prestola obezbedi svojim sinovima. U tom cilju planski je držao po strani svoju polubraću, sinove Konstancija Hlora i Teodore. U Serdiki je 317., proglasio za cezare sinove Krispa i Konstantina II, najstarijeg sina iz braka sa Faustom. Fausta mu je rodila još dva sina: Konstancija II (cezar od 324) i Konstansa I (333). Međutim, Konstantinove poslednje godine zagorčala je porodična tragedija čiji nam uzroci nisu poznati: 326. po očevom naređenju pogubljen je cezar Krisp, već provereni vojskovođa, i Konstantinova supruga Fausta. Konstantin je pred kraj života razdelio teritorije ozmeđu svojih sinova, ali je zadržao vrhovni autoritet. Konstantin II je dobio na upravu Galiju, Britaniju i Španiju, Konstancije II je poslat u Antiohiju, Konstans I u Milano, odakle je upravljao Italijom i Panonijom, a carev sinovac cezar (od 335.) Dalmacije je iz Niša nadzirao granicu na Dunavu. Konstantin je preminuo u blizini Nikomedije 22. maja 337. godine na samom početku planiranog pohoda na Sasanidsku Persiju. Iako je nameravao de se krsti u reci Jordanu, na samrti je, u skladu sa tadašnjim običajima, primio krštenje iz ruku Evsevija Nikomedijskog, jednog od arijanskih prvaka. Konstancije je zatim preneo očevo telo u Konstantinopolj gde je svečano sahranjeno u unapred pripremljenu grobnicu u crkvi sv. Apostola. Konstantinov sarkofag pohranjen je između 12 praznih čime je istaknuta careva uloga trinaestog apostola. Naravno, u carstvu čija je hristijanizacija tek započeta, Konstantin je i zvanično deifikovan i uvršten među paganske bogove. Njegova tri sina su uklonili svoje rođake i ostale takmace i 9. septembra 337. godine su se proglasili za avguste.

    Srpska pravoslavna crkva slavi ga 21. maja po crkvenom, a 3. juna po gregorijanskom kalendaru.

    Izvor:
    Konstantin Veliki

  8. #8

    Odgovor: Vizantija

    Teodosije I

    Puno ime Flavije Teodosije
    Rođen 11. januar 347.
    Kauka, današnja Španija
    Preminuo 17. januar 395.
    Mediolan, današnja Italija

    Flavije Teodosije (lat. Flavius Theodosius , rođ. 11. januar 347, Hispanija umro 17. januar, 395. Mediolan) poznatiji kao Teodosije I ili Teodosije Veliki, bio je rimski car od 379. do svoje smrti 395. godine. Srpska pravoslavna crkva ga slavi 17. januara po crkvenom, a 30. januara po gregorijanskom kalendaru.

    Poreklo i mladost

    Teodosije je rođen 11. januara 347. godine u hispanskom gradu Kauki (danas Koka u Kastilji i Leonu) kao sin Teodosija Starijeg i Termantije. Otac mu je bio vojskovođa u službi cara Valentinijana I i sa uspehom je 368/9. ratovao protiv varvara u rimskoj Britaniji. Nakon toga car je postavio Teodosija Starijeg za vrhovnog zapovednika rimske konjice u zapadnom delu carstva (lat. magister equitum ). O Teodosijevoj mladosti i obrazovanju ne zna se mnogo. Istoričari crkve, Sokrat i Sozomen, zabeležili su da je Teodosije odgajen u duhu učenja o jednosušnosti Oca i Sina, utvrđanog na Prvom vaseljenskom saboru u Nikeji 325. godine. Drugi podatak sačuvan je u Epitimoma Pseudo-Viktora po kojima je budući car bio skromno obrazovan u pogledu književnosti i srodnih nauka, ali je uvek pokazivao veliko interesovanje za istoriju.

    U periodu kada mu je otac dostigao vrhunac vojničke karijere i Teodosije je dobio komandu nad vojnim odredima provincije Prve Mezije (lat. dux Moesia Primae) (373/4) gde se proslavio pobedom nad Sarmatima. Međutim, kada je 375. Valentinijan I iznenada umro došlo je do borbe između vojskovođa oko vršenja regentstva u ime mladih carevih naslednika Gracijana i Valentinijana II. U tim međusobicama Teodosije Stariji je pogubljen, dok je njegov istoimeni sin morao da se povuče iz javnog života i skloni se na porodično imanje u Hispaniji okolini Seute. U ovom periodu političkog egzila Teodosije se oženio Elijom Flavijom Flacilom koja je takođe pripadala hispanoromanskoj aristokratiji. Elija Flacila je Teodosiju rodila prvo kratkoveku ćerkicu Pulheriju (umrla oko 385.), a zatim i sinove Arkadija (roć. 377. ili 378.) i docnije Honorija (rođ. 384. god.).

    Stupanje na presto

    Do važne promene u Teodosijevom životu došlo je nakon bitke kod Hadrijanopolja gde su Goti, prvobitno primljeni u rimsku Trakiju kao begunci pred Hunima, 9. avgusta 378. teško porazili i ubili Gracijanovog strica Valensa. Gracijan, koji se u vreme katastrofalne bitke nalazio u Sirmiju (današnja Sremska Mitrovica) nedugo pošto je dobio vesti poslao je po Teodosija koji je u jesen 378. verovatno dobio komandu nad rimskom vojskom istočne polovine carstva (magister militum per Orientem?). Pošto je Teodosije ubrzo ostvario vrednu pobedu nad podunavskim Sarmatima 19. januara 379. vojska okupljena u Sirmiju ga je izvikala za avgusta istočnog dela carstva. Ni u današnjoj istoriografiji nije u potpunosti jasno da li je Teodosijevo uzdizanje u savladara bilo prvobitna Gracijanova ideja ili je zapadnorimski car prosto morao da se složi sa svršenim činom [2]. Bilo kako bilo, Teodosije je tokom čitave vlade ostao lojalan predstavnicima legitimne Valentinijanove dinastije. Sa druge strane, Gracijan je već imao dosta problema sa Alamanima i Vandalima na gornjem Dunavu i Rajni, tako da je želeo sposobnog i lojalnog savladara koji bi obnovio granicu na donjem Dunavu i rešio problem odmetnutih Gota.

    Gotski rat

    Po dolasku na Balkan, Teodosije je svoj štab utvrdio u Solunu, jednoj od carskih rezidencija istoka. Tu je uz pomoć probranih oficira počeo da ponovo okuplja i uvežbava mobilnu vojsku rimskog Balkana koja je naročito stradala tokom bitke kod Hadrijanopolja. Do kraja 379. vojska je bar brojčano oporavljena rigoroznom regrutacijom rimskog stanovništva, dovoženjem odreda iz dalekog Egipta, ali i prijemom gotskih i drugih varvarskih najamnika i dezertera. Tek u proleće 380, nakon što se oporavio od teške bolesti, Teodosije je mogao da izvede na bojno polje vojsku koja verovatno nije prelazila 10 000 ratnika [3]. Prvih nekoliko manjih sukoba sa Fritigernovim Gotima završili su se nepovoljno po Rimljane, ali ni Goti koji su pohrlili u Makedoniju i Tesaliju nisu mogli da zauzmu utvrđene gradove. Sa druge strane, Gracijan je odbio napad druge veće gotske skupine, predvođene Alatejem i Safraksom na Panoniju i u jesen 380. dva cara su u Sirmiju razmatrali buduće zajedničke akcije protiv Gota [4]. Da bi podigao sopstveni ugled i veru u konačan uspeh, Teodosije je pred sam kraj 380. trijumfalno ušao u Konstantinopolj, istočnorimsku prestonicu koju je sada po prvi put posetio. U januaru 381. car je ništa manje pompezno primio ispred gradskih kapija starog i sada politički bezazlenog gotskog poglavara Atanariha, nekadašnjeg Fritigernovog rivala. Atanarihovo podčinjavanje Teodosiju trebalo je da ulije Gotima utisak o snazi i važnosti novog rimskog cara, dok su građani Carigrada najposle posvedočili ceremonijalnom Teodosijevom trijumfu nad starim neprijateljem carstva. Ubrzo je vremešni Atanarih preminuo i Teodosije je organizovao kraljevski sprovod, dok su malobrojni gotski ratnici iz Atanarihove pratnje stupili u rimsku službu.

    Početkom ratne sezone 381. Gracijanove vojskovođe Bauton i Arbogast su potisli Fritigernove ratnike iz Ilirika i Makedonije nazad u Trakiju. Nakon ovih događaja Fritigerna izvori više ne spominju možda zato što je, slično Atanarihu nekada, usled serije vojnih poraza izgubio važnu ulogu među gotskim poglavarima. Tokom 382. Goti su planski potisnuti u već opustošene delove Trakije gde su usled nestašice na kraju morali da se prihvate pregovora sa rimskim vlastima. Teodosije i Gracijan nisu uspeli da vojnim sredstvima unište ili proteraju Gote, što je, sa obzirom na rimsku politiku regrutovanja varvara, možda bilo isuviše skupo i sa vojne strane neracionalno sa obzirom na stalnu potrebu carske vojske za novim regrutima. Goti, koju su samo formalno bili u potčinjenom položaju, zaključili su 3. oktobra 382. godine savez sa Teodosijevim izaslanicima. Suprotno praksi, koja je podrazumevala da se poraženi varvari delom rasele kao koloni, delom prodaju u roblje, Goti su postali rimski saveznici tj unutar samog carstva su dobili pravo da formiraju sopstvenu zajednicu u okviru koje su mogli da nastave da žive pod svojim poglavarima i u skladu sa svojim običajima. Zauzvrat, od gotskih poglavara, koji su se zakleli caru na vernost, očekivalo se da po potrebi šalju svoje vojne odrede.

    Izvor: Teodosije I

  9. #9

    Odgovor: Vizantija

    Justinijan I


    Imperator Justinijan (lat. Flavius Petrus Sabbatius Iustinianus) rođen je u Tauresumu (483) na 28 km od današnjeg Leskovca (arheološki lokalitet Caričin Grad), vizantijski car, imperator Istočnog Rimskog Carstva (od 527565) i pravoslavni teolog. Nastojao da obnovi moć, veličinu, snagu i organizaciju Rimskog carstvaje koja je bila rasparčana unutrašnjim trzavicama i upadima varvara, naroda koji su prodirali na teritoriju Zapadnog rimskog carstva. 529. godine je ukinuo sve nehrišćanske filozofske škole u Atini, uključujući i Platonovu Akademiju. 553. godine je sazvao Peti vaseljenski sabor u nameri da pomiri monofizite sa pravoslavnima. Takođe se smatra jednim od najvećih kodifikatora klasičnog rimskog prava.

    Stupanje na presto

    Justinijan I bio je savladar svog ujaka Justina I , već od 518, a stupio je na presto 527. kao neograničeni gospodar države i crkve. Preduzimao je pohode protiv varvarskih naroda: Istočnih Gota u Italiji, Zapadnih Gota u Španiji i Vandala u Africi, u nameri da obnovi carsku vlast u zapadnom delu Rimskog carstva.

    Istočno rimsko carstvo oko 526.

    Vodio je odbrambene ratove protiv Persijanaca i Slovena koji su iz rubnih područja nadirali u vizantijeske oblasti.

    Prekomerni poreski nameti izazvani stalnim ratovima doveli su do pobune Nika (532), koja je ugušena zahvaljujući Justinijanovoj ženi, carici Teodori . Bez obzira na protivljenje svoje okoline i uprkos ozbiljnim nemirima u Carigradu (Konstantinopolju), Justinijan pod nepovoljnim uslovima (uz danak od 11.000 zlatnih livara) okončava rat s Persijancima (532), koji je trajao od 527 godine.

    529. godine Justinijan I ukida sve filozofske škole u Atini, uključujući i Platonovu Akademiju, što se često uzima kao kraj antike.

    Obnavljanje Carstva

    Uz Justinijana je neraskidivo vezano ime njegovog najvećeg vojskovođe, Velizara. Justinijan 22. juna 533. šalje u Afriku vojsku od 15.000 do 16.000 pešaka i konjanika pod komandom Velizara, jednog od najboljih vojskovođa starog sveta. Dve bitke nedaleko od Kartagine (Ad Decimum, septembra, i Tricamarun, decembra 533) kao i zarobljavanjem vandalskog kralja, Gelimera (proleće 534) učinile su kraj vandalskoj vlasti u Africi, koja postaje prefektura.

    Odmah zatim 535, sa svega 9.000 ljudi, Velizar započinje osvajanje Italije. Zagospodarivši Sicilijom krajem 535, on osvaja Napulj (novembra 536), a 910. decembra 536. ulazi u Rim. Istočno-gotski vladar, Vitiges, opseda ga sa ogromnom vojskom (februar 537mart 538 ). S jeseni ili u zimu 539540, pošto je najzad dobio pojačanje od Justinijana, Velizar opseda Ravenu, ulazi na prepad u grad, maja 540, i zarobljava Vitigesa. Italija (koja kasnije postaje prefektura pod zapovedništvom ravenskog egzarha) vraćena je imperiji.

    U pohodima na sever, imperator Justinijan stiže do Save i Dunava, i oko 535. godine renovira grad Singidunum.

    U Španiji Justinijan oslobađa samo Andaluziju i primorsku oblast na jugoistoku od Zapadnih Gota, sa veoma oskudnim sredstvima, zaslugom patricija Liberija od od 550. do 554. godine. Istočno rimsko carstvo (Romejsko), Vizantija u njoj organizuje vojno zapovedništvo.

    Justinijanova obnova nije spasla carstvo od opasnosti koje su mu pretile sa istoka. Kršeći "večiti mir" iz 532, Persijanci početkom 540. napadaju Antiohiju, grad razaraju a stanovništvo raseljvaju. Velizar će ih potući na Eufratu, ali je Justinijan primoran da s njima, 546, zatim 562, obnovi mir koji ga sve skuplje staje.

    Na Balkanu se još od kraja IV veka pojavila nova opasnost: Sloveni, nastanjeni između Baltika, Visle, močvara Pripeti i Karpata, pod stalnim pritiskom zavojevača iz Azije, podelili su se u tri grane i započeli, da se šire u više pravaca. Zapadni Sloveni zauzimaju, između Elbe i srednjeg toka Dunava teritorije koje su napustili Germani. Istočni Sloveni po rečima istoričara Jordanesa verovatno su u VI veku obrazovali, između Dnjestra i Dona, kraljevinu Anta. Od njihovih plemena Varjaga (Rusa), dva veka kasnije nastaće Rusija. Južni Sloveni se pojavljuju na donjem Dunavu krajem vladavine cara Anastasija. Pod Justinijanom oni u nekoliko mahova (svake godine od 548. do 551) prelaze nezaštićenu granicu i upadaju sve do Soluna i Carigrada. U isto vreme druge grupacije stižu do Jadrana (536). Plemena nastanjena između donjeg Dunava i Solunskog zaliva potpadaju pod vlast Huna Kutrigura ili Bugara, čije ime primaju. Ovi pustoše Trakiju, Ilirikum, Grčku do samih prilaza Carigradu (538, 540, 558 ).

    Teškoće u kojim se nalazi Istočno Carstvo odražavaju se i na Zapadno gde se javljaju pobune. U Italiji energični kralj Totila ponovo osvaja skoro celo poluostrvo, uključujući Rim, između 542. i 547. godine. Velizarov naslednik Narzes, kome Justinijan poverava, uz znatno pojačanje, vrhovno zapovedništvo nad Italijom, stao je na put Totili (552). Posle poraza i smrti Teja(552), Vizantiji se vraća opustošena oslabljena zemlja, unapred predodređena za deobe. U Africi samo blagodareći energiji guvernera Jovana Troglite, ugušena je pobuna Berbera (546548 ).

    Sveti Justinijan

    Kao veliki obnovitelj stare moći Rimskog carstva, ali u hrišćanskom duhu i kao izuzetan hrišćanski vladar, Justinijan je nastojao svim silama da održi politiku i duhovnu koheziju Carstva, koje je obuhvatalo različite narode. Posebno se starao o Crkvi i pravoslavnoj veri, a potiskivao je mnogoboštvo, sujeverje, jeresi i raskole. Staranje o veri primećuje se i u njegovoj ogromnoj zakonodavnoj delatnosti, posebno u njegovim Novelama (Novim zakonima) i Kodeksu kojima uređuje i crkveni život: episkope i episkopije, manastire i manastirski život, donacije i upravljanje crkvenom imovinom.

    U Justinijanovoj teološkoj zaostavštini nalaze se i Ispovedanje vere(oko 544), Tri poglavlja (oko 551. godine), zatim Pismo ili Poslanica koju je uputio carigradskom patrijarhu Mini u kojem posebno razmatra sporna dogmatska učenja poznatog crkvenog pisca i učitelja iz Aleksandrije, Origena (+253). U Ispovedanju vere se po logičnlom principu, za i protiv (pro et contra), u trinaest tačaka iznose pravoslavni stavovi i istovremeno izriče anatema (prokletstvo) na one koji suprotno veruju. Justinijanovo Ispovedanje vere uvod je i priprema za održavanje Petog Vaseljenskog Sabora, koji na neki način predstavlja završnicu teološkog spora starog više od dve stotine godina, ali i proveru snage tek ujedinjenog Carstva.

    Monofiziti su u Carstvu bili tako brojni i jaki da je Justinijan sa njima vodio pregovore. U Carigradu je održan 532. godine susret monofizitskih i pravoslavnih teologa, susret koji nije dao nikakve konkretne rezultate, ali je pokazao da sve nije izgubljeno za uvek i da hitno treba ponovo pretresti neka teološka pitanja vezana za bivšeg carigradskog patrijarha Nestorija, osuđenog 431. godine na Saboru u Efesu.

    U pokušaju da izmiri stanovništvo svoje države i učvrsti jedinstvo imperije Justinijan je sazvao Peti Vaseljenski Sabor (maj-juni 553. godine) u Carigradu. Sabor je osudio monofizite kao jeretike ali i spis tri episkopa, kao ostatka Nestorijeve jeresi. Iako papa Vigilije iz Rima nije prisustvovao Saboru (iako je već nekoliko godina boravio u Carigradu i bio nekoliko puta pozivan da se uključi u rad sabora), papa je prihvatio sve saborske odluke, a to je učinio i ceo Zapad.

    Počevši od 555. Justinijan odustaje od osvajanja. Pritisnut godinama, finansijskim teškoćama, sve lošijim trupama i vojskovođama, primoran je da pređe u defanzivu. Da bi se lakše odupro varvarima, naređuje da se izgradi sistem utvrđenja čiji ostaci u Tebesi, Setifu, Timgadu, i danas izazivaju divljenje. Odustajanje u spoljnoj politici ne može da baci u zasenak trajne spomenike kao što je Justinijanova kodifikacija klasičnog rimskog prava: Kodeks (529), Digesta i Institucije (533) i Novele (534). Rimsko pravo koje danas poznajemo i koje je osnova savremenih građanskih prava civilizacije, zapravo je Justinijanova, vizantijska kodifikacija.

    Tokom svoje vladavine Justinijan je objavio veliki broj zakona, teoloških spisa, vodio veoma bogatu i sadržajnu prepisku sa državnim i crkvenim velikodostojnicima, i sastavio crkvenu pesmu Jedinorodni Sine i Slove Božij, koja na liturgiji poje od 536. godine.

    Za vreme Justinijanove vladavine sagrađena je najveća hrišćanska crkva u Rimskom carstvu, Sv. Sofija (od 1453. džamija, od 1923. muzej) i bazilika u Raveni. Posle njegove smrti osvojene zemlje ponovo su postale plen varvarskih naroda, ali njegova Kodifikacija klasičnog rimskog prava i doprinos pravoslavnoj teologiji predstavljaju kamene temeljce savremene civilizacije.

    Srpska pravoslavna crkva proslavlja Svetog Justinijana, cara vizantijskog, 14. novembra po Julijanskom kalendaru, odnosno 27.novembra po Gregorijanskom kalendaru, zajedno sa njegovom ženom, caricom Teodorom.

    Justinijanova kodifikacija (Corpus iuris civilis)

    Nastojeći da povrati moć i slavu Rimske Imperije, Justinijan (527565) obrazuje komisiju od 16 pravnika, na čelu sa Tribonijanom (Tribonius) i nalaže im im da prikupe i kodifikuju celokupnu pravnu zaostavštinu klasičnog perioda rimskog prava (ius) i sve propise koje su izdali imperatori pre njega (leges).

    Rezultat njihovog rada, Corpus Iuris Civilis (Zbornik građanskog prava) sastoji se iz četiri dela: Justinijanov kodeks Codex (zbirka imperatorskih odredaba iz vremena od Hadrijana do Justinijana); Digestae (zbirka spisa rimskih pravnika); Institutiones (izvodi iz dva prethodna dela, sa komentarima, koncipiran kao udžbenik) i Novelle (nove odredbe i propisi objavljeni za vreme vladavine Justinijana).

    Corpus iuris civilis kao zajednički naziv za sve knjige Justinijanove kodifikacije, prvi put je upotrebljen u Gothofredusovom izdanju 1583. godine.

    U kasnijim izdanjima, sve do 1954. donekle je promenjena organizacija Kodeksa. Danas je u upotrebi izdanje u 3 knjige, od kojih I sadrži Digesta i Institutiones, II Codex, a III Novellae, i ono se smatra najboljim. Prvo reorganizovano izdanje pripremili su nemački istoričari Momsen i Kriger. Njeno poslednje, XVI izdanje izišlo je 1954. u Berlinu; uredničkim nastojanjem Kinkela u njoj su objavljene i dve Justinijanove konstitucije kojima je obrazovao komisiju koja je radila na Kodifikaciji. Momsenovo izdanje Digesta u dva toma (1870) poznato je kao Editio maior.

    Rad na Kodeksu

    Zadatak je bio složen budući da nije bilo lako snaći se u važećim pravnim normama, pošto su one stvarane vekovima i na razne načine. Tu su bile odredbe Zakona XII tablica, koje Rimljani nikada nisu ukinuli, kao i mnogi zakoni doneti tokom republike; osim toga, edikti gradskog i peregrinskog pretora i edila, senatske odluke, mnoga mišljenja pravnika koja su bila obavezna za sudove, kao i mnogobrojne konstitucije princepsa i svih imperatora od Oktavijana Avgusta do Justinijana. Mnogi tekstovi nisu više bili sačuvani u originalu, već samo prepričani ili komentarisani; mnogi propisi bili su međusobno protivrečni; veliki deo pravila nastao je u uslovima robovlasništva i razvijene razmene, a rimsko društvo poslednjih vekova Rimske Imperije (period dominata) bilo je više feudalno nego robovlasničko.

    Uz sve to, zbog prenošenja državnog centra u Konstantinopolj (Vizantiju), rimsko pravo je već vekovima trpelo uticaj grčkog i istočnjačkih prava, a donekle i hrišćanstva. Najzad, mnogi termini bili su već izašli iz upotrebe i stvoreni su novi. Od celog tog materijala je komisija trebalo da stvori jedinstven i pregledan sistem pozitivnog prava. Posao je obavljen u rekordno kratkom vremenu.

    Prvo je objavljen prečišćeni zbornik imperatorskih konstitucija izdatih pre Justinijana (529). Tekst ovog zbornika nije sačuvan. Zatim (533. godine) je objavljena kodifikacija klasičnog prava pod nazivom Digesta (latinski naziv koji označava nešto što je izloženo izvesnim redom) ili 'Pandectae' (grčki naziv koji znači "sarži sve").

    Izvor: Justinijan I

  10. #10

    Odgovor: Vizantija

    Iraklije


    Iraklije I (grčki: Ηράκλειος) (575—641, vladao 610—641) ka vizantijski car — sin jermenskog egzarha Afrike.

    Godine 610. oslabljeno Vizantijsko carstvo je preuzeo car Iraklije, koji je, čim je došao na vlast, poduzeo sveobuhvatne reforme vojske i državne uprave. Prvo je plaćanjem godišnjeg danka Avarima na sjeveru sklopio primirje kako bi se mogao mirno posvetiti ratovanju s Persijom na istoku. Potom je u Maloj Aziji uveo posebne oblasti - teme, u kojima je vojna i civilna vlast bila u rukama vojnih zapovjednika. U temama je zemlja davana vojnicima na trajno korištenje u zamjenu za vojnu službu i plaćanje poreza. Time je Vizantija smanjila troškove za plaćeničku vojsku, koja se u ranijem razdoblju pokazala nepouzdanom. Istodobno su osnovane slobodne seoske opštine koje su kao zajednica plaćale porez i imale zajedničko vlasništvo nad zemljom.

    U vreme Iraklija Srbi su se naselili na Balkanu.

    Izvor: Wikipedia

  11. #11

    Odgovor: Vizantija

    Ikonoborstvo


    Ikonoborstvo je verski pokret protiv ikona, freski, kipova, relikvija i drugih vizuelnih predstava i verskih objekata u okviru sopstvene religije. Tokom istorije se uglavnom javljao u judaizmu, hrišćanstvu i islamu. Ikonoborci najčešće smatraju da je klanjanje ikonama idolopoklonstvo.

    U istočnom hrišćanstvu se ikonoborstvo javilo u 6. i 7. veku, da bi tokom jednog perioda u 8. veku postao državnom politikom Vizantije. Na Sedmom Vaseljenskom Saboru 787. godine u Nikeji ikonoborstvo osuđeno kao jeres, a ikone su ponovo uvedene kao predmet poštovanja. Tokom hrišćanske reformacije u 16. veku u Evropi, ponovo se javio pokret ikonoborstva među protestantima koji su iništavali verske slike i objekte.

    U sunitskom islamu je zabranjeno predstavljanje svetih likova Božjih poslanika. Stoga se u islamskim bogomoljama od likovnih ukrasa uglavnom nalaze ornamenti i arabeske.

    Vizantijsko ikonoborstvo

    Ikonoborci su sa zidova Aja Irine u Carigradu skinuli freske i naslikali samo krst.

    Mnogi hrišćanski vernici su obožavali ikone i kipove, ljubeći i moleći ispred njih, verujući kako će im molitve biti delotvorne – što su neki tumačili kao nastavak paganskog idolopoklonstva. Tako dolazi do velikih razmirica između ikonoboraca (protivnici ikona) i ikonofila (pristalice ikona), što je kulminiralo 726. godine zabranom upotrebe ikona od strane vizantijskog cara Lava III (717-741), koji izdaje seriju edikata protiv klanjanja ikonama (726-729). Carigradski patrijarh German I je dao ostavku na mesto patrijarha, jer nije mogao da potpiše taj dekret o ikonama. Car Lav III ga je zamenio patrijarhom Anastazijem, koji je bio carev istomišljenik. To je bilo vreme katastrofalnih sukoba, uništavanja mozaika i fresaka, devastacije samostana i progona sveštenika i ikonofila. Vizantijsko carstvo se tada branilo od napada islamskih naroda, pa je ikonoborstvo bilo i političko pitanje, povezano sa islamskom zabranom prikazivanja svetih likova.


    Car Konstantin V Kopronim je u februaru 754. sazvao ikonoborski sabor u Carigradu, na kome su prisustvovali samo ikonoborački episkopi. Sabor je osudio ikone kao idolopoklonstvo i izbrao novoga patrijarha, koji je bio protivnik ikona. Nakon toga je usledila je obimna akcija uklanjanja slika sa zidova crkvava i čistka dvora i administracija od ikonodula, tj. pobornika ikona. Pošto su manastiri bili posebno vezani za ikone, Konstantin je ciljao na manastire vršeći veliku represiju na manastirima. Otimao je manastirsku imovinu u korist države ili vojske, prisiljavao je monahe da se žene. Mnogi monasi su zbog toga pobegli u južnu Italiju i Siciliju. Do kraja Konstantinove vlasti ikonoborstvo je išlo do toga stupnja da su proglašavali jeretičkim relikvije i molitve svecima.

    Na Sedmom Vaseljenskom Saboru, održan tokom septembra i oktobra 787. godine u Nikeji, ikone su ponovo uvedene kao predmet poštovanja.Stav iznesen na Saboru je bio da treba praviti razliku između obožavanja, koje je usmereno Bogu, i poštovanja koje je usmereno prema Svecima.

    Vizantijski car Lav V Jermenin (813-820) ponovo započinje, pod uticajem islama, kampanju protiv kulta ikona u hrišćanstvu; ovo gonjenje poznato je pod imenom ikonoklazam (rušenje ikona).

    Vizantijska carica Teodora je sazvala sabor u Carigradu gde je konačno rešeno poštovanje ikona. Da bi se obeležilo obnavljanje poštovanja kulta ikona i kraj ikonoboračkog gonjenja, ustanovila je 11. marta 842. godine praznik pravoslavlja, koji se danas proslavlja prve nedelje velikoga posta, kad se pravi "hod" odnosno crkvena litija sa sv ikonama.

    Izvor: Wikipedia

  12. #12

    Odgovor: Vizantija

    Lav III Isavrijanac


    Lav III Isavrijanac (grč.: Λέων Γ' ο Ίσαυρος) (685 - 741) je bio vizantijski car od 717 do 741. Uspeo je da odbrani carstvo od arapskih invazija i započeo je politiku ikonoborstva. Njegova vladavina označava kraj perioda nestabilnosti u pogledu stalnih prevrata na prestolu koji su potresali Vizantiju od 695. godine. Sa druge strane, promovisanjem ikonoborstva, Lav je izazvao novu i dugoročnu krizu unutar Vizantije koja je završena tek 843. godine sa pobedom ikonofila. Sem što je odbranio Carigrad od arapske opsade 717-718, Lav je ponajbolje ostao upamćen i kao osnivač Isavrijanske ili Sirijske dinastije koja je vladala carstvom do 802. godine.

    Rani život

    Rođen je pod imenom Konon u Germanikeji (Maraš) u sirijskoj provinciji Komageni. Njegovo porodica se kasnije preselila u Trakiju, gde se pridružio vojsci cara Justinijana II, kada je ovaj napredovao prema Konstantinopolju sa 15.000 konjanika, koje mu je 705. stavio na raspolaganje bugarski han Tervel. Tervel je bio bogato nagrađen i dobio je najveću titulu posle carske, titulu cezara. Nakon pobede Justinijana II Lav Isavrijanac je bio u diplomatskoj misiji u Laziki (danas deo Gruzije), gde je organizovao savez protiv Omejidskog kalifata. Car Anastasije II postavio ga je kao stratega teme Anatolikon. Kasnije je Lav skovao zaveru sa strategom teme Armenijanikon Artavazdom da svrgnu novog cara Teodosija III. Oko dvadeset godina (695. do 716. ) Vizantija je promenila sedam careva. To je bilo razdoblje meteža.

    Opsada Carigrada

    Lav Isavrijanac je 25. marta 717. ušao sa vojskom u Carigrad i prislio je cara Teodosija III da abdicira. Lav Isavrijanac je tada postao car kao Lav III. Te iste godine kada se domogao trona Arapi su započeli opsadu Carigrada u avgustu 717. Arapi su iskoristili period građanskog rata u Vizantiji pa su poslali 80.000 vojnika i veliku flotu na Carigrad.Arape je predvodio vojskovođa Maslama, rođak kalifa Sulajman ibn Abd al Malik.

    Pažljivim pripremama i tvrdoglavom obranom Lav je izmorio napadače. Značajan faktor koji je doprineo pobedi Vizantiju je bila grčka vatra. Osim toga i bugarska pojačanja su stigla na vreme. U to doba Lav je bio u savezništvu sa Bugarima, ali hroničar Teofan Ispovednik, autor sa početka 9. veka koji je naš najznačajniji izvor, nije bio siguran da li je to bilo pod Tervelom ili njegovim naslednikom Kormesijem. Arapi nisu mogli da nastave opsadu, jer nisu imali uspeha ni pre bugarskih napada. Opsadu su prekinuli avgusta 718. nakon punih 12 meseci. Tokom opsade je kalif Sulajman je preminuo i nasledio ga je Omar II koji nije želeo da obnovi opsadu..

    Administracija

    Pošto je očuvao carstvo car Lav Isavrijanac se posvetio reformisanju dotrajale državne administracije. Godine anarhije su učinile svoje i adminstraciju je potonula u dizorganizaciju. Tokom 718. ugušio je pobunu na Siciliji, a 719. ugušio je pobunu svrgnutoga cara Anastasija II. Granice carstva osigurava pozivajući Slovene da nasele opustele oblasti carstva. Osim toga reformisao je i ojačao vojsku, tako da je sledeće arapske invazije lako odbio. Arapske pohode 726. i 739. predvodio je Hišam ibn Abd al Malik. Međutim Arapi su bili teško poraže, posebno kod Akroinonu 740. Sklopio je i savezništva sa Hazarima i Gruzijcima.

    Izmenio je sistem oporezivanja tako što je ukinuo praksu plaćanja poreza unapred koji se oslanjao na prebogate zakupce poreza. Zavisni seljaci su uzdignuti na nivo slobodnih zakupnika sitnih zemljišnih poseda. Takođe, Lav je reformisao pomorsko i porodično pravo. Te mere je objavio 740. u zakoniku poznatom kao Ekloga. Deo plemstva i visoki krugovi unutar crkve su se opirali tim merama. Sproveo je i manju reorganizaciju tema, tako da je u regionu Egejskog mora stvorio nove teme.

    Ikonoborstvo

    Započeo je i seriju zakonodavnih reformi o religioznim pitanjima, posebno o ikonoborstvu. Najpre je navodno uspeo 722. da jednim dekretom prisili Jevreje i montaniste da se pokrste. Posle toga izdaje seriju edikata protiv poštovanja ikona (726-729), slika i drugih predstava sa predstavama Hrista, Bogorodice i drugih svetaca i biblijskih ličnosti. Kao neobrazovan ratnik, Lav je poštovanje ikona smatrao za kršenje Božije zapovesti protiv idolopoklonstva. Zbog toga je Lav Isavrijanac dobio podršku dvora i dela crkve. Međutim većina teologa i svi monasi su se tome suprostavljali. U zapadnim delovima carstva ljudi jednostavno nisu hteli da poštuju tu novu uredbu. Izbila je pobuna u Grčkoj, upravo zbog uvođenja ikonoboračke politike, ali je carska flota je 727. ugušila pobunu. Carigradski patrijarh German I je dao ostavku na mesto patrijarha, jer nije hteo da potpiše carski dekret. Car Lav III ga je zamenio patrijarhom Anastasijem, koji je bio carev istomišljenik. Na taj način je ugušio opoziciju u samoj vizantijskoj prestonici Carigradu.

    Sukob sa papama

    Pape Grgur II i Grgur III nisu se obazirali na carevu zapovest o ikonama. Oni su na koncilu u Rimu 730. i 732. osudili ikonoborce i carevu politiku. Pošto su pape stale na stranu carevih protivnika, Lav je 732. odlučio da od papske jurisdikcije izuzme Siciliju, južnu Italiju i čitavo zapadno područje Balkana (nekadašnji Ilirik) sa Solunom, dotadašnjom rezidencijom papskog vikara. Car je to područje stavio pod kontrolu carigradskog patrijarha čime je otpočeo još jedan crkveni raskol između Rima i Konstantinopolja.

    Pobuna u Ravenskom egzarhatu je izbila još 727. Car je poslao snažnu flotu koja je postradala u oluji, tako da je Ravenski egzarhat praktično postao nezavisan od carskih vlasti u Konstantinopolju. U južnoj Italiji podanici su odbijali da slede carske verske edikte.

    Odluka o stavljanju Ilirika pod jurisdikciju carigradskog patrijarha imala je veliki dugodosežan značaj. Romanski uticaji su do 7. veka bili veoma jaki u tim područjima. Do te odluke cara Lava zapadni uticaj je bio jak čak i u Solunu i Korintu, jer su te oblasti bile pod jurisdikcijom rimskog pape. Posle te odluke uticaj Rima se zadržava samo uz primorje, a Južni Sloveni dolaze jednim delom pod jurisdikciju pape, a jednim delom pod jurisdikciju carigradskog patrijarha.

  13. #13

    Odgovor: Vizantija

    Konstantin VII Porfirogenit
    Iz Vikipedije, slobodne enciklopedije

    Konstantin VII Porfirogenit (grčki:Κωνσταντίνος Ζ΄ Πορφυρογέννητος) (17/18. maj 905 — 9. novembar 959). Vizantijski car (913-959) i istoričar. Autor je četiri istorijska djela: Spis o narodima, Spis o ceremonijama, Spis o temama i Život Vasilijev.

    Vizantijski car Konstantin VII Porfirogenit je rođen u Carigradu. kao jedini sin cara Lava VI Mudrog iz njegovog odnosa sa Zojom Korbonopsinom. Do svoje 10. godine stajao je pod regenstvom patrijarha Nikole Mistika, svoje majke i Romana Lakapina. Vladao je samostalno od 954. godine do svoje smrti 959. godine.

    Njegova vladavina je sa političkog aspekta beznačajna, ali zato njegova naučno literarna delatnost zauzima jedno od najistaknutijih mesta i u vizantiskoj kulturnoj istoriji. Konstantin je imao smisla i ljubavi za nauku i umetnost. Car je oko sebe okupio grupu sposobnih i obrazovanih saradnika koji su mu pomagali na spremanju materijala, a sudelovali su i u pisanju, tako je teško odvojiti šta je pisao sam car a šta saradnici. Karakter dela ovog kruga je kompilatorski ali baš u tome je njihova vrednost jer donose vesti starijih izgubljenih izvora.


    Konstantin Porfirogenit i Roman II na vizantijskom zlatniku (945 - 959)

    Konstantinova dela su bogata informacijama. Najznačajnije njegovo delo je „De administrando imperio“ (O upravljanju carstvom) koje ima didaktički karakter i namenjen je carevom sinu, kasnijem caru Romanu II. U tom delu, Konstantin Porfirogenit daje podatke o zemljama i narodima sa kojima je Vizantija dolazila u dodir, među njima i Slovenima. Delo je naročito značajno za proučavanje istorije srpskog naroda, jer Porfirogenit piše o dolasku Srba na Balkan u 7. veku naše ere.

    Delo mu je nastalo 948-952. godine. Još ranije od ovog Konstantinovog dela nastalo je njegovo delo „De thematibus“ (O temama) koji je napisao oko 934. Taj spis opisuje vizantijske upravne jedinice-teme u Konstantinovo vreme, ali delo se više odnosi na stanje u 5. i 6. veku. Treće, ujedno i najopširnije delo cara-pisca nosi naziv „De ceremonius aulae Bizantinae“ (O ceremonijama vizantijskog dvora). Ono je nastalo posle 952. godine i donosi opis vizantijskih obreda na dvorovima i vizantijskim ceremonijama.

    Poslednje istorijsko delo cara Konstantina Porfirogenita je bila biografija njegovog dede, Vasilija I Makedonca, jednog od najmoćnijih vizantijskih careva u 9. veku.

  14. #14

    Odgovor: Vizantija

    Vasilije II Bugaroubica
    Iz Vikipedije, slobodne enciklopedije


    Vasilije II Bugaroubica, replikacija iz 11. veka


    Vizantija na kraju Vasilijeve vladavine

    Vasilije II Bugaroubica ili Vasilije II Makedonac je bio vizantijski vladar od 976. do 1025. godine.

    Tokom njegove vladavine brojna slovenska plemena u Makedoniji su digla ustanak protiv Vizantije 976. godine. Pod njihovim vođom Samuilom osnovana je velika južnoslovenska država. Poslije 40 godina ratova, Car Vasilije II pobjeđuje Samuila na Bjelasici 1014. godine, dok 1018. (dok su još trajali nemiri poslije smrti Samuila) osvaja konačno njegovo carstvo.

    U toku vladavine Vasilija II , trgovačke veze iumeđu Vizantije sa paganskom Rusijom su postale vrlo žive. Da bi Rusiju podvrgao vizantijskom uticaju, vjenčao je svoju sestru za za ruskog kneza Vladimira. Poslije tog čina knez Vladimir i cijeli ruski narod je primio hrišćanstvo od vizantijskih sveštenika 988. godine.

    Vasilije II je u krvi ugušio brojne ustanke i građanske ratove koji su bili na teritoriji Vizantije i stao je na put jačanju vlasti feudalaca. Ohridsku episkopiju je uzdigao na stepen arhiepiskopije i bila je potčinjena lično njemu.

    Kad je umro, ostavio je ogromnu državu od Jadranskog mora i Dunava do Eufrata, uključujući i Kijevsku kneževinu, koja je bila u interesnoj sferi Vizantije.

  15. #15

    Odgovor: Vizantija

    Velika šizma
    Iz Vikipedije, slobodne enciklopedije

    Velika šizma ili veliki raskol (gr. σχισμα, lat. schisma - raskol, odvajanje, cepanje, deljenje, šizma) je stanje kanonskog odvajanja i prekida liturgijske zajednice između Rimskog i Carigradskog patrijaršijskog prestola izazvano bulom isključenja koju je kardinal Humbert, u ime pape Lava IX (umrlog tri meseca ranije), položio 16. jula 1054. godine na presto Svete Sofije protiv patrijarha Mihaila Kerularija. Vaseljenski patrijarh je zbog toga isključio papsku delegaciju prisutnu u Carigradu. Ovim činom Rimska patrijaršija i njeni sledbenici otpadaju od jedne, svete i saborne Pravoslavne (Ortodoksne, Pravoverne) Crkve Hristove.

    Tumačenja raskola

    Postoje mnogobrojna tumačenja i analize sadržaja i dimenzije raskola. Iv Kongar (Ynes Congar , "Note sur le schisme oriental" , u tomu 1054-1954. L'Eglise et les Eglises, I, str. 92-95) vidi raskol kao dugi proces uzajamnog "udaljavanja" ("estrangement") Inače, danas se bolje shvata da 1054. jeste samo jedna epizoda u tom procesu "udaljavanja" između Zapada i Istoka. Ovaj proces je pokrenut i ubrzan ne samo bogoslovskim ili crkvenim nego i političkim i kulturnim događajima.

    Prednapetosti pre raskola

    Pravom odvajanju prethode i slede brojna dela i rasprave u momentima napetosti, od kojih pominjemo: Četvrti Vaseljenski Sabor (451), na Petnaestoj sednici (kanon 28 ), priznaje patrijarhu Carigrada, "drugoga Rima", iste povlastice kao i prestolu Rima. Na poslednjoj sednici papski izaslanici protestuju protiv Istočnih episkopa. Papa nije potpisao taj kanon, te tako rivalstvo između "dva Rima" postaje javno i službeno. Dva "režima" crkvene uprave - monarhija papstva na Zapadu i kolegijalna sabornost na Istoku -počinju postepeno da se uobličuju u različne sisteme i da se otada sučeljavaju (v. X. Alivizatos, "Les deux regimes dans l'Eglise unie avant le Schisme ", u tomu 1054-1954. L'eglise et les Eglisses , P, str. 106-116).
    Pomesni sabor u Toledu (598 ) prihvata unošenje dodatka "Filiokve" u nikejski Simvol vere, i pored toga što je papa Lav III protiv umetka da bi se poštovalo učenje Vaseljenskih Sabora. Na početku značaj tog menjanja nije primećen, ali ono će potom postati jedan od teoloških razdora između Zapada i Istoka.
    Papski centralizam, koji je formulisao papa Nikola I (858-867) - koji 853. ne priznaje svetog Fotija (820-897) kao patrijarha - do krajnjeg oblika dovode pape Grigorije VII - Hildebrand (1073-1085), Inoćentije III i Jovan XXII (1316-1334). Zaista, isključenje sv. Fotija, jednog od najvećih erudita onoga vremena, najbolje pokazuje zahteve i ciljeve papa. Na osnovu pisama Nikole I, potonji kanonisti izradiće papski "Dictatus"; objavljen za vreme Grigorija VII (1073-1085), taj spis proklamuje supremaciju papstva nad Saborima i nad ovosvetskom vlasti.
    Takozvana "fotijevska kriza" ili "Fotijev raskol" (867-879) izazvan prodorom katoličkih misionara u Bugarsku, koja je potpadala pod Carigrad. Sveti patrijarh Fotije (820-897) protivi se latiniziranju Bugarske i reaguje u okružnici upućenoj Istočnim patrijarsima (867) u kojoj navodi spisak pravoslavnih primedbi protiv Rimske Crkve. Za sv. Fotija "Filiokve" nije prosta nesaborna izmena Simvola koji ima vaseljenski karakter, nego doktrinarna inovacija koja dotiče Trojični dogmat.

    Stvarni raskol počinje odlukama Carigradskog sabora 869. godine, koji osuđuje sv. Fotija. Sam sv. Fotije saziva Sabor u Carigradu 867. godine, koji zbacuje papu i osuđuje Rimsku Crkvu. Istina, Carigradski Sabor 879-880. godine, na kojem učestvuju i legati pape Jovana VIII, priznaje sv. Fotija za patrijarha, osuđuje "Filiokve" (sv. Fotije je zbacio papu Nikolu I koji podržavaše dodatak "Filiokve", koji su uneli nemački katolički misionari u Bugarskoj), priznaje jednakost Carigrada sa Rimom, pri čemu Rim ima πρεσβεια.
    Godine 1052. patrijarh Mihailo Kerularije zatvara latinske hramove u Carigradu zbog toga što su upotrebljavali beskvasni hleb čija materija nije valjana za Evharistiju. Godine 1053, na poziv cara Konstantina Monomaha (1042-1054), papski izaslanici dolaze u Carigrad, no patrijarh Kerularije odbija da ih primi. U toj situaciji vođa delegacije, kardinal Humbert - koga je papa opunomoćio da odgovori Lavu, episkopu ohridskom, koji beše pripremio spisak latinskih pogrešaka i novotarija - polaže na presto crkve Svete Sofije "presudu isključenja" patrijarha. Sa svoje strane, Mihailo Kerularije osuđuje postupak kardinala...

    Događaji nakon raskola

    Četvrti krstaški rat (1202-1204), koji je, između ostaloga, hteo da Istočne patrijarhe i episkope zameni zapadnim titularnim, ogromno je doprineo jačanju Istočne antipatije prema Latinima. Skrnavljenjem pravoslavnih crkava u toku krstaškog pohoda i ustoličenjem latinskog patrijarha u Carigradu 1204. godine, stanje raskola praktično je zapečaćeno. Papa Inoćentije III, koji sebe nazivaše "Hristovim zamenikom", nije učinio ništa da spreči latinske osvajače da ne čine takva sramna dela prema sedištu Istočne Crkve.
    Posle oslobađanja Carigrada od vlasti Latina (1204-1261), vizantijski carevi želeli su sa političkih razloga pomirenje sa Rimskom Crkvom.

    Lionska unija

    Car Mihailo VIII Paleolog godine, složio se da se sazove "Sabor sjedinjenja" Grka i Latina. Sazvan 4. maja 1274. godine od pape Grigorija H (1271-1276), Sabor u Lionu (Šesti opšti sabor održan na Zapadu ili Drugi lionski) dobio je ugled po nekim velikim rimokatoličkim teolozima - Albertu Velikom, Tomi Akvinskom i Bonaventuri - koji zaista formiraju "vrhunac teološke srednjovekovne kulture" (papa Pavle VI). Grčki delegati, prvi put na jednom Saboru na Zapadu, prihvatili su dogmatski dekret "Fideli", kojije potvrdio da Sveti Duh ishodi od Oca i od Sina kao iz jednog načela, a ne kao iz dva različita načela. Iako je Mihailo Paleolog (+1282) ratifikovao Lionski Sabor, a patrijarh Jovan XI (1275-1282) prihvatio pomirenje, Grčka Crkva nije prihvatila uniju sa Latinima. Štaviše, Car nije primio obećanu pomoć od Sabora. Naprotiv, njegova unionistička religiozna politika podgrejala je antilatinski pokret koji je poveo njegov naslednik Andronik II (1282-1328 ).

    Florentinska unija

    I pored neuspeha Lionskog Sabora, vizantijski carevi i dalje forsiraju uniju sa političkih razloga. Inače, unionistički sabori i unija kao metod pomirenja i uslov sjedinjenja, pospešili su netrpeljivost između Istoka i Zapada. Stoga se predlaže novi Sabor sjedinjenja, koji je sazvao papa Evgen IV (1431-1447), prvo u Bazelu a zatim je u januaru 1438. prenet u Feraru. Na Saboru učestvuje vaseljenski patrijarh Josif, predstavnici Istočnih patrijarhata i Istočnih Crkava, kao i car Jovan VIII (1422-1448 ), koji se nadao da će dobiti pomoć od Latina za krstaški pohod protiv Turaka. U januaru 1439. Sabor se premešta u Florencu. "Filiokve" je izrodilo oštru polemiku između pravoslavnog episkopa Marka Efeskog i latinskih teologa (Jovana od Montenera i Jovana Torkvemade), kojima se pridružio i Visarion Nikejski. Šestoga jula 1439. potpisan je dekret o uniji ,,Laententur caeli", u kome Grci prihvataju (1258-1282), koji zauzima Carigrad 1261. "Filiokve", purgatorijum, Evharistiju sa beskvasnim hlebom i duhovni primat rimskog episkopa. U novembru 1439. godine potpisan je drugi dekret o uniji sa predstavnicima Jermenske Crkve. (Zaredom, Koptska Crkva 1442, Sirijska Crkva 1445. i Haldejska Crkva 1445. prisiljene su da zaključe uniju sa Rimom.) Unija zaključena u Ferari bila je kratkog daha. Sveti Marko Efeski organizuje u Carigradu veliki protestni pokret protiv onih koji su potpisali uniju. "Unijati" su bili isterani i iz drugih pravoslavnih zemalja. Genadije Sholarije, prvi patrijarh posle pada Carigrada, uspeva da sazove Sabor 1484. godine koji je odbacio uniju u Ferari.

    Isihastički sporovi

    Grčko-latinske polemike (XI-XV vek), započete raspravom o "Filiokve", kulminiraju u sporu oko palamovske doktrine o nestvorenoj prirodi blagodati (v. plllmizlm). Reakcije sholastičkih latinskih teologa prema palamizmu jasno su pokazale da je odvojenost između Zapada i Istoka dosegla veoma ozbiljan dogmatski nivo. Nije reč samo o promeni saborne vlasti primatskom vlašću, niti pak o prihvatanju nekih predanja Istoku nepoznatih, nego je problem u doktrinarnom razvoju unutar Zapadne Crkve koji hrišćane ne sjedinjuje već ih razbija. Uostalom, novi katolički dogmati sa kraja XIX veka potvrđuju tu istinu.

    Tumačenja raskola, novi pokušaji unijaćenja i prozelitstva, a osobito dogmati iz druge polovine XIX veka koji su potvrdili isključivu vlast papstva, nesumnjivo su doprineli određivanju Katolicizma kao jednog konfesionalnog sistema koji Pravoslavlje "ne prihvata". Više papa forsiraju unijatstvo (kojem već podlegoše pravoslavni u Ukrajini 1595. i Transilvaniji 1700): Pije IX u encikliki "Litterae ad Orientales" (1848 ), Lav XIII u "Praeclara Gratulationis" (1894), Pije XI u "Rerum Orientalis" (1928 ) i "Lux veritas" (1931). U decembru 1854. god. Pije IX, onaj koji će 1864. objaviti "Syllabus", proglašava, bez konsultacije ma kog sabora, "Bulu Ineffabilis", dogmat o neporočnom začeću Djeve Marije. Isti papa saziva Prvi Vatikanski Koncil (1869-1870) koji je doneo dogmat o univerzalnoj jurisdikciji i nepogrešivoj vlasti pape, i pored svih protestnih pokreta koji su se organizovali unutar i van Koncila. Novi dogmat, zasnovan na načelu "razvoja" doktrine, nikad nije prihvatila Pravoslavna crkva, osobito zbog njegovih posledica po patrističku eklisiologiju.
    Godine 1894. papa Lav XIII ponovo se vraća na unijatstvo i ponavlja apel za povratak apostolskom rimskom prestolu, dok u novembru 1950. papa Pije XII proklamuje dogmat telesnog vaznesenja na nebo Djeve Marije ( u Apostolskoj konstituciji ,,Munificentissimus").

    Drugi Vatikanski Koncil (okt. 1962 - dec. 1965) usvaja 21. novembra 1964. godine dogmatsku konstituciju o Crkvi, "Lumen Gentium ", gde se ponavlja doktrina Prvog Vatikanskog Koncila, formulisana u "Pastor aeternus", o suprematiji rimskog pontifeksa, Petrovog naslednika, vidljive glave cele Crkve (br. 18 i 25), kao i dekret o ekumenizmu, "Unitatis Redintegratio", u kojem se izjavljuje da je jedina prava Crkva Rimokatolička Crkva, dok se druge Crkve i crkvene zajednice odvojene od apostolskog rimskog prestola stavljaju na razne sporedne koncentrične krugove.
    U januaru 1964. papa Pavle VI posećuje Jerusalim, gde se susreće sa Vaseljenskim patrijarhom Atinagorom I. U jesen iste godine, Svepravoslavna konferencija na Rodosu odlučuje da se započnu pripreme za otvaranje teološkog dijaloga "na ravnoj nozi" sa Rimskom Crkvom.

    U predvečerje završetka Drugog Vatikanskog Koncila, 7. decembra 1965. godine, papa Pavle VI, u katedrali Svetoga Petra u Rimu, a patrijarh Atinagora u Patrijaršijskoj katedrali u Istanbulu, dižu u isto vreme anatemu koja je između dve Crkve trajala devet vekova. Dva poglavara Crkava ipak su svesni da "ovaj gest pravde i uzajamnog oproštaja nije dovoljan da bi se stavio konac razlikama, novijim i starijim, između Rimokatoličke i Pravoslavne crkve". Praktično, razdeljenost još postoji.

Strana 1 od 2 12 PoslednjaPoslednja

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •