Desi se da posle dana i dana provedenih u razmišljanju o mogućem zapletu za jednu od mojih priča,potpuno odlutam među nestvarne slike koje sam oživela tek samo maštom.Dešava se da ovu vrstu zanosa,iako ređe,prenesem na neke ljude ili mesta.To sa sobom donosi i određene,negativne posledice jer ,osim običajene rasejanosti koja se time udvostručuje,doživljavam i prave ''brodolome''.
Tako,kako bih se oslobodila mogućnosti da ponovo sama od sebe nasrnem na novu hrid i doživim brodolom,dozivam sebe.Pokušavam da se povratim,da samu sebe vratim na onaj put na kome,ako ništa drugo,osećam neku dozu sigurnosti.
Međutim,otkrivam kako ovo''dozivanje'' ima za posledicu usađivanje bojažljivosti.
Da li i vi negujete bojažljivost iz opreznosti?
Da li mislite da su određene bojažljivosti dozvoljene slabosti,ili su te bojažljivosti jedan oblik opravdanja pred samim sobom?
Koliko često dozivate sami sebe?