Kada god razmišljam o svojim prioritetim,o tome šta je to što bih trebala da učinim ,dvoumim se oko toga koliko je od svih,tih ''piroriteta'' ono što mi je zaista potrebno,što mi kao čoveku treba kako bih bila celovita i mogla da kao ja,a ne neko drugi delujem u svetu u kome sam,a koliko je toga što mi je kao potreba nametnuto i što me zapravo odaljava od mene same?
Da li je moguće odrediti svoje potrebe,one najveće?Meni se čini da i ije baš tako jednostavno razgraničiti ''moranje'' od ''istinske potrebe''.Čini mi se da je ta granica između nametnutog i onog što nas zaista određuje kroz želje mutna i nejasna.ponekad nam je potrebno ono što je u nama samo kroz druge,a što nas same ne dotiče onako kako nas dotiče ono što je kao potreba izniklo iz nas samih,iz naših snova i želja.
Kakve su vaše misli o ''potrebama''?Da li mislite da se i kroz sasvim jednostavne,svakodnevne sitnice u odnosu na naš opstanak-ishrana,plaćanje računa,odlazak frizeru itd.-može uočiti neka zakonitost kada su želje kao potrebe i prinudne potrebe u pitananju?
Da li nekada i sasvim lična potreba,drgima potpuno neznana,potreba duha,jošjedna od nametnutih vam obaveza?Da li se dešava da primetite kako se u vama zasnivaju potrebe toliko jednostavne,a toliko moćne da u vama stavraju osećanje radosti pri samoj pomisli da ih ispunite?