David Albahari - Strana 2
Strana 2 od 2 PrvaPrva 12
Prikaz rezultata 16 do 26 od ukupno 26
  1. #16

    Odgovor: David Albahari

    Horizont

    Prvo vidite samo horizont. Liniju. Ali ne znate šta ona razdvaja. Nebo od neba možda? Hm.
    Pruža li vam to neku utehu? Nadu?
    Ubrzo vas ni to više ne zanima.
    Gledate radije golubicu kako, u odredjenom trenutku svemira, odleće da se više nikada ne vrati.
    Ili otkrivate sebe, sklupčanog, u utrobi atoma.
    Presipate, iz ruke u ruku, belu pregršt morskog peska."


    ("Obične priče")




    Reči su uvek sporije od istine.
    Ponekad je dobro otvoriti srce nepoznatim ljudima.
    Da sam mu prethodne večeri otvorio srce, sada ne bih mogao da ga pogledam u oči.
    "Došli ste ovamo da pišete", rekao je," i sve cemo učiniti da Vas ništa u tome ne omete, ponajmanje uspomene".
    Nisam mogao da se setim nijedne uspomene.
    "Ako država ludi, da li i ljudi moraju da polude?"
    "Zar mislite da se taj proces odigrava u suprotnom smeru: da prvo polude ljudi, pa tek onda država?"
    Uvek ga je, naime, iznova čudilo kako se u tim neuspešnim zemljama uspevala da stvori uspešna kultura, makar ona bila samo zbir izuzetnih pojedinaca, onih koji su se izmicali neumitnoj sudbini...
    Neke stvari treba tako čitati: rano ujutru, potom popodne, pa uveče, pa u gluvo doba noći. Svaki put te reči, iako na izgled iste, kazuju sasvim druge stvari. Ono što je ujutru zabrana, uveče može da bude poziv oštrine u podne obično otupljuju negde oko ponoći po naglom buđenju, reči su samo ljuspe i zvone kao prazne kutije od sardina.
    I najmanja sigurnost, pomislio sam, više vredi od nesigurnosti.
    Ponekad verujem da ova zemlja uopšte ne postoji, da smo je svi zajedno izmislili, i da će jednom morati da dođe trenutak kada ćemo uvideti da živimo u praznini.
    Ranije sam mislio da je "daljina" samo druga reč za putovanje, posle sam shvatio da se putuje iznutra, u sebi, i da spoljašnji prostor nema nikakve veze s tim. Jedno vreme nisam verovao u daljinu, kao što neki ljudi ne veruju u Boga; ništa me nije moglo ubediti.
    Potom sam "daljinu" počeo da zamišljam kao "bekstvo", a pošto sam o "bekstvu" uvek mislio kao u "utočištu", "daljina" se pretvorila u neku vrstu "utočišta", koje sam, s druge strane, uvek zamenjivao rečju "gost", ali ne u smislu "radost u kući", nego u smislu "tuđinac" ili, još bolje, "čovek pod nepoznatim krovom".



    Mamac

    "Odakle da počnem'', kaže majka. Istog trenutka pružam ruku i pritiskam dugme na magnetofonu. Magnetofon je star. Danima sam obilazio prodavnice i raspitivao se gde mogu da nabavim takav aparat, marka nije bila važna. Prodavci su bili ljubazni, smeškali se, slegali ramenima, pokazivali mi najnovije modele kasetofona. Jedan od njih, u tržnom centru u severnom delu grada, priznao mi je da nikada nije video magnetofon. Mislio je, doduše, da je njegov otac, zapravo očuh, imao takvu "spravu". Nije imao bolju reč za to, rekao je, jer u poređenju sa današnjim uređajima, rekao je i dotakao niz novih japanskih modela, i ne može se govoriti drugačije. Dao mi je svoju posetnicu. Za svaki slučaj, rekao je, ukoliko se predomislim. Pamtio je, takođe, koturove s trakama, koje nije smeo da dira, izuzev onih praznih, od crne ili bezbojne plastike, koje je ponekad, to mu je bilo dopušteno, kotrljao preko poda. Jedino je bio siguran, rekao je, da je njegov očuh stalno slušao snimke Badija Holija. Posetnicu sam stavio u mali gornji džep na sakou. U isti taj sako, kada sam se pripremao za odlazak, poređao sam svoje trake. Sako se, presavijen, nalazio na vrhu kofera, i ne bi mogao da ih sačuva od nekog snažnijeg udarca, više bi ih, uostalom, sačuvale kartonske kutije u koje su bile upakovane, ali rukavi sakoa koje sam prekrstio preko njih, učvrstivši ih elastičnim trakama, ublažavali su nesigurnost koju sam osećao. Nisam želeo da otputujem, kao što nisam želeo da ostanem, i praznina rukava koji su grlili glas pretvoren u elektromagnetni zapis mogla je samo da doprinese mojoj nedoumici, međutim, upravo su ta dva odsustva učinila da spustim poklopac i zaključam bravice. Presavio sam spisak sa stvarima — odevni predmeti, peškiri, nekoliko knjiga, patike, higijenski pribor — i ugurao ga medu papire sa adresama i brojevima telefona u novčaniku. Trake se nisu nalazile na spisku. Dodao sam ih naknadno, kada je kofer već bio spakovan. Pakovao sam ga na podu, klečeći, a onda sam se uspravio, prišao ormanu s knjigama i, sa mesta na kojem su počivale otkako su snimljene, iza tomova Akademijinog Rečnika srpsko-hrvatskoga jezika, izvukao prašnjave, crvene kutije s trakama. Nisam ih dotakao četrnaest godina, ako ne računam poslednje krečenje, pre sedam godina, kada sam sve knjige skinuo sa polica, svaku obrisao mekom krpom i protresao, i onda smestio u velike kutije, naslagane nasred sobe, is-pod lustera uvijenog u plastičnu kesu. Iako nisam prethodno otišao, po njih sam se u stvari vratio, pomislio sam dok sam odizao gornji deo sakoa, smeštao ih između nabora tkanine i prekrivao presavijenim rukavima. Pre četrnaest godina, ne, pre šesnaest godina umro je moj otac. Umro je brzo, u jednom treptaju, kako je govorila moja majka, premda sam ja bio uveren da je umirao polako, godinama, i da se zarazio smrću onog trena kada se, četrdeset godina pre toga, našao iza ograde od bodljikave žice u nemačkom logoru za zarobljene oficire. Majka je, naravno, to poricala. Umire se samo jednom, govorila je, niko ne hoda okolo kao živi mrtvac. Moji prijatelji su stali na njenu stranu. Ti gledaš na istoriju, govorili su mi, poput nekog romantičara, na sudbinu kao na pastoralnu scenu u kojoj, iz prikrajka, vrebaju zli dusi. Ne, govorio sam, postoje niti koje vezuju čoveka sa prelomnim trenucima, kada duša popušta, i život je posle toga samo odmotavanje kalema, sve dok nit ne dođe do kraja, zategne se i iščupa, nema druge reči, dušu iz njenog pohabanog boravišta. Prijatelji su odmahivali rukama, majka je dolivala rakiju u čašice, žene su donosile vruće kiflice sa sirom iz kuhinje. To je bilo posle sahrane. Rabin je tako tiho izgovarao molitve, da su se ljudi podizali na prste ne bi li ga bolje čuli. Narednog dana, dok smo se još sudarali u novoj praznini stana, rekao sam majci da želim da snimim njenu ispovest. Premotavam traku i pritiskam dugme na kojem piše "Start". "Odakle da počnem", kaže majka, i istog trenutka ponovo zaustavljam traku. Nisam znao šta da joj kažem. Sedeli smo za stolom u trpezariji, preda mnom je ležao papir na kojem sam prethodnog dana napisao "Majka: život", pred njom je, na metalnim nožicama zapetljanim u heklani stolnjak, stajao mikrofon, koturovi su se zaludno okretali, a ja sam piljio u njene tamnosmeđe oči, usađene duboko ispod obrva. Pretpostavljam da me sada plaši ta tišina.

  2. #17

    Odgovor: David Albahari

    Умеће љубави

    Давид Албахари

    Ако она треба да дође у шест, онда је све спремно већ у пет. Преостаје ми само да је чекам, као што ми после, када она дође, преостаје само да је спречим да оде.
    „Спречити“ можда није најбоља реч, али у недостатку једне свака друга реч може да послужи. Зашто правити разлику између нечега што не постоји и нечега другог што такође не постоји?
    Било како било, спречавање (за мене) означава вештину или умеће да се, чинећи нешто на изглед сасвим различито, учини оно што човек доиста намерава да учини. Стварност се тако показује као привид, док се права стварност одиграва неприметно. Покрет руке, на пример, само је маска за трептај ока или примицање бутине. Кашљање је прави параван. Коса се склања с чела да би стопало лакше дисало. И томе слично.
    Дакле, она долази, седа, повлачи сукњу преко колена. Када прекрсти ноге, чује се како јој се тару чарапе. Лице јој је румено, очи црне, прсти фино обликовани. Боја лака на њеним ноктима узнемирава, али не обавезује. Њено чело, међутим, сасвим је глатко; не памтим да сам на њему икада видела неку бору.
    Прво измењамо неколико учтивости. Обичне ствари о времену, послу, дневим догађајима. Пре него што проговори, она мало напући усне. Некад је пустим да прича; некад намерно наставим управо онда када помисли да ћу заћутати; тада јој усне остају напућене све док их не овлажи језиком. Видим само врх језика, али лако могу да замислим остатак.
    Или онај тренутак када уграбим прилику да је ухватим за ручни зглоб. Морам, пре свега, да одглумим изненађење или узбуђење или неку сличну именицу, затим да је ухватим за руку, да пазим да стисак није прејак и да не траје предуго, да је пустим као да је нисам ни ухватила. А онда посматрам како отисци мојих прстију, како црвенило нестаје. Увек сам се питала куда одлази? Како то да је један час румено, а други бело, равно? Зар отисак нема право на опстанак?
    Једном ми је рекла да однедаво мисли да јој је живот окончан и да сада живи након живота, у неочекивано добијеном времену.
    Као мртвац, рекла сам.
    Она се насмејала. Први пут сам тада чула њен смех. Зар ти личим на мртваца?, питала је.
    Пожелела сам да јој дотакнем образ и кажем нешто о лепоти брескве. Не, рекла сам, не личиш. Нисам се померила: руке су ми остале скрштене у крилу.
    Када бих ти све испричала, рекла је, мислила би да сам луда.
    Затворила сам очи, па сам их поново отворила.
    Имам осећај, наставила је, да сам прошла кроз врата која су се за мном затворила, то је све. Окренула сам се и помислила: то је, значи, мој живот.
    Ако заплаче, казала сам у себи, длановима ћу јој обујмити слепоочнице и благо, али у исто време силовито, привући главу на своје груди.
    Понекад јој придржим капут само зато да бих на трен задржала дланове на њеним раменима.
    Да ли она уопште зна зашто је позивам?
    Да ли ја уопште знам зашто она долази?
    Сваки пут кажем себи: Не плаши се речи. Али када отворим врата и она уђе у предсобље, овлаш ми додирне образ у имитацији пољупца и каже прву ствар која јој падне на памет, осетим како се негде дубоко у себи крећем према тишини.
    Додуше, моја тишина је као њен живот. Говорим, али осећам да сам прешла ону границу када речи имају значење.
    Она се сагиње, чеше зглоб, па лист, па опет зглоб, онда искреће главу и гледа ме одоздо.
    Тај чудни угао дозвољава ми да ухватим пеге на њеном врату, одсјај на златном ланчићу, шналу у коси.
    Једном смо причале о страсти. Она је само одмахивала главом, одбијајући да поверује. Када сам рекла да је страст мера љубави, рекла је: Шта ти знаш о љубави? Рекла је то повијене главе и истог часа врховима прстију леве руке дотакла врхове прстију десне руке. Направила сам се да нисам чула, иако сам ја њу могла да упитам шта она зна о страсти. Онда сам видела да су моје руке, до тада прекрштене у крилу, поновиле њен покрет: врхови прстију су се сјединили и направили круг. Могла сам да кажем: Страст је подударност, љубав је кретање ка истоветности. Али нисам. Ћутала сам. Она је одвојила прво палчеве, потом остале прсте. Поновила сам њене покрете: прво палчеви, потом остали прсти. Онда је она, али то више није важно.
    Важно је ово: никада не губи онај ко воли; губи само онај ко је вољен.

  3. #18

    Odgovor: David Albahari

    Psovka

    Prošle nedelje proveo sam dva dana u Vankuveru. Sve vreme je padala kiša. Sada, u Kalgariju, pada sneg i za naredne dane najavljuju temperature do minus trideset. Gledam televiziju, kanal posvećen vremenu. Spremite se za duboko zamrzavanje, kaže voditelj uz besprekoran osmeh i ja se odmah osetim kao ćurka u frižideru u obližnjoj samousluzi. Posle te vizije, kišni dani u Vankuveru deluju kao vreme u raju.

    U stvari, nije mi ta kiša toliko ni smetala, jer sam u Vankuver došao da, kao pisac iz dijaspore, održim književno veče sa Milošem Latinovićem, piscem iz matice. Ta dva dana provodim potpuno okružen srpskim jezikom; samo jednom Miloš i ja svraćamo u Starbaks da popijemo kafu i ja, za trenutak, govorim engleski dok je naručujem. Devojka koja naplaćuje je iz Meksika, mladić koji pravi kafe je iz Kine, devojka koja briše stolove je iz Rumunije, i naš engleski veselo zvoni od stranog akcenta i jezičkih upadica. Tako, valjda, mora da bude u Kanadi, u zemlji koja je u neprekidnom nastajanju. Prvi put pomišljam da je to ishodište njene lepote, ta činjenica da još ne postoji lako prepoznatljiva odrednica identiteta, te da je to čini privlačnom i, čak, egzotičnom u svom ledenom okruženju.

    Međutim, na našoj književnoj večeri ne pojavljuje se nikakva sumnja kada je reč o identitetu i sasvim je jasno da se za sve nas u sali Srpskog kulturnog centra pri crkvi Svetogarhangela Mihaila identitet nalazi u srpskom jeziku. Samo ne dajte da vam oduzmu jezik, kaže mi kasnije jedna čitateljka dok joj potpisujem knjigu. Pitam je ko bi hteo da mi oduzme jezik, a ona samo odmahne rukom, zaverenički stavi kažiprst na usne i ode. Najradije bih pošao za njom i pokušao da doznam njenu priču, ali ne mogu to da uradim zbog ostalih čitalaca koji strpljivo čekaju u redu. Pokušavam da ubedim sebe da mi se sve to učinilo, odnosnoda se ona samo počešala ili obrisala kap znoja, ali to mi ne polazi za rukom. Ne ide mi ni potpisivanje i po nekoliko puta tražim od čitalaca da ponove svoja prezimena, a dva-tri puta čak pogrešim u pisanju svog imena.

    Kasnije, tokom večere u srpskoj kafani, pomišljam da sam sve zaboravio i prepuštam se goveđoj supi i maloj porciji ćevapa. (Posle jezika, hrana je najsigurnija potvrda identiteta.) Ali budim se usred noći i prvo što pomislim jeste: Ko je onoj ženi hteo da oduzme jezik?. Stan u kojem provodim tu noć u Vankuveru nalazi se na dvanaestom spratu i jedan ceo zid načinjen je od stakla. Ustajem iz kreveta i, ne paleći svetlo, prilazim zidu kao što bih prišao prozoru i, kada mu priđem, učini mi se, pospanom i nenaviknutom na tu perspektivu, da ću se strmoglaviti na ulicu. Zastrašen, odskačem od zida i bežim prema sredini stana, potom se, za svaki slučaj, približavam ulaznim vratima. Imam utisak da će svakog časa sve početi da se obrušava i da ću se uskoro naći na ulici, mokroj od kiše.

    Tada primećujem da sve komentare i uzvike zbog te pometnje šapućem ili ponavljam u sebi na engleskom jeziku. Zar ne bih u takvoj situaciji, pitam se prilepljen uz vrata, pre očekivao jednu našu sočnu psovku koja bi odmah razjurila sve moje strahove?

    Pokušavam da opsujem, ali uzalud kao omađijan, govorim samo drugim jezikom, onim koji nije moj. U tom času ponovo čujem reči Ne dajte da vam oduzmu jezik i napokon razumem šta je čitateljka htela da kaže. Napregnem se, potisnem drugi jezik i u sebi nađem psovku na prvom jeziku i, iako to nikada ne radim, glasno opsujem. Istog časa u meni zabruje rečenice na našem jeziku, povrati se osećaj ravnoteže, odahnem od noćne more i ubrzo tonem u san.

    Ujutru se pitam da li sam sve sanjao, ali kada priđem staklenom zidu, shvatim da to nisu bili snovi već je jezik, po ko zna koji put, pokazao da je gospodar stvarnosti. Čak i psovka može ponekad da bude izvor spasa, magično središte iz kojeg jezik izvire i izjednačava sve one koji ga govore. Nije važno gde se nalaze, u matici ili ovde, u dijaspori, gde me naš jezik greje i kada se živa približi dnu termometra. Nadam se samo da neće nastaviti da pada, jer bih tada morao ponovo da se poslužim strašnom lepotom psovke.

  4. #19

    Odgovor: David Albahari

    MOJA ŽENA IMA SVETLE OČI

    Ovo je jednostavna priča, pomišljam, i u njoj neće biti složenih rečenica.
    Smešno, kaže moja žena, pa već ta rečenica je dovoljno složena.
    Okrećem se i gledam je. Gledam je onako kako je nikada do sada nisam gledao, ali ona to ne zna. Šta si ti, kažem, čitač misli?
    Moja žena ne odgovara na postavljeno pitanje. To je jedna od njenih veština. Ali zato kaže nešto drugo: Ako si slagao čitaoca već u prvoj rečenici, kako možeš očekivati da ti veruje u drugoj?
    Gledam u prazni list papira pred sobom. Nisam ga slagao, kažem, jer nisam ništa napisao.
    Ali si pomislio, kaže moja žena.
    Ovo mi liči na početak iscrpljujućih bračnih rasprava iz priča i romana Džona Apdajka. Nemam vremena za to. Prelazim, stoga, na suštinu stvari. Po tebi, kažem mojoj ženi kao da je neki evanđelista, po tebi, ponavljam zbog unutrašnjeg ritma, proza mora da bude istinita.
    Pitaš ili tvrdiš? pita moja žena.
    Pitam
    Tvrdim, kaže ona.
    U tom slučaju, kažem, ako bih tebe opisivao morao bih da napišem bradavice njenih dojki nisu stajale na istoj visini, ili: nabrana koža njenog vrata, ili: mršave noge prošarane venama.
    Pa šta? kaže moja žena.
    Njen mir je već poslovičan. O tome ne treba govoriti.
    Ne bi ti smetalo, pitam, da ljudi znaju istinu o tebi?
    Ne bi, kaže ona, jer ionako ne veruju da je ono što pitaju istinito.
    Ovo je previše! Ustajem da bih izbegao beskorisno opisivanje, ali ipak uspevam da joj kažem da preteruje. Prvo mi kažeš da moram da govorim istinu da bi mi verovali, vičem, a onda ispada da im je svejedno šta čitaju, jer, uprkos svemu, ipak ne veruju! Kako to!? Kako to objašnjavaš?
    Moja žena nije ni trepnula. Njen mir je već poslovičan, itd. Ona kaže: U pitanju su dve različite vrste verovanja. Ne razumem zašto urlaš? Dužnost pisca jeste da uveri čitaoca u istinitost svojih namera, ali čitalac, i pored svega, ipak ne veruje, ne može da veruje u zbilju fikcije. Fikcija je fikcija ništa drugo, zar ne?
    Šta je sad ovo, kažem, gde si to pročitala, kod Škreba, možda?
    Sada sam stvarno ljut, ljut i žedan. Otišao bih u kuhinju da popijem čašu vode, ali bojim se da ću nešto propustiti.
    Ništa nećeš propustiti, kaže moja žena i podiže bretelu koja joj je spala. Bretela joj uvek spada u trenutku kada ona to želi, što je samo lep način da ponovo skrene razasutu pažnju na sebe, da je usmeri, kao kroz levak, na oblinu svog ramena.
    Na mladež na ramenu, kaže moja žena, koji su ljubili mnogi.
    U redu, kažem, na mladež na ramenu, ali kako to da je tebi poznata svaka moja misao? Ko je ovde junak u čijoj priči? Ili si ti, uzvikujem, doista veštica?
    Ne seri, kaže moja žena.
    To je još jedna od njenih veština: sposobnost da vlada situacijom, da pronađe prikladne reči, da spreči larpurlartizam u bilo kom obliku.
    Slušaj, kažem pomirljivo, još uvek nije kasno, možemo da se dogovorimo, možemo da odredimo gde se svako od nas nalazi, možemo tačno da utvrdimo kako će sve početi i kako će se završiti...
    Ako nešto ne želim u životu, kaže moja žena, to je izvesnost.
    Ali ja ne govorim o životu, kažem.
    Moja žena vrti glavom. Ako imaš književnost na umu, kaže, tek si onda u pravom sosu. Izvesnost je smrt za literaturu.
    Zastajem, u stvari: krećem, jer malopre sam rekao da stojim, ali odmah zastajem. Možda je, napokon, moja žena u pravu? (Ona će reći da je uvek u pravu, ali ja neću to da zapišem.) Možda je izvesnost u doslovnom smislu reči smrt za književnost? Krećem ponovo, ali ne otkrivam da li sam se uputio u kuhinju, u kojoj bih popio čašu vode iz gornjih redova, ili se vraćam radnom stolu, za kojim sam sedeo pre nego što je moja žena počela da mi čita misli.
    Sve u svemu, kaže moja žena i uzima štrikeraj, pisanje je zaludan posao. Šta si, u stvari, hteo da napišeš?
    O, kažem, mešto sasvim jednostavno.
    Kao?
    Kao: bila jedna žena, i posle četiri, ne, šest, posle šest godina braka, u jesen, ponovo sretne ljubav iz mladosti, jednog sentimentalnog, istrošenog profesora, ostavlja muža i dete, dečaka od pet godina, možda i devojčicu, i odlazi s profesorom. Završetak se odigrava na nekom prašnjavom putu. Na jednom kraju stoje muž i dete, na drugom čeka profesor, žena dotiče muža po obrazu, čučne ispred deteta, dete trepće, i onda ona odlazi, polako, gotovo posrće, a zatim počinje da trči, sve brže i brže, sve do profesora koji je čeka raširenih ruku. Dete tada kaže: Gde je onaj čika odveo mamu?, ali muž ne može da odgovori jer će zaplakati. U tom času s drveta otpadne prvi list.

  5. #20

    Odgovor: David Albahari

    Senka


    Dečak, na mostu, pored svoje ugleda još jednu senku. Kad se osvrne, vidi da je sam. Mnogo godina kasnije, na istom mostu, primetiće da nema više ni svoju senku, ali tada će mu biti svejedno.

  6. #21

    Odgovor: David Albahari

    Bicikl

    Oslonio se laktovima na šank i zagnjurio lice u šake. Zbog toga, shvatio je malo kasnije, nije video čoveka koji je seo na stolicu pored njega. Nije ni osetio njegovo prisustvo, već se iznenađeno trgnuo kada je čovek, tik uz njegovo uvo, šapnuo: "Ako vas zanima Bernhard, imam nešto što će vas obradovati." >>>

    nastavak
    Poruku je izmenio Cecara, 31.08.2010 u 08:57

    Uskoro ni o meni ni o tebi niko neće pričati niti znati,neki drugi ljudi živet će ovde...mi nećemo nikome nedostajati

  7. #22

    Odgovor: David Albahari

    Maramice

    Nikada me nisi volela, kaže sin ostareloj majci, uvek si imala lepe reči za moju sestru i mlađeg brata, ali ne i za mene, kao da ja nisam postojao, kao da sam bio manje vredan od njih, kao da si želela da me zaboraviš. Majka ne odgovara. I zašto sada ćutiš, pita sin, zašto nešto ne kažeš, zašto me ne razuveriš? Majka ćuti. Ili je, možda, nastavlja sin, sve doista onako kako ja kažem? Majka vadi maramicu, briše uglove očiju. A ne, kaže sin, te krokodilske suze čuvaj za nekog drugog. On otima majci maramicu, baca je na pod i gazi nogama. Majka iz rukava izvlači drugu maramicu i ponovo briše uglove očiju. Sin ščepa maramicu, ali ona mu se izmigolji iz ruke i pobegne ispod fotelje. Sin se čudi, odmahuje glavom. To nije moguće, kaže. Jeste, kaže majka, naravno da jeste. I vadi treću maramicu koja joj se mazi oko prstiju kao mali beli pas.
    Poruku je izmenio Cecara, 31.08.2010 u 08:58

    Uskoro ni o meni ni o tebi niko neće pričati niti znati,neki drugi ljudi živet će ovde...mi nećemo nikome nedostajati

  8. #23

    Odgovor: David Albahari

    David Albahari: 'Bliznakinje'

    Ekskluzivno: priča Davida Albaharija koja se događa pred Booksom! (a tu su i Ferić i Simić).


    Kad smo prošli tjedan upitali mlade srpske književnice i književnike (koji su se izvrsno predstavili hrvatskim čitateljima na Booksinoj Reviji malih književnosti) koji je po njima najveći živući srpski pisac, svi su uglas odgovorili - David Albahari, inače Booksin čest i drag gost. Kako je u Hrvatskoj netom objavljen Albaharijev briljantni roman Snežni čovek, a posjetitelji Revije mogli su čuti što se i kako trenutno piše u Srbiji, za sve vas na portalu donosimo ekskluzivu! Naime, iznimnom ljubaznošću samog Davida Albaharija prenosimo vam u cijelosti jednu od njegovih najsvježijih priča objavljenu u knjizi Svake noći u drugom gradu u izdanju Srpske književne zadruge (Beograd, 200 za koju je nagrađen nagradom 'Vitalova knjiga godine' za 2008

    izvor
    Poruku je izmenio Cecara, 31.08.2010 u 08:58 Razlog: identicna slika je vec postavljena

    Uskoro ni o meni ni o tebi niko neće pričati niti znati,neki drugi ljudi živet će ovde...mi nećemo nikome nedostajati

  9. #24

    Odgovor: David Albahari

    Intervju: David Albahari

    San o šetnji zemunskim kejom

    Poznati pisac kome je nedavno uručena Vitalova nagrada za zbirku priča Svake noći u drugom gradu, uprkos tome što se odlično adaptirao na život u Kanadi, u koju se s porodicom odselio pre petnaest godina, kad ode u penziju planira da se vrati u Beograd kako bi sa suprugom Bojanom, sinom Natanom i kćerkom Rebekom uživao u blizini Dunava
    Piše: Jelena Zorić
    Photo: Branko Pantelić

    David Albahari sa sinom Natanom koji je završio političke nauke u KalgarijuPopularni književnik, laureat Ninove nagrade za roman Mamac, boravio je nekoliko dana u Beogradu kako bi primio Vitalovo priznanje Zlatni suncokret za knjigu godine, za zbirku priča Svake noći u drugom gradu. Iako je srpsku prestonicu napustio pre petnaestak godina, kad se s porodicom preselio u Kalgari, nije uspeo da pronađe dovoljno efikasan lek protiv nostalgije. Zato je čvrsto obećao samom sebi da će se vratiti i svoje penzionerske dane provoditi u šetnji zemunskim kejom u društvu porodice i prijatelja
    .
    Primajući nagradu Zlatni suncokret, izjavili ste da je priznanje svojevrsni teret. Šta vam, ipak, pričinjava zadovoljstvo?
    - Svakako je najveća radost kad čujem da se ljudima dopada to što sam napisao. Zadovoljstvo mi pričinjava i
    kritički osvrt čitalaca. Ranije sam tvrdio kako pišem za sebe i da mi nije bitno mišljenje drugih, ali sada mislim drugačije. Dešava se i da se postidim kada mi priđu i nešto me pitaju, citirajući moju misao. Tada zastanem, jer ne shvatam da sam to nekad napisao.
    Jedan od likova iz vaše poslednje zbirke priča Svake noći u drugom gradu razmišlja da okonča život na vrhu zemunskog solitera. Koliko često vam je Zemun inspiracija?
    - Uvek. Ne dešava se baš svaka priča u njemu, jer bi to vrlo brzo dojadilo čitaocima, pa možda i meni, kao autoru. Kad živite u nekom gradu, a mislim na Kalgari, u toku ste s ljudima i događajima koji vas okružuju, pa je Kanada uglavnom tema mojih sadašnjih dela. Zemunu se pak vraćam kada radnju izmeštam u prošlost, tako se osećam sigurnijim, jer mi je njegov sadašnji trenutak nepoznat.
    Najlepši kompliment koji ste dobili od čitalaca?
    - Bilo je i lepih i ružnih reči. Ni meni se ponekad ne dopada ono što čitam, pa rado prihvatam i negativne komentare. Najviše mi se sviđaju situacije koje nijedan pisac ne voli, to jest kad me pitaju ono na šta ne znam odgovor. Na primer, kad se čitalac identifikuje sa scenama i likovima iz priča, meni potpuno bledim detaljima, jer sam to delo davno napisao. I, mada u tom trenutku nemam komentar, osećam duboku naklonost prema takvoj vrsti čitanja.
    Postoji li osoba čije se kritike plašite dok stvarate?
    - Ne. Jedina osoba koja čita moje rukopise pre nego što ih predam uredniku jeste moja supruga Bojana. Ali,
    ne strepim od njenog suda, jer je veoma nežna prema meni. Svestan sam da, kako godine
    nastavak teksta Vam je dostupan u štampanom izdanju.
    izvor


  10. #25

    Odgovor: David Albahari

    David Albahari: Nisam uveren da znam ko sam

    04. 02. 2011. u 18:34

    Davida Albaharija u njegovim djelima ima mnogo, možda i previše. "Zašto da izmišljam druge likove kad ni za sebe nisam uveren da znam ko sam", kaže David Albahari, poznati srpski pisac i prevodilac, koji je svoju zemunsku adresu prije više od 16 godina zamijenio onom u Kalgariju u Kanadi.On od svoje prve knjige "Porodično vreme" iz 1973. godine do danas i dalje vjeruje da je pisanje proces u kojem stiče nove spoznaje o sebi i svijetu, svako djelo za njega je otkrivanje. Njegova djela poput "Pijavice", "Opisa smrti", "Snežnog čoveka", "Ludviga", "Pelerine", ali drugih, među kojima je i "Mamac", koji je nagrađen NIN-ovom nagradom za roman godine, dočekana su s velikom simpatijom publike i kritike, ali je sa romanom "Ćerka" izazvao još veće simpatije prvih, ali zato i neka osuđivanja druge kategorije (kritike).

    Albahari u razgovoru za "Nezavisne" progovara o statusu knjige, romanu "Ćerka", kritici, erotskom kao tabuu, fascinacijama i najvećoj bolesti savremenog društva.
    NN: Vaš roman "Ćerka" iznenadio je, moglo bi se reći, više kritiku nego publiku. Neki smatraju da niko ne bi ni pomislio da bi se David Albahari upustio u opise eksplicitne erotike. Šta mislite o tome?
    ALBAHARI: Izgleda da je taj moj mali roman potpuno pogrešno pročitan, jer to je prvenstveno priča o mogućnostima pripovedanja. Pitanje sa kojim se narator suočava je jednostavno: da li se jezik pripovedanja menja u skladu sa promenom tematike? Da li se, recimo, priča sa erotskim sadržajem može ispričati istim jezikom kao i priča o sudaru dva automobila ili priča o kupovini lubenice na gradskoj pijaci? Uostalom, koju terminologiju upotrebljavaju ljubavnici u krevetu? Da li će neko od njih pomisliti na reči tipa "genitalije", "spolovilo", "ud"? Sigurno da neće. Ukratko, ja sam pisao onako kako jeste. Pa zar se ne očekuje od pisca da govori istinu? Da bi ispričao svoju priču, pripovedač je morao da koristi jezik koji odgovara situaciji, a kada je ta priča završena, pripovedač prelazi na jezik koji mu je neophodan za novu situaciju i više se ne vraća jeziku erotske proze.
    NN: Iako pisac ne bi trebalo da brani svoje djelo na način zašto je i kako napisao nešto u njemu, jer je knjiženo djelo po sebi fikcija, Vi ste morali da obrazlažete zašto ste koristili "otvorene" izraze za intimne dijelove ljudskog tijela i detaljne opise seksualnog čina. Zašto?
    ALBAHARI: Ni meni nije jasna takva reakcija - kao da umetnik nema slobodu izbora i pravo da piše o onome što ga zanima. Zato sam za svaki slučaj rešio da u novom romanu pišem o ratu. To će možda kritičarima više prijati.
    NN: Aleksandar Dunđerin u svom osvrtu na Vaše djelo "Ćerka" uzeo je sebi slobodu da napiše da se "kritika" nije oduševila ovim romanom, te da su se neki suzdržavali i neodređeno ga okarakterisali kao "spremnost na provokativnu otvorenost" (Saša Ilić, urednik "Betona"), do onog koji "nije ništa razumio" (Teofil Pančić, "Vreme"). On ističe da se Vi iscrpljujete prevashodno u tematskim inovacijama, osvježenim i erotskim bizarnostima, ipak znatno udaljenim od seksualnih morbidnosti Markiza de Sada. Zbog čega su se stvorile takve reakcije? Da li naše društvo nije još spremno za jedno takvo djelo?
    ALBAHARI: Mislim da uopšte nije reč o nespremnosti društva, kao što ne mislim da je moj mali roman revolucinaran na bilo koji način. Mnogi naši pisci su pisali erotsku prozu - npr. Vladan Matijević, Dunja Radosavljević, Sava Damjanov, Zoran Ćirić - dakle, nije u pitanju neka netaknuta oblast, a ne mislim ni da je naše društvo protiv takve vrste pisanja. Meni je, kada je reč o mom doprinosu ovom žanru, najzanimljivije to da mi je znatan broj čitateljki rekao da im se knjiga dopala, dok, s druge strane, gotovo nijedan čitalac nije poželeo da mi kaže šta misli o knjizi.
    NN: Imajući u vidu koliko je prašine diglo Vaše pisanje o seksualnosti, da li je osnovica romana, sukob između dva profesora, došao u drugi plan?
    ALBAHARI: Da, prava priča je ostala u drugom planu, a ono što je trebalo da posluži kao uvod izbilo je u prvi plan. Priča o kukavičkom odnosu dvojice profesora, zamišljena kao pomalo posprdna priča o univerzitetskom svetu, predstavlja u nekom smislu nastavak razmišljanja (na temu univerziteta i akademskih likova) koja se pojavljuju u mom romanu "Snežni čovek". Slika univerzitetskog života u ta dva romana uopšte nije laskava, i možda će se kasnije, kada umine priča o erotskom aspektu, čitaoci više zainteresovati za nju.
    NN: Izjavili ste da je "Ćerka" najkomičniji roman koji ste dosad napisali. Šta ga odlikuje kao takvog?
    ALBAHARI: Odnos dvojice pofesora je svakako najkomičniji u romanu, kao i njihov "dvoboj" koji je zapravo parodija viteških dvoboja iz vremena Robina Huda ili pak dvoboja iz ruske tradicije i književnosti. I sama priča o erotskom susretu profesora i devojke koja voli da gleda pornografske filmove je dopunjena komičnim scenama i dijalozima. Sve u svemu, ukoliko čitalac priđe ovom romanu bez predrasuda, moći će, verujem, lepo da se nasmeje. Komičan aspekt svih dešavanja u romanu trebalo je da posluži kao olakšanje spram erotske tematike.
    NN: U jednom intervjuu ste izjavili da "pisac piše priču koju mu diktira neki unutrašnji glas, ali on ne zna nameru tog glasa". Da li ste možda mislili na onu Aristotelovu teoriju koji u pojmu mimezis objašnjava podražavanje ljudskog djelovanja, posebno umjetničkog, kroz neki unutrašnji nagon?
    ALBAHARI: Nisam mislio na navedeni Aristotelov citat, već sam opisao ono što mi se događa kada pišem. Nedavno sam pročitao kako neko kritikuje taj moj stav i dodaje da nikada ne bi mogao da piše ukoliko ne zna o čemu će pisati. A ja, s druge strane, ne bih mogao da pišem ako bi moje pisanje trebalo da bude odgovor na neku unapred poznatu priču ili osobu. Pisanje je za mene otkrivanje.
    NN: Odličan ste literarni slikar ljudskih karaktera. U skladu s tim, dobar ste posmatrač ličnosti oko sebe. Postoji li ličnost koja Vas je fascinirala i čime?
    ALBAHARI: Razmišljajući o Vašem pitanju, uvideo sam da me najviše fasciniraju osobe koje, u stvari, ne poznajem, ali koje volim da zamišljam, odnosno da pokušam da ih stvorim u mojoj mašti. Na takav način fascinantni su mi ljudi kao Ludvig Vitgenštajn, Tomas Bernhard, Tomas Pinčon. Od ljudi koje viđam ili sa kojima se družim fascinantan mi je Miroslav Mandić, autor čudesne, pešačke "Ruže lutanja", jedan od najoriginalnijih umetničkih stvaralaca koje sam sreo.
    NN: Nema pisca koji detalje iz svog života nije utkao u svoje djelo. Koliko je Davida Albaharija u njegovim djelima?
    ALBAHARI: Mnogo, možda i previše, ali ja sam uvek govorio da me zanima ona priča koja govori o meni. Naravno, u nekim knjigama ima više autobiografskih elemenata nego u drugima, ali čak i u onima koje naizgled ne mogu da imaju veze sa mnom, ja sam se nekako provukao u njih. Tako u knjige sa dosta autobiografske građe spadaju zbirke priča "Porodično vreme" i "Opis smrti", romani "Cink" i "Mamac", i niz drugih naslova. U knjige bez uočljivog prisustva te građe spadaju romani "Sudija Dimitrijević", "Ludvig", "Brat" i "Ćerka". U poslednje vreme osećam pritisak u sebi da ponovo pišem priče kao one koje sam pisao u prvim knjigama, posebno u "Porodičnom vremenu", ali to vreme je tako daleko da uošte nisam siguran da bih se doista ja vratio u taj period. Sada sam, ipak, neko drugi.
    NN: Budući da ste aktivni posmatrač dešavanja oko sebe, šta mislite koja je "najteža bolest" savremenog društva?
    ALBAHARI: U ovom trenutku čini se da je najveća boljka savremnog društva tzv. politička korektnost, koja, kao neka vrsta samobičevanja, tera zapadnog čoveka da prihvati krivicu za sve što je loše na svetu. Ne kažem da zapadni, beli čovek nije činio loše stvari - naravno da jeste, ali ne vidim zašto sada treba da se izvinjava za sve ono što su radili njegovi daleki preci. To je isto kao kada bi neko hteo da vas ubedi da je rasizam svojstven samo belom čoveku i da među pripadnicima ostalih rasa nema rasizma. Koja besmislica! Mržnja, zavist i negativan naboj prema drugim rasama postoje kod svih ljudi. Svi ljudi su isti, koliko u dobru, toliko i u zlu.
    Knjiga izgubila bitku
    NN: Evidentno je da smo ušli u eru Interneta i elektronskih knjiga. Da li "stvarna" knjiga gubi bitku s Internetom ili će uvijek biti više onih koji uživaju čitajući je držeći je u ruci?
    ALBAHARI: Knjiga je već izgubila trku sa Internetom i verujem da će ubrzo - pogotovo u Severnoj Americi - početi da nestaje. Rastu nove generacije kojima knjiga kao knjiga ne znači ništa. Naša nostalgična zapomaganja njima su smešna. I jesu smešna, jer za čime mi to žalimo - za jednim objektom, predmetom koji je već prošao kroz nekoliko oblika. Nekada su knjige bile u obliku svitaka, pa još ranije u obliku glinenih pločica i kamenih ploča, pa zašto je onda strašna pomisao da će knjiga nestati? Sve dok nije ugrožena sama pismenost, format knjige uopšte nije važan. Mi već ionako više vremena u toku dana provodimo čitajući sa ekrana nego sa odštampane stranice. U pitanju je samo navika, ništa više.
    Prozor u svijet
    NN: Odrasli ste u porodici gdje je knjiga zauzimala posebno mjesto i gdje se ona uvijek poklanjala za rođendane. Međutim, toga skoro više nema. Šta mislite, gdje i kada se izgubila ta navika i koje su eventualne posljedice na odrastanje generacija koje dolaze?
    ALBAHARI: Možda se ništa nije desilo sa ljudima, možda je to samo odraz situacije u kojoj se knjiga našla. Naime, knjiga nije više ona središnja tačka koja omogućava svetu da dođe do nas, a i nama da odemo u svet. Nekada, kada je dete dobijalo knjigu, ono je dobijalo "prozor u svet". Sada postoje mnogi drugi prozori kroz koje deca mogu da gledaju svet, a svaki od njih je brži od knjige. Istu sudbinu doživela je, recimo, filatelija. Uz nju smo učili geografiju, imena kraljeva i političkih lidera, istoriju Olimpijskih igara, imena glumaca i književnika, dela poznatih slikara i dr. Odavno više niko ne sakuplja marke, jer retko ko piše pisma, a mnoge zemlje su prestale da štampaju poštanske marke. Svet se menja i mi se menjamo s njim, neko voljno, a neko nevoljno. Uspomene nam postaju glavna uteha, ali ništa ne može da zaustavi proces koji sve nas vodi neumitnom kraju. Zato nam se povremeno čini da neko namerno menja svet samo zato da bi nam što pre izbio oslonac ispod nogu.
    izvor

    Uskoro ni o meni ni o tebi niko neće pričati niti znati,neki drugi ljudi živet će ovde...mi nećemo nikome nedostajati

  11. #26

    Odgovor: David Albahari

    KIKIRIKI,VEVERICA,ŠEŠIR

    Moj otac mi nikad nije ispričao priču o šeširu zagasite boje.Nedavno sam se toga prisetio.Sedeo sam na tremu i hranio vevericu kikirikijem.Veverica se podizala na stražnje noge,prihvatala kikiriki prednjim šapicama,okretala mi leđa i pokrivala se gustim repom.Rep je bio zagasit :TAKO SAM POMISLIO NA OČEV POHABANI ŠEŠIR.Nisam , naravno , bio siguran da li je u pitanju ista boja, kao što nisam bio siguran da reč , zagasit,može sama za sebe da označi neku određenu boju, ali između boje veveričijeg repa i boje šešira koju je otac doneo iz zarobljeništva mogao je da se stavi znak jednakosti.Otac nije nikad pričao o tom šeširu. Znali smo sve o svakom delu odeće u kojoj se vratio iz nemakog logora-kada je dobio košulju, ko mu je dao pantalone, otkuda mu džemper- ali je šešir uporno ostajao izvan svih priča. Čak sam u jednom trenu pomislio da je to trag neke kratke ali silovite ljubavne veze, jedne od onih u koje su uleteli mnogi ratni zarobljenici dok su, opijeni novom slobodom, čekali da ih vrate kućama. Mogao sam da zamislim tu ženu, iznurenu nekom drugom smrću na nekom drugom frontu, kako mu pruža šešir i govori.Ako ve nećeš da ostaneš, onda bar ponesi šešir. Otac se nećka. Prevelika odeća koju je dobio od američkih vojnika visi na njemu; sa šeširom na glavi, pogotovu ako i on bude prevelik, sigurno će postati središte podsmeha.Ipak pruža ruku, ženini i njegovi prsti načas se dotiću na rubu oboda, i onda šešir menja vlasnika.Sve to ,naravno, nema možda nikakve veze sa stvarnošću.Šešir je mogao da se pojavi kao deo neke od mnogobrojnih razmena između samih logoraša, lokalnog stanovništva i savezničkih vojnika, ali šta je otac mogao da ponudi u zamenu za šešir? Bilo kako bilo, šešir je poikazao zavidnu istrajnost. Posle očeve smrti,msvaki put kad bi smo seli da se dogovorimo šta da uradimo sa njegovim stvarima, šešir je volšebno isčezavao sa naših spiskova. Neka ga, govorili smo mi i pronalazili mu novo mesto u ormanu. Ponekad smo ga iznosili na dvorišni balkon, tresli ga i četkali, ostavljali da se provetri. Majka je uvek govorila da je pravo čudo da se , posle svih tih godina, nije umoljčao, dok sam ja stalno žalio što nema nikakvu postavu; tada bih, naime, mogao da je rasečem istrgnem, i da iza nje, bio sam siguran, otkrijem očevu tajnu. Nisam sumnjao da nema tajne, odnosno, priželjkivao sam da ona postoji, iz istog razloga što je predmet bez tajni strašniji od predmeta s tajnom:ne krijući ništa, on zapravo krije sve, i nisam se usuđivao da se prepustim takvim zamršenostima u periodu posle očeve smrti, kada sam očajnički žudeo za jednostavnim putokazima. Vreme ja odmicalo, šešir se ustalio na najvišoj polici, iskrsavajući povremeno u našim razgovoprima, obično onda kada bi neko od nas , ili neko od upućenih prijatelja, ponudio novo tumačenje njegove istorije. Očeve stvari su polako isčezavale iz kupatila, iz ormana, sa čiviluka, i šešir je, uz fotografije u porodinom albumu, polako ali sigurno postajao središnje prisustvo očevog odsustva. A onda je, jednog dana , nestao.Niko naravno nije znao kako se to desilo.Majka, sestra i ja, rođaci i prijatelji koji su nas redovno posećivali, svi smo spremno poricali bilo kakvu upletenost u tu, kako je rekla moja tetka, gnusnu rabotu, i stoga se na svakoga od nas moglo pomalo, i podjednako, sumnjati. Mimo te sumnje, morao sam da zapazim lepu simetričnost u tajanstvenosti očevog zagasitog šešira; nije se znalo kako je došao, kao što se nije znalo kako je otišao. Isto bi semoglo reći i za mog oca, kao i za svakog od nas: dolazimo iz nepoznatog i u nepoznato se vraćamo, i niko ne zna zašto to radimo, ali nekad nam predmeti kazuju više od bilo kog živog stvora. Nekada je, doduše, obratno, kao onomad kada se veverica podigla na stražnje noge da bi prihvatila novi kikikriki. Pogledao sam njen zagasit rep i pomislio da se ne bih iznenadio kada bih ovde, desetak hiljada kilometara udaljen od mesta gde je poslednji put viđena, našao očev pohaban šešir. Čak sam se i osvrnuo, kao da je već negde iza mojih leđa. Nije bio tamo; nije bilo ni veverice kada sam se ponovo okrenuo. Šta sam mogao da uradim? Pokupio sam ljuske od kikirikija, ustao i bacio ih u đubre.
    DAVID ALBAHARI

Strana 2 od 2 PrvaPrva 12

Slične teme

  1. Dejvid Gaskojn (David Gascoyne)
    Autor zosim u forumu Svetska poezija
    Odgovora: 4
    Poslednja poruka: 17.08.2013, 21:34
  2. DAVID ICHE - istina ili laž
    Autor Vlada Vasic u forumu Filozofija
    Odgovora: 32
    Poslednja poruka: 19.08.2011, 19:39
  3. Filip David
    Autor tetkaD u forumu Književnost
    Odgovora: 5
    Poslednja poruka: 22.02.2011, 00:38
  4. David Gilmour - On An Island
    Autor serbedzija u forumu Strani spotovi i tekstovi
    Odgovora: 5
    Poslednja poruka: 28.02.2010, 11:38
  5. David Bowie
    Autor SQUAW u forumu Strani spotovi i tekstovi
    Odgovora: 10
    Poslednja poruka: 05.08.2007, 17:47

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •