Ne malo puta sam cula da je covek dosao do zadnje granice ocaja i digao ruku na sebe.
Isto tako sam se naslusala prica, da ljudi dosavsi na samu ivicu ocaja ne vide izlaz.

Da li vam se nekad desilo da ste bili toliko ocajni i da svi saveti i realnost prolaze pored vas?
Da li vam se nekad desilo da u trenucima ocaja ne vidite nikakav izlaz, ne ocekujete nikakvo cudo, da su vam osecanja umrtvljena, hodate kao zombi i ne mozete dalje?

Sta doprinosi ljudskoj psihi da padne u takvo stanje i kako da savlada taj ocaj, koji razara psihu?