Dokad su Vas roditelji držali u uvjerenju (ako uopće i jesu) da ta bića postoje? Kada ste prestali vjerovati u njih i zašto?
Ja se sjećam jednog događaja...
Ne trebam Vam reći da su mi ti dani kada bi dolazio zeko, zubić vila, krampus ili tko već bili najomiljeniji i zahvalna sam roditeljima što su mi omogućili to vjerovanje. Što djetetu treba više osim mašte i igre?
Uglavnom, bio je prosinac/decembar i dolazio je tu noć Sv. Nikola ili Krampus. Nekako ja nisam mogla spavati. Čizmica se sjajila na prozoru a meni nikako san na oči nije išao. I prolazilo je vrijeme, ja sam bila u iščekivanju kadli sam začula otvaranje vrata i tiho šuljanje... Zatvorila sam oči odmah u strahu. Pokušala sam biti što tiša i mirnija. Mislim da mi je uspjevalo. U jednom momentu, otvorila sam jedno oko i ugledala maminu pozadinu te njezine ruke kako uzimaju čizmicu i stavljaju nešto u nju. Shvatila sam bila odmah o čemu se radi. Ajme... Uhvatila sam ju na djelu! Osjećala sam se kao da sam ja sama uradila neku nepodopštinu. Zatvorila sam bila oči jer sam vidjela da je mama završila svoju misiju. Hm, kao da je bila naslutila nešto, prihajala/koraknula je bila k meni i ispitivački mi je tutnula prst ispred nosa. Ali nije mama rodila neinteligentno dijete Vjerujem da bi većina klinaca u tom momentu prestala disati. Da, većina ali ne i ja. Fino sam odglumila da spavam sa velikim i pravilnim uzdisajima i izdisajima. I, nadmudrila sam mamu tako bila pa je ona otišla van iz sobe.
Ali ta vizija nje kako se šulja i glumi Sv. Nikolu.. To nije otišlo van moje glave. Od tada sam prestala vjerovati u ta mitska bića.
Ali, hvala roditeljima što su podržavali što su duže mogli vjerovanja u njih. I ja se trudim nastavit tu tradiciju sa svojom kćerkom.