U nekim momentima zivota nas tuga okuje.
Cuvamo proslost duboko u sebi, kako se ne bi ugasila, kako ne bi nestala.
Iz nje crpimo svoju vrednost i negujemo je ...

A tuga?
Postoje ljudi koji svoju tugu cuvaju samo za sebe,ne bi rekla da uzivaju u nju, jel mi je to malo mazohicki,pre bih rekla da kad im krene po zlu utapaju se u nju.

- Covek kad je srecan nadje u muzici srecu, a tuzan covek tugu ...

Imate li dana kada neka pesma, dogadjaj ili susret otvore vrata proslosti,
kada danima slusate tuzne pesme, utapajuci se u sopstvenoj tuzi i samoci?
Kada ne zelite da izadjete iz tog stanja,ma koliko svesni bili da to nije dobro.

Da li spadate u one ljude, koji tugu nazivaju svojom i uzivaju u njoj?
Ili se grozite takvih ljudi?