Desi se da napravimo jedan brod od papira i u njega ugadimo sve svoje žudnje,nade preslikane u jedra.Trup sagradimo od istog onog materijala,dobrih želja kojima je popločan put do pakla.Samo,na samom početku ove elegične priče o papirnom brodu mi smo sigurni u izdržjivost njegovg trupa i mislimo kako nam nisu potrebna ostrva-pristaništa na kojima bismo mogli pronaći utočište na putu do udaljene obale kojoj smo se uputili.
Naš mali brod se prvo napije vode.Tačnije,upije je u sebe i tek tada shvatamo da je bilo koja od obala daleko od našeg brodića,da je ona luka kojoj idemo u susret nedostižna.
I setimo se svega što smo uporedo sa brodom sagradili: sve one snove o egzotičnoj obali,o kokosovim orasima,o mirisu nikad viđenog cveća,o mandarinama,o limunovima.
Tada se zapitamo nije li i taj,naš san o dalekoj luci papiran upravo koliko i brod kojim smo hteli doći do nje?
Koliko puta čovek sagradi brod od papira za papirne snove kojih se ne može odreći,koje ne može i ne želi da zaboravi?