Nekad me "stigne" neka pesma, neki događaj podseti na "gorke" trenutke...ali sve to sada traje kratko. Ostavio sam te stvari iza sebe i shvatio da su bile potrebne da bih sada bio ovo što jesam. Srećom, uvek sam umeo da gledam "šta je dobro u svemu tome" i tako da "sameljem" neke "poraze", neke reči koje su bolele jako.
Kao mlađi...znao sam da takve trenutke pretočim u lepe pesme (jbg...uvek sam imao bolju inspiraciju kada sam emotivno "na dnu" ).
Tačno je...imam neke svoje "trenutke" ali tada se osamim, par sati...i sve je OK . Iako sam mnogima bio "rame za plakanje" sam nisam neko ko "drugima plače". Moje bitke, moj bol, moja tuga...