Sinoć, nešto posle 22.00 sata, krenuo sam, kao i svakog petka, na druženje sa prijateljima. Dok sam u mračnom hodniku zgrade u kojoj stanujem palio cigaretu, učinilo mi se da se na dnu prvog dela stepenica ka nižem, prvom, spratu, nalazi nečije telo u ležećem i na prvi pogled beživotnom položaju. Iskreno, uplašio sam i prišao. Razaznao sam da se radi o nekoj meni nepoznatoj devojci. Pozvonio sam na prva vrata i zajedno sa komšijom opet prišao do nepoznate devojke. Pozvali smo je i ona se probudila....
Rekla je da iz Novog Bečeja i da je krenula stopom za Zrenjanin, ali da je uspela samo da stigne do našeg mesta i da je, pošto je jako iscrpljena, odlučila da negde prenoći. Zamolila nas je da je ne teramo napolje, jer nije kriminalac i da joj samo treba da što lakše dočeka jutro pošto ide dalje.
- Gde dalje?- Upitao sam.
- U Zrenjanin, rekla sam vam, a onda ne znam gde ću, pošto u Novi Bečej ne mogu, jer su me moji roditelji odbacili...
Taj zadnji deo rečenice ..jer su me moji roditelji odbacili... nas je sve (u međuvremenu su se iskupili svi sa prvog sprata, čak i deca) porazio. Jedan komšija, penzioner koji živi samo sa svojom suprugom, takođe penzionerkom, je odmah izvadio mobilni, nazvao hotel i rezervisao sobu. Zatim ju je odvezao da prespava...
Međutim, ja i dalje razmišljam o devojci iz Novog Bečeja i pitam se gde će noćas prespavati, gde okupati, šta jesti, gde će bre da živi. Ide zima. A najviše se pitam šta to može da se desi u nečijem mladom životu pa da ga roditelji odbace od sebe i kakvi li su to roditelji....
Da li uopšte postoji nešto što ako dete učini ono treba da bude odbačeno od svojih roditelja?