Necu da obrazlazem i elaboriram. Verujem u Boga i vremenom sam naucila da moju veru ne zelim da dovodim u pitanje. Negde sam rekla da vera jeste nesto sto svako od nas ima u sebi. Vera, nada, kako god. Ne preispitujem njegove postupke, ali niti sam tolika vernica da time mogu da se pohvalim. Nikakva sam vernica. Ne postujem obicaje, tradicije, ne postim.. jedino sto postujem su krsna slava, Bozic i Uskrs a u crkvu idem samo za Badnje vece i vencanja. Niti sam nesto preterano ponizna, nit' se nesto preterano pridrzavam zapovesti..
Ne verujem da postoji nesto kad umres, sem zemlje koja te prekriva. Ustvari, nisam sigurna. Suvise sam materijalna da sebi dozvolim da verujem da nesto postoji. Tako isto verujem da smo postali od majmuna jbg. Ali, lepo je znati da nesto postoji posle.
Meni je vera uteha. Ne bavim se pitanjima zasto je ovako i zasto je onako.
I neka me sako ponaosob baci u top, ali zaista verujem da su cudni putevi Gospodnji. Ne preispitujem nicije odluke, zasto bih njegove?
ne vidim čemu ogorčenje na boga ako neko ne veruje u njega. Zašto se ljutiti na nešto što ne postoji?
Odnos prema bogu je stvar verovanja.