Sve sam mu oprostila, i prevaru, i uvrede, i ružne riječi, ali ne mogu i neću to što je pocjepao sve naše slike...a posebno jednu koja je imala svoju priču...
Sve sam mu oprostila, i prevaru, i uvrede, i ružne riječi, ali ne mogu i neću to što je pocjepao sve naše slike...a posebno jednu koja je imala svoju priču...
I'm floating on air..
Imam sreće da sam rođenjem, za najbolju drugaricu dobila čarobnicu.. dobru vilu..
moju majku.
Uvek je znala sve moje "rane" i moje "tajne" ... i lepe i ružne i vesele i tužne i tamne i sjajne... i bajne.
I, mnogo toga bi ja i pozaboravljala, pogubila, pobacala.. ko zna šta bi sve ja sa tim svojim "uspomenama" uradila ,
da nemam nju...
i da ona nema svoj dnevnik, svoje pretince, svoje fijokice, svoje sveščice,
i svoje kutijce.
U kojima su sva naša četri života uredno složena. Svi.. i sve na okupu.
Kada uspem da ugrabim vremena, ili kada u svoj svojoj vetropirastoj brzini poželim da se na nekom od tih izvora napijem,
ili samo na tren zavirim, ili je zamolim da me pusti da zaronim u dubine tog mog.. zapravo našeg ... a ustvari NJENOG SVETA.
Od svih tih brižno čuvanih, zabeleženih i obeleženih tragova-detalja: ceduljica, pisama, papirića, odeće.. slika..
kao čudom... kao prebačena vremeplovom.. uvek uspevam da se podsetim i osetim BAŠ TO - što sam znala, imala ili osećala.
Tada.
I baš svako koga više nema - postaje "živ"
i sve što više nikada ne bi videla, opet vidim
i sve što više nemam, opet imam.. i opet "držim".. "u rukama"
i baš svega, do najsitnijih detalja koje bi po inerciji, vremenom, sigurno zaboravila... ja se uvek iznova setim.
Svega ... i gde sam se smejala i gde se uopšte nisam smejala.
Sa setom doduše, često i kroz suze... ali se uvek UVEK smešim.
THE PAST IS HISTORY, THE FUTURE IS MISTERY,TODAY IS A GIFT... THATs WHY ITs CALLED " PRESENT "
Posle ne malo godina, i raznih lepih dogadjaja koji su "ispraceni" fotografisanjem jel.., putovanja....ma svasta sto moze u tolike godine da stane i bude ovekoveceno na fotografijama......nisam bacila niti na bilo koji drugi nacin unistila nijednu zajednicku sliku, time bih napravila "crnu rupu" i urusila sve ono sto je bilo lepo u mom zivotu svih tih godina! To je deo mog zivota, ne malo godina....cuvacu za uvek te fotografije! Naravno da sam pojedine, one bas "srceparajuce" sklonila sa polica i albuma, ....iskreno vecinu sam slozila u jednu lepu kutiju sa "naslovom" svih proslih godina, a fotografije gde je deta sa nama, ...u albumu su koji retko listam....Ali on treba, i zelim da mu slike i njegovo detinjstvo, sve te godine nas u troje, bude uvek dostupno....Ima toliko lepog na slikama, toliko iskrenog i za secanje...on ima, moj sin!
Mnoge mrzimo bez ikakvih razloga, a da ih zavolimo, tražimo čvrste razloge!
Au....ne znam da li ja uopste treba da pisem u ovoj temi......naime slike koje imam sve cuvam......moja prva prava ljubav je moj muz......tako da su mi te slike najmilije, najlepse....naravno tu su i slike moje cere.....gomila....toma......uh koliko ih je samo moguce sakupiti za 20 god.....iskreno i da je obrnuto da moja prica nije srecna....nikad ne bi bacila ili iscepala slike....to je isto kao kad bi bacila jedan deo sebe.....uspomene.....to je ono sto imamo...i sto ostaje za nama......mozda gresim....ali one su samo moje.....i ljubomorno ih cuvam.............
ne samo slike ... čuvam i sva pisma koja sam dobio
"...polja su cvetna, šume su zelene, ali su najlepše bele pelene..."
Slike ne cepam...ali u digitalnom obliku obrišem. Inače...svojih slika imam jako malo jer nikada nisam voleo da se nešto "slikujem".
Tako da su te slike većinom slike mog sina .
Lav je možda kralj životinja ali nikada vuka nećeš videti da igra u cirkusu .
Slike moje najveće ljubavi, čuvam, naravno, zbog dece i zbog sebe.
Sve češće ih gledam i smešim se. To je moj život, to je ono čemu sam pripadala i u čemu sam se najbolje osećala.
Slike uglavnom bude neke uspomene u meni, koje sam davno sakrila u najzabaceniji kutak.
I svaki put kad bi ih pogledala, ponovo sam prozivljavala,sve ono sto vec odavno pripada proslosti.
Ne cuvam ih, ne vise.
Jer ne zelim da ma podsecaju, na nesto sto je bilo i sto vise nece biti.
A čemu ondaK slikanje?!
Ni jedan momenat nije ponovljiv.
Ništa ne bacam.
Može se desiti samo da izgubim.
Jer sve sam to ja.
I te slike na kojima se smejem i nelagoda, bol, seta, tuga koju stvaraju na mom licu i u duši kad na njih "naletim".
Cepanjem fotografije ne može se izbrisati sećanje.
Volim prijateljski da karam, bez obaveze da mi se uzvrati. © Maski
nemam ama nijednu jedinu fotografiju s mojim bivšim ljubavima...ne znam iz kog razloga -jednostavno se ni sa jednim nijesam 'slikav'la' ..ali još uvijek čuvam smsove od njega u starom telefonu, koji sam fiknula neđe iza ormara i čini mi se kad bih tamo zavirila momentalno bih astmu navukla..čak ni ne čistim taj dio-..a pojma nemam zašto ne bačim taj tel...ili očistim 'snijeg'...
'Ako vam se neka ptica posere na glavu, obrišite se diskretno i pravite se ludi, kao i uvek kad su vas posrali.' - čika Dušan Radović
Ne bacam ništa što predstavlja deo moje prošlosti,...moje je, pa šta.
Bilo je uspona i padova, lepih i ružnih dogadjaja, al na fotografijama su po pravilu zabeleženi srećni trenutci, zadovoljni osmesi. Ne sramotim se svog života ni u jednom trenutku, čak sam vrlo ponosan na njega, pa sam se i trudio da zabeležim neke meni važne dogadjaje. Imam skoro sve sačuvane fotografije; prve prave ljubavi, mnogih ljubavi kasnije, zamalo uspelog braka,...ima tu lepih osmeha. Ne odričem se ničeg iz mog života, ma koliko nešto bilo i teško. Nemam za sad neku preku potrebu da pregledam stare fotke,...skupljam ih na jedno mesto,...pa ko zna, jednom će mi biti interesantno da se vratim i podsetim, na meni značajna lica.
Za sada, trudim se da gledam u napred i možda zabeležim još po neki srećan i zadovoljan osmeh !
Meni je strogo zabranjeno da stavljam te u pesmu...
Bane Krstić
Sve te slike sam stavila u poseban fajl i dala mu ime "Zaboravljeno"....
Sinoć je valjda bilo jedno od"onih" večeri kada se prekopavaju fajlovi sa starom muzikom, e- mailovi koji se otvaraju u posebnim trenucima, folderi sa slikama "džast in kejs of imrdžnsi"... Da bacim, da zaboravim, ostala bih bez dela sebe...
nije dotakla ništa što bi moglo da boli
njene ruke su bele kao led
njene misli su čiste, ona misli da voli,ona veruje, veruje
Ima jedna kutija, spava u dnu ormana. Kad zatvorim oči i zamislim da je otvaram, znam da miriše na indijske štapiće. U njoj su omoti od čokolade koju sam najviše volela, poneki presovan cvet koji sam sačuvala, šarene ulaznice za mesta koja davno ne postoje i još svašta nešto. Ima i slika. Svega nekoliko. E, ta kutija služi da se setim kako sam mogla voleti. Služi da me seti kako je vreme kratko i da se ne trebamo trošiti na marginalne ljude i stvari. Isto tako, tu je da me podseti kako treba da se smejem kad sam srećna. Da ja to mogu i umem.
A slike same? Bacanje ne podrazumeva zaboravljanje. Radili smo to što smo radili, bili kakvi smo bili. A slike, makar one u našem sećanju, služe da nas podsete da ne ponavljamo iste greške.
Ili možda baš da ponavljamo.
Isn't it funny how day by day, nothing changes, but when you look back, everything is different?
C. S. Lewis
Sve slike ,ajd nešto malo se nalazi po nekim fasciklama ali većina je lepo smeštena u albume.Pa šta da radim onda bili albumi pa se birali naj naj
E sada kompjuter pa mi deca samo dobace cd.pa se bako snalazi.I snalazim se smestim po imenima u fail.
A kada neko pita za sliku unučadi šta da kažem kako da ih pokažem slatkiše moje plavooke.Nemogu reći ajd dođite kod mene pa ću vam pokazati sve mi je u kompjuteru.
E baš su bila lepa ona naša vremena kada smo se slikali i mogli svima da pokažemo slike.Šta velite,šta je bolje
Uskoro ni o meni ni o tebi niko neće pričati niti znati,neki drugi ljudi živet će ovde...mi nećemo nikome nedostajati