Ja sam se umorila i zagubila od čitanja. Nisam, nažalost, bila ovde kada je diskusija bila aktuelna, tako da sada ne bih da nastavljam tamo gde je neko davno stao. Ja sam čitavu tu dinaroidnu situaciju doživljavala malo više lično. Prikupljala sam svoje "dinarce" posle 05.08.95 jos dva meseca, poslednji mi je ušetao u kuću u Batajnici, u Sremu, jedog septembarskog jutra stric koji se krio po Bosanskim brdima, i dosao bez traktora, na svoje dve noge u starim vojničkim čizmama. Taj pogled, bez emocije bez sadržaja nikada neću zaboraviti. Samo je zagrlio mog tatu koji se skoro ugušio u suzama, popušio cigaru i bez reci otišao da spava. 11 godina je prošlo, oni žive u Vojvodini nemaju zlatne wc šolje, ne voze kola sa tablicama tri broja slovi ili štagod to bi, ali nemaju ni državljanstvo nase ni ono drugo, nepostojeći narod... Ne znam, zapravo, šta i kako sam htela da kažem, osim možda da bismo svi bili mnogo srećniji i plemenitiji kada bismo gledali kako da poboljšamo kvalitet svojih sopstvenih života bez potrebe da time ugrozimo ili omalovažimo druge. I da završim ovo konfuzno izlaganje mušlju jednog pametnog čoveka koji je rekao nesto ovako: "Pored ovakvih prijatelja neprijatelji nam nisu potrebni."