Sveta Petka
Prikaz rezultata 1 do 9 od ukupno 9

Tema: Sveta Petka

  1. #1

    Sveta Petka

    Света Петка






    Света Петка или Параскева (грч. Παρασκευή - петак) је била хришћанска подвижница из 11. века.
    Родила се у граду Епивату (Пиват - на турском Бојадис), који се налазише између Силимврије и Цариграда у Тракији половином десетог столећа. Она беше српског порекла, из имућне и веома побожне породице. Имала је брата, који се звао Јевтимије, и који се замонашио веома млад, а касније би изабран за епископа Мадитског (989-996).
    Још као девојчица, док је са мајком одлазила у цркву и чула речи Божанског Јеванђеља: "Ко хоће за мном да иде, нека се одрече себе и узме крст свој, и за мном да иде" (Мк. 8,34), она свим срцем припаде Господу и када одрасте придружи се плејади благочестивих угодника Божијих. Након смрти својих родитеља, жељна подвижничког живота она напусти родитељски дом и оде у Цариград, а затим се запути у пустињу Јорданску, живећи строгим отшеличким животом, где се Христа ради подвизавала све до старости своје. У доба позне старости послуша глас Анђела Божијег, остави пустињу и врати се у свој родни град, Епиват. Ту она поживе још две године у непрестаном посту и молитви, па се представи Богу у 11. столећу. Њено тело би од стране верних сахрањено по хришћанским обичајима, али не на градском гробљу већ издвојено од других.
    Богоугодни хришћани из тог места после јављања светитељке у сну неком Георгију и Јефимији пронашли су место где су биле закопане њене мошти, извадили су их из земље и положили у храм светог Петра и Павла у Епивату. Њене чудотворне мошти преношене су у току времена много пута. Најпре у Цариград, па одатле у Трново, да би опет биле враћене у Цариград, а из Цариграда у Београд. Сада се свете и чудесне мошти, Свете Петке налазе у румунском граду Јашију.
    Широм наше земље налази се и велики број лековитих извора, који су посвећени св. Петки. Један од њих је извор св. Петке у Калемегданској тврђави у Београду где су њене мошти дуго времена почивале.

    izvor Srpska Pravoslavna crkva
    Osmeh je kriva linija koja ispravi sve..skoro sve..


  2. #2

    Odgovor: Sveta Petka

    Тропар (глас 4): Пустиноје и безмолвније житије возљубивши, и во след Христа жениха твојего усердно потекши и того благоје иго во јуности твојеј вземши, кресним знаменијем и мисленим врагом мужески во оружившисја: постническими подвиги, постом и молитвами и слезними капљами, углије страстеј угасила јеси достославнаја Параскево и ниње в небеснем чертозје с мудрими дјевами предстојашчи Христу моли о нас почитујушчих честнују памјат твоју.


    Света Петко, Божја светитељко, моли Бога за нас.
    Удостојила си се гледања лица Божја, као чедо нашег народа, славна Петко светитељко, па имамо слободу теби говорити, сродници нашој, и тебе молити за спашење душа наших.
    Слава си и похвала Београду, где чудотворна вода твоја привлачи множине многе, као негда Витезда, и даје слепима вид, узетим здравље, малаксалим снагу, и свима бодрост и радост, Христова девице, наша помоћнице.
    Буди и надаље стража нашем престоном граду, утврди га у Православљу, помози верницима, подигни недужне и тужне, а усопшим родитељима нашим, браћи и деци измоли вечни покој и вечно спасење, света Петко, Божја светитељко.
    Свима помози, па и мени не одмози.
    Добре у добру сложи, и свако им добро умножи.
    Да се кроз тебе прослави Бог у Тројци, навек века Амин.
    Osmeh je kriva linija koja ispravi sve..skoro sve..


  3. #3

    Odgovor: Sveta Petka

    Nebeska čovečica


    SVETA Petka uživa ogromno poštovanje kod Srba. Po broju svečara (onih koji su je uzeli za svoju slavu) ova svetica zauzima peto mesto - iza svetog Nikole, svetog Jovana, svetog Đorđa i arhangela Mihaila. Njoj je naš narod posvetio 240 poznatih parohijskih i manastirskih crkava. Mnoge od njih i danas postoje - druge su ostavile značajan trag u prostoru i raznoraznim zapisima.
    Hramove ovoj svetiteljki Srbi su počeli da zidaju još u doba Nemanjića. Najviše ih je bilo na Kosovu i Metohiji - kako po gradovima (Prizren, Priština, Peć), tako i po selima.
    Poslednji srpski despoti i despotice, takođe su mnoge hramove posvetili Svetoj Petki. Sa velikim talasima srpskih seoba poštovanje Svete Petke se sa juga prenosilo do Dalmacije i Mađarske, a najsnažnije se iskazalo u Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini, Šumadiji i Sremu.
    U predgovoru bogato ilustrovane monografije Sveta Petka - slava srpska i zaštita vernih, koju su ovih dana zajednički izdale Svetigora i Kompanija Novosti, mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije kaže:
    - Bog u svakom pokolenju podiže i na svijećnjak stavlja dostojne svoje svetilnike da spasonosno svetle ljudima, i za svoga zemnoga života, a još silnije i delotvornije posle njega. Tako je i nama, pravoslavnima Balkana, pre više od deset vekova poslao Prepodobnu majku, našu Petku - Paraskevu, nebesku čovečicu i zemaljskog anđela, od našeg krštenog plemena, iz jedne od brojnih srpskih Slavonija, kojima je bila prošarana teritorija moćnog Vizantijskog carstva. Kao svoju čudesnu dobrotvorku Svetu Petku proslavljaju sve zemlje i narodi na Balkanu i u celoj vaseljeni, koji su izabrali da na zemlji žive Nebom i Hristom.
    Mitropolit Amfilohije kaže da se o Svetoj Petki malo zna - pojedinosti njenog rođenja, detinjstva i prve mladosti ostale su za nas nedokučive. Pouzdano
    se, međutim, zna da je kao mlada sve biće svoje, telo i dušu, mladost i lepotu, prinela na dar Bogu, dobivši od Boga mnogo više od sto puta toliko.
    - To, pak, nije učinila javno - kaže Amfilohije - pred licem celog sveta da dobije pohvalu od ljudi, nego u tajnosti, živeći godinama nepoznata, sa vetrovima i pticama, u pustoši balkanskih zabiti. Otišla je samo radi podvizivanja, napustivši svoja rodna Pristaništa-Epivate, na obalama Mramornog mora, na dan hoda udaljena od Carigrada.
    Mitropolit Amfilohije smatra da Sveta Petka kao pustinjica, a ne opštežiteljna monahinja, možda i nije menjala svoje slovensko kršteno ime, kao što je učinio njen stariji brat u monašstvu nazvan Jevtimije Maditski. Pošto se Jevtimije upodobio između 989. i 996. godine, može se zaključiti da je Sveta Petka živela u drugoj polovini desetog i početkom jedanaestog veka. Sveta Petka se podvizivala u surovim uslovima. Nekad su to bile neprohodne gore, nekad kamene i bezvodne pustinje. Bila je okružena divljim zverima, hranila se gorkim planinskim plodovima. Neka žitija govore da je boravila u Trakiji i Palestini. Tamo je ostala sve dok joj Bog nije rekao da se vrati u svoju zemlju.
    Kad je stigla u Carigrad, a zatim u svoje rodno mesto Epivate, tamo su je bili svi zaboravili. Ali, ona se na to nije obazirala. Nastavila je da se podvizava, hodajući poljima i brdima svoga zavičaja. Kad se predstavila, neki dobri ljudi sahranili su je kao strankinju, van seoskog groblja. Pokopali su je na mestu gde ju je smrt zatekla, na jednom polju, pored mora.


    Feljton Večernje novosti
    Osmeh je kriva linija koja ispravi sve..skoro sve..


  4. #4

    Odgovor: Sveta Petka

    Mornar i svetica







    RPSKA pravoslavna crkva slavi četiri svete Paraskeve - Paraskevu Mučenicu, Paraskevu Prepodobnomučenicu, zvanu Rimljanka, Paraskevu Velikomučenicu, zvanu Ikonijska i Paraskevu Srpsku, koja nosi svoje srpsko-slovensko ime Petka.
    Sveta Petka je najmlađa od ove četiri svetice. U njenom žitiju, nastalom u bugarskom gradu Trnovu, u 13. veku, kaže se da je ona rođena u selu Epivati kod grada Kalikratije, na obali Mramornog mora. Njeni roditelji nisu pripadali ni prebogatim veleposednicima, ni onima koji su patili od siromaštva. Kad je dostigla punoletstvo, Petka je tvrdo odlučila da ostavi roditelje i prijatelje, i sve što je od ovog sveta, i postane Hristova sledbenica.
    Pisac Petkinog žitija kaže: Okrilaćena dobrodeteljima ona ode u pustinju i prebivaše tamo, uzljubivši bezmetežni život, uistinu anđeoski, smirivajući telo svoje postom i bdenjima. U pustinji Petka ne vide ni jelo ni piće, a hrana i jelo behu joj suze i neprestane molitve. I prevali tako ceo život, posvećena dobrodeteljima u toj zemlji. Živeći vrlinski, hodajući neravnim i trnovitim putem, sjedinjenog srca i uma, u duhovnom smiraju, nije želela da se priopšti nikome od zemnorodnih, no prebivaše vascela ustremljena Bogu.
    Kad je osetila da se približava kraj njenog ovozemaljskog života, Petka se vratila iz pustinje i stigla u Carigrad. Pošto je u ovom gradu posetila sva sveta mesta, otišla je u zavičaj u kome je svoj blaženi duh predala u ruke Boga.
    Pisac Petkinog žitija daje dosta podataka o tome gde je ova svetica sahranjena i kako su pronađene njene mošti. Njeno telo pokopano je izvan groblja, iz čega se izvodi zaključak da nije bila Grkinja, već strankinja.
    Nedaleko odatle bio je sahranjen neki mornar koji je bolovao od teške bolesti. Iz njegovog plitkog iskopanog groba izbijao je jak smrad. Kako je u blizini bio podignut jedan podvižnički stub na kome se podvizivao jedan stolpnik, i kako podvižnik više nije mogao da podnese nesnosne mirise, sišao je sa stuba s namerom da mornarevo truplo dublje zakopa. U tome su mu pomogli neki meštani.
    Kopajući novi grob za nesrećnog moreplovca, naišli su na grob Svete Petke. Iako su videli da je njeno telo celo, samo od sebe očuvano, savršeno (netruležno) i zdravo, tome nisu pridavali neki značaj. Rezonovali su ovako: da je telo te žene sveto, Bog bi ga već otkrio čudesima. Pošto nikakva čudesa nisu do tada primetili, zaključili su da nije reč o nekom svecu i mornarev leš stavili su u grob u kome je počivala Sveta Petka.
    Pisac Petkinog žitija kaže da je jedan od tih meštana, po imenu Georgije, noću usnio san u kome se javila carica okružena mnoštvom velmoža. Jedan od velmoža rekao je Georgiju: Čoveče, zar se Boga ne bojiš? Ono telo na koje si naišao, sveto je. Vi pogreboste istrulelo i zlosmradno truplo sa telom božanstvene Paraskeve.
    Georgiju se u snu obratila i Sveta Petka: Rekla mu je: De, brzo pohitaj i izvesti sve da me brzo oslobode toliko silnog smrada! Ako to ne učiniš, znaj uistinu da ćeš ognjem izgoreti i poginuti. Preplašen, Georgije je odmah istrčao iz kuće i obavestio susede šta je usnio. Meštani su uzeli sveće i sjatili se oko groba Svete Petke. Izvadili su njeno telo iz zemlje, stavili u kovčeg i odneli u crkvu svetih apostola. Svetiteljkine mošti počele su odmah da izlivaju mnoga isceljenja - slepi su progledavali, hromi prohodavali, a zdravlje se vraćalo i onima koji su bolovali od drugih bolesti.


    Feljton Večernje novosti
    Osmeh je kriva linija koja ispravi sve..skoro sve..


  5. #5

    Odgovor: Sveta Petka

    Bitka za mošti








    GOTOVO ceo jedan vek mošti svete Petke bile su pohranjene u crkvi Svetih apostola u njenom rodnom mestu Kalikratiji, u okolini Carigrada. U jeku latinske okupacije vizantijskog prestonog grada (1231-1238 ) bugarski car Jovan Drugi Asen, tast srpskog kralja Vladislava, sinovca Svetog Save, koristeći svoje ratne pobede nad Latinima, uspeo je da mošti ove svetiteljke prenese u svoju prestonicu Trnovo.

    Asen je nastojao da od Trnova napravi novi pravoslavni centar. Ovde je sabrao mošti mnogih svetitelja (svetog Jovana Rilskog, Ilariona Meglenskog, Mihaila Vojina, svete Filotije, Jovana Polivodskog, carice Teofilije). U Trnovu se 1936. godine upokojio i Sveti Sava. Njegova sveštena grobnica, zajedno sa moštima drugih svetaca, govori da je ovaj bugarski grad tada postao prava riznica pravoslavlja.
    Patrijarh bugarski Jevtimije, autor opširnog žitija svete Petke, kaže da je car Asen bio spreman da od Latina preuzme mošti svete Petke, makar zato morao da plati najvišu cenu. Na to se odlučio pošto je do njega dopro glas o velikoj slavi ove svetiteljke. "Asen je", piše patrijarh Jevtimije,"želeo da se nasladi netruležnim blagom časnog ćivota sa moštima Prepodobne, kao što jelen gori za izvorima vodenim. Jer ona neprekidno prosijavaše čudesima svuda rasprostirući blagotvorne zrake, i ozarivaše krajeve zemlje."
    Asen je, ističe patrijarh Jevtimije, skovao dobar plan da se domogne moštiju svete Petke. Uputio je u Carigrad poslanike koji od Latina "nisu iskali ni srebro ni zlato, niti bisere, niti skupoceno drago kamenje, nego pravoslavlja vredan kovčeg Prepodobne".
    - Zar je išta moglo da mu bude draže od tela Prepodobne - pita se Jevtimije.- Na umu mu stalno beše ova misao: "I polovinu carstva da mi zatraže, gotov sam da im dam. Sve bih od srca dao, samo da bih dobio blago za kojim žudim."
    Kad su od bugarskih poslanika čuli šta im car Asen nudi za Petkine mošti, Latini su rekli da će njegovu želju odmah ispuniti. Toliko su bili predusretljivi da su kazali da bi caru bugarskom dali i svoju dušu, kad bi to bilo ikako moguće. Asen je bio toliko radostan da se "krilima vinuo u nebo". Odmah je uputio u Carigrad mitropolita Preslavskog da preuzme telo svete Petke i prenese ga u Bugarsku.
    Na putu za Trnovo kovčeg sa svetiteljkinim moštima narod je dočekivao sa velikom radošću i pobožnošću. Sam car Asen, sa majkom i suprugom, velmožama i celokupnim crkvenim klirom, izašao je nekoliko kilometara daleko od grada da svečano dočeka Petkine mošti.
    - Tu je - piše patrijarh Jevtimije - sa trepetom primiše na ruke, iz sveg srca i duše celivahu je sa ljubavlju. Kada je, pak, donesoše u Trnovo, položiše je u carsku crkvu, gde leži i danas dajući različita isceljenja onima koji sa verom i ljubavlju pritiču njenom kovčegu slavnom. (Ove reči autor Petkinog životopisa, zapisao je u 14. veku.)
    MoŠti svete Petke boravile su u novosagrađenoj crkvi u Trnovu od 1231. do 1393. godine. Potom su prenete u bugarski grad Vidin, gde su bile tri godine. Od 1396. do 1398. bile su u gradu Seru, smeštene u prostoriju u kojoj je odlagan lični ratni plen turskog sultana Bajazita. Od 1398. do 1521. mošti ove svetice biće u crkvi Lazarici u Kruševcu (?), a potom u novosagrađenoj crkvi svete Petke u Beogradu.
    Godine 1521. kovčeg sa Petkinim moštima stiže ponovo u Carigrad. Pohranjene u riznici patrijaršijske crkve svetog Đorđa, ovde borave sve do 1641. godine, kada su prenete u Rumuniju, u crkvu Sveta Tri jerarha, u Jaša-Podgorju. Tamo će ostati sve do 1885. godine. Odatle su prenete u Sabornu crkvu u Jaša-Podgorju, gde se i danas nalaze.

    Feljton Večernje novosti
    Poruku je izmenio Aiko, 05.11.2009 u 16:41
    Osmeh je kriva linija koja ispravi sve..skoro sve..


  6. #6

    Odgovor: Sveta Petka



    U kapelici uz crkvu manastira Sv. Petke u kojoj se čuvaju jastučnica i pokrov ove svetiteljke, nalazi se i stub za koji mnogi veruju da je čudotvoran

    Ako ste u blizini Vrnjačke Banje, Trstenika ili Kraljeva, osim manastira Žiče i Ljubostinje, svakako posetite i onaj posvećen sv. Petki u selu Stublu. U ovom selu 11 kilometara udaljenom od Banje, na padini obronka Gledićkih planina, beli se, kao kocka šećera, crkva posvećena ovoj svetiteljki.

    Manastir u Stublu je po mnogo čemu poseban. Osim prelepih fresaka kojima je ikonopisana crkva, a čiji je autor protosinđel Stefan Đorđević, u manastiru se svakog petka u 17 časova služi moleban, a potom vernici prolaze ispod raširenog pokrova svetiteljke, dobijenog iz grada Jašija.

    U Stublu se osmog avgusta slavi i sveta Petka Rimljanka, koja je živela između 1. i 2. veka, a koju narod naziva i Trnova, jer se veruje da već od prve polovine avgusta leto počinje da trne, tj. polako da nestaje, i na taj dan se održava tradicionalni narodni sabor. Na Dan sv. Petke 27. oktobra sabora nema, ali se svečano obeležava.

    S oltara drevne crkve

    Uz manastirsku crkvu se nalazi i Kapela svetog kamena, u kojoj se čuva deo oltara o kojem postoji zanimljiva priča. Pretpostavlja se da je sveti kamen oltarski deo neke drevne crkvice verovatno od trošnog materijala, jer ni u temeljima nisu sačuvani njeni tragovi, od koje je jedino on ostao. Godinama je bio nepokriven, izložen svim ćudima vremena. Početkom prošlog veka sa njega je netragom nestala i horizontalna ploča koja se tu nalazila, pa otad podseća na četvorougaoni stub ukopan u zemlju.

    Vlasnik livade na kojoj se nalazio bio je izvesni Arsenije, oženjen 1875. udovicom Rumenom, koja je imala sina Tihomira Milosavljevića. Narod se odvajkada uz molitve okupljao oko tog kamena, što vlasniku livade nije bilo po volji, pa ga je jednog dana izvadio i bacio u potok. Kad se vratio kući, zatekao je pastorka teško bolesnog. Pokajao se i vratio kamen na staro mesto, a mladić je odmah ozdravio.

    Potom su obojica 1906. godine podigla na livadi crkvicu daščaru. Livadu je, zajedno sa crkvicom, posle Arsenijeve smrti 1930. nasledio Tihomir a od njega je 1965. godine kupio Stojan Komatović iz obližnjeg sela Ravanice, koji je želeo da na tom mestu podigne novu, veću crkvu i manastir, težeći i sam monaškom životu. Kamen temeljac je položen 1972. godine. U proleće 1975, kad je bila skoro završena, stigla je naredba da bratstvo napusti manastir. Svi su otišli na razne strane, ostao je samo Stojan, sada već monah Sava, koji je prodao svoje dve krave i od tog novca nabavio kamen i pesak, da bi podasuo put od autobuske stanice ka livadi, u dužini od 300 metara. Na Dan svete Petke 1978. vladika Stefan je svečano osveštao crkvu i dao blagoslov.

    Od daščare do kapele

    Crkvica od dasaka je, nažalost, izgorela u požaru 1986. godine, pa je kamen opet ostao na otvorenom, sve do 1988, kad je Dragiša Gojković podigao o svom trošku današnju kapelu. Povod je bio čudesno spasenje na njegovom imanju na Kosovu, gde ga je od sigurne smrti spasla žena u crnom u kojoj je, po njegovom uverenju, prepoznao lik svete Petke.

    Preselivši se u Vrnjačku Banju gde je kupio kuću, Dragiša je čuo za požar u Stublu, pojavio se u manastiru, ispričao bratstvu priču o čudu koje mu se desilo i predložio da plati i materijal i radnike, kako bi se podigla kapelica posvećena svetiteljki koja mu je pomogla. Tu je smešten i kamen koji je otad na sigurnom, pod krovom osmougaone kupole crkvice nazvane Kapela svetog kamena. U kapeli se ne vrše bogosluženja mesto je isključivo pokloničko. Kamen posećuju mnogi koji uz veru i molitve očekuju da Bog preko njega čudotvori.

    ------------------------------------------------

    Pokrov svete Petke

    Kao što je poznato, telo svete Petke počiva u rumunskom gradu Jašiju. Veliki ugled koji sveta Petka uživa u pravoslavnom svetu podstiče narod na poklonička putovanja. Sa jednog od takvih, manastiru iz Stubla su tamošnji monasi, čuvari kivota svete Petke, 1998. poklonili najpre jastučnicu na kojoj je počivala glava svetiteljke, a sledeće godine i pokrov.
    Mnoge mrzimo bez ikakvih razloga, a da ih zavolimo, tražimo čvrste razloge!

  7. #7

    Odgovor: Sveta Petka

    Mošti u Srbiji





    POSLE pada bugarskog grada Trnova u tursko ropstvo, mošti svete Petke, zaslugom vidinskog kneza Strašimira, prenete su u Vidin. O tome je podroban zapis ostavio Bugarin Grigorije Camblak, mitropolit kijevski. Camblak kaže da je varvarski car, osvajajući jedan po jedan bugarski grad, na kraju sa vojskom stigao pod bedeme Trnova.
    Turci su pravili razne planove kako da osvoje ovaj dobro utvrđen grad podignut na planinskoj strmini. Njihovoj najezdi nisu, međutim, gradski bedemi bili jedina prepreka. Iza njih, piše Camblak, počivali su mošti svete Petke koje su grad činile mnogo jačim. Svetiteljka je stanovnicima Trnova ulivala dodatnu snagu u borbi protiv napadača. Na kraju, sila je ipak pobedila. Trnovo je palo Turcima u ruke.
    PreŽiveli branitelji Trnova izneli su pred sultana sve vredno što je njihov grad posedovao. Na prvom mestu bilo je telo svete Petke, gotovo obnaženo, prekriveno ubogim haljinama. Turskom caru bilo je čudno što se među najvrednijim blagom Trnova nalaze i posmrtni ostaci jedne žene. Pristao je, uz određene uslove, da svetiteljkine mošti preda vidinskom knezu Strašimiru. Ali, one neće dugo prebivati ni u Vidinu. Turci su 1396. godine osvojili i ovaj grad, opljačkali sva njegova blaga, a kneza Strašimira ubili.
    Grigorije Camblak opisuje kako su dve srpske udovice - kneginja Milica, žena kneza Lazara i despotica Jefimija, žena despota Uglješe - izmolile od turskog sultana Bajazita mošti svete Petke i prenele ih u Srbiju. Ovim mudrim i hrabrim ženama ogromnu pomoć u tome pružila je Miličina kćer Olivera, koja se, udajom za Bajazita, žrtvovala za spas svog naroda i otadžbine.
    - Milica i Jefimija - piše Camblak - nisu od cara tražile ništa takvo, što kratkoročnu i privremenu slast ima, ne moljahu ni grada, ni njegove okoline, ni imanja, niti išta drugo, što ima beskonačnu pogub. Obuzete ljubavlju krepkom, molile su samo netruležne mošti Prepodobne Matere Petke. A Sultan, nasmejavši se, reče: Zašto od drugih mnoge i velike cene dostojnih imanja ne molite, već samo kosti suve i sasvim nepokretne? A one rekoše: Ako hoćeš, sve što bismo imale da zameniš za žuđene nam mošti, gotove smo ti to ustupiti.
    Camblak veli da je Bajazit pohvalio usrđe Milice i Jefimije, usrđe kome su se čudili krvnici, i uručio im mošti svete Petke. One su ih celivale ne znajući kako da se naslade odavanjem pošte ljubljenoj svetinji. Petkine mošti su potom okupale mnogo cenjenim mirisima i u zlatne odežde presvukle, a zatim prenele u Srbiju uz velike počasti. Najpre u Smederevo ili, možda, u Kruševac.
    Despot Stefan Lazarević izdao je zatim naredbu da se mošti odatle prenesu i polože u staru Uspenjsku crkvu Mitropolije beogradske, a potom u novu crkvu Svete Petke sagrađenu pored čudotvornog izvora na padini beogradske tvrđave na Kalemegdanu. Bilo je to pre 1417. godine.
    Obe ove crkve porušili su Turci, najverovatnije 1521. godine. Ali kultovi Presvete Bogorodice i Prepodobne Matere Petke u dugim vremenima ropstva nikad nisu presahli. Ostali su snažni. Narod se ovde stalno okupljao krepeći svoj duh i telo.
    Grigorije Camblak odaje veliko priznanje kneginji Milici i despotici Jefimiji što su od Turaka izbavile svete mošti i sačuvale ih od varvarskog bezumlja. Naziva ih mužanstvenicama. I kaže: I ne negodujte što ženskoj nejakosti mužanstvenosti pridajem ime, jer po razumnosti se meri ono što je snažno i mužanstveno (hrabro), a ne po obličju jestastva. U mužanstvenice se ubraju i Ana i Judita i Devora, koje silne podvige izvedoše, carstva uzdržaše, careve nečastive posramiše, da zemlja njihova bude sva svetla i mnogo časna.


    Feljton Večernje novosti
    Osmeh je kriva linija koja ispravi sve..skoro sve..


  8. #8

    Odgovor: Sveta Petka

    Sultanova ucena







    Posle pada Beograda u turske ruke (1521. godine) mnogi Srbi, koji su ovde živeli, deportovani su u Carigrad. Kao znak sećanja na tu prisilnu seobu neki delovi megapolisa na Bosforu i danas nose toponime - Belgrad, Belgradska šuma, Belgradska kapija. Osvajači su tada poharali beogradske hrišćanske crkve i iz njih odneli mnoge svetinje - čudotvornu ikonu Presvete Bogorodice Beogradske, ruku svetog cara Konstantina, mošti carice Teofanije, ruku svete Varnave, mošti svete Petke...
    Ovaj turski pohod predvodio je sultan Sulejman, a borbenim operacijama neposredno je komandovao Piri-paša. Osvojivši ključ Evrope, Turci su razglasili kakav su vredan plen ugrabili. I hrišćanski svet je, pri povratku turske vojske u Carigrad, izlazio pred sultana moleći ga da dozvoli da se pokloni velikim svetinjama. Sultan je to dopuštao uz uslov da hrišćani to dobro plate.
    Kad je stigao u Carigrad, Sulejman je hteo da dobro zaradi na ovim relikvijama. Ponudio ih je grčkom patrijarhu tražeći za njih 12.000 dukata. U protivnom - ako ih patrijarh ne otkupi - relikvije će baciti u more. Bila je to ogromna suma koju patrijarh nije imao. Molio je da se rok isplate produži, ali sultan nije pristao. Letopisci kažu da je patrijarh, na kraju, ipak uspeo da u određenom roku skupi 12.000 dukata i otkupi svetinju. Dao je novac da se ne bi učinilo svetogrđe i da bi pokazao Turcima koliko hrišćani brinu za ono što najviše poštuju.
    Otkupljene mošti položene su najpre u carigradsku crkvu Presveta Bogorodica Beogradska, koja je tada bila pod nadležnošću carigradskog patrijarha. Kasnije, uoči rušenja ovog hrama, mošti svete Petke premeštene su u hranilnicu svetih moštiju pri patrijaršijskoj crkvi Sveti Georgije na Fanaru.
    U 17. veku Carigradska patrijaršija zapala je u velike materijalne teškoće i dugove, jer nije bila u stanju da izmiri silne dažbine koje joj je nametnuo sultan. U pomoć carigradskoj patrijaršiji pritekao je vojvoda Vasil Lupul, gospodar Moldavije, jedine još od Turaka nepokorene balkanske zemlje. Lupul je ponudio carigradskoj crkvi velike novčane priloge da ona izmiri svoje obaveze prema sultanu, a zauzvrat tražio je da mu Majka Crkva podari netruležne mošti svete Petke. Carigradski patrijarh Partemije je rekao: Ako platiš sve dugove Velike Crkve, neka tako bude.
    Prema svedočenju Nikodima Svetogorca, vojvoda Lupul dao je patrijarhu Parteniju mnogo zlata i dobio mošti svete Petke. Prema jednom zapisu, svetiteljkine mošti bile su tajno spuštene sa Fanarske stene na lađu koja ih je odnela u Moldaviju. Prema drugom svedočenju, mošti su prenesene do granice Moldavije, uz pratnju tri mitropolita i jedne čete turskih vojnika.
    Sveštenik Sinadin Srpski u svojim uspomenama kaže da je vojvoda Vasil sa svitom, pešice, došao da dočeka svetiteljku. Jaš, prestonica Moldavije, najsvečanije je pozdravila njene mošti, koje su položene u raskošni hram Sveta Tri jerarha. Gospodar Moldavije tim povodom podelio je mnoge milodare sirotinji. Sinadin Srpski ističe da je sveta Petka ovde odmah počela da čini čuda - isceljuje bolesne.
    Ovaj letopisac postavlja zanimljivo pitanje: zašto u Konstantingradu sveta Petka nije uopšte činila čuda? Moglo bi da se odgovori ovako: upravo zato Prepodobna nije činila čuda, jer su je držali po strani, u zapećku, i nisu joj se sa trepetom klanjali, niti se pobožno molili, nego govorili: Srpkinja, hm! A šta je ona učinila da bi se posvetila? Sveštenik Sinadin zaključuje da su ovakav stav prema svetoj Petki u Carigradu mogli imati zato što vere u nju nisu imali, pa im Prepodobna uopšte nije ni čudotvorila.


    Monografija Sveta petka
    Osmeh je kriva linija koja ispravi sve..skoro sve..


  9. #9

    Odgovor: Sveta Petka

    Jača od ognja






    NI varvari, ni vatra nisu mogli da naude moštima svete Petke. U velikom požaru, koji je 1888. godine zahvatio crkvu Sveta tri jerarha u moldavskom gradu Jašiju, vatrena stihija spržila je sve, samo su Petkine mošti ostale čudesno netaknute.

    Vatra je uništila ovaj lepi hram do temelja, čak se istopio i metalni kovčeg u kome su bile mošti svetice, ali moštima nije bilo ništa. One su, zatim, prenete u hram Sretenja Gospodnjeg, koji se, takođe, nalazi u ovom gradu i borave ovde sve do danas.
    Zahvaljujući velikoj duhovnoj pobožnosti naroda, sveta Petka postala je sveštena pokroviteljka hrišćana, koji žive na balkanskim prostorima. Ali, ne samo njima. Njena slava otišla je mnogo dalje - stigla je do ruskih zemalja, posebno u Moldaviju i Belorusiju. I u Jašiju, i u Beogradu, i u Trnovu, vernici kao reka pritiču i danas prepodobnoj materi Paraskevi, moleći joj se i tražeći od nje isceljenja. Nažalost, tako nije u njenoj, etnički očišćenoj Kalikratiji, nedaleko od Carigrada.
    Obe crkve u Beogradu u kojima su boravile mošti ove svetiteljke - i staru Uspensku, i novu svete Petke - porušili su Turci. Ali, njeni kultovi ostali su snažni i u vreme ropstva. Zapadni putopisci i diplomate, koji su pohodili Beograd, opisali su čudesni ograđeni izvor na padinama Kalemegdana, oko koga su se svakodnevno okupljale stotine vernika. Ove crkve su obnovljene 1937. godine, istina ne u starom dostojanstvu, ali sa starom simbolikom. Ovde je podignuta kapela svete Petke i Bogorodičina crkva Ružica, u kojoj se od 1950. godine čuva čestica Petkinih moštiju, preneta iz manastira Petkovica kod Mačvanskog Prnjavora. Zahvaljujući tome, sveta Petka na Kalemegdanu sabira ne samo Beograđane, već i sve pravoslavne, koji dolaze u srpsku prestonicu. Kad je reč o našoj zemlji, druga čestica moštiju svete Petke nalazi se u srebrnom moštniku srpskih svetitelja u Studenici.
    Vesna Nikčević, koja je sa protojerejom Radomirom Nikčevićem i Vesnom Todorović priredila monografiju o velikoj svetiteljki kaže da je ime Petka, Petnica, Pjatnica, vekovima jedno od najomiljenijih u slovenskom pravoslavlju. Mnogi istraživači i etnolozi ga pogrešno tumače kao doslovni prevod grčke reči Paraskevi, koja označava šesti, a ne peti dan u nedelji, računajući po hrišćanskom običaju, nedelju kao prvi dan sedmičnog ciklusa. Grci ponedeljak nazivaju deftera, to jest drugim danom sedmice, utorak trećim, sredu četvrtim, a četvrtak petim danom.
    - Ime Petka-Pjatka-Petnica-Pjatnica imalo je - kaže Vesna Nikčević - kod Slovena svoju nesumnjivo predhrišćansku istoriju. Neki crkveni i svetovni istraživači ističu da je ono bilo vezano za magijske obrede i za petak kao dan najraznovrsnijih zabrana. To tumačenje ne može se, međutim, prihvatiti kao tačno. Svođenje etimologije srpskog i slovenskog imena Petka, Petnica na naziv petog dana u nedelji, nije zadovoljavajuće, pre svega zato što je mogućnost takvog porekla sekundarna.
    Za etimologiju srpskog imena Petka, ističe Vesna Nikčević, nije od suštinske važnosti ni zanimljiv detalj da se sveta Paraskeva Rimljanka, Hristova sledbenica iz II veka, koja je živela na Siciliji, dobila ime po tome što se rodila na Veliki petak. U latinskog sredini ona je trebalo da ponese ime Veneranda (na latinskom petak - Venerin dan). Ali zbog sablažnjive veze sa imenom paganske boginje ljubavi Venere, otac svete Paraskeve Rimljanke odlučio je da joj da grčko hrišćansko ime - Paraskevi. Vesna Nikčević naglašava da se izvorno srpsko ime Petka, u starijem izgovoru Pentka, po svoj prilici izvodi iz imena pent - dizati se, penjati se, propinjati se, razapinjati se i pripada porodici reči sabranoj oko glagola peti se, penjati se, raspinjati.

    Monografija Sveta Petka
    Osmeh je kriva linija koja ispravi sve..skoro sve..


Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •