Jedan od najutjecajnijih događaja u povijesti psihologije i psiholoških istraživanja nije bio neki eksperiment ili otkriće nekog bihevioralnog znanstvenika, već novinska vijest o nasilnom i tragičnom događaju u New Yorku, koji su preuzeli gotovo svi mediji u Sjedinjenim Državama. Ta je priča opće poznata zbog njezina kontinuiranog navođenja u psihološkim udžbenicima. Kitty Genovese vraćala se jedne večeri 1964. godine, po zatvaranju bara koji je vodila, u svoj stan u Queensu, mirnom kvartu u kojem su uglavnom stanovali pripadnici srednje klase. Kad je izašla iz auta i krenula prema svojoj zgradi, nožem ju je napao neki muškarac. Kitty je, dok ju je muškarac nekoliko puta ubo nožem, vrištala i zvala upomoć. Jedan je susjed viknuo kroz prozor tom muškarcu "neka pusti djevojku na miru", nakon čega je napadač počeo odlaziti. Zatim se opet okrenuo, udarcem srušio Genovese na zemlju i počeo je ponovno udarati nožem. Ona je nastavila vrištati dok na kraju netko ipak nije nazvao policiju. Policija je došla dvije minute nakon poziva, ali je Genovese već bila mrtva, a njezin je napadač nestao. Napad je trajao 35 minuta. Tijekom policijske istrage je utvrđeno da je 38-ero ljudi iz susjednih stanova svjedočilo napadu, ali je samo jedan konačno nazvao policiju. Jedan je par (oni su kasnije izjavili da su pretpostavili kako je netko već nazvao policiju) privukao dvije stolice prozoru kako bi mogli promatrati nasilje. Ubojica nije nikad nađen.
Da je netko ranije pokušao pomoći Kitty Genovese, ona bi vjerojatno preživjela. New York i cijela država bili su užasnuti očitim pomanjkanjem brige tolikih susjeda, koji nisu ni pokušali zaustaviti taj bestijalni napad. Ljudi su pokušavali pronaći razlog za tu pasivnost. Optuživala se alijenacija uzrokovana životom u velikom gradu; optuživalo se susjedstvo u Queensu; optuživala se ljudska priroda.
Tragedija Kitty Genovese pobudila je interes psihologa, koji su odlučili pokušati shvatiti koje su to psihološke sile bile na djelu u sprečavanju svih tih ljudi da priteku u pomoć. U psihologiji postoji područje koje se bavi proučavanjem onog što psiholozi zovu prosocijalnim ponašanjem ili ponašanjem koje izaziva pozitivne socijalne posljedice. Teme ili pitanja kojima se to područje bavi uključuju altruizam, suradnju, odolijevanje napasti i pomaganje. Ako prisustvujete situaciji u kojoj je nekoj osobi potrebna hitna pomoć, vaša će odluka da ponudite svoju pomoć ovisiti o brojnim faktorima. John Darley s Njujorškog sveučilišta i Bibb Latane procijenili su da se prosječna osoba tijekom života susretne s manje od šest takvih urgentnih situacija. To je i dobro i loše: očito je zbog čega je dobro, a loše je jer se možete naći u situaciji u kojoj morate donositi odluke, a da prethodno niste baš s takvim situacijama imali dovoljno iskustva. Društvo traži da poduzmemo neke akcije u takvim situacijama i priskočimo u pomoć, ali često, kao u poznatom slučaju Kitty Genovese, mi to ne činimo. Zašto? Je li moguće da zbog toga što nemamo dovoljno iskustva ne znamo što treba učiniti? Je li tome tako zbog alijenacije uzrokovane životom u gradu? Ili ljudima, zahvaljujući njihovoj prirodi, nije dovoljno stalo?
Preuzeto sa neta