Postojao ili ne, bog nam sigurno nije kriva za ono što nam se događa u životu. Život je oduvek bio težak, prečesto ispunjen naporima, patnjom pa i umiranjem osoba koje volimo. To je jednostavno tako. Ali, u životu nam se događaju i lepe stvari. Mi se rađamo, rađaju nam se deca, volimo, radujemo se uspesima svojih dragih, stasavamo, zaljubljujemo se, stupamo u brakove itd.
Davno, davno sam jednom, još valjda kao gimnazijalac, putovao iz Splita za Beogarad vozom. Mislim da je bio u pitanju Dioklecijan pošto sam bio u kušet kolima. U Kninu mi se i kupeu pridružila jedna krepka i bistra starica, obučena u crninu, kakav je tada već bio običaj kod Srpkinja (i ne samo njih) te dobi, a koje su živele u provinciji. U dugoj putničkoj noći smo do kasno vodili izuzetno zanimljiv razgovor. Saznao sam da baka ide kod svoje udate ćerke u Beograd, da živi u nekom selu sama i da je ta ista ćerka zove da pređe kod nje, ali da njoj to ne pada na pamet, jer, eto, ko će održavati grobove njenih najmilijih. Ne sluteći ništa, pitao sam je ko su ti njeni najmiliji, kada joj je to toliko važno. Ona je zastala, uzdahnula i odgovorila da su joj u retu (II. svetskom) ustaše u jednom danu pobile sedmoricu sinova i muža. Ja sam se ugrizao za jezik što sam je uopšte to i pitao i prokomentarisao:
- I posle kaži ima boga.
Njena reakcija, iako rečena krajnje blago, toplo i ljudski me je zaista iznenadila:
- Ma sinko, šta to pričaš? Kako nema boga? Naravno da boga ima. Nije bog kriv ništa sine, ljudi su zlo. Mi ne valjamo, a ne bog. Tako je bilo i tako će biti. U životu se događa svašta i dobro i zlo. Evo, vidi mene. Nema me šaka jada i šta sam sve proživela i opet dočekala da se i poradujem i nasmejem. Da samo vidiš moje unike kakvi su....
Ja je tada nisam razumeo. Tek mnogo godina kasnije, u jednom drugom ratu, setio sam se bake iz Knina svaki put kada mi je bilo teško, kada me je hvatala malodušnost, strah i neverica...
Ne znam da li ima boga, ili ga nema. I baš me briga. Ali znam nešto drugo. Negativna osećanja ne donose ništa dobro. Nikada i nikome. Umrli su mi roditelji u jednoj godini. U kratkom rafalu, što bi rekao jedan moj drug iz rata. Da ne pominjem rat i pogibije. Ne jednom sam osetio i osećam tugu, ali baš nikada gnev. Možda mi je u tome pomogla i stamena baka iz Knina...