Karl Sandberg/Carl Sandburg
Prikaz rezultata 1 do 12 od ukupno 12
  1. #1

    Karl Sandberg/Carl Sandburg

    (January 6, 1878 July 22, 1967)


    Čovek sa slomljenim prstima

    (Kad je ova priča o metodički zadavanim smrtnim mukama bila objavljena u novinama Čikago Tajms korporacije 23. avgusta 1942. mnogi su hteli da znaju da li se to radilo o ratnoj propagandi ili o stvarnom događaju. Ja sam se služio podacima dobijenim od istaknutog norveškog smučara, poznatog pod imenom poručnik Andreas koje je nosio radi sigurnosti svoje porodice. On mi je prikazao događaj tačno onako kako je o njemu čuo od sina glavne tragične figure. Između ostalog pričao je i da su oni nemački vojnici čiji je um počeo da popušta pod pritiskom nečovečnih dela koje su od njih zahtevali njihovi pretpostavljeni, bili vraćeni u Nemačku kao duševni bolesnici kojima je bio potreban terapeutski postupak. Andreas, razborit i skroman junak, poginuo je u noćnoj akciji bombardovanja Berlina. Andreasovi prijatelji kažu da je niže navedena priča prevedena na druge jezike i da je kružila među pripadnicima podzemnog pokreta.)

    Čovek Sa Slomljenim Prstima baca senku.
    U slikovitim i večno zelenim norveškim šumama -
    I širom Evrope i Sredozemlja pa sve do palmi
    u Libijskim oazama -
    On živi i govori znacima koje daju njegovi
    izgubljeni prsti.
    Jedan sin Norveške koji se provukao kroz mreže
    Gestapoa i nacističkih patrola,
    Doneo nam je ovu priču što kruži među onima
    koji su sad u Norveškoj.

    Oltar u srcu oni imaju za bezimenog čoveka
    koji je odbio da se seti imena imena imena -
    koja je Gestapo hteo.
    Reci nam ta imena. Ko su oni? Govori! Hoćemo
    ta imena!
    A on ih je gledao u lice, gledao ih u oči,
    i časovi su prolazili a imena se nisu pojavila -
    Časovi i časovi i nijedno ime Gestapou.
    Rekli su mu da će ga slomiti kao što su slomili
    druge.
    Gumena cev što treska po licu i po vratu,
    Pendrek što zadaje bol a ne ostavlja trag,
    Ili izdvajanje čete za paljbu i smrt u deliću
    sekunde -
    Gestapo je razmotrio sve to i odlučio se da za
    njega nađe nešto drugo.
    Reci nam ta imena. Koji su to bili? Govori! Daj
    odmah imena ili!
    Ali imena se ne pojaviše i tako stalno, ali
    imena nema.

    Onda mu slomiše mali prst na levoj ruci.
    Zatim tri prsta, i levi palac se savijao dok nije
    bio slomljen.
    Još uvek nema imena. Ostaviše mu dan i noć da
    se odmori i predomisli.
    Onda opet zahtev da da imena, a on im dade isto
    ćutanje.
    I mali prst na desnoj ruci su mu krivili,
    Krivili nazad sve više dok se nije opustio
    viseći o čašici koja je krvavila.
    Onda su mu slomili još tri prsta i iskidali
    jedan po jedan,
    I desni palac savijali unazad dok se nije
    zdrobila kost.

    Da li je mislio o violinama i harmonikama kojih
    se više neće dotaći?
    Da li je mislio o dečjoj ilʾ ženskoj kosi s kojom
    se neće igrati više?
    Ili o čekićima i olovkama kojima neće više
    moći da se koristi?
    Ili o rukavicama koje mu nikada više neće biti
    podesne?
    Možda se trenutno potsmehnuo delu Gestapoa,
    Sad dakle za neko vreme neće držati ni nož ni
    viljušku
    Niti prineti šolju usnama
    Niti potpisati svoje ime ddržeći pero između
    palca i prstiju.

    Ali to nije bilo sve bili su na pola puta.
    veština i lukavstvo Gestapoa imali su određen
    cilj.
    Oni su hteli da svako u Norveškoj uvidi koliko
    Gestapo može da bude grozan.
    Hteli su da se nadaleko šapuće u strahu
    O tome kako nacist postupaju sa onima koji neće
    da kažu ili dostave imena.
    Daćemo ti još jednu priliku da nam pomogneš.
    Ali on ipak nije hteo da im oda imena.
    Na njegov zaključani jezik, njegovu norvešku volju
    suprotstavljenu nacističkoj volji,
    Na njegovu gordost i veru u put slobode,
    Njegovu spremnost da radije umre no da im kaže
    što žele -
    Na to su odvratili poslednjim besnim postupkom,
    Slomivši mu levu ruku u laktu,
    Slomivši je i u ramenu -
    A kad je došao k sebi i za trenutak otvorio oči
    Slomili su mu i desnu ruku, prvo u laktu pa u
    ramenu.
    Dotle je naravno zaboravio sva imena, čak i svoje.

    Ima ljudi ko što smo vi i ja i mnogi drugi
    Koji nikada neće zaboraviti Čoveka Sa Slomljenim
    Prstima.
    Njegova volja i gordost slobodnog čoveka
    nadživele su ga.
    Kreće se njegova senka, govore njegovi sveti prsti.
    On govori ljudima da postoji hiljadu načina da se
    umre zdrobljen i zgrčen,
    I da je bolje umreti redom na sve te načine nego
    reći da, da, da,
    Kada je odgovor ne, ne, ne, a smrt je dobrodošla,
    smrt nailazi brzo,
    Smrt je spokojni korak u blagu vedru ponoć.

    23.avgusta 1942.

    Carl Sandburg, Complete poems
    Harcourt, Brace and Company, inc. New York

  2. #2

    Odgovor: Karl Sandberg/Carl Sandburg

    A man saw the whole world as a grinning skull and
    cross-bones. The rose flesh of life shriveled from all
    faces. Nothing counts. Everything is a fake. Dust to
    dust and ashes to ashes and then an old darkness and a
    useless silence. So he saw it all. Then he went to a
    Mischa Elman concert. Two hours waves of sound beat
    on his eardrums. Music washed something or other
    inside him. Music broke down and rebuilt something or
    other in his head and heart. He joined in five encores
    for the young Russian Jew with the fiddle. When he
    got outside his heels hit the sidewalk a new way. He
    was the same man in the same world as before. Only
    there was a singing fire and a climb of roses everlastingly
    over the world he looked on.

    Nekom je čoveku svet izgledao kao iscerena lobanja i ukrštene kosti. Ružičasto meso života vene na svim licima. Ništa nije važno. Sve je samo varka. Prah se pretvara u prah i pepeo u pepeo, a onda nastaje stara tama i besmislena tišina. Tako je njemu sve izgledalo. A onda je otišao na koncert Miše Elmana.



    Dva časa su talasi zvuka udarali u njegove bubne opne. Muzika je isprala nešto u njemu. Muzika je nešto srušila i nešto sazidala u njegovoj glavi i srcu. Pet puta je zajedno s drugima tražio od mladog ruskog Jevrejina violiniste da još svira. Kad je izašao napolje njegova stopala su na drukčiji način dodirivala pločnik. Bio je to isti čovek u istom svetu kao i pre. Ali sada mu je svet izgledao zanavek prekriven raspevanim plamenom i bokorom ruža.

  3. #3

    Odgovor: Karl Sandberg/Carl Sandburg



    TUMAČENJE LJUBAVI



    Postoji mesto gde ljubav počinje
    i mesto gde ljubav prestaje.

    Postoji dodir dve ruke
    koji se opire svim rečnicima.

    Postoji pogled što bukti ko veliko vitlejemsko ognjište
    il` mala acetilenska lampa zelenog sjaja.

    Postoje jednostavna i bezbrižna tepanja
    čudesna ko velika okuka Misisipija.

    Ruke, oči, tepanja -
    pomoću njih se ljubav bori i gradi.

    Postoje cipele koje ljubav nosi
    i njen je dolazak tajna.

    Postoji upozorenje koje ljubav šalje
    i cena njegova zna se mnogo docnije.

    Postoje tumačenja ljubavi na svim jezicima
    i nije nađeno nijedno mudrije od ovog:

    Postoji mesto gde ljubav počinje i mesto
    gde ljubav prestaje - a ljubav ne traži ništa.


    BELA RAMENA



    Tvojih se belih ramena
    Sećam
    I njihovih trzaja u smehu.

    Prigušen smeh
    Lagano otresan
    Sa tvojih belih ramena.


    Dva nokturna

    1.

    More govori jezikom koji se ne upotrebljava u
    pristojnom društvu.
    To je sočni i bezobzirni govor đubretara.
    Da li je strašno - biti sam?

    2.

    Prerija ne priča ništa dok kiša to ne zaželi.
    Prerija je žena obuzeta svojim mislima.
    Da li je strašno - voleti mnogo?


    PAULA


    Ničega drugog nema u ovoj pesmi - sem tvog lica.
    Ničega drugog nema ovde - sem tvojih zednih, kao
    noć sivih očiju.

    Kej se u jezero pružio pravo kao puščana cev
    Stojim na keju i pevam o tebi kakvu te znam
    ujutru.
    Ne mislim na tvoje oči, tvoje lice.
    Niti na tvoje razigrane noge, noge trkačkih konja.
    Zbog nečeg drugog mislim na tebe ujutru na keju.

    Tvoje su ruke slađe no hleb orahove boje kad me
    se takneš.
    Tvoje se rame očešalo o moju ruku - jugozapadni
    vetar krstari kejom.
    Zaobravljam tvoje ruke i tvoje rame i opet kažem:

    Ničega drugog nema u ovoj pesmi - sem tvoga lica.
    Ničega drugog nema ovde - sem tvojih žednih,
    kao noć sivih očiju.


    OTIŠLA



    Svi su voleli Čik Lorimer u našem gradu.
    Nadaleko i naširoko
    Voleli su je svi.
    Jer svi mi volimo neobuzdano devojče
    Zaneto svojim snovima.
    Niko ne zna gde je Čik Lorimer otišla
    Niko ne zna zašto je spakovala svoj kovčeg...
    nekoliko starudija
    I otišla,

    Otišla sa svojom
    Isturenom bradicom
    I svojom mekom kosom koja je bezbrižno
    lepršala
    Pod širokim šeširom,
    Plesačica, pevačica, nasmejana strasna ljubavnica.

    Da li je deset ljudi ili stotinu njih jurilo za njom?
    Da li je njih pet ili pedeset ostalo slomljena srca?
    Svi su voleli Čik Lorimer.
    A niko ne zna gde je otišla.

  4. #4

    Odgovor: Karl Sandberg/Carl Sandburg

    CRVENOKOSA KAFANSKA KASIRKA

    Zabaci kosu, crvenokosa devojko.
    Nek' odjekne tvoj smeh i nek' se vide ta tvoja dva
    prkosna mladeža na bradi.

    Negde neki čovek traži crvenokosu devojku i
    jednog će ti dana možda pogledati u
    oči kao kasirki i videti da je našao
    draganu svoju, možda.

    Svuda unaoklo deset hiljada ljudi traži crveno-
    kosu devojku koja ima dva mladeža na
    bradi.

    Video sam ih kako traže, traže.
    Zabaci zato kosu, neka ti odjekne smeh.

  5. #5

    Odgovor: Karl Sandberg/Carl Sandburg

    MOŽDA



    Možda mi veruje, a možda ne.
    Možda se mogu udati za njega, a možda ne.
    Možda bi vetar prerije,
    Možda bi morska bura,
    Možda bi neko negde mogao znati.
    Prisloniću mu glavu na rame
    Pa kad me upita ja ću mu reći da,
    Možda.

  6. #6


    Misli o domu

    Zelenu mahovinu imaju morske stene.

    Crvene jagode imaju borovi sumarci.
    Ja imam samo uspomene na tebe.

    Pricaj mi o tome kako ti nedostajem.
    Kazi mi da su sati dugi i polagani.

    O drljaci mi pricaj koja ti razdire srce,
    gvozdenoj drljaci dugih dana.

    Poznajem casove prazne kao limeni prosjacki tanjiric u kisni dan,
    prazne kao rukav vojnika bez ruke.

    Pricaj mi...
    Poruku je izmenio Cecara, 06.04.2010 u 22:10 Razlog: uklonjena vec postavljena pesma

    Uskoro ni o meni ni o tebi niko neće pričati niti znati,neki drugi ljudi živet će ovde...mi nećemo nikome nedostajati

  7. #7

    Odgovor: Karl Sandberg/Carl Sandburg

    Veliki lov

    Ne mogu sad da ti kazem.
    Kad me ne bude vise
    Gonio i vitlao vetar
    I kad se pretvori najzad u sapat-
    Mozda cu,jednom reci.

    Kad ruzin odsjaj na suncu
    Klone u izmaglicu
    I kada ruza bude samo minula rumen,
    Kada lice koje volim odluta
    Kada kapija poslednji put zabruji,
    Kada vise ne vredi
    Mahnuti i reci dovidjenja -
    Mozda cu, jednom, da ti kazem.

    Od tebe lepsu ne upoznah:
    Lovio sam te i iza svojih misli,
    Saginjao sam se pod vetrom
    I ispod ruza trazeci te.

    Od tebe uzviseniju
    Nikad necu naci.

  8. #8

    Odgovor: Karl Sandberg/Carl Sandburg

    Košulja


    bela košulja
    Sjećam se jednom sam potrčao za tobom i uhvatio se tvoje lepršave košulje na vjetru.
    Jednom prije puno dana popio sam punu čašu nečega i slika tebe je zadrhtala i kliznula površinom.
    I opet nitko drugi nego ti koju sam čuo u šumu glasa žene koja pjevuši.
    Jedne noći dok sam sjedio s prijateljima pričajući priče oko šumske vatre u treptajima crvene žeravice, u samosvojnom jeziku koji govori u širinu bijelih zvijezda:
    To si bila ti koja si se prošuljala smijući se
    u golemim nestalnim sjenama.
    Krhotine odgovora u sjećanjima dajte mi da znam da si živa u silueti tvog lica koje se prikazuje iza nekog ulaza negdje u gradskoj strci i gužvi
    Ili u kupu mahovine i lišća čekajući u tišini u zagrljaju razgranatog hrasta spremna kao i uvijek potrčati kada se dotaknem tvoje lepršave košulje.


    Uskoro ni o meni ni o tebi niko neće pričati niti znati,neki drugi ljudi živet će ovde...mi nećemo nikome nedostajati

  9. #9

    Odgovor: Karl Sandberg/Carl Sandburg

    LJUBAV ZIDARA

    Pomisljao sam da se ubijem jer sam samo
    zidar a ti zena sto voli vlasnika
    bakalnice.

    Sada mi to vise i nije tako bazno;postavljam
    cigle vestije i pevam sporije nego pre,
    dok baratam popodne svojom lopaticom.

    Kad mi je sunce u ocima i kad se lestve
    zadrmaju i kad se malter raspne uzalud,
    na tebe mislim tada .

  10. #10

    Odgovor: Karl Sandberg/Carl Sandburg

    Savet o ljubavi



    Zatvori oči i usni san
    san u kome su ti data krila
    i neka samo za tebe, večno traje dan
    da bi imala vremena da pronađeš bolje
    bolje od ljubavi

    Kreni odmah i obiđi svet
    okusi sve njegove radosti
    i neka se ne desi ni jedan pokret
    koji bi te uznemirio u potrazi
    za nečim boljim, boljim od ljubavi

    Udahni duboko i zatim poleti
    pretraži celu sopstvenu maštu
    ni tad da ti smeta niko neće smeti
    dobićeš mir da bi u sebi mogla
    da nađeš bolje, bolje od ljubavi

    Ali zašto se trudiš kad istinu znaš
    da svemu što vredi na svetu ovom
    jedan sastojak dodati moraš
    da bi bilo zaista dobro
    To je ljubav, ljubav naravno

    Uskoro ni o meni ni o tebi niko neće pričati niti znati,neki drugi ljudi živet će ovde...mi nećemo nikome nedostajati

  11. #11

    Odgovor: Karl Sandberg/Carl Sandburg

    ZVEZDE, PESME, LICA

    Prikupi zvezde, ako baš hoćeš.
    Prikupi pesme, pa ih čuvaj.
    Prikupi lica žena.
    Prikupi godine, i čuvaj ih.
    A onda ...

    Raširi šake, ispusti sve, i reci zbogom.
    Pusti zvezde i pesme,
    I lica i godine.
    Raširi šake, i reci zbogom.
    Navlačim dronje uz oronule tugujem domove eonima
    daleko od savršenog siromaštva

  12. #12

    Odgovor: Karl Sandberg/Carl Sandburg

    PESMA O DOLINI

    Sunce se na zalasku povuklo
    Na zapad od doline, sećaš li se?

    Onda je pala slana.
    Zvezda je gorela plavičasto.
    A bilo nam je toplo, sećaš li se,
    I brojali smo mesečeve pege.

    Sunce se na zalasku povuklo
    Na zapad od doline
    I nestalo u velikim mračnim vratima zvezda.
    Navlačim dronje uz oronule tugujem domove eonima
    daleko od savršenog siromaštva

Slične teme

  1. Carl Jung-ov test ličnosti
    Autor DrinChe u forumu Spomenar
    Odgovora: 2
    Poslednja poruka: 22.06.2008, 15:10
  2. Karl Sagan (Carl Edward Sagan)
    Autor vlado u forumu Nauka i tehnologija
    Odgovora: 1
    Poslednja poruka: 29.11.2007, 00:45

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •