Oscar Wilde (Oskar Vajld)
Prikaz rezultata 1 do 10 od ukupno 10
  1. #1

    Oscar Wilde (Oskar Vajld)



    Оскар Вајлд је рођен 16. октобра 1854. године у Даблину у Ирској, две године након старијег брата Вилијама. Похађао је „Тринити колеџ“ у Даблину од 1871.- 1874. године. Добио је стипендију за „Магдалена колеџ“ у Оксфорду у који је почео похађати 1875. године. Највећи утицај на Вајлда као уметника у то време имали су: Свинберн, Волтер Питер и Џон Раскин. На Оксфорду је због свог ексцентричног понашања имао је проблема са професорима. Током 1875-1876. Вајлд објављује поезију у неколико литерарних магазина. Године 1876. поново се нашао у Ирској због смрти оца и наставља са објављивањем поезије а 1878. добија Награду за енглеску књижевност. Ускоро напушта Оксфорд и одлази у Лондон где полако стиче популарност међу књижевницима. Стекавши популарност као књижевник и естета 1882. године одлази да предаје у Америку. После повратка из Америке живео је неколико месеци у Паризу. 1884. године жени се са Констанс Лојд у Лондону и добија два сина Сирила и Вивијана. Током тих година Вајлд је радио као новинар а поред тога је и даље писао поезију и драме. Године 1890. објавио је своје најчувеније дело, роман Слика Доријана Греја. У то време је Вајлд доживео највећу славу. Али у лето 1891. године упознаје лорда Алфреда Дагласа с којим започиње љубавну аферу и спознаје своју хомосексуалност. У то време постаје алкохоличар а његова слава почиње полако да се гаси. 1895. године је осуђен на две године принудног рада због „наказног понашања“. После повратка из затвора сели се у Париз где је умро 30. новембра 1900. године напуштен од свих.

    Занимљивости из живота

    Оскар Вајлд шокирао је Лондон талентовано и непрестано. Када га је на премијери једне његове драме публика огромним аплаузом измамила на бину, изашао је пушећи цигарету, што је у то време било ново и дрско понашање. Затим је захвалио публици на „интелигентном пријему ове предивне драме, видим да вам се свидела скоро колико и мени“. Скромност му није била врлина, па је изјавио: „На путовања увек носим свој дневник. У возу ми је потребно сензационално штиво.“ Када се 03.01.1882. године искрацао у Америку, на царини је театрално изјавио: „Немам ништа да пријавим осим свог генија“. „Волим Лондон!“ рекао је једном, „Компонован је од дивних идиота и бриљантних лудака, баш онако како друштво треба да изгледа“. Верујући да ништа није тако успешно као претеривање био је склон уживањима у јелу и пићу, новцу, забавама. Сатима је могао да забавља публику смишљајући приче „у лету“, веселе природе, забаван, духовит, дечачког духа. „Желим да пробам све плодове из светске баште!“ изјавио је надахнуто, не знајући да ће му та жеља доћи главе. Наиме, шокирање Лондона отишло је предалеко онда када је четрдесетогодишњи Оскар Вајлд, срећно ожењен и отац два сина, спознао своју хомосексуалност захваљујући седамнаестогодишњем заводнику Робију Росу. Рос ће до краја остати његов највернији пријатељ, али не и највећа љубав. „Једна од највећих романси викторијанског доба била је љубавна веза између Оскара Вајлда и младог лорда Алфреда Дагласа, званог Боузи. Боузи је најпре био очаран романом „Слика Доријана Греја“. Двоструко млађи од Вајлда, декадетни лорд анђеоског лица, завео је писца и постао његова највећа љубав и узрок његове пропасти. Боузијев отац, маркиз од Квинсберија, ауторитаран, али и утицајан, решио је да уништи Вајлда, подигавши тужбу против њега. Иако је перверзни млади лорд био већа опасност од Вајлда него обратно, Вајлду је судија због „наказног понашања“ изрекао најгору могућу казну – двогодишњи принудни рад. Боузи је Вајлда увукао у круг младих мушких проститутки, са којима је оргијао с времена на време, које је Боузијев отац касније потплатио да сведоче на суду о Вајлдовој перверзности. Викторијански Лондон окренуо је леђа тада Оскару Вајлду, лорду речи, дотадашњем најомиљенијем житељу. Од најпознатијег викторијанског писца постао је преко ноћи најпознатији викторијански криминалац. Његова породица је после судског скандала емигрирала у Швајцарску, променувши презиме у Холанд. Жена га је једном посетила у затвору. „Ја сам Ирац по рођењу, Енглез по одгоју, осуђен да користим језик Шекспира.“ Заљубљен у живот и вечити оптимиста, до своје 40. године није провео ни један дан несрећан. Говорио је да се људи и те како процењују по свом изгледу, у зрелим годинама изгледао је као предимензионирани дечак. У Паризу не само да се облачио по париској моди, него је и своје дугачке неговане праменове косе уковрџавао. Коврџе му је и мама неговала у детињству, игноришући чињеницу да је Оскар дечак, облачила га је у чипке и одгајала као девојчицу све до девете године. Можда би и наставила, али је Оскар био веома крупан за свој узраст, а у међувремену је добио и сестру. За млађу сестру је био емотивно везан много више него за старијег брата, сестра му је умрла још као девојчица а Оскар је чувао њен увојак косе целог живота у кутијици. Оскаров отац био је лекар и археолог, веома успешан у свему чиме се бавио. За разлику од свог сина, хоби су му биле жене, па је поред законите деце имао још неколико незаконите. Никад потпуно пијан, али зато ретко сасвим трезан, важио је за најпрљавијег Даблинца. Оскарова мајка била за нијансу чуднија од оца. Била је неуротични националиста, неуредна и причљива, а њен хоби био је објављивање родољубиве поезије под псеудонимом „Сперанца“. Увек је лагала да је пет година млађа. Један Вајлдов биограф приметио је: „Јадно дете из оваквог брака“. Као младић рекао је: „Потпуно сам сигуран да ћу бити славан, или бар озлоглашен.“ Био је у кратком периоду и једно и друго. Прва година затвора уништила га је и духовно и телесно. У Лондону га одједном нико више није спомињао. То га је духовно убијало: „Само је једна ствар гора од тога да сви о теби причају, а то је – да престану!“. Тешки услови живота у затвору уништили су му здравње. После затвора живео је само још три године, углавном у сиромаштву и избегаван, објављујући новинске чланке под псеудонимом „Себастијан Мелмут“ у Паризу. Није одолео још једном сусрету са Боузијем, али њихов заједнички живот у Француској трајао је веома кратко. Умро је од менингитиса, без новца, без публике, без гламура. У похабаној париској хотелској соби мрзео је тапете на зиду, а на самрти је рекао: „Једно од нас ће морати да оде“.

    Сећање на писца

    Стогодишњица смрти славног дендија била је обележена истовремено у Паризу, Лондону и Даблину. Амбасадори Ирске и Британије дигли су у Призу чаше са скупоценим шампањцем у част генија, а католички свештеник одржао је дирљив говор о некад изгубљеном сину који је поново нађен... У Лондону је лорд Даглас, унук Вајлдовог најпознатијег љубавника Боузија, свирао полку на клавиру за председницу Ирске Мери Мек Алис. Ирска председница је свечано отворила лондонску изложбу о Оскару Вајлду у Британској библиотеци. Трошкове око Вајлдове изложбе у Лондону покрила је комапнија „Taitinger“ која производи шампањац. У Даблину је комеморација прошла најскромније – окупљањем неколико десетина љубитеља испред Вајлдове родне куће, где је данас прометна станица метроа. Интересантно је да су и Даблин и Лондон тек недавно подигли споменик Оскару Вајлду. У Лондону је споменик 1998. године поносно открио британски секретар за културу, Крис Смит, иначе отворени хомосексуалац. Он је захвалио Вајлду што је дао свој живот да би данас заживело друштво које толерише различитости. На споменику су уклесана Вајлдове речи: „Сви смо ми у провалији, само неки гледају у правцу звезда“. У Даблину је Вајлдов споменик познат по скупоценом жаду од којег је вајар направио Оскаров капут. Мермерни Оскар Вајлд лежерно се наслонио на камен у Мерион парку, гледајући преко дрвећа у своју кућу у којој је провео најсрећније године детињства. Једна половина његовог лица изражава осмех, а друга бол.

    Вајлдова дела
    Приче
    • Срећни принц - 1888.
    • Себични џин - 1888.
    • Одани пријатељ - 1888.
    • Необична ракета - 1888.
    • Злочин лорда Артура Севила - 1891.
    • Дух из Кентервила - 1891.
    • Млади Краљ - 1891.
    • Рибар и његова душа - 1891.
    • Звездани дечак- 1891.

    Поеме у прози
    • Уметник - 1894.
    • Следбеник - 1894.
    • Господар - 1894.
    • Учитељ мудрости - 1894.

    Роман
    • Слика Доријана Греја - 1891.

    Драме
    • Вера или Нихилисти - 1880.
    • Војвоткиња од Падове - 1883.
    • Салома - 1894.
    • Лепеза госпође Виндермер - 1893.
    • Жена без значаја - 1894.
    • Идеални муж - 1899.
    • Важно је звати се Ернест - 1899.
    • Флорентинска трагедија

    izvor: Wikipedia
    Isn't it funny how day by day, nothing changes, but when you look back, everything is different?
    C. S. Lewis

  2. #2

    Odgovor: Oscar Wilde

    "Da bi upoznali njegove knjige prvo morate upoznati njegov zivot"
    Milos Crnjanski



    U doba mladosti Oskara Vajlda, vaskrsao je dendizam i rasprostranio se novi oblik hedonizma. Raskosne orgije u kojima je trazio da utoli zedj za lepim telima i to da je zaboravio da je u Engleskoj dovele su ga do propasti. Pokusaj estetskog zivota odveo je Bodlera u pijanstvo a Oskara Vajlda u zatvor! Iako ga Engleska nije prihvatala,u junu 1881.uspeo je naci izdavaca za svoje pesme.Tom zbirkom postao je poznat u svetu engleskih umjetnika. Putuje u Ameriku,drzi estetska predavanja i pise pesme. "U njemu je bilo neke apsurdne prostodusnosti, kao da nije gledao kome govori i kao da je sam sebi smjesan", rekao je jedan njegov student. Kada bi u to vrijeme spomenuli ime Oskara Vajlda, prva asocijacija na njega bilo bi njegovo oblacenje. U svom cudnom odelu, u zelenom kaputu sa sirokim krznom i palicom, izgradjenom po uzoru na Balzakovu, pokusavao je da pobedi citavu Englesku pa i samoga sebe. Iako popularan, bio je zamoren borbom za novac, uzaludnim zivotom i glupom okolinom. Pokusao je da se spasi zenidbom. 1884.vjencao se sa bogatasicom Konstancom Lojd koja mu je podarila 2 sina. Pa cak ni tada nije bio sretan. Zatvorio se u svoj stan i pisao bajke. Ipak,to su bile godine kada su mu svi saloni bili otvoreni i kada ga je otmjeni London slusao o svemu sto govori. U otmjenim salonima pali cigarete sa zlatnim vrhom drzeci ih u lijepoj ruci na kojoj blista prsten sa skarabeusom u zlatu, svakog ocarava njegov prelepi glas sa engleskim naglaskom. I kada govori o proslim vekovima ili o grckim vazama ili o dragom kamenju svi zacudjeno cute. Umesno je rekao:"Moj genije se istrosio u mome zivotu a u knjigama mojim samo je moj talenat."


    Majstor paradoksa i skandala

    Vajld je pre svega poznat po dramskim ostvarenjima i esejistickim radovima.Pred figurom ovakvog pisca nemoguce je ostati ravnodusan,a za njegovo stvaralastvo najvaznije je bilo "sad", odnosno, taj trenutak. Buduci da je zivot bujica trenutnih dogadjaja, svaki trenutak treba ispijati do dna, teziti ne za plodnim iskustvima, nego za iskustvom samim a uspeti u zivotu znaci neprestano goreti onim jednim jasnim plamenom.
    Kao pisac, on je svakim svojim knjizevnim delom sablaznjavao viktorijansku Englesku nekom prevratnckom idejom, poklanjajuci joj pri tom sublimnu lepotu jezika i stila. Spada u onaj red svetskih velikana knjizevne bastine ciji zivot poput Servantesovog ili Bajronovog pobudjuje jednaku paznju zbog svoje bujnosti i tragicnosti kao i delo koje je za sobom ostavio. Vajldova sintaksa uvek je krajnje jednostavna i sa sigurnoscu se moze reci da ni jedan pisac nije toliko dostupan ljudima kao Oskar Vajld. Jorhe Luis Borhes rekao je: "Citajuci i proucavajuci Vajlda tokom godina uocio sam nesto na sta njegovi panegiricari kako se cini nisu ni posumnjali a to je cinjenica da je Oskar Vajld uvijek bio u pravu. Savrsenstvo mu je pretstavljalo smetnju,jer su mu kazivanja bila toliko savrsena da su delovala kao nesto po sebi razumnjivo tako da se danas ne moze zamisliti svet bez njegovih epigrama i aforizama."
    Poruku je izmenio Cecara, 11.03.2012 u 09:55 Razlog: kodovi
    Isn't it funny how day by day, nothing changes, but when you look back, everything is different?
    C. S. Lewis

  3. #3

    Odgovor: Oscar Wilde

    Evo nekoliko njegovih aforizama:

    Sa svakom ženom razgovaraj kao da je voliš, a sa svakim muškarcem kao da ti je dosadan.

    Cinik je čovek koji svemu zna cenu, a ničemu vrednost.

    Svaki čovek ubija ono što voli.

    Kad jednom ljubavi dodje kraj, slabići kukaju, energični smesta pronadju novu ljubav a pametni su je već odavno imali u rezervi.

    Neprijateljima treba neprekidno oprastati, jer je to upravo ono sto ih najvise ljuti.

    Vernost apsolutno postoji. To se najbolje vidi po onim ženama koje su verne, izgledaju tako iskreno nesrećne.

    Isn't it funny how day by day, nothing changes, but when you look back, everything is different?
    C. S. Lewis

  4. #4

    Odgovor: Oscar Wilde

    Životom ne vlada volja ili namera. Život je pitanje nerava, vlakana i sporogorećih ćelija u kojima se misao krije a strast doživljava snove. Možda zamišljaš da si bezbedan i smatraš sebe jakim. Međutim, neočekivana nijansa boje u sobi ili na jutarnjem nebu, neki naročiti miris koji si nekada voleo i koji budi divna sećanja, stih iz zaboravljene pesme na koji si nekad naišao, akord iz muzičkog dela koje si prestao da sviraš kažem ti, Dorijane, od takvih stvari zavisi naš život.


    Slika Dorijana Greja

    FenOmenalnO!
    Život nije, i nikada nije bio, pobeda sa 2:0 kod kuce protiv lidera lige, posle rucka u restoranu brze hrane.

  5. #5

    Odgovor: Oscar Wilde

    Sebicni dzin

    Svako popodne, kad su se vracala iz skole, deca su isla da se igraju u dzinovoj basti.

    Bila je velika, divna basta, sa mekom zelenom travom. Tu i tamo, po travi je raslo cvece, cudesno kao zvezde, a u prolecee bi dvanaest stabala bresaka procvetalo neznim ruzicastim i bisernim cvetovima, dok bi se u jesen radjali bogati plodovi. Ptice subile po granama i tako lepo pevale da su deca prestajala sa igrom da bi ih slusala. "Kako smo srecni ovde!", dovikivali su jedno drugom.

    Jednog dana vrati se Dzin. Bio je u poseti kod svog prijatelja Kornuelskog dzina i zadrzao se punih sedam godina. Kad prodje sedma godina, on bese ispricao sve sto je imao da kaze, a nije ni bio mnogo razgovoran, pa odluci da se vrati u svoj dvorac. Kad stize, ugleda decu kako se igraju u njegovoj basti.
    "Sta vi ovde radite?" prodera se on ostrim glasom, pa deca pobegose.
    "Ovo je samo moja basta", rece Dzin. "Svako to mora da shvati i niko, osim mene, ne moze da se igra u njoj." I tako on oko nje izgradi visoku ogradu i postavi natpis:

    PRISTUP ZABRANJEN


    Bio je to veoma sebican dzin.

    Jadna deca nisu imala gde da se igraju. Pokusala su da se igraju na putu, ali je on bio veoma prasnjav i prepun kamenja, a njima se to nije svidjalo. Po zavrsetku nastave tumarala su oko visoke ograde i i pricala o divnoj bastio koja se nalazila unutra. "Kako smo tamo bili srecni!", govorila su medju sobom.

    Tada dodje prolece i svuda se pojavise cvetici i pticice. Edino je u basti sebicnog dzina jos uvek vladala zima. Ptice nisu htele da pevaju jer nije bilo dece, a stabla su zaboravila da procvetaju. Jednom je jedan prekrasan cvet izvirio iz trave, ali kad je ugledao natpis toliko se rastuzio zbog dece da se vratio u zemlju i otsao na pocinak. Jedino su sneg i maraz bili zadovoljni. "Prolece je zaboravilo ovu bastu" , uzviknuse, "i zato cemo ovde ostati cele godine." Sneg je prekrio travu svojim ogromnim belim ogrtacem, a mraz e srebrom obojio svo drvece. Pozvali su severac da ih poseti, pa on dodje. Bio je uvvijen u krzna i zavijao je po ceo dan u basti ruseci dimnjake. "Ovo je predivno mesto!" rece, "moramo pozvati i grad da nas poseti!" Tako dodje i grad. Svakoga dana je po tri sata padao po krovu dvorca, sve dok ne bi razbio vecinu crepova. I tada bi potrcao po basti sto je brze mogao. Bio je odeven u sivo ruho i dah mu je bio leden.

    "Ne mogu da shvatim zasto je prolece toliko zakasnilo," rece sebicni Dzin, dok je, sedeci kraj prozora, gledao svoju hladnu, belu bastu. "Nadam se da ce se vreme uskoro promeniti."

    Ali prolece i leto nikako nisu dolazili. Jesen je svoje zlatne plodove darivala svakoj basti, ali ne i Dzinovoj. "On je isuvise samoziv", rece ona. I tako je tamo uvek bila zima, a severac, grad, mraz i sneg igrali su kroz drvece.

    Jednog jutra, lezeci budan u postelji, Dzin zacu divnu muziku. Tako je bila umilna, da je pomislio kako to sigurno prolaze kraljeci sviraci. To je, u stvari, bila samo majusna senica koja je pevala na njegovom prozoru, ali on vec tao dugo nije cuo pticu kako peva u njegovoj basti, da mu je to zvucalo kao najlepsa muzika. Tada grad prestade da plese iznad njegove glave, severac prestade da zavija, a neki prijatan miris dopirao je do njega kroz otvoren prozor. "Cini mi se da je prolece konacno doslo" rece Dzin, pa skoci iz postelje i pogleda napolje.
    A sta je ugledao?

    Video je predivan prizor. Deca su se provukla kroz rupu u ogradi, pa su sedela na granama stabala. Na svakom stablu koje je mogao da vidi, sedelo je dete, a stabla su bila toliko radosna sto su se deca vratila da su procvetala, nezno njisuci svoje ruke nad decjim glavama. Ptice su letele i radosno cvrkutale, a cvece je izvirivalo iz zelene trave i osmehivalo se. Bio je to divan prizor, samo je u jednom uglu jos uvek vladala zima. To je bio najudaljenijij deo baste i u njemu je stajao jedan maleni decak. On je bio tako malen, da nije mogao da dohvati grane stabla, pa je isao oko njega gorko placuci. Jedno je stablo jos uvek bilo pokriveno mrazom i snegom, a severac je duvao i zavijao iznad njega. "Popni se, decacicu!" rece stablo, i savi svoje grane sto je vise moglo, ali je decak bio isuvise malen.
    I Dzinovo se srce raznezi dok je gledao napolje. "Kako sam bio sebican!" rece on, "sad znam zasto prolece nije htelo da dodje ovde. Popecu tog jadnog decacica na vrh stabla, srusiscu ogradu i moja ce basta postati decje igraliste od sad pa zauvek!" njemu je zaista bilo veoma zao zbog onoga sto je uradio.
    Tako se on spusti niz stepenice i necujno otvori vrata, pa izadje u baastu. Ali kad su ga deca videla, toliko se uplasise da sva pobegose, a u basti opet zavlada zima. Samo decacic nije pobegao jer su njegove oci bile toliko pune suza da nije video Dzina kako dolazi. A Dzin mu se prikrade, podize ga nezno i stavi na stablo.

    A drvo se odmah rascveta, ptice doletese i zacvrkutase na njemu, a mali decak rasiri ruke, obavi ih oko Dzinovog vrata i poljubi ga.

    A kad su druga deca videla da Dzin vise nije zao, vratise se trceci, a sa njima je doslo i prolece. "Ovo je sada vasa basta, malisani," rece Dzin, pa uze jednu ogromnu sekiru i srusi ogradu. A kad ljudi u podne podjose na trg, ugledase Dzina kako se igra sa decom u najlepsoj basti koju su ikad videli.
    Deca su se igrala celi dan, a uvece dodjose da mu pozelel laku noc.
    "A gde je vas mali drug," upita on, "decacic kog sam popeo na drvo?" Dzin je njega najvise voleo zato sto ga je poljubio.
    "Ne znamo," odgovorise deca, "on je otisao."
    "Recite mu da sutra svakako dodje" rece Dzin. Ali deca rekose da ne znaju gde on stanuje i da ga nikad ranije nisu videla, pa se Dzin razalosti.

    Svako popodne, posle skole, deca su dolazila da se igraju sa Dzinom. Ali niko vise nije video decacica koga je Dzin voleo. Dzin je bio vema ljubazan prema svoj deci, a ipak je ceznuo za svojim malim prijateljem i cesto ga je spominjao. "Kako bih voleo da ga opet vidim", govorio je.

    Prodjose godine, i Dzin ostari i oslabi. Nije vise mogao da se igra, pa je sedeo u velikoj naslonjaci posmatrajuci decu kako se igraju i diveci se svojoj basti. "Imam mnogo lepog cveca," rece, "ali deca su najlepse cvece."
    Jednog zimskog jutra, oblaceci se, pogleda kroz prozor. On vise nije mrzeo zimu, jer je znao da tada prolece spava i da se cvece odmara.
    Iznenada je zacudjeno protrljao oci pa se zagledao. U njaudaljenijem uglu baste jedno je drvo bilo svo u lepom belom cvatu. Grane mu bejahu zlatne, srebrno voce je visilo sa njih, a pod drvetom stajase mali decak kog je voleo. Dzin se veoma obradova i istrca u bastu. Pohitao je preko trave i prisao decaku. A kad mu se priblizi, lice mu se zacrvene, od srdzbe, pa rece: "Ko se to usudio da te povredi?" jer, na rukama malog decaka bejahu tragovi krvi, a tragovi krvi behu i na majusnim nogama.

    "Ko se usudio da te povredi?", uzviknu Dzin. "Reci mi, pa cu uzeti svoj veliki mac da ga ubijem."
    "Ne," odgovori dete, "ovo su rane ljubavi."
    "Ko si ti?" rece Dzin, a neko cudno postovanje ga obuze, pa klece pred decaka.
    Dete se nasmesi Dzinu i rece: "Pustio si me jednom da se poigram u tvojoj basti, a danas ces ti poci sa mnom u moju rajsku bastu."
    A kad to popodne dotrcase deca, zatekose mrtvog Dzina pod jednim drvetom, svog obasutog belim cvetovima.
    Poruku je izmenio Cecara, 03.02.2015 u 08:14 Razlog: nestale slike
    Isn't it funny how day by day, nothing changes, but when you look back, everything is different?
    C. S. Lewis

  6. #6

    Odgovor: Oscar Wilde

    Danny Osborne napravio je skulpturu koja je u dablinskom parku Merion. Postavio je tako da je okrenuta baš ka kući u kojoj je rastao Vajld, na Merion skveru br.1. Na istom tom skveru je kasnije živeo Jejts u broju 82 (ako svratite, da pogledate ) ili pre njega Daniel O'Connell (""Gentlemen, you may soon have the alternative to live as slaves or die as free men" ) u broju 58.

    A statua? Zanimljiva jako i najpoznatija po žaketu od žada od koga je urađena, ali i po granitu donetom iz Indije od koga su napravljene cipele i čarape .

    Iz Slike Dorijana Greja nekako mi uz ovaj nesklad između ove postmortalne raskoši i razumevanja - prihvatanja od strane društva sa jedne i materijalne bede na koju je bio osuđen veći deo života sa druge strane, najbolje ide citat:
    "Uticati na nekog znači predati mu sopstvenu dušu. On ne misli svoje prirodne misli, niti gori prirodnim strastima. Njegove vrline nisu stvarne za njega. Njegovi grehovi, ako grehovi postoje, pozajmljeni su. On postaje eho nečije tuđe muzike, glumac uloge koja nije napisana za njega. Cilj života je samorazvoj. Ostvariti savršeno sopstvenu prirodu – to je razlog našeg postojanja...
    Strah od društva, koje je osnov morala, strah od Boga, koji je tajna religije – to su dve stvari koje vladaju nama."
    Poruku je izmenio Cecara, 09.02.2015 u 21:52 Razlog: su - je

  7. #7

    Odgovor: Oscar Wilde

    My Voice

    Within this restless, hurried, modern world
    We took our hearts' full pleasure--You and I,
    And now the white sails of our ship are furled,
    And spent the lading of our argosy.

    Wherefore my cheeks before their time are wan,
    For very weeping is my gladness fled,
    Sorrow has paled my young mouth's vermilion,
    And Ruin draws the curtains of my bed.

    But all this crowded life has been to thee
    No more than lyre, or lute, or subtle spell
    Of viols, or the music of the sea
    That sleeps, a mimic echo, in the shell.

    Moj glas

    U svetu ovom užurbanom, nemirnom
    užitak srca, ti i ja uzeli smo potpuno
    sad bela jedra lađe naše su savijena
    blaga s našeg broda sad su potrošena.

    Zašto su obrazi moji bledi pre vremena
    od plača samog radost je moja pobegla
    tuga je izbledela mlade usne moje, svetlo crvene
    a zidine stare spustile su zastore moje postelje.

    Ali, sav život ovaj zbog tebe ispunjen je
    ne više od lire ili laute, vešte čarolije,
    od viole ili muzike mora,
    mimičkog odjeka što u školjki spava.


    prevod s engleskog- Ana Stjelja
    Poruku je izmenio Cecara, 24.05.2009 u 17:47
    Isn't it funny how day by day, nothing changes, but when you look back, everything is different?
    C. S. Lewis

  8. #8

    Odgovor: Oscar Wilde (Oskar Vajld)

    UČENIK


    Kad je Narcis umro,izvor njegovog zadovoljstva postade od čaše slatke vode čaša suza,a Gorske Vile plačući pođoše kroz šumu da zapevaju izvornu i pruže mu utehu.
    I kad ugledaše izvor koji je od čaše slatke vode postao čaša slanih suza,raspletoše svoje zelene pletenice,dozvaše izvor i rekoše mu:"Ne čudimo se što toliko žališ za Narcisom,on bejaše tako lep".
    "Zar Narcis uistinu bejaše lep?", upita izvor.
    "Zar to iko može da zna bolje od tebe?",odgovoriše Gorske Vile."Pored nas je uvek prolazio i tebe tražio,i ležao na tvojim obalama i gledao tebi i u ogledalu tvojih voda naslađivao se svojom lepotom."
    A izvor odgovori:"Ali ja sam zavoleo Narcisa zato što sam u ogledalu njegovih očiju,kad god bi legao na moje obale i pogledao u mene,uvek video svoju lepotu."

  9. #9

    Odgovor: Oscar Wilde (Oskar Vajld)

    Ne , u tome nema nimalo slabosti

    Da li odista smatrate da je slabost popuštanje pred iskušenjem?

    A ja vam kažem da postoje užasna iskušenja koja zahtevaju snagu i hrabrost da bi im se čovek prepustio.
    Staviti čitavi život na kocku zarad samo jednog trenutka. Sve rizikovati u magnovenju–bilo da se radi o užitku ili moći–ne,u tome nema nimalo slabosti.
    Ja ne želim da se predam. Ja sam vernik optimizma. Ja u bolje sutra gledam, tu sa ivice ludizma.

  10. #10

    Odgovor: Oscar Wilde (Oskar Vajld)

    There are only two tragedies in life: one is not getting what one wants, and the other is getting it.
    Never confuse movement with action.

Slične teme

  1. Oskar Davičo
    Autor SQUAW u forumu Srpska poezija
    Odgovora: 24
    Poslednja poruka: 07.02.2014, 23:04
  2. Oscar 2010
    Autor _baba_ u forumu Spomenar
    Odgovora: 10
    Poslednja poruka: 08.03.2010, 18:38
  3. Oskar za najboljeg režisera (mali prilog istoriji filma)
    Autor streethorn u forumu Film i pozorište
    Odgovora: 14
    Poslednja poruka: 08.04.2009, 15:13
  4. Najbolji film iz 2008. (Oscar 2009)
    Autor SQUAW u forumu Spomenar
    Odgovora: 28
    Poslednja poruka: 24.02.2009, 01:10
  5. The 80th Academy Awards - Oscar
    Autor silvia u forumu Spomenar
    Odgovora: 8
    Poslednja poruka: 26.02.2008, 11:12

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •