Na ovo pitanje me je podstaknuo današnji susret sa jednom prijateljicom iz studentskih dana. Tada smo se družile svakodnevo, izlazile, učile i bila sam čest gost u njenoj kući. Imala je godinu dana mlađu sestru.
U moru pitanja, šta radi, kako je, dotakla sam se i njene sestre...na šta je ona promenula izraz lica i odmahnula rukom...

-Ne pitaj. Udala se (tu u obližnje mesto) i sasvim se promenila. Ne druži se ni sa kim sem sa njegovom familijom, dolazi samo na rođendane i slave, retko nas obilazi... Uglavnom mama zove telefonom, a ona kaže da je sve ok. Tata je bolestan za njom...

Nisam znala šta da joj kažem...

Misli su mi se vrzmale po glavi - koliko smo mi u stvari spremne da se menjamo zarad muškarca? Pri tome ne mislim na isključivo fizički izgled (mada ima i takvih priča) nego neke naše navike i interesovanja da promenimo zarad partnera?
Da li zaista partner nas zavoli onakve kakve smo ili očekuje da ćemo vremenom prestati da radimo one stvari koje se njemu ne sviđaju - prestanemo da pušimo, da se viđamo sa nekom prijateljicom koja se njemu ne sviđa i dr.?

Koliko ste spremne da se menjate zbog partnera?