Infoteka
Strana 1 od 3 123 PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 1 do 15 od ukupno 45

Tema: Infoteka

  1. #1

    Infoteka

    Ovde cemo postovati razna dogadjanja, vesti, zanimljivosti, susrete i uopste razmenjivati informacije iz sveta knjizevnosti, a koje nisu vezane za odredjenu knjigu ili autora.





    Think Tank Town

    Dva leskovačka dana


    Par dana nakon okončanja trećeg Think Tank Town književnog festivala u Leskovcu, naš saradnik Predrag Ž. Vajagić najzad je došao sebi (barem mu se tako pričinilo, a i dobitak je sumnjiv) pa je, kohabitujući s tastaturom, napisao i hitro nam isporučio ovu reportažu

    Dan prvi, petak 2. oktobar

    Dve zaumno simbolične slike uvlače mi se kao putna prašina pod kožu tokom šestosatnog autobuskog poskakivanja do Leskovca, gde evo već drugu godinu zaredom, kao škrabalo na razne teme u tamošnjem časopisu za Balkan - Think Tank, bivam pozivan da, kako to kažu zapljuvani političari, uzmem (doduše bezopasnu dozu) učešća na književnom festivalu Think Tank Town.

    Malo pre Beograda, dakle, autobus čekajući nekakvo ukrštanje za koje inače mislih da je svojstveno samo vozovima, pristaje pored stovarišta gde viljuškar na buljuke razgoni tone reciklirane novinske hartije već srezane u tiskovne rezance. Naziru se masni naslovi i natrćene zadnjice, černozem udarnih vesti, obmane s mrčenjem papira, nehonorisana skribomanija u fronclama što lelujaju (ili se to plaze) na vetruštini. Jeziv prizor za nepoćudno oko novinara koji je u životu lišen svega, osim taštine. Koji kilometar dalje, zahvaljujući krmeljivoj vizuri (danku ustajanja u pet, meni vrlo nesvojstvenom), bezazleni natpis koji najavljuje kružni put uspevam, nasmejavši se u sebi, prekrstiti u križni put. Autobus na sprat, u čijem smo prizemlju samo neka baka koja kida zrna kuvanog kukuruza i posprema ih u bezuba usta i ja, ipak, uz stenjanje dolazi u srpski Mančester, za koji kasnije, u razgovoru s direktorkom leskovačke (verovatno narodne) biblioteke gde se održavaju svi programi festivala, saznajem da je smogom najzagađeniji grad u zemlji, barabar s Pančevom od koga se razlikuje samo po tome što ovdašnji vazduh, koji ostavlja skramu na staklima naočara, retko zarad analize trpaju u epruvete (mehove?).

    Telefonskom navigacijom Saša Stojanović Čarli, alfa i omega, te sva grčka pismena redom festivala, pisac romana WAR, koji je bio u užem izboru za prošlogodišnju NIN-ovu nagradu (nemojte me samo pitati ko je taj NINo?) upućuje moje korake ka bibliotečkom bekstejdžu u kom (čino)dejstvuje, sipajući svoje opaske iznad flaša kojima je zatrpan sto, poznati hrvatski novinarski žrec � Igor Mandić, koji je juče i presekao pupčanu vrpcu trećeg TTT festivala. Činjenica da će za koji dan pregaziti sedmu deceniju nimalo ne ometa Igorovu visprenost, ubitačnu moć zapažanja, sposobnost da (pod stalnim udivljenjem svih prostosrdačnika) secka i na kamaru slaže svoje lascivne silogizme i konstatacije od kojih je trenutno aklamacijom prihvaćena ona uvek aktuelna da �bez infekcije nema revolucije�. Par čašica docnije, ovaj prevratnički naboj se uvrće u farsičan povik: �Smejte se, smejte, četnici�.

    U brvnari izvrsno uređenoj u etno stilu blagujemo jagnjetinu koja se topi pod nepcima, hvalimo gastronomska pobratimstva prisrkujući rakiju iz fraklića vrlo pametno serviranih u čaši punoj opiljaka leda koji se lepe oko dna bočice, magle joj bokove i održavaju temperaturu žeženom napitku. Jurica Dikić (inače grafički urednik TT-a, tvorac plakata festivala i naš dobrodušni vozač s kraja na kraj grada ušuškanog u kotlinu) vadi iz vrećica svoj duvanski i lulaški takum nasleđen od dede i zameće se prava rasprava o ocilima i njihovoj heraldičkoj sudbi koja ih je, u četvororedu, dovela na državni grb. Mandić odbija svoje dimove iz lule, konstatuje da je za muškarca �najgore da mu se glava uskurči, a kurac počne filozofirati�, pa odlazi da �ubije oko� u sobi pred večerašnju promociju, a mi se vrćemo u biblioteku.

    Najgore za muškarca je da mu se glava uskurči, a kurac počne filozofirati: Igor Mandić je otvorio Think Thank Town

    Današnji program otvara duel �knjigom na knjigu� u kom se obračunavaju Marko Stojanović, crtač i promišljalac stripa s knjigom �Južnjačka uteha�, a nasuprot njemu svojim delom o tajni niških laguma pobočke napada Dejan Stojiljković, iliti Dexa Pantelejski čiji je roman istorijska metafikcija koja se bavi nacističkom potragom za mačem Cara Konstantina u Nišu krajem Drugog svetskog rata. Priča, kako kaže autor, u sebi ima elemente misterije, trilera, horora,...Otud, verovatno, i oblaporno interesovanje publike za roman koji je Laguna otisnula već u tri izdanja. Dok dva dobra prijatelja i saradnika završavaju svoju promociju, eto i novosadskih položajnika koji učestvuju u programu pod nazivom �Poetsko � poetički NS karambol�: književni kritičar Vladimir Kopicl (koji svojom staloženom duhovitošću i dokazanom obaveštenošću odudara od galamdžija koje katkad i ja pokušavam predvoditi) i mlada pesnikinja, performerka i �feministica� Maja Solar, koja se hrabro usudila da, kao vegetarijanka, kroči u grad u kome se meso nemilice guta, žvaće i priznaje kao jedino božanstvo u rahatu blagoutrobija. Svoje stvaralaštvo je, u nekom intervjuu, ova autorka jednom (pa umreženo - umnoženom) rečju predstavila kao:



    bezobrazno
    olujno

    karnevalsko
    političko
    delirično
    zavodljivo
    otrovno
    filozofično
    unezvereno
    histerično
    morsko
    električno
    pornografsko
    popularno
    nepopularno
    vegansko
    kanibalsko
    antihumanističko
    antikapitalističko
    feminističko
    pantomimično
    panegirično

    gladno
    telesno

    teorijsko...

    Uprkos, ili bolje - zahvaljujući tome, uspeva da privuče pažnju i probudi simpatije publike (ne)svikle na poeziju.

    Zatim je došla nafaka da se predstave stvaraoci iz Zaječara, a posebno zanimljivu priču ima Miloš Petković koji govori o 24. majskom festivalu mladih pesnika u pomenutom gradu i Dejan Sotirović sa video performansom �Splav Meduze�.

    Sala se puni do pucanja kad reč uzima Igor Mandić koji je, nakon gostovanja na hrvatskoj televiziji gde je pokazao da nažalost zdrav razum još uvek predstavlja raritet, posebno cenjen i kod obične srbijanske raje. Manjak vazduha i mesta nadomešćuje višak dobre atmosfere, podbadanja s bine, Igorovog kozerstva kojim kupuje publiku (ona će mu to na kraju promocije, veseleći ga duhovno i banknotno, i uzvratiti).

    Nakon toga sledi odlazak u restoran gde u pomalo kamernoj atmosferi (hajmo to pripisati umoru) ponovo shvatamo zašto je Leskovac grad u kom se neprestano penje gastornomskim lestvicama užitka, i u kom važi pravilo �na ljutu �ranu, ljutu kapljicu�. Pad u krevet i u san, nakon ovog petka, je gotovo istovremen, s tim da ne jamčim tačnu rekonstrukciju redosleda.

    Dan drugi, subota 3. oktobar

    Ovo je dan temperiran i za moj nastup jer od 17 časova zborim, zajedno s Čarlijem, Dexom i Pecom (sile osovine Stojanovic- Stojiljković- Stanković) o novom, još neizašlom, broju Think Tanka koji, inače, slavi petogodišnjicu. No, tekućinska dopuna je celodnevna, Dexa pored književnog, ima dobar i iskonski cug; Miloš, rasterećen posle jučerašnjeg zaječarisanja, ne zaostaje, tako da se izmičem makar pola sata u sobu, da predupredim eventualno verbalno saplitanje u odsudnom času. Stigli su i veseli mostarci predvođeni Goran Karanovićem o kome je gre�ota ovde ne promumlati koju. Karanović je dvadeset šestogodišnji junoša koji je glavni urednik i problematični guru internet portala Knjizevnost.org . Portal je u potpunosti posvećen književnosti u regionu, te na njemu svi oni koji gonetaju ili uparuju pisanu reč mogu pronaći informacije o brojnim konkursima, festivalima, novim i bajatijim izdanjima proze i poezije. Tu su (jašta brate) i razgovori ugodni s književnicima, kolumne brojnih autora, kritička variva i klin čorbe. Uz Gogca (koji kao po komandi čim me vidi pevuši ono već legendarno �Boorn tu bee Vaaajaagich�) ovog puta su veseli i pustopašni, te za zajebaciju svake vrste obučeni Ivo, Vlatko i Mirko. Dobro su ukomponovani i raspoređeni, malo ih je, al� su epski opaki, prosto se utrkuju u vrcanju varnica duhovitosti i kreativnosti. Posebno prija što se najsočnije šale na sopstveni račun, pa čovek ne mora stalno biti napet i spreman za uzvrat. Ovaj dan je prošao u duhu kalamburske igre rečima okončane lozinkom �Ko je počupao zube Džeki?�, ali je apsolutno nemoguće objasniti misaone i govorne vrtloge koji su, uz usputno amarkordsko gaženje malih lastavica, do ovog dovele. No, vratimo se na mene (makar da me dokrajčimo). Na predstavljanju časopisa govorim o tekstu planiranom za novi broj posvećen erosu i pornosu. Traktat se zove �Mali bukvar za velike masturbatore� ili �Drkaj i za pojas zadeni�. Tema kontraverzna, a skaredne citate i reminescencije treba govoriti pred publikom u kojoj vidim mantiju sveštenog lica (otkud taj sad, baš sad tu?) i izborane upitne poglede nekih žena u godinama. Srećom, nema maloletnica koje bi upotpunile zbunjujući i neprikladni fotorobot publikuma. Govorim o onaniji i celibatu, posebno se (to je ta mazohističko perverzna crta u mom tzv. karakteru) zadržavam na seksualnom suzdržavnju u manastirima tokom srednjeg veka. Pažnju i kikot izaziva pominjanje vesla čistote - specijalne drvene prakljače kojom su monasi upasivali košulju u pantalone izbegavajući rizično dodirivanje prstiju po genitalijama. I taj naš govorni defile prođe, pa žurimo u donje odaje da plašimo Mostarce lažnom vešću kako se oko biblioteke okupljaju Obrazovci sa upaljenim bakljama.

    Dok oni kao cvikaju, a mi ih kao branimo, upriličen je sastanak Asocijacije nezavisnih časopisa za kulturu i umetnost ( Koraci - Kragujevac, Gradina - Niš, Art 032 - Čačak, Pressing - Niš, Tok - Prokuplje, Think Tank - Leskovac), a vižljast aplauz dobija uurednik Koraka � Mirko Demić, ovogodišnji laureat vrlo bitne Andrićeve nagrade za zbirku pripovedaka �Molski akordi�. Posle te debate nastupa ozbiljni profesor dr Milo Lompar govoreći o Crnjanskom i Mefistofelu. Negde u tu uru dajem brzopoteznu slikopisnu izjavu novinarki koja me podučava, medijima nesviklog, da umesto da zurim u kameru, gledam u njene oči, što vrlo rado činim dok mi se u glavi odmotavaju stihovi pesme o zapaljenom Travniku:

    �Devojka ga oč�ma zapalila
    izgoreše dva nova dućana
    dva dućana i nova mehana
    i mešćema gdje kadija sudi.� ...

    Pesnička trojka stasala ispod starog mosta uskoro nastupa, vešto čitajući svoje naoštrene stihove. Sličan performans u Makarskoj ovako opisuje vispreni splitski pisac Željko Barišić:

    �Performans se sastojao u naizmjeničnom čitanju po tri pjesme višekratno i duhovitim opservacijama ponaosob. Svatko tko je upoznat s radom ovih autora zna da njihove pjesme izravno, inteligentno, stilski sjajno, duhovito ect. govore o sadašnjem trenutku u Mostaru, u BiH i šire. Našlo se tu gramzivih gostujućih profesora, triper esforovaca, besramno plaćenih viskih predstavnika, korumpiranih domaćih političara, jadnika izgubljenih u bespućima tranzicije i isključivosti, zapravo buljuk svega onoga što čini i diktira današnji naš život u ovim krajevima. I sve to skupa je nepatvorena pjesnička opservacija i dokument vremena u kojem živimo. Briljantno napisan, nije naodmet to ponavljati, jer momci su se latili nečega što sigurno neće baciti stigmu na poeziju kao nešto unjkavo, dosadno i nerazumljivo. Naprotiv.�

    No, hajde da u duhu one stare popevke: �Evo zore, evo dana, evo Ive, Vlatka i Gorana� poslušate o kakvim se mladuncima iskljucalim iz antipoetičkih ljuski radi.

    Prvo Vlatko Marinović:

    Narod je jamijo kopat

    Narod je jamijo kopat
    Od noseva do masovne iza kuće
    I rupe za trešanja
    Oboje iza kuće
    I neće na dobro

    Izbezumljeni očevici svjedoče svoja trumatična iskustva
    Kako narod pronalaze u svojim posljednjim hropcima sklupčanih pokraj raspaljenih freza na njivama
    Dok freze paranoidno sriču svoje zadnje kapi mješavine
    Snažnije iz naroda nalaze u predsmrtnom živčanom grču
    Koji zabacuje s lijeve nadesno i obratno

    Gadno je za gledati
    I sigurno neće na dobro
    Jer je narod nemilice jamijo kopat ko budala!

    Sunce cijedi sol iz tjela
    Mozak sahne, preskače i bulazni
    Neprirodno je toliko kopat

    Ali, džaba...
    Sve ukazuje na to da se narod ne zna držati pravila o pravilnom rukovanju dikelom i krasnom
    Ne drži se liječničkih savjeta i ne postupa po dijagnozama

    Toliko puta je dokazano da se narodu ne može kazat
    Nama je kopat, ko vode se napit
    Only God saves, kad narod jami kopat

    Jamilo se kopat
    I sve da hoćeš, sad više i ne može na dobro.

    Zatim Ivo Krešić:

    Socijaliziran

    Bio sam gladan,
    Napravio sam kađu od žileta i pjene.
    Obrijao želudac.
    I napunio stomak zrakom.

    Progutao sam istinu.

    Poslije je došlo sito vrijeme.
    Pojeo sam zemlju.
    Posrkao svemir.
    I možda sam uspio u svemu.
    Legao sam da spavam.

    Bili su to čudni dani kad su fazani letjeli unaokolo.
    A hobotnica istraživala morsko dno.
    Ja sam se snašao jer sam dobro promislio.
    Ali, moji mali crvi su uginuli.

    Težak san.

    Postavši leš bez društva crva
    Ja sam shvatao besmislenost samoće.
    Istrgao sam trule žile i ponudio ih ljudima na korištenje.
    Tako sam se rodio ponovo u njima.

    Ja sam bio sretan i bez žila.

    A, tu je i Karanović:

    Most do zavičaja

    Ne kažem,
    I ja ću s uzdahom misliti o rahatluku
    Šipku i kamenu
    U dobro zagrijanom stanu
    Neke sređene države
    Miljama daleko.

    Dolaziti na ljeto i govoriti kako je ovo Kalifornija
    I kako tamo ništa ne valja
    Kako samo čekam da se vratim
    Makar da umrem
    U zavičajnoj ljepoti

    Pokazivat ću onda slike stana što je država dala
    Sina na školovanju, mlade žene
    Mačke, kera i auta

    Moj drug iz klupe će tumačiti ulogu balkanskog rakijaša
    Sa pogledom nešto mrljavim od xanaxa
    I disanjem soptavim od cigara
    Ja ću, tako jesti šipak
    I čuditi se kako su ljudi ovako oronuli
    Kad je rijeka zelena
    A nebo tako plavo.

    Posle toga, žezlo je prigrabio tek pristigavši Ljuba Živkov koji je svojim dobro znanim satiričnim stilom držao pažnju publike uz najavu da će sledeće godine dovesti i svoju tamburašku bandu da najzad i pred Leskovčanima potvrdi opravdanost svog čest(it)og pozivanja na muzičko nadahnuće.

    Time je vrlo uspešni Think Tank Town za ovu godinu zakatančen. Laknulo je i svemogućem Čarliju koji je, kao i obično, skup izneo na svojoj grbači, a gosti su se preselili u maliganima bremenitu atmosferu gde se nadgornjavanje oteglo do duboko u tminu, uz obećanje da će se obnovljenim snagama i sledeće godine krenuti u bespoštedni književno - gastronomski džihad.

    Postoji u Alan Fordu scena kad prodavac koji je naslagao ne baš bistrooku ribu na kartonsku tacnu ubeđuje kupce u svežinu izloženog morskog espapa rečima: �Zar ne vidite da su još žive, poskakuju kad udarim koljenom po kutiji!� Na isti način može se govoriti o znakovima života kulturne provincije nad kojom preti teški malj u rukama ministara i njihovih fariseja dok osmatraju s koje strane je najlakše �malo ubiti� vanprestoničku kulturu. Ipak, ova dva leskovačka dana pokazala su da i udarci kolenom umeju stvoriti kreativni ritam o kome mnoge dotirane i lažno - sjajne manifestacije mogu samo sanjati. I u snu � zavideti!

    izvor
    Poruku je izmenio Cecara, 09.02.2015 u 22:08
    Život nije, i nikada nije bio, pobeda sa 2:0 kod kuce protiv lidera lige, posle rucka u restoranu brze hrane.

  2. #2

    Infoteka

    Osmesi na kilogram



    TRADICIONALNI Novogodišnji sajam knjiga biće otvoren u ponedeljak u Domu sindikata u Beogradu i trajaće do 16. januara. Praznična “gozba” knjige, na kojoj će svoja izdanja predstaviti pedesetak domaćih izdavača, počeće u 13 časova, kada će se ljubiteljima pisane reči obratiti pisac Darko Tanasijević, Giša Agatonović, direktor Dvorane Doma sindikata, i Živorad Milošević, organizator sajma i vlasnik knjižare “Pergament”.
    Pored izdavača koji već godinama učestvuju na ovoj manifestaciji, među kojima su “Laguna”, “Alnari”, “Mono i Manjana”, “Službeni glasnik”, “Sezam buk”, “Kreativni centar”, “Globosino Aleksandrija”, “Čarobna knjiga”, “Prometej”, “Evro Đunti”, JRJ i drugi, po prvi put će se predstaviti Kompanija “Novosti”, “Geopoetika”, “Mladinska knjiga”, “Hol net” i “Zdrav život”. Najavljene promocije “svežih” knjiga umnogome će doprineti oživljavanju novogodišnje atmosfere u Domu sindikata, zbog čega je ova manifestacija i osmišljena.
    -
    Interesovanje za Novogodišnji sajam knjiga uvek je bilo veliko i očekujemo da će tako biti i ovoga puta. Svi su dobro i praznično raspoloženi, toplo je, i verujem da će se osmesi meriti na kilogram - kaže Živorad Milošević. - Ulaz je besplatan, popusti na većinu izdanja su veliki, i to će biti dodatni podsticaj da mnogi odluče da svoje najbliže za Novu godinu obraduju knjigom. Ipak, pretpostavljam da će se mnogi posetioci zbog ekonomske krize odlučiti za jeftinija izdanja, a ne za skupe i luksuzno opremljene monografije i enciklopedije.
    Najnovije knjige, koje su premijeru imale na Beogradskom sajmu knjiga, biće jeftinije od 20 do 30 odsto, dok će cena starijih izdanja biti niža, i 70 odsto.
    Neće se raditi samo 1. i 7. januara. Ostalim danima ljubitelji knjige moći će da obilaze sajmaske štandove od devet do dvadeset časova. Čak i oni malo “rasejani” posetioci, koji poklon kupuju u poslednjem trenutku, moći će da se odluče za knjigu, jer će Novogodišnji sajam knjiga biti otvoren i 31. decembra.

    “NOVOSTI” NASTUPAJU SA HITOVIMA
    KOMPANIJA “Novosti” prvi put će se predstaviti na Novogodišnjem sajmu knjiga. Naš sajmaski favorit biće drugo dopunjeno izdanje knjige “Budimo ljudi - Život i reč patrijarha Pavla” Dušana Janjića. Ova knjiga, koja govori o nedavno preminulom poglavaru SPC, koga su još za života mnogi posmatrali kao sveca, u rekordnom roku postala je hit. Za samo nekoliko dana rasprodat je prvi tiraž od 15.000 primeraka.
    Na štandu Kompanije “Novosti” naći će se i naša druga izdanja, koja su, takođe, doživela velike tiraže i za kratko vreme postala hitovi. Među njima su “Titov dnevnik” i “Tito tajna veka” Pere Simića, “Noć đenerala” Vuka Draškovića, prvo i drugo kolo edicije “Dečji klasici”, “Barak Obama” Slobodana Pavlovića...
    Kao što su čitaoci već navikli, naše knjige će im biti veoma pristupačne. Na ovoj manifestaciji koštaju od 50 do 400 dinara.

    izvor
    Poruku je izmenio Lilith_021, 22.01.2010 u 09:44
    Život nije, i nikada nije bio, pobeda sa 2:0 kod kuce protiv lidera lige, posle rucka u restoranu brze hrane.

  3. #3

    Odgovor: Infoteka

    Srpski PEN centar sa istim ciljevima i u 2010.



    Prema rečima Gojka Božovića Srpski PEN je u protekloj godini učinio mnogo za prezentaciju srpske kulture u drugim zemljama i kulturama, između ostalog koordinirajući i nastupe naših pisaca na sajmovima knjiga u Lajpcigu, Parizu i Frankfurtu.

    - Upravo smo se vratili iz Bugarske gde smo se sreli sa članovima Bugarskog PEN centra, ali i sa tamošnjim prevodiocima srpske književnosti, izdavačima i profesorima Katedri za srpski jezik i književnost i njihovim studentima. Tom prilikom je pisac i potpredsednik Srpskog PEN centra prof. dr Mihailo Pantić odlikovan ordenom Svete braće Kirila i Metodija, jednim od prestižnijih odlikovanja u Bugarskoj. Time je posvedočeno da je bugarska kultura jedna od onih koje jako dobro percipiraju i najviše prevode, tumače, objavljuju i komentarišu srpsku književnost - kaže Božović.

    Aktivnosti PEN-a u poslednjih godinu dana kulminirale su dogovorom na Kongresu u Lincu prema kom će Srpski PEN centar biti domaćin Svetskog kongresa međunarodnih PEN centara 2011. godine, u okviru kog će biti organizovani i veliki, sveobuhvatni i vrlo zahtevan književni festival.

    - U poslednje vreme objavljeno je nekoliko antologija srpske poezije i proze, u kojima se nalaze i tekstovi naših članova, a u stranim časopisima često je predstavljana naša književnost. Iz tog razloga pomislili smo da je najprikladnije da ovu godinu završimo predstavljanjem izdanja srpskih pisaca, naših članova, objavljenim na stranim jezicima u izdanjima vrlo respektabilnih izdavača - kaže Božović.

    Među ovogodišnjim izdanjima na stranim jezicima svakako treba izdvojiti knjige Vladislava Bajca objavljene na grčkom, bugarskom, engleskom i hrvatskom, dela Ljubomira Simovića na slovenačkom i japanskom, zbirku Zavičaj smrti Dragana Dragojlovića na engleskom, turskom, kineskom i španskom, knjige Dragana Velikića na bugarskom i italijanskom, Preljubnike Vide Ognjenović na grčkom, Ako je to ljubav Mihajla Pantića na bugarskom i mađarskom i knjige Davida Albaharija na nemačkom i italijanskom jeziku.



    ....izvor....

  4. #4

    Odgovor: Infoteka

    Književnost je lepša od stvarnosti


    Nedavno je u Temišvaru, u saradnji dva izdavača Brumar i EV, objavljena knjiga Despre gaide (O gajdama) koja sadrži preko sedamdeset pesama, odnosno izbor iz poezije našeg pesnika Jovana Zivlaka. Knjiga sadrži iscrpan pogovor Aleksandra Čistelkana, jednog od vodećih rumunskih savremenih kritičara, i opremljena crtežima Borisa Pejanova.

    U izjavi za Blic tim povodom Jovan Zivlak, kome je ovo druga knjiga na rumunskom, a jedanesta na stranim jezicima, između, ostalog kaže:To što su se moje knjige ove godine pojavile i na nemačkom i na rumunskom govori o tome da postoji kulturna naklonost prema onom što pišem, a istovremeno, prema ovdašnjem stvaralaštvu.
    Inače, u najvećoj meri posvećen sam književnosti, tako da su drugi oblici stvarnosti sve manje prisutni u mojim svakodnevnim aktivnostima. U poslednja dva meseca završio sam obiman broj Zlatne grede posvećen Četvrtom međunarodnom novosadskom književnom festivalu. Tu su tekstovi učesnika, od Flena O Brajena, Žana Portana, Mihaela Špajera, Irine Mašinske, Milisava Savića, Duška Novakovića do Slobodana Ocokoljića. Potom, pre nekoliko dana je izašao broj Zlatne grede na engleskom posvećen srpskoj književnosti, u kojem su pesnički i prozni tekstovi četrdeset autora, od Stevana Raičkovića, Novice Tadića, Danilova, Novakovića, Albaharija, Milice Mićić Dimovske, Tasića, Aćina do Pisareva itd. U štampi je broj posvećen simpozijumu Književnost i identitet: globalno/lokalno, - vrsna diskusija o književnosti kao agensu koji učestvuje u složenoj igri proizvodnje identiteta. Kao izdavač (Adresa) objavljujem knjigu Robera Fosije, Ljudi srednjeg veka, sledi jedna antologija srpske poezije, itd., kaže Zivlak i dodaje da je književnost ozbiljan lek u turobnim vremenima kakvo je naše.


    ....blic....

  5. #5

    Odgovor: Infoteka

    Svima nama - plagijat



    Draško Ređep


    Posle usmenih upozorenja, prepiske i neuspelih pokušaja da se spor reši mirno i interno dr Draško Ređep, presavio je tabak i preko advokatske kancelarije Sibinović tužio “Prosvetu” zbog grubog falsifikata njegove knjige “Najlepše pesme Miroslava Antića”. Doajen naše književne kritike i esejistike je za ovu izdavačku kuću, priredio, izabrao pesme, napravio njihov redosled i napisao predgovor. Knjiga je izašla 2003. i imala dva izdanja. Četiri godine kasnije “Prosveta” je istu knjigu, sa beznačajnim izmenama objavila pod imenom drugog priređivača Jove Miladića i sa drugačijim naslovom “Nama svima od Mike Antića”.
    U tužbi se navodi da je “Prosveta” neskriveno i bez ikakve zadrške i skrupula objavila Ređepov tekst “Zvezdano nebo nad ravnicom”, uz izvesne dodatke kao predgovor koji je napisao Miladić pod nazivom “Pesnički luk svetlog trajanja”. Svaka stručna ekspertiza je izlišna radi utvrđivanja ovog grubog falsifikata, dovoljna je elementarna pismenost. Takođe, izbor pesama i njihov redosled nije promenjen što ukazuje na istrajnost u kršenju i povredama autorskih prava. Ovde se radi, navodi se u tužbi, o bukvalnom plagijatu, bez navođenja izvora na bilo koji način. U svemu je posebno uvredljivo da se izvesni Jovo Miladić ispod svega potpisuje, nudeći kao prolog predgovoru tužioca kičerski naslov i nekoliko beznačajnih i beznadežnih pasusa na početku. Tužiočeve rečenice i čitav projekat “okićene” su banalnim rečenicama i još banalnijim naslovom knjige.
    Pošto je upoznat sa ovim slučajem Dejan Mihailović, tadašnji glavni i odgovorni urednik “Prosvete” uputio je pismo izvinjenja, pošteno
    priznao grešku i objasnio kako je do nje došlo. Ističući da je te 2007, bio potpuno onemogućen da sprovodi usvojeni izdavački plan jer je književna redakcija bila svedena “na puki instrument samovoljnog i poluprivatnog izdavačkog programa direktorke Zorice Mijić” (koja je kasnije smenjena) Mihailović ističe:
    - Tako se, očigledno, dogodilo da je, na njenu inicijativu novo izdanje izbora pesama Mike Antića dobilo nebulozan naslov “Nama svima od Mike Antića” da je dobilo korice koje su primer kiča i da su u tekst Miladićevog predgovora, bez njegove saglasnosti, uneseni čitavi delovi teksta Draška Ređepa, pri čemu je odbijena nova koncepcija Miladićevog izbora i vraćen stari izbor. Sve je to učinjeno sa tada inače generalnim obrazloženjem da se usled stanja u kući treba okrenuti novim izborima i priređivačima poznatih pisaca i pesnika kako bi se izbegle obaveze po osnovu autorskih prava. Flagrantan primer ovakve providne orijentacije, jer ona nije sprovedena u delo nego se pribegavalo pukim plagijatima, predstavlja i štampanje izbora opscenih narodnih pesama “Crveni ban” pod naslovom “Erotske narodne pesme”, kada je izostavljeno ime prvobitnog priređivača i urednika u “Prosveti” Blagoja Jastrebića. Primera ima još i moja je “krivica” što nisam bio upoznat sa prirodom “izmena” u tim izdanjima i što se nisam javio autoru da ih upozorim na eventualne moguće zloupotrebe.
    Mihailović je izrazio spremnost da se Drašku Ređepu ponudi neka satisfakcija i koliko-toliko ispravi ova, kako kaže, neispravljiva ujdurma, ali to nije stigao i da ostvari. “Prosveta” je privatizovana, došlo je novo rukovodstvo (Mihailović je u međuvremenu prešao u “Lagunu”), pa je tako vruć krompir ostao u rukama novog vlasnika IPS, koji će, u ovom slučaju, ni kriv ni dužan, morati ovaj spor da razreši na sudu.

    U IME NJIH
    U izjavi za “Novosti” Draško Ređep kaže:
    - Za mojih 74 godine nikada lično nisam nikoga tužio, ali ovoga puta sam to morao da uradim ne radi sebe već radi Miroslava Antića i mnogih onih koje potkradaju i štrpkaju na sve strane a ne mogu da se brane jer više nisu među nama.

    ANTIĆEV EKERMAN
    U tuŽbi se podseća da je Draško Ređep autor dve knjige o Miroslavu Antiću, “Čarolije običnog” (1982) i “Ulepšavanje nevidljivog” (1988 ) kao i dva izdanja “Antologija Antić” (1992.-2009), da je napisao više od 110 bibliografskih jedinica o pesniku detinjstva i ljubavi, učestvovao u priređivanju njegovih dela. Ređep je bio i lični prijatelj i sabesednik Miroslava Antića, njegov Ekerman, kako su kritičari često navodili.

    Izvor

  6. #6

    Odgovor: Infoteka

    U snu vezem crne oči





    U mladosti, dok je studirao u Budimu, veliki pesnik Laza Kostić (1841-1910) upoznao je Pavu Stanković, šezdesetih godina 19. veka, i pune četiri godine bio sa njom u strasnoj ljubavnoj vezi. O tome svedoče i dva dosad nepoznata ljubavna pisma koja su mladi ljubavnici razmenili. Pronašla ih je Zorica Hadžić (1977) asistent na Odseku za srpsku književnost Filozofskog fakulteta u Novom Sadu, i uz komentare objavila u poslednjem broju Letopisa Matice srpske.
    Dva pisma pronađena su u rukopisu monografije o Lazi Kostiću, koju je napisao Milan Savić (1845-1930), književnik i sekretar Letopisa, inače veliki Lazin prijatelj. Rukopis predstavlja prošireno i dosad neobjavljeno izdanje monografije i čuva se u Rukopisnom odeljenju Matice srpske. Sa njim je svojevremeno bio upoznat i Mladen Leskovac, ali je odbio da ga objavi jer je u njemu Savić neka Kostićeva pisma skraćivao i izostavljao mesta koja nisu za javnost - reč je o Lazinim pismima Antoniju - Toni Hadžiću, upravniku Matice srpske i takođe njegovom dugogodišnjem prijatelju.
    - Paulina - Pava Stanković bila je velika mladalačka ljubav Laze Kostića. U vreme dok je bio student prava, on je često i rado posećivao kuću njenog oca Josifa Stankovića i najverovatnije je tako upoznao i zavoleo - kaže za Novosti Zorica Hadžić. - Simpatnica, kako ju je nazivao, crnooka Paulina ostavila je značajan trag u životu Laze Kostića. Dvoje mladih imali su mnoga zajednička interesovanja, poput potrebe da se oprobaju u glumi. Prilikom proslave 100-godišnjice rođenja Save Tekelije u Novom Sadu 1861, u Sterijinom Kir Janji Lazi je pripala uloga notaroša Mišića, dok je Pava glumila Jucu. Bila je to burna višegodišnja ljubav koju je Laza ovekovičio u pesmama Volimo se, Ti i ja i tvoja slika, Sinoć, Anđeliću, Srce kuca.
    Razmenili su mnogo pisama, o čemu je Laza u jednom pismu Toni Hadžiću zabeležio: Ja zapucao gotovo svake nedelje pisati u Budim kao apostol. Hadžić je po svoj prilici bio i posrednik između njih dvoje, a pretpostavlja se da je njegova velika simpatija bila Pavina sestra Mara.
    Tek sada pronađeno poduže pismo, koje je napisao u Novom Sadu, najverovatnije 1862, Laza Kostić ovako započinje:
    - Simpatnico moja! Kad dva naroda pate pod akovom jedne tiranske vlade, onda se ta dva naroda ljube, i to se zove simpatija: kad dve duše pate pod akovom jedne iste tiranske sudbine, i to se onda zove simpatija.
    Izražavajući bojazan da će njegov anđeo odleteti i ostaviti veliku prazninu, pesnik piše: Već sada često pogledam u nebo, gubim se u nekoj mesečni, presipam se sitnim zvezdama; alž kad me tuga zemlji pritegne, onda izvadim žuljevitu iglu bola moga, pa tom iglom nabadam sitan biser sjajni zvezdica, a mesečinu razapnem na stisnut đerđev sreće moje, pa tako vezem u mirnoj noći, dokle god nad vezom ne zaspim, pa u snu opet dalje vezem, neprestano jedan isti vez, jedne iste crne oči, jedne iste usne - te usne kad je Bog stvarao, mora da je sastavio s neba svoga zoru i veče, na jednim ustima početak i svršetak, alfu i omegu svoga sveta, blažen je onaj kome ta zora i to veče svoje sunce osetiti dopuste! - jedne iste
    crne vlasi, jedan isti neiskazani lik! - treba l još da kažem čij je taj lik? treba l da mu kažem imena?
    Pismo sa potpisom Vaš Lakan, Laza završava stihovima:

    Laku noć i milo i drago!
    A propos, sad mi je
    favoritna pesma:
    Tavna noći, puna ti si lada,
    Moje srce još punije jada,
    Jad jadujem, nikom
    ne kazujem,
    Majke nemam, da joj jade kažem,
    Ni sestrice da joj se
    potužim
    Jedno drago, i to na
    daleko, i.t.d.

    I od Pavinih pisama sačuvano je samo jedno iz 1864, koje je napisala pred udaju za advokata Mišu Rogulića i nazvala ga oproštajnim: Gospodine! Nemojte se čuditi, što vas, eto, pozivam na svoju svadbu, što moram sasvim iskreno da priznam, da ni sama ne bih znala protumačiti, kako se to tako brzo svršilo: pri vašem odlasku odavde na to nisam ni pomišljala, ali sada vidim da ste imali pravo kad ste mi rekli: nas dvoje smo se voleli, i to je bilo pa prošlo (razumete me jamačno?); i što me još teši, to je da nisam možda jedina na svetu koja vidi uništene sanjarije svoje mladosti; inače šta znam, možda je dobro ovako za mene, niko ne može da predvidi u tamnu budućnost; ko doživi, videće.
    Što se tiče moje svadbe, piše dalje Pava, verujte mi, gospodine, da ne mogu ni da zamislim da ćete je propustiti. Uverenja sam da ćete učiniti sve što možete da mi ne pokvarite tu radost. Izvinite što vam pišem malo rasejano no možete zamisliti kakav je haos u nas i zato vrlo nestrpljivo očekujem vaš dolazak da bih vam mogla iskreno govoriti; još jednom vas molim, dođite čim pre možete; imala bih još mnogo da vam kažem, ali mi vreme zbilja ne dopušta; nadam se da ću sve moći usmeno. Čekajući pozdravljam vas.
    Mlađani i nestašni pesnik je u to vreme imao istovremeno nekoliko ljubavnih veza, o čemu je zapis ostavio Milan Savić: ... Laza se u Budimu a i van Budima zanosio Pavom; u Novom Sadu je ašikovao s Jovankom, a docnije s Milom. Ali, ističe Zorica Hadžić, nema sumnje da mu je Pava bila posebna na srcu i da se veoma teško oporavio od ove propale ljubavi. Posle njene udaje i odlaska u Vukovar, pisao je prijatelju Hadžiću: A opet zbilja: Moram ti priznati da se još nisam oporavio od rane. Badava, ljubav je jedna, i telesno i duševno, i vidom i nevidom. Ako pošteno oranjavaš od nje, možda ćeš se i izlečiti kojekako, al kad god je rđavo vreme, kad god se sprema kakva bura, evo je da se budi - stara bludi!
    Kako je dalje tekao životni put velikog romantičara i istovremeno začetnika srpske avangardne lirike, dramskog pisca, poliglote, doktora prava, publiciste, saborca Svetozara Miletića... do tančina je poznato. Kakva je bila sudbina njegove neprebolne Pave Stanković - ostalo je nepoznato. Može to da bude izazov za neke buduće proučavaoce životnog puta i dela Laze Kostića.

    NESTALI RUKOPISI
    MNOGA Lazina pisma nalazila su se u vlasništvu Milana Savića, odnosno njegove ćerke Anice Savić-Rebac, zapisao je Mladen Leskovac i naveo je da ju je nekoliko puta molio za originale tih pisama, ali da mu je uvek odgovarala da nisu kod nje. Leskovac je iskazivao sumnju da su Savićevi uništili Lazina pisma jer su negovali vrstu dirljivog kulta Laze Kostića.
    - No, Savićevi rukopisi pobijaju svaku pomisao na to da je on uništio Lazina pisma - kaže Zorica Hadžić. On je napisao i to veoma jasno i nedvosmisleno da se pisma Laze Kostića i Pave Stanković nalaze u Matici srpskoj. Danas tih pisama tamo nema. Mnoga pisma iz prepiske Laze Kostića očigledno nisu bila u Matici ni u vreme kada je pokušala da ih pronađe Anica Savić-Rebac, koja je zapisala: Iz priloženih dokumenata vidi se da je moj otac rukopise poklonio Matici, ali gde su rukopisi pisama?

    ANĐELIĆU

    Anđeliću, vraže mali,
    ko te stvori, od čega li,
    jel od zlata, zlato moje,
    je l od zlata, il od srebra -
    il od moga levog rebra?
    Od moga si rebra leva,
    ti si, dušo, moja Eva,
    samo, kad te stvori bog,
    iskino je s rebrom mojim
    još i parče srca mog.

    Laza Kostić


    Izvor

  7. #7

    Odgovor: Infoteka


    Od 890 spomenika na Uneskovoj Listi svetske kulturne i prirodne baštine, sledeći se nalaze na teritoriji Srbije: Stari Ras i Sopoćani, Studenica, Dečani, Pećka patrijaršija, Gračanica, crkva Bogorodica Ljeviška i Gamzigrad-Romulijana

    Monografija Svetska baština Srbije, čijoj promociji prvog ovogodišnjeg radnog dana su pored autora prisustvovali ministri kulture i spoljnih poslova, kao i predstavnici crkve, prva je knjiga o srpskim kulturnim spomenicima sa Uneskove Liste svetske kulturne i prirodne baštine, i prva sa stručnim pristupom ovoj temi. Njeni autori su stručnjaci Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture koji je, sa Ministarstvom kulture Srbije, i njen izdavač.

    Dečani

    Od 890 spomenika Uneskove Liste, sledeći se nalaze na teritoriji Srbije: Stari Ras i Sopoćani (uključujući i manastir Đurđevi stupovi), manastir Studenica, Srednjovekovni spomenici na Kosovu (manastiri Dečani, Gračanica, Pećka patrijaršija i crkva Bogorodica Ljeviška) i Gamzigrad-Romulijana. Po kriterijumima Uneska definisanim Konvencijom o zaštiti svetskog kulturnog i prirodnog nasleđa, navedeni spomenici predstavljaju neprocenjivu vrednost za čovečanstvo, a to podrazumeva i adekvatnu obavezu države prema njima.

    Sopoćani

    Da je država "prepoznala kulturu kao moćno, takozvano pametno oružje u spoljnoj politici", otkrio je skupu ministar spoljnih poslova Vuk Jeremić. Ova monografija je i neka vrsta osnove za konferenciju država jugoistočne Evrope o kulturnoj baštini čiji će domaćin iduće godine biti Srbija. Tom prilikom biće osnovan Uneskov Fond za baštinu jugoistočne Evrope. Stav države da je kultura put kojim se menja slika Srbije u svetu, podržava crkva ako je suditi po rečima njenog predstavnika Radovana Bigovića, profesora Bogoslovskog fakulteta i starešine manastira Sv. arhangela Gavrila u Zemunu, koji je preporučio "intelektualnim elitama ove zemlje da se pozabave reafirmacijom i regeneracijom baštine u svakodnevnom, realnom životu", podsetivši da baština ukazuje "da je ovaj narod tokom vekova izgrađivao integralni humanizam i da je imao otvorenu kulturu". Tako je ova monografija bila povod demonstracije sloge države i crkve.


    Gamzigrad

    Monografijom je, takođe, istaknuta činjenica koja je i bez nje svakodnevno vidljiva: da se Srednjovekovni spomenici na Kosovu konkretno Dečani, Pećka patrijaršija, Gračanica i crkva Bogorodice Ljeviške nalaze na delu teritorije Srbije koji po Rezoluciji 1244 nije pod administrativnom upravom države Srbije. Sva ova četiri spomenika su, osim na Listi svetske baštine, i na Uneskovoj Listi ugroženih spomenika kulture. "I to nije slučajno. Održavanje kulturnih svetinja u našoj južnoj pokrajini je teško. Bilo je bezbroj pokušaja kulturnih čišćenja, najdrastičniji je bio marta 2004. godine kada je mnogo svetinja spaljeno i oštećeno, i kada su neprocenjivo vredne freske crkve Bogorodice Ljeviške oštećene", rekao je ministar Vuk Jeremić. Kao dokaz da diplomatija "vodi veliku borbu ne samo o političkom aspektu teritorijalne celovitosti već i kulturne", ministar Jeremić je naveo činjenicu da su četiri spomenika na Kosovu i dalje srpska upravo zahvaljujući "aktivnom nastupu naše diplomatije kojim je sprečeno glasanje u Unesku o ovom pitanju". Radovan Bigović ima drugo viđenje vlasništva četiri manastira na Kosovu. "Znamo da su to srpske zadužbine pod jurisdikcijom Srpske pravoslavne crkve, o kojima brigu vode država Srbija i Unesko. Ali, da ti manastiri ne bi postali zrno razdora već mesto pomirenja, treba znati da su te svetinje sagradili Srbi, ali su ih posvetili Bogu. Njihov istinski i stvarni vlasnik je Bog i one treba da budu otvorene za sve ljude na ovoj planeti koji traže Boga i imaju ljubav prema ljudima. Ko te svetinje nacionalizuje, ko ih tretira kao svoje privatno vlasništvo, svesno ili nesvesno, vrši nasilje nad njima čak i kad to čini pod izgovorom njihove zaštite."

    Gračanica


    U predgovoru monografije Nebojša Bradić je objasnio da je do sada akcenat države pri izboru spomenika bio na srednjovekovnim spomenicima zbog njihovih prepoznatljivih nacionalnih osobina, ali da sada vlada uverenje da postoje mnogi dobri razlozi zbog kojih će se Unesku predložiti, osim srednjovekovnih, i spomenici drugih epoha. Da bi se to i desilo, spomenike koje država planira da predloži za Uneskovu Listu, prvo bi trebalo pripremiti. Arheolog Marko Popović (predsednik Komisije za spomenike od izuzetnog značaja i srpske spomenike u inostranstvu) izdvaja neke od njih: "Rajačke pivnice izuzetnu riznicu narodnog graditeljstva i arhitekture, manastir Manasiju primer srednjovekovne fortifikacije, i jedan tužni spomenik, Smederevo, koje je postradalo u naše vreme, u poslednja dva rata, i zahteva veliku obnovu."


    Bogorodica Ljeviška, mart 2004.

    VREME
    Život nije, i nikada nije bio, pobeda sa 2:0 kod kuce protiv lidera lige, posle rucka u restoranu brze hrane.

  8. #8

    Odgovor: Infoteka

    Počinje jednomesečni festival poezije

    Poezija u kući



    Omladinski centar CK13 Vas poziva da u subotu, 23. januara od 20 sati, u prostorijama CK13 (Vojvode Bojovića 13, Novi Sad) učestvujete na prvom pesničkom maratonu... Ulaz - slobodan i poželjan!

    Pozivu da se na jednom mestu okupe svi oni koji se izražavaju u stihu - ili oni koji jednostavno imaju nešto da kažu, u bilo kom poetskom obliku - odazvali su se Milan Mijatovi, Tijana Radić, Robert Kamerer, NERONOPOETIKA, Nemanja Arsović, Dušan Gardinovački, Aleksandra Dimitrijević, Jelena Anđelovski, Goran Babić, Marija-Lola Grujičić, BAILOUT - a podršku će im pružiti veterani beogradskog Pesničenja, Ljilja Ilić, Midica, Minja Bogavac, Zoran Trklja i Đorđe Ilić...

    izvor
    Život nije, i nikada nije bio, pobeda sa 2:0 kod kuce protiv lidera lige, posle rucka u restoranu brze hrane.

  9. #9

    Odgovor: Infoteka

    Kafkini "novi" romani


    Sud u Tel Avivu naložio je da zaostavština čuvenog češkog pisca Franca Kafke postane dostupna javnosti.






    Kompletna Kafkina zaoštavina već je decenijama u posedu dve sestre kojima je izraelski sud oduzeo pravo da svojinu nad ovim kulturnim blagom prenesu na svoju decu. Takođe im je naložio da je u narednih 15 dana načine dostupnom javnosti, saznaje "Telegraf" a prenosi "Blic".

    Kafkini čitaoci širom sveta sa velikom pažnjom prate razvoj događaja i nadaju se da će među piščevom zaostavštinom biti pronađeno neko neobjavljeno delo.

    Neobičnim spletom okolnosti je Kafkina zaostavština došla u posed sestara. Pisac je svojim testamentom kompletno svoje stvaralaštvo poverio prijatelju Maksu Brodu, kome je naložio da ga nakon njegove smrti uništi. Ovaj nije ispunio piščevu želju, i već je naredne godine objavio neka dela.

    Brod je još jednom spasao Kafkina dela kada ih je, bežeći iz Praga od Nacista 1939, poneo sa sobom u Tel Aviv. Brod je preminuo 1968, i testamentom je Kafkinu zaostavštinu ostavio svojoj sekretarici Ester Hof, koja je majka dotičnih sestara.

    Franc Kafka se smatra za jednog od najuticajnijih pisaca 20. veka. Najpoznatiji je po romanima "Proces", "Zamak", "Amerika" i priči "Preobražaj". Preminuo je 1924, u 41. godini, od posledica tuberkuloze.


    Izvor ....

  10. #10

    Odgovor: Infoteka

    Povratak na staru adresu





    NIŠ - Na dan rođenja najpoznatijeg niškog pesnika Branka Miljkovića, predstavnici svih institucija kulture u gradu i predsednik Skupštine grada Mile Ilić pokrenuli su inicijativu da se Niš dostojno oduži slavnom pesniku. U planu je otvaranje posebne spomen-kuće i proslavljanje
    80 godina od njegovog rođenja 2014. godine. Ulicu, osnovnu školu, spomen-bistu ispred zgrade Narodnog pozorišta Branko Miljković dobio je još pre 1970. godine.
    Danas u Nišu istraživači i poštovaoci dela Princa Pesnika nigde ne mogu da se upoznaju sa ličnom zaostavštinom, niti da razgledaju kuću u kojoj je porodica Miljković živela pre preseljenja za Beograd. Piščeva lična zaostavština bila je deo stalne postavke spomen-sobe u zgradi Arheološkog muzeja, ali je ta soba zatvorena duže od četiri godine. Roditelji pesnika, Marija i Gligorije i brat Dragiša su 1971. godine, povodom godišnjice pesnikove smrti, zaostavštinu, koja sadrži dokumente, predmete, rukopise, nameštaj iz kuće, prepisku, hemeroteku sa isečcima objavljenih radova u periodičnicima i oko 400 piščevih knjiga, poklonili Narodnom muzeju.
    - Sadržaj iz Miljkovićeve zbirke se uredno čuva, a javnost je povremeno mogla da je vidi na izložbama - kaže Jovan Mladenović, viši kustos i rukovalac zbirke u Narodnom muzeju. - Imali smo, unazad dve godine, projekat te postavke, moderno i multimedijalno osmišljene.
    Za književnika Vidosava Petrovića, prioritet je izdavanje kritičkih sabranih dela, ali i otvaranje spomen-kuće Branka Miljkovića.


    Izvor ....

  11. #11

    Odgovor: Infoteka

    Ubij knjigom Jevreja



    Nema reakcija tužilaštava, a jedan sud je čak presudio da sporna knjiga ne podstiče na više antisemitizma nego što ga već ima

    U javnosti je ponovo pokrenuta priča o štampanju i distribuciji knjiga koje šire mržnju protiv Jevreja nakon našeg razgovora sa predsednikom Srbije Borisom Tadićem u decembru prošle godine, kada nam je dao punu podršku, kaže za e- novine Aleksandar Nećak, predsednik Saveza jevrejskih opština Jugoslavije.

    On ističe da, zapravo, Savezu i nije cilj da neko ode u zatvor, već da se zaustavi širenje mržnje.

    Iz meni nepoznatih razloga jedna sudija je u obrazloženju presude čak konstatovala da sporna knjiga - namerno ne pominjem naslov da ne bih ulazio u nepotrebne polemike - nije izazvala više antisemitizma nego što ga stvarno ima, znači nije prouzrokovala ništa više od dozvoljenog. Moj zaključak je da je teško osuditi nekog ukoliko delite njegovo mišljenje. Nećemo presudama ukinuti antisemitizam, ali možemo bar da sprečimo trovanje mladih naraštaja. A autori su, u principu, skribomani koji prepisuju jedni od drugih, ističe Nećak.

    On kaže da Savez i dalje podnosi tužbe protiv izdavača, ali da odgovora nema.

    Sve normalne reakcije na distribuciju antisemitskih knjiga su samo oživele i porasla je prodaja ovih knjiga, kaže za e- novine književnik Filip David.

    Tužilaštvo nije reagovalo na prijave, javio se jedan od prodavaca sa prošlogodišnjeg Božićnog sajma knjiga i rekao da nisu svi prodavali te knjige, ali, trebalo je da prodavci, kao što je i taj koji se oglasio, pokažu solidarnost i kažu da neće u tome da učestvuju, a ne da kažu 'štetiće ugledu Sajma' , kaže naš sagovornik.

    On ističe da je svako normalan protiv zabrane mišljenja i objavljivanja suprotnog stava.

    Ovo su, međutim, isključivo najniži tekstovi rasističke literature u kojima nisam video ništa što bi bilo normalno, a sve se to i dalje prodaje, neke od tih knjiga se mogu naći i na sajtovima. kaže Filip David.

    Zašto mrzim Jevreje

    Filip David izdvaja antisemitske bisere, dostupne radoznalim čitaocima: Utemeljitelji savremenog srpskog nacionalizma (vladika Nikolaj, Ava Justin i Dimitrije Ljotić); Dimitrije Ljotić: Jevreji u Srbiji; Drama savremenog čovečanstva; Lazar Prokić: Ko su oni; Milorad Mojić: Srpski narod u kandžama Jevreja; Milorad Mojić: Zašto mrzim Jevreje; Georgije Pavlović: Pod šestokrakom zvezdom; Prodor judeo-masonerije u rimokatoličku crkvu; Frojdova pseudonauka; Frojd i Anštajn dva lažna jevrejska velikana;Vladika Nikolaj o idejnim i duhovnim trovačima sa Zapada ;Andrej Protić: Vladika Nikolaj o judejcima, neprijateljima hrišćanstva i hrišćana; Nikolaj Velimirović: Kroz tamnički prozor; Nacionalni hrišćanski manifest; O besmislu antisemitizma i anti-antisemitizma.

    IZVOR
    Život nije, i nikada nije bio, pobeda sa 2:0 kod kuce protiv lidera lige, posle rucka u restoranu brze hrane.

  12. #12

    Odgovor: Infoteka

    Prvi evropski Fejsbuk pesnički festival u Novom Sadu


    Prvi evropski Fejsbuk pesnički festival biće organizovan u okviru 16. međunarodnog salona knjiga u Novom Sadu, koji se ove godine održava od 4. do 9. marta, saopštio je danas Novosadski sajam.
    U saopštenju se navodi da će se 5, 6. i 7. marta, u organizaciji Banatskog kulturnog centra i Novosadskog sajma, u hali Master Novosadskog sajma, okupiti pesnici koji su se za učešće prijavili preko društveno-socijalne mreže Fejsbuk.

    FESTIVAL "Cilj Fejsbuk festivala je da se poezija predstavi kao univerzalna tvorevina ljudskog duha koja ne priznaje granice i barijere između pesnika, nacija, država i jezika, kao i da se pesnici koji sarađuju na Fejsbuku, u virtuelnom svetu, upoznaju lično i čitaju prisutnoj publici na festivalu svoje stihove u stvarnom svetu", dodaje se u saopštenju.
    Zainteresovani pesnici, koji žele da učestvuju na festivalu, mogu se prijaviti do 25. februara preko Fejsbuka, na ovoj adresi.

    24sata
    Život nije, i nikada nije bio, pobeda sa 2:0 kod kuce protiv lidera lige, posle rucka u restoranu brze hrane.

  13. #13

    Odgovor: Infoteka

    Sama sebi mučitelj


    Nije roman "Španska nevesta" samo feministički angažovana priča. On je i sjajno napisana slika socijalističkog društva u odumiranju, društva u kome smo svi živeli i čije se antinomije i unutrašnje napetosti tako plastično dočaravaju kroz slike diskaća i parkova u Subotici, doživljaje iz Novog Sada i Petrovaradina. Međutim, narativ Ildiko Lovaš u tom pogledu nije nimalo sentimentalan, u njemu nema sete ni nostalgije, on ne predstavlja glorifikacijski narativ o Eldoradu Jugoslavije, već pre pograničnu priču koja u sopstvenom nepripadanju većini, svojoj dislociranosti u geografskom, etničkom, obrazovnom i u smislu senzibiliteta, može da bude nezainteresovana u najboljem smislu reči


    Posle izvanrednog Makovog zrna Nevena Ušumovića, koja je nastala po motivima pripovedaka Geze Čata (1887-1919), ovdašnjoj čitalačkoj publici nudi se još jedan tekst koji se delimično oslanja na biografiju pomenutog mađarskog autora rodom iz Subotice. Reč je o izuzetnoj knjizi Ildiko Lovaš Španska nevesta (Fabrika knjiga, 2009). Tri su stvari fascinantne u biografiji i delu ovog pisca, koji je pravo dete fin de siclea: neobuzdana seksualna energija, sadizam i morfinska ovisnost. Ove sile su se na kraju njegovog života pretvorile u (auto)destruktivne i Geza Čat je život okončao kao ubica i samoubica: pištoljem je ustrelio svoju suprugu Olgu, a sebi je, nakon što su ga pogranične vlasti tadašnje Jugoslavije uhvatile pri pokušaju prelaska u Mađarsku, prekratio muke popivši otrov.

    Ove biografske naznake nisu neophodne za razumevanje romana Ildiko Lovaš, ali svakako obogaćuju čitalački doživljaj, koji se pre svega zasniva na onome što se - opravdano ili neopravdano - naziva žensko pismo. Španska nevesta govori o svetu kroz dve različite vremenske perspektive: jedna pripada autobiografskom glasu naratorke koja prolazi kroz period adolescentskog sazrevanja početkom osamdesetih godina dvadesetog veka, a druga glasu Olge koja pripoveda o svom bračnom iskustvu sa najgenijalnijim čovekom u tadašnjoj Mađarskoj, čija sadistička priroda u kombinaciji sa narkomanijom, pokušava da pokori ovu slobodnu i čulnu ženu. Paralelizam između dve mlade žene na početku romana nije baš najjasniji, ali postoji taj dobar čitalački osećaj da se nešto važno dešava i da su njih dve u mnogočemu duhovne sestre. Kako se narativ odmotava, iako se to veoma često dešava po metaforičkoj osi, a ne po, u prozi uobičajenijoj, metonimijskoj, počinje da se uočava zajednička crta dubokog sukoba sa svetom koji ih okružuje. Njih dve se nalaze u potpuno različitim životnim uslovima te su strategije otpora samim tim drugačije. Ipak, iskustvo bivanja ženom u svetu koji je falocentričan i mizogin po svom ustrojstvu, ne menja se u skladu sa kozmetičkim promenama koje tehnološki i društveni napredak donose. To što je žena sredinom osamdesetih mogla da se zaposli, da dođe do nekakve samostalnosti s jedne strane jeste otvorilo perspektive, ali je i dalje neobično biti raspuštenica, zato što je društvo ustrojeno na temeljima muškog kolektivizma, a ne individualizma koji svoju osnovu, između ostalog, ima i u rodnoj i polnoj ravnopravnosti.

    Čak i kada se čini da su Olga i naratorka u nekim stvarima sušte suprotnosti, na kraju dolazi do stapanja razlika jer je slika žene kao španske neveste (figurice od plastike/porcelana) ono što dominira. Najveća i najnaglašenija razlika među njima je svakako po pitanju seksualnosti. Čini se da su u odnosu na ovu temu njih dve zamenile datume rođenja, jer je naratorka mnogo zatvorenija i smušenija tokom svoje adolescencije u vezi sa tim, dok je Olga žena koja svoju seksualnost ne krije i ne sputava, dok ne bude sputana od strane muža i drugih muškaraca. Na ovom primeru se može uočiti način delovanja muških stega i muškog shvatanja telesnosti koje i danas obeležava industriju i medije. U jednom smislu (naratorka) ženu treba obuzdavati od malena i pokazati joj gde joj je mesto, a u drugom (Olga), kad pokaže sopstvenu neprimerenu telesnost, treba je fizički zlostavljati i naposletku ubiti. Drugim rečima, naratorka se ponaša u skladu sa normama i normativima koji joj se nameću rodnom ulogom, iako se u sebi buni zbog toga, a Olga, koja se ne ponaša u skladu sa njima, silom im se potčinjava i osoba koja je privodi zakonu je njen muž. U tome se očituje suštinska sličnost između naratorke i para Geza/Olga. Ono što muž radi supruzi u drugoj deceniji dvadesetog veka, devojka iz osamdesetih radi sama sebi. Odlična slika tih odnosa je terapija hipermanganom. Olgu muž tera da se ispira hipermanganom da bi bila čista za njega, a naratorka se maže hipermanganom da bi se iščistila za potencijalnog muža. Rečita je i promena mesta nanošenja hipermangana Olga ispira vaginu, a naratorka vrat/lice. U političkom smislu, to je pravi, autentični društveni napredak, jedna vrsta automatizacije, rešavanja nagomilanih briga jednim pritiskom na dugme. Žena sama sebi nameće društveno ispravno ponašanje, ona je sama sebi mučitelj.

    Ipak, nije roman Španska nevesta samo feministički angažovana priča. On je i sjajno napisana slika socijalističkog društva u odumiranju, društva u kome smo svi živeli i čije se antinomije i unutrašnje napetosti tako plastično dočaravaju kroz slike diskaća i parkova u Subotici, doživljaje iz Novog Sada i Petrovaradina. Međutim, narativ Ildiko Lovaš u tom pogledu nije nimalo sentimentalan, u njemu nema sete ni nostalgije, on ne predstavlja glorifikacijski narativ o Eldoradu Jugoslavije, već pre pograničnu priču koja u sopstvenom nepripadanju većini, svojoj dislociranosti u geografskom, etničkom, obrazovnom i u smislu senzibiliteta, može da bude nezainteresovana u najboljem smislu reči.

    Španska nevesta je odlično štivo koje čak i u jeziku pokušava da pobegne, da ostane samosvojno i neuhvatljivo, autentičan glas koji pripada dvema ženama. Njegova veličina i značaj nalaze se i u neprekidnom iskušavanju granica koje su Olgi i naratorki postavljene i/ili koje same sebi postavljaju. Ovaj roman je, naposletku, poziv čitaocima da se te granice pređu i zanemare.

    Vladimir Arsenić
    Život nije, i nikada nije bio, pobeda sa 2:0 kod kuce protiv lidera lige, posle rucka u restoranu brze hrane.

  14. #14

    Odgovor: Infoteka

    Pogodi ko dolazi na promociju


    Da li je u demokratskom društvu dozvoljeno sve što nije zabranjeno, ili je zabranjeno sve što nije dozvoljeno

    U čuvenu beogradsku kafanu, jednu od poslednjih preživelih iz stare garde (a da ne spadaju u skadarlijski diznilend i slične turističke zamajotine) ulazi ubrađeni lik, pomalo jurodiv, i nepogrešivo se ustremljuje na naš sto, pa pravo na mene: "Gospodine P., evo lepe knjige, dobre knjige, o Komandantu", i još je nešto rekao, u sličnom tonu, no tu mi se zvuk polako muti i gubi, gledam naslovnu stranu sa koje se kočoperi Mladić Ratko, znameniti autor Sarajeva, Srebrenice i sličnih nedela. A knjigu-adoraciju njegovog lika i dela potpisuje Bulatović Ljiljana, jedna od novinarskih die hard perjanica srpskih devedesetih. Napadna ponuda da pazarim ovu gomilu papira uvezanih u knjigoliki predmet valjda je mala ironična provokacija Mladićevog akviziterskog jataka, šta li... Kako god, odmahujem rukom nasrtljivom prodavcu i Širitelju Blagovesti, govorim mu da nisam zainteresovan, jedva ga se otresam, a on se s neokrnjenim entuzijazmom odmah ustremljuje na mog prijatelja Ivana Č. koji se, megjutoa, odlično doseti da ga uvređeno eskivira tvrdnjom da, pošto prodavac njega nije prepoznao kao što je prepoznao mene, onda neće ni da kupi knjigu. I eto, tako, odmiče subotnje popodne, i sve to zajedno nije drugo doli jedna sitna beogradska kafanska anegdota za dokono prepričavanje nad hladećim se kotletima, a toga (anegdota, a bogme i kotleta) ovde bar nikada nije falilo...

    Nuto đavla: te iste subotnje večeri, ali nekih sto i kusur kilometara u pravcu sever-severozapad, usred bačke ravnice, u ustaničkoj i nepokorenoj Crvenki (koja je čovečanstvu dala nekoliko tako velikih velikana da ih i Zemlja jedva nosi i podnosi, ali ponajveći je bezbeli Vučelić Milorad) odigrao se jedan Buran Društveni Događaj sa istom onom knjigom u središtu, i to bogme uz aktivno prisustvo autorke. Za naslovnog se junaka ne zna da je bio telom prisutan, ali nije isključeno: možda se maskirao u nekom dabićevskom stilu.

    Elem, jake policijske snage sprečile su održavanje promocije narečene knjige-veličaljke Ratka M., koja je trebalo da se održi u crvenačkom Domu kulture. Hronologija slučaja je otprilike ovakva: promocija je bila uredno najavljena te odobrena od Nadležnog Lica direktora Doma kulture. Tribinu prijavljuje izvesna Zelena stranka, što je pseudonim jedne lokalne živopisne pojave, a na čelu joj je stanoviti Hercen Radonjić (ne brkati s Tarzanom Miloševićem; ovaj potonji sjedi u Bijelo Polje), uzgred i predsednik MZ Crvenka. Hm, tamo gde su zeleni tamo je i ekologija, pa je mučeni direktor možda mislio da će se tu raspravljati o do sada nekako nedovoljno zapaženom ekološkom aspektu Mladićevog javnog angažmana. Onda se ispostavlja da je "pravi" organizator zapravo notorni pokret Obraz (kojem možda preti da ga za desetak-petnaestak godina zabrane, evo, samo dok Vrhovni sud natenane razmotri ima li, daleko bilo, čega zakonski spornog u njegovom delovanju), i da će neki od njegovih literarno nadarenijih aktivista tom prilikom da se reču, što bi rekao kolega Dragan T. Enivej, cela stvar počinje opasno da vonja na ekstremistički politički zbor iz čuvenog nož-žica-srebrenica žanra pod krinkom paraknjiževne večeri, tu počinju da rade i neki telefoni i ribanja Odozgo, pa onda direktor otkazuje gostoprimstvo promociji, kao biva zbog lažnog prijavljivanja organizatora; znamenita Paraknjiževnica i svita iz Beograda (i od koekude) ipak umarširavaju u Crvenku, policija mirno, ali odlučno rastura skup, oni se jopet okupljaju malo dalje, na nekakvom izletištu, policija ponovo naređuje razlaz... I tako, na kraju, ostade buntovna, ali lirici sklona Crvenka zakinuta za suptilnu i lirsku Književnu Reč...

    O ovome se (zanimljivo? znakovito?) nije baš mnogo pisalo u prestoničkoj štampi, osim u njenim regionalnim vojvođanskim izdanjima, kao da je u pitanju tek "lokalni" događaj od komunalnog značaja, što je, rekao bih, prilično površna i pogrešna procena. Naime, cela je ova stvar paradigmatična na više nivoa, na mnogo načina, sa raznih aspekata; ili bi to barem mogla i morala da bude.

    Koliko je poznato, knjiga Ljiljane B. nije sudski zabranjena, ona samo spada u onu razgranatu sivu zonu nehigijenskog publicističkog smeća koje veselo džiklja u našem medijsko-političkom podzemlju, a koje su nam Krasne Devedesete ostavile u nasleđe da se gombamo s njim kao s nekakvim Upornim Flekama koje nikakav vanish ne može da spere sa nas. Takođe, ni Obraz, kao navodni organizator, nije organizacija izvan zakona, mada se, časna pionirska, radi na tome. U tom je smislu prilično dvojbeno s kakvim je zakonskim pokrićem sprečeno održavanje promocije, i to uz masovno uredovanje policije. Naravno, znano je da Organi imaju pravo na procenu "bezbednosnih rizika" prilikom održavanja javnih skupova, što može da dovede i do preporuke da se neki skup ne održi. Setimo se samo kako je takvo pravo (zlo)upotrebljeno prilikom iznuđenog otkazivanja "Parade ponosa". Da li to znači da je policija, recimo, imala saznanja kako su se u crvenački Dom kulture zaputile stotine, možda i hiljade vojvođanskih antifašista, rešene da spreče tu Bruku i Sramotu? Pa je onda vlast rešila da reaguje preventivno, sprečivši sukobe i nerede? To bi zvučalo kao ubedljiv scenario ali u Berlinu ili Pragu. U Crvenki ili u samom Beogradu jok. Ništa od toga.

    Dakle, na kraju cela aferica deluje kao improvizovana, nesolidna i nesuvisla politička palijativa: kao da je neko nekome rekao dajte, sprečite one ludake da nam vršljaju i paradiraju po Srbiji s Mladićem baš ovih dana kada ga, evo, ponovo hvatamo i baš smo iznenađeni da ga opet nema kod kuće (ma, gde li taj čovek samo luta povazdan?!), i kada pokušavamo da skuckamo nekakvu Rezoluciju o Srebrenici, i to po famoznom erotskom obrascu "Pazi, tako da ostanem nevina"... A to glavinjanje potkopava svaku pravnu sigurnost; tamo gde Zakon postoji i deluje, tamo može nešto i da se zabrani, bez pardona, ako za to ima osnova; a sve ono što, pak, zabranjeno nije, jeste dozvoljeno i tačka.

    VREME
    Život nije, i nikada nije bio, pobeda sa 2:0 kod kuce protiv lidera lige, posle rucka u restoranu brze hrane.

  15. #15

    Odgovor: Infoteka

    Malo mi je smesno posto se pocetak objavljivanja poezije i proze ovog novinara nekako poklopio sa, to jest posle pokusaja intervjua sa Emirom Kusturicom (onim gde ga je Kusta docekao na Mecavniku sa sve shubarom i opĆenito stajlingom "Beshte Djeco s pendzera"

    I mogu vam reci da nije los.

    Aleksandar Stanković



    BEBA

    prije odlaska na posao
    sagne se
    da poljubi dvomjesečnu bebu
    a ona mu pokloni prvi osmijeh u životu
    njega to rasplače
    u stvari dogodilo mu se sve

    DAT ĆE BOG

    ako bog da
    lupit će me budala
    sagnut ću se
    napraviti efektnu eskivažu
    vratiti mu u trbuh

    ako bog da
    proći će ljepotica
    bit ću njezin heroj
    napraviti joj djecu
    i nacrtati park
    s kolicima i ljuljačkom

    ako bog da
    iskrit će mi oči
    palit ću još neku vatru
    bit ću u nekom računu

    ako bog da
    usporit ću malo
    skratiti korak
    pažljivo razgledati pejzaže
    vidjeti neviđeno

    i na kraju
    ako bog da
    obući ću svoju staru trenirku
    veseliti se Crikvenici
    i raznobojnim papirima
    postati lik iz prethodne priče
    te svakoga petka nestrpljivo iščekivati unuka
    na drvenom okviru prozora
    u domu za stare i nemoćne osobe
    Dugave-Hrelić
    Život nije, i nikada nije bio, pobeda sa 2:0 kod kuce protiv lidera lige, posle rucka u restoranu brze hrane.

Strana 1 od 3 123 PoslednjaPoslednja

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •