Čarde su vojvođanski brend, o kojima se, na žalost, još uvek malo zna, pa su i dalje manje posećene nego što to zaslužuju. Na ovim prostorima postoje stotinama godina. Sama reč `čarda` je persijskog porekla i znači nadstrešnicu na četiri stuba, pravljenu za putnike namernike i konje da se sklone od sunca i kiše. U tim staništima je potom počelo da se prodaje piće, pa hrana. Vremenom su došli i muzičari, najpre gajdaši pa tamburaši, a mogle su da se iznajme i sobe za prenoćište. Čarde su kasnije počele da se grade kod skela, koje su prevozile ljude i stoku na drugu obalu Dunava, kao i na mestima gde su rado pristajale barke, uključujući i tegljače i dereglije na njihovom uzvodnom putu ka Pešti i Beču.
Čarde su uvek bile oaze mira, zelenila, svežine, dobre hrane, razbibrige, dobrog provoda. To su mesta za antistres terapiju, rasterećenje od briga svakodnevice i dobrog zalogaja, pogotovo za ljubitelje riblje čorbe i sveže pečene rečne ribe.

Volim naše čarde. Ali, one prave, neiskomercijalizovane, bez reda parkiranih džipova i telohranitelja za drugim stolom. Volim čarde gde su gosti domaći. I one koji su drugi dom ribolovcima. Čak riblju čorbu i ne volim da kušam u kućnim uslovima. Ne može mi čorba u trpezariji biti ista kao koja se jede dok ti miris Dunava golica nozdrve, talasi daju ritam kojim kušaš, a zvuk tambure puni srce.

Volite li čarde? Koja je to gde se najbolje jede i najbolje pune baterije?