Želim da sam s tobom stopljena u ćutnji,
rasplamsalom dahu il' podnevnoj šetnji...
Probuđena želja talasa u slutnji
koja se kroz nemir iscrta u pretnji.
Šta ako je sve to samo igra čula,
samo treptaj rose,kratki ples leptira...?
Ako s prvim daškom vetrometnih frula
sve ovo u nama počne da se spira...
Zagledam u sebe,tražim tvoje oči,
i plaši me pogled s tim osmehom smelim.
Obojena slutnjom strahujem da kročim
i ne mogu ništa osim da te želim...
Dok jurim drumom, ista prašina
večno zelene šumarke praši
a sunce razbija sene...
Lete kraj mene sneni putaši...
Poznah u kosi vetar s visina
al', da l' on prepozna mene?
Ulicom znanom sećanje veze,
istim stopama smelo se šeta
a misli korake broje,
i pitaju se i ovog leta
da l' još, dok tiho šumore breze,
šapuću i ime moje.
Gasi se plamen nad mojim gradom
i prepušta ga letnjem sutonu,
plašt modri pada na pleća;
sećanja moja polako tonu
i gase misli s poslednjom nadom
da me se bar neko seća...
Pognuta, zgurena, tiha, u crno zavijena,
nemoćno korake pruža protiv sopstvene volje.
Gde god Sunce da bije, oko nje caruje sena
što guši nadu da išta može da bude bolje.
Korača nemo dok kraj nje promiču neka lica
čiji pogledi beže kao da nje nigde nije;
daleko u njoj prhnu i poslednje jato ptica
i osta još samo tuga da joj niz pleća lije.
I nije više ona ni setna ni zamišljena,
davno je prošlo to vreme kad je imala snove,
davno je živela život, davno je bila žena,
sada je jos samo ljuska koja se ženom zove...
Prepuklo srce jos tuče i nikako da stane,
broji sapeto vreme u njenoj tami sto drema...
Zagasli život još tinja, još traje neke dane
dok usahla ruka žudi da mazi čega nema...
Umorno diže glavu kao da hoće da pita
očima ispranim, mutnim, bez boje i bez sjaja:
Zašto, kažite, zašto...? Dok zamućen pogled skita,
osta da čezne za dugom večitog zagrljaja.
Znam: neću se nikad vratiti.
Ne znam ni gde bih,
ne znam ni kuda.
Daleko nadamnom, obasjan nečim,
srebrom oivičen oblak krivuda.
Jedna je stvar na kratko svratiti;
usniti odjek poznatih reči;
upiti šapat večeri blage
što se prosipa duž aleja;
na tren baciti pogled da luta
kroz neke osobe znane i drage,
pa onda dalje duž prašnog puta,
dalje, duž pruge,
dunavskog keja…
Zaleđen pogled vraća mi svu
surovost jave…
Jesam li kleta?
Još ne znam da l' mi je kuća tu,
il' ovde negde, preko p'o sveta…
Svaki dan ponešto novo sine
a ja mrem hiljadu malih smrti.
Ustajem, padam,
kopam visine
od kojih mi se u glavi vrti.
Kad hoćeš da te obmane varka
sedneš na vrtešku dva tri kruga;
ipak, ne živi se sred luna parka.
Živeti život –
to je stvar druga.
Nošena vetrom, od snova sva sam.
Pitam se, ko sam?
Pitam se, šta sam?
Pitam se, ko li je izrek'o reči –
ko je to slagao da vreme leči?
Prosuta nada u beskraj briše,
izmiče, beži,
a nema nove…
U uglu oka dosadne kiše.
Imam još samo nezgasle snove…
Znam: neću se nikad vratiti.
Nemam ni gde,
nemam ni kuda.
Ipak, magličast san me zove,
opija, mami me kojekuda…
U meni drema čežnjivom ćutnjom
osmeh beogradskog aprila,
pogled ukraden
neveštom slutnjom
uz žamor turskih karanfila.
I niko ne zna niti će znati
ona bulevarska jutra rana
čije još tajne,
tužne i sjajne,
čuvaju krošnje nekih platana.
U dahu osećam miris prašine
dok letnje sunce ulicom peče;
san se kotrlja niz vrele šine
u neko daleko,
setno veče,
u ruku što topao osmeh pruža
kroz neke male,
sitne radosti.
Miris dunja
i miris ruža…
Jeli to san il' senka mladosti?
Misao mi se Dunavom plavi.
Sunčevo crveno zlato se prosu.
Maslačci plešu u modroj travi
dok duge senke rađaju rosu.
Začujem cvrčke, ugledam svica –
da, to noć već navlači halje…
Pozdravljam ulice, poznata lica.
Nešto u meni
tera me dalje…
Zenicom milujem obrise grada.
Sivilo sluti jesen sve više…
Otvaram kapke ali ni tada
ne dam da jesen,
ne dam da zima,
ne dam da vetrovi,
ne dam da kiše
ubiju sve to što još imam.
Nošena vetrom, od snova sva sam.
Pitam se, ko sam?
Pitam se, šta sam?
Snovi su snovi, to znam, samo,
i snovi imaju lice i boje…
I tačno je: ja nemam ništa tamo
al' opet, nekako, sve je to moje.
Nadamnom posrebren oblak vrluda.
Lomim u sebi:
da li ga pratiti?
Ne znam ni gde bih,
ne znam ni kuda.
Znam samo: neću se nikad vratiti.
Trazili smo se po tuđim zalutalim osmesima
blesavo razvučenim i praznim...
Jurili po ranjivim slikama bledih uspomena,
otrovnom dahu sosptvene setve...
Upijali bezvezne reči u nemim odjecima
zamorno tupim i neprolaznim...
I snili uzdah zenice, oblik i miris kolena...
San koji uzleće iznad kletve...
Ne, nisi ti iluzija... Tako nešto ne postoji.
U iluziju veruju samo izgubljene duše.
U svakoj dozi nemira koja bojom telo žesti
oživljavaju dubine što te videše i čuše
kako izranjaš iz svemira
kroz paučinu svesti...
Izgubljeni trenuci slažu se u memljive kule
otežalih eona vremena...
Ustalasani se oblici stapaju s okolinom
i prelivaju poslednje kapi...
I one što su sve videle, i one što su čule
posrću pod teretom bremena...
Hoće li se bar jedna obojiti svojom silinom
pre no što se stopi, ishlapi...?
Ne, nije sve iluzija... Tako nesto ne postoji.
U iluziju veruju samo umorni i stari.
U svakoj senci trajanja nazirem nešto o tebi
što mi zenice boji i ćutanje osmehom zari
dok te u moru kajanja
nalazim negde u sebi...