Samo da ne rodi žensko, da joj i dete ne bude večna paćenica kao što je ona.
Ona je večna žrtva. Najpre roditelja. Ništa joj nisu pružili, uvek su gledali mlađeg/starijeg brata/sestru, a ona je u kući bila kao tuđa (da ne bi one babe/tetke/komšinice ko zna kako bi se podigla). Potom su postale žrtve svojih ljubavi. Malih i velikih, prolaznih, ali i danas se ta žrtva nosi kao medalja. Udale su se i postale žrtve muževa i nihovih porodica. A onda rode pa su žrtve dece. Žrtve su i sistema, poslodavca, koleginica, drugarice, komšiluka....
Njih boli glava jače nego bilo koga. I prehladu mnogo gore od drugih podnosi. To kako je ona podnela pad svog deteta sa bicikla niko ne može da pojmi. Dobro da je normalna sa kakvim stresom živi. Da, zna ona da postoje oni koji se suočavaju sa većim problemima nego što su njeni, a kroz život kroče sa osmehom i nadom, ali lako je njima, oni nisu tako emotivni.
Ove mešetare emocijama i tragedijom što žive uz uzdahe i puštaju suzu češće nego što piške srećem više među ženama nego među muškarcima. I shvatam ja da postoje žene koje tolikom reklamom postojeće i nepostojeće patnje samo žele da privuku zaštitu muškarca (doduše, ne razumem te muškarce koji žive uz stalno nezadovoljstvo partnerke). A šta žele da postignu takvim nastupom među ženama? Sažaljenje? Razumevanje? Za šta? I ko to još sa ponosom nosi titulu doživotnog počasnog člana Udruženja Paćenica?
Ja takve ne mogu dugo da trpim u svojoj okolini. Možda neka od njih može da me na prvu loptu pridobije tužnom (neistinitom ili poluistinitom) pričom iz nesrećnog života, ali vremenom, sa povećanjem obrta u trgovini emocijama, u meni samo izazivaju jaku želju da ih išamaram. Ne mogu u sebi da pronađem ni trunku sažaljenja prema njima, možda tek sažaljenje za one njihove bližnje koje moraju da ih trpe takve.
Kako podnosite ove pripadnice našeg pola?