U jednom trenutku,sasvim odaljena od svega što bi se moglo nazvati mojim,izolovana od svega što na bilo koji način bi se moglo dovesti sa mojim postojanjem kroz zajedničko,kroz ono što delimo sa nekim na istom mestu,u isto vreme,osetila sam kako je moj duh zatvoren u jedan okvir bez svetla,u jedan prostor bez realnog vremena.Bila sam u nekoj vrsti ''crne rupe'' i u potpunosti sam izgubila dodir sa svakim tlom,sa svakim imenom,sa svakim glasom,čak i sa bolom.
Nisam mogla dopustiti da me pomrčina bezvremena u potpunosti uvuče i utelotvori u svoje,hladne zidove.
Stvorila sam svoju ''sveću'',svoje svetlo koje je živelo samo u meni,kroz mene i hranilo se onim,sitnim ostacima sećanja na nekadašnje dane koji više nisu postojali čak ni kao prošlost,već su se pretopili u jedan jedini dan.
I gle čuda,kada sam u toj rupi počela da kosristim jednu,svoju,izmišljenu sveću,moje ''unutrašnje''oči su se privikle na mrak i sada sam umesto da se saplićem o njegove zamke,počela da ih razotkrivam.
Moja,imaginarna sveća gorela je besprekorno.
Nisam imala nikoga.
Nisam imala čak ni one,jeftine šibice kakve je imala devojčica iz Andersenove bajke.
Nisam imala ni jedan drugi plamen,sem sebe same.
Da li je i vama nekada bilo potrebno da postanete jedan plamen,iako nije bilo u vama ničega što bi se moglo sagoreti kako biste osvetlili svoje postojanje?
Koliko puta ste iz nečega tako malog kao što je sećanje na radosti prošle i potrošene vremenom,uspeli da se izdignete iz mraka koji vas je okružio dote mere da ste pomislili kako ste se ugušili i kako tek zamišljate da ste živi?