Kolevka bluesa jeste delta Misisipija, gde su crni robovi, dovođeni pretežno iz zapadne Afrike, masovno radili na izgradnji brana, čišćenju terena, u polju, i uopšte, svuda gde se mogla upotrebiti izuzetno jeftina radna snaga. Kad kažem izuzetno jeftina, podrazumevam bednu hranu i još bednije uslove za život – živelo se teško a od neuhranjenosti, boleština i kazni umiralo masovno. No i u takvom paklu ljudi su pevali (nešto kao - pesma nas je održala, njojzi hvala) pevali o iscrpljujućem radu, strahu od rasturanja porodice usled prodaje, samoći, a posle građanskog rata kad je ropstvo zvanično ali ne i praktično ukinuto, i o dugim putevima, opet daleko od najdražih, kojima su lutali u potrazi za poslom. Prisutne su i druge teme, recimo pesme u kojima se govori o odnosu robinja i belih gospodara i/ili nadzornika, zatim čisto ljubavne pesme, protestne pesme ....
Blues kao forma nastao je pod uticajem mnogo različitih vrsta muzike, različitog porekla. Koreni bluesa svakako leže u narodnoj muzici naroda zapadne i severozapadne Afrike odakle su ljudi i dovođeni u Ameriku, a koje se međusobno veoma razlikuju, i koje su se tokom zajedničkog života preplitale, mešale i dobijale nove forme. Tu treba dodati i uticaj poljskih, odn. radnih pesama koje su se pevale uz rad i čiju je formu ponavljanja stihova preuzeo i blues, pa i stare engleske balade koje su crni radnici čuli od svojih belih gospodara i od kojih je preuzeta osam, dvanaest, ili šesnaest taktna kompozicija. U vremenu posle građanskog rata, velik uticaj imao je i novostvoreni country, koji je stigao sa Apalača, a koji opet vuče korene uglavnom iz irske, odnosno keltske folk muzike, a zanimljivo je da se blues krajem prošlog veka pevao uglavnom uz pratnju bendža. Zato konstatacija američkog muzikologa Joseph Machlisa koji tvrdi da je blues “čisto američka muzička forma bez nama poznatih Evropskih i Afričkih uticaja” malo preterana ....
Prva zvanična snimljena blues kompozicija je Dallas Blues. Snimljena je 1912, ali snimio ju je beli violinista iz Oklahoma Sitija - Hart Wand. Prvi crnac bio je W.C. Handy koji je iste godine, samo nešto kasnije snimio Memphis Blues, a dve godine kasnije i St. Louis Blues. Mada se blues generalno smatra muškom disciplinom, prvi vokalni blues snimila je baš žena - Mamie Smith, i to 1920. - Crazy Blues. Odmah ću pomenuti još bitnih bluzerki – Sippie Wallace, Victoria Spivey, Bessie Smith, Billie Holiday…. Pa preći na čitav niz blues muzičara koji su snimali tokom dvadesetih i tridesetih – Leadbelly, Big Joe Williams, Big Bill Broonzy, Roosevelt Sykes, Charley Patton, Blind Lemon Jefferson, Robert Johnson, Lightnin' Hopkins .... koji su popularisali blues, ali umnogome uticali i na popularnost jazza kao forme.
I ako je podela bluesa veštačka, mora se reći da se Chicago blues razlikovao od dotadašnjih stilova i ulio novi vetar u jedra popularnosti bluesa. Da je to stvarno tako (to sa popularnošću) vidi se i iz imena predstavnika - Muddy Waters, Willie Dixon, John Lee Hooker, Howlin' Wolf, Elmore James ... Sad, istini za volju, oni su svirali Delta blues, a novo je bilo to što su se prešaltovali na električne instrumente (četrdesete su u pitanju). Za razliku od velikih jazz bandova iz tog perioda, bluzeri su se ograničili na električne gitare i bas, plus bubnjevi, a često uz klavir i usnu harmoniku. Navedeni muzičari su dosli u Chicago, i zato se citav pravac zove Chicago blues, ali slična muzika se svirala i u Detroitu, Houstonu, Memphisu i širom Amerike .....
Sredinom pedesetih, muzika se drastično menja, rađa se r’n’r, zatim soul, a blues evoluira u rhythm’n’blues koji popularišu Bo Didley i Chuck Berry. Negde u to doba i u Evropi, tačnije Engleskoj, i beli čovek počinje da svira blues, koji nosi etiketu British Blues. Alexis Corner, John Mayall’ Bluesbreakers, Yardbirds ..... Najvažnije ime je svakako Eric Clapton, ime vezano za Yardbirds i Cream. Sredinom šezdesetih, pod uticajem rocka i psihodelije, a na blues osnovi, Cream sviraju muziku različitu od svega što se do tada moglo čuti. Klepton svira gitaru onako kako je pre njega niko (a posle njega tek poneko) nije svirao i time se zauvek upisao među najveće gitariste svih vremena .....
I dok sa jedne strane B.B. King, Albert King, Otis Rush ili Buddy Guy nastavljaju utabanim stazama slavnih prethodnika postepeno evoluirajući svoj muzički izraz, izrastajući i sami u legende i inspiracije mlađima .... gitaristi poput Jimi Hendrixa, Peter Greena, Jimmy Pagea, Alvin Leea, Duane Allmana, Michael Bloomfielda (vidite da više nema veze ko je koje boje i odakle je) koristeći blues kao osnovu stvaraju autentičan muzički izraz u okviru rok muzike….Nikada više blues nije imao takav uticaj na muziku uopšte.
Sedamdesete su donele prog, art, simfo, rege, pank, wave, i još mnogo toga, i blues je nekako skrenut u stranu. Naravno, svirao se blues i tada, ali daleko od top lista ili uticaja kakvog je imao samo par godina ranije. Uostalom, blues je u to doba toliko evoluirao i to u više pravaca, da ga je bilo teško i prepoznati. Rory Galagher ili Johnny Winter su ga potpuno naoštrili i elektrifikovali u čemu su najdalje otišli ZZ Top.
Osamdesete nam donose blues revival, a najzaslužnija osoba za to je, verovali ili ne, David Bowie. Naime, Bowie je bio na Monterey festivalu ’82. i zapazio odličnog mladog gitaristu. Ponudio mu je angažman na svom novom albumu koji je trebalo da nadmaši Scarry Monsters, i čovek je prihvatio. Posao je uradio briljantno u šta se može uveriti svako ko pusti Let’s Dance, pa mu je Bowie ponudio i mesto na turneji. Međutim, ova velika prilika je odbačena, da bi sa svojim bendom što pre snimio prvenac dok još ima reputaciju Bowijevog gitariste. Album “Texas Flood” Stevie Ray Vaughana & Double Trouble bio je najbolji blues album godinama unazad, a još uvek je jedan od najboljih blues albuma ikada, i označio je rađanje Modern Bluesa.
Pored Stevie Raya, osamdesete su donele Roberta Craya, Jeff Healeya, Bonnie Raitt, Gary Moorea ....Koliko je blues u tom trenutku bio popularan govori i gostovanje B.B. Kinga na albumu (i na filmu) tada najvećeg svetskog r'n'r benda – U2.
Vremenom se blues tiho i neprimetno izgubio sa top lista i vratio u klubove i barove gde mu je ustvari i mesto ....
“ .... Legenda kaže da je blues đavolova izmišljotina, načinjena da bi ljude odvratio od gospela, duhovne odn. religiozne muzike afro-amerikanaca. Da li je to stvarno tako, niko ne može sa sigurnošću reći, ali ono što se pouzdano zna jeste da su mnogi bluzeri prodavali dušu đavolu u zamenu za dar stvaranja magije na svom instrument .... “
izvori :
~ hi-fi forum/koko bil
~ mulj.net
~ wikipediJa