Teorije o međuzvezdanom poreklu kometa
Ovoj grupi hipoteza pripadaju prve hipoteze Keplera i Heršla, kao i prva teorija koju je dao Laplas. Savremene osnove teorije o međuzvezdanom poreklu kometa postavio je Litlton 1948. godine. Zajedničko za većinu pristalica ovog tipa teorija je to da oni uvođenje Ortovog oblaka smatraju veštačkim i uglavnom ne prihvataju indirektne dokaze o njegovom postojanju.
Teorija Litltona je bazirana na prolasku Sunca sa planetama kroz homogeni međuzvezdani oblak. Privučene od strane Sunca čestice oblaka počinju da opisuju hiperbole sa Suncem u žiži. Sve ove hiperbole se presecaju duž linije paralelne vektoru relativne brzine Sunca u odnosu na oblak kroz koji prolazi. Duž te linije odvija se akrecija koja dovodi do formiranja jezgra novih kometa. Tokom ovog procesa zbog nastajanja neelastičnih sudara čestice gube deo svoje kinetičke energije pa se hiperbolično kretanje može pretvoriti parabolično ili eliptično.
Danas se smatra da bi ovakva akrecija zaista morala da se dogodi prilikom prolaska Sunca kroz neku maglinu, ali nije jasno da li tim putem nastaju baš komete. Takođe, smatra se i da su komete nešto kompaktnije građe (manje i gušće) nego što ova teorija predviđa.
Zbog ovih teškoća poslednjih godina aktuelna je i hipoteza o zahvatamnju čitavih kometa iz međuzvezdanog prostora. Veliki je broj autora koji dozvoljavaju mogućnost postojanja velikog broja kometolikih tela u međuzvezdanom prostoru. Ove komete kreću se duž galaktocentričnih orbita sličnim onima koje opisuju zvezde. One komete koje se nađu u sferi dejstva Sunca (oko 60.000 AU) mogu biti zahvaćene gravitacijom naše zvezde. Po teoriji verovatnoće, najveći broj zahvata odigraće se na velikim udaljenostima od Sunca. Takve komete će se kretati hiperboličnim orbitama i uvek će ostati na velikoj udaljenosti od nas, van domašaja naših posmatranje. Komete koje bivaju zahvaćene na eliptične orbite mogu postati vidljive jedino ako su im putanje vrlo izdužene. Ostale će obilaziti oko Sunca na velikoj udaljenosti, izvan planetarnog regiona.
Prilikom jednog susreta Sunca sa gasnim oblakom moglo bi biti zahvaćeno oko 1015 kometa, i to privremeno, na nekoliko miliona godina. Kao posledica više ovakvih uzastopnih prolaska nastao bi kvazi ravnotežni oblak oko Sunca, na udaljenosti od oko 50.000 AU u kome bi se nalazilo oko 1011 kometa. Ovaj opis odgovara opisu Ortovog oblaka sa tom razlikom što u ovom slučaju oblak nije samo hipotetički uveden već je on prirodna posledica uslova u međuzvezdanom prostoru.