Horizont
Prvo vidite samo horizont. Liniju. Ali ne znate šta ona razdvaja. Nebo od neba možda? Hm.
Pruža li vam to neku utehu? Nadu?
Ubrzo vas ni to više ne zanima.
Gledate radije golubicu kako, u odredjenom trenutku svemira, odleće da se više nikada ne vrati.
Ili otkrivate sebe, sklupčanog, u utrobi atoma.
Presipate, iz ruke u ruku, belu pregršt morskog peska."
("Obične priče")
Reči su uvek sporije od istine.
Ponekad je dobro otvoriti srce nepoznatim ljudima.
Da sam mu prethodne večeri otvorio srce, sada ne bih mogao da ga pogledam u oči.
"Došli ste ovamo da pišete", rekao je," i sve cemo učiniti da Vas ništa u tome ne omete, ponajmanje uspomene".
Nisam mogao da se setim nijedne uspomene.
"Ako država ludi, da li i ljudi moraju da polude?"
"Zar mislite da se taj proces odigrava u suprotnom smeru: da prvo polude ljudi, pa tek onda država?"
Uvek ga je, naime, iznova čudilo kako se u tim neuspešnim zemljama uspevala da stvori uspešna kultura, makar ona bila samo zbir izuzetnih pojedinaca, onih koji su se izmicali neumitnoj sudbini...
Neke stvari treba tako čitati: rano ujutru, potom popodne, pa uveče, pa u gluvo doba noći. Svaki put te reči, iako na izgled iste, kazuju sasvim druge stvari. Ono što je ujutru zabrana, uveče može da bude poziv oštrine u podne obično otupljuju negde oko ponoći po naglom buđenju, reči su samo ljuspe i zvone kao prazne kutije od sardina.
I najmanja sigurnost, pomislio sam, više vredi od nesigurnosti.
Ponekad verujem da ova zemlja uopšte ne postoji, da smo je svi zajedno izmislili, i da će jednom morati da dođe trenutak kada ćemo uvideti da živimo u praznini.
Ranije sam mislio da je "daljina" samo druga reč za putovanje, posle sam shvatio da se putuje iznutra, u sebi, i da spoljašnji prostor nema nikakve veze s tim. Jedno vreme nisam verovao u daljinu, kao što neki ljudi ne veruju u Boga; ništa me nije moglo ubediti.
Potom sam "daljinu" počeo da zamišljam kao "bekstvo", a pošto sam o "bekstvu" uvek mislio kao u "utočištu", "daljina" se pretvorila u neku vrstu "utočišta", koje sam, s druge strane, uvek zamenjivao rečju "gost", ali ne u smislu "radost u kući", nego u smislu "tuđinac" ili, još bolje, "čovek pod nepoznatim krovom".
Mamac
"Odakle da počnem'', kaže majka. Istog trenutka pružam ruku i pritiskam dugme na magnetofonu. Magnetofon je star. Danima sam obilazio prodavnice i raspitivao se gde mogu da nabavim takav aparat, marka nije bila važna. Prodavci su bili ljubazni, smeškali se, slegali ramenima, pokazivali mi najnovije modele kasetofona. Jedan od njih, u tržnom centru u severnom delu grada, priznao mi je da nikada nije video magnetofon. Mislio je, doduše, da je njegov otac, zapravo očuh, imao takvu "spravu". Nije imao bolju reč za to, rekao je, jer u poređenju sa današnjim uređajima, rekao je i dotakao niz novih japanskih modela, i ne može se govoriti drugačije. Dao mi je svoju posetnicu. Za svaki slučaj, rekao je, ukoliko se predomislim. Pamtio je, takođe, koturove s trakama, koje nije smeo da dira, izuzev onih praznih, od crne ili bezbojne plastike, koje je ponekad, to mu je bilo dopušteno, kotrljao preko poda. Jedino je bio siguran, rekao je, da je njegov očuh stalno slušao snimke Badija Holija. Posetnicu sam stavio u mali gornji džep na sakou. U isti taj sako, kada sam se pripremao za odlazak, poređao sam svoje trake. Sako se, presavijen, nalazio na vrhu kofera, i ne bi mogao da ih sačuva od nekog snažnijeg udarca, više bi ih, uostalom, sačuvale kartonske kutije u koje su bile upakovane, ali rukavi sakoa koje sam prekrstio preko njih, učvrstivši ih elastičnim trakama, ublažavali su nesigurnost koju sam osećao. Nisam želeo da otputujem, kao što nisam želeo da ostanem, i praznina rukava koji su grlili glas pretvoren u elektromagnetni zapis mogla je samo da doprinese mojoj nedoumici, međutim, upravo su ta dva odsustva učinila da spustim poklopac i zaključam bravice. Presavio sam spisak sa stvarima — odevni predmeti, peškiri, nekoliko knjiga, patike, higijenski pribor — i ugurao ga medu papire sa adresama i brojevima telefona u novčaniku. Trake se nisu nalazile na spisku. Dodao sam ih naknadno, kada je kofer već bio spakovan. Pakovao sam ga na podu, klečeći, a onda sam se uspravio, prišao ormanu s knjigama i, sa mesta na kojem su počivale otkako su snimljene, iza tomova Akademijinog Rečnika srpsko-hrvatskoga jezika, izvukao prašnjave, crvene kutije s trakama. Nisam ih dotakao četrnaest godina, ako ne računam poslednje krečenje, pre sedam godina, kada sam sve knjige skinuo sa polica, svaku obrisao mekom krpom i protresao, i onda smestio u velike kutije, naslagane nasred sobe, is-pod lustera uvijenog u plastičnu kesu. Iako nisam prethodno otišao, po njih sam se u stvari vratio, pomislio sam dok sam odizao gornji deo sakoa, smeštao ih između nabora tkanine i prekrivao presavijenim rukavima. Pre četrnaest godina, ne, pre šesnaest godina umro je moj otac. Umro je brzo, u jednom treptaju, kako je govorila moja majka, premda sam ja bio uveren da je umirao polako, godinama, i da se zarazio smrću onog trena kada se, četrdeset godina pre toga, našao iza ograde od bodljikave žice u nemačkom logoru za zarobljene oficire. Majka je, naravno, to poricala. Umire se samo jednom, govorila je, niko ne hoda okolo kao živi mrtvac. Moji prijatelji su stali na njenu stranu. Ti gledaš na istoriju, govorili su mi, poput nekog romantičara, na sudbinu kao na pastoralnu scenu u kojoj, iz prikrajka, vrebaju zli dusi. Ne, govorio sam, postoje niti koje vezuju čoveka sa prelomnim trenucima, kada duša popušta, i život je posle toga samo odmotavanje kalema, sve dok nit ne dođe do kraja, zategne se i iščupa, nema druge reči, dušu iz njenog pohabanog boravišta. Prijatelji su odmahivali rukama, majka je dolivala rakiju u čašice, žene su donosile vruće kiflice sa sirom iz kuhinje. To je bilo posle sahrane. Rabin je tako tiho izgovarao molitve, da su se ljudi podizali na prste ne bi li ga bolje čuli. Narednog dana, dok smo se još sudarali u novoj praznini stana, rekao sam majci da želim da snimim njenu ispovest. Premotavam traku i pritiskam dugme na kojem piše "Start". "Odakle da počnem", kaže majka, i istog trenutka ponovo zaustavljam traku. Nisam znao šta da joj kažem. Sedeli smo za stolom u trpezariji, preda mnom je ležao papir na kojem sam prethodnog dana napisao "Majka: život", pred njom je, na metalnim nožicama zapetljanim u heklani stolnjak, stajao mikrofon, koturovi su se zaludno okretali, a ja sam piljio u njene tamnosmeđe oči, usađene duboko ispod obrva. Pretpostavljam da me sada plaši ta tišina.