Jelena Lengold - Strana 2
Strana 2 od 2 PrvaPrva 12
Prikaz rezultata 16 do 30 od ukupno 30
  1. #16

    Odgovor: Jelena Lengold

    NAS TRI
    Nas tri, preživele,
    danima selimo senke iz kuće-ljuske
    Ponekad udaramo na nešto nevidljivo u zraku
    gube nam se ključevi prekookeanskih
    kovčega.
    Naši muškarci imahu čudne hobije
    i valja ih sada klasifikovati.
    Olovne vojske, papagajska pera,
    bolećivo mirisni odeljak za Kinu
    kutija za grumen ruske zemlje i baltičku školjku
    fotografije delfina i češljevi od slonovače
    nekoliko zavađenih bogova sa svojim simbolima,
    a ispod svega
    ludilo morskih zvezda, žutookih, nasukanih.
    Moja mati pronalazi koprenu od tila.
    Njena mati spušta sa tavana srebrni naprstak.
    Ja pobegnem u krevet bogatog samrtnog ulova
    i onda sanjam da imam
    malenu, bolesnu kćer.

  2. #17

    Odgovor: Jelena Lengold

    TAMNE BIBLIOTEKE
    Pamtim dvadeset godina unazad
    i za to vreme
    tamni sat na našem zidu
    u sobi koju smo otmeno zvali bibliotekom
    oboleo je lagano na plućima.
    Sada počinje da se glasa poput orgulja
    i čuje se do iza bolničkog zida
    što nam se naslanja na kuću
    i čini da nas pomalo napušta misao
    o pejzažima. Ništa ne govorimo samo naše noge sve lakše prepoznaju
    put
    po dugačkim hodnicima
    a moja krhka mati i ja
    u proleće sadimo cveće po grobovima
    ona plače, ja rasterujem crvene bube potkamenke,
    ona je tako jednostavno tužna, moja krhka mati,
    i od nje se ni crvene bube ne plaše.
    Naši je dragi gledaju sa kamenih
    ploča, a ja bih da je odvedem što dalje od njih.

  3. #18

    Odgovor: Jelena Lengold

    DEVOJKE

    Uprkos svemu uprkos ranim jutarnjim vestima što bolesnicima i sirotinji ispostavljaju njihove smeđe i sivo za
    taj dan uprkos tmurnoj vremenskoj vradžbini i očiglednoj memli u prozoru, ne hajući za Japan što se talasa za sve što visi ni tu ni tamo
    i sprema se da padne,
    uprkos nevolji i zlu
    pojavljuju se negde pred podne po ulicama
    lepe pospane devojke
    što liče na Preverov san
    i obilaze trgove otpozdravljajući mazno
    vođene samo busolom postavljenom visoko
    na električnim tačkama svojih šiljatih grudi.

    Uskoro ni o meni ni o tebi niko neće pričati niti znati,neki drugi ljudi živet će ovde...mi nećemo nikome nedostajati

  4. #19

    Odgovor: Jelena Lengold

    OPROŠTAJ

    Tužna si kao putovanje, reče prijatelj,
    i spavao bih u tvojoj duši poput ptice
    što gnezdi se za smrt.
    I šta da mu kažem?
    Spavaj, rekoh,
    u mojoj spiralnoj zemlji ti si lepa tmina,
    nebo gledano s broda ti je nalik, nek zaspi u mojoj duši kao povijuša
    svo suvo lišće jeseni što se podiglo u tebi.
    Poruku je izmenio tetkaD, 16.07.2010 u 23:01 Razlog: nova pesma

    Uskoro ni o meni ni o tebi niko neće pričati niti znati,neki drugi ljudi živet će ovde...mi nećemo nikome nedostajati

  5. #20

    Odgovor: Jelena Lengold

    RASPAD BOTANIKE

    Neven se svlači, sasvim lepo
    osvetljen
    silazi u postelju, pruža se i čeka,
    ogromna koža mora drhti u ogledalu
    Neven – geografija peščanih predela,
    sasvim je sličan krivulji koja me na smrt jede
    koja u meni grebe sve što zvoni i zveči,
    Neven – planinski lanac, zgusnut, hrapav i lep,
    nedužan sasvim za potope, za brodice bez dna
    i evo baš sad mi liči na velike stepenice
    mada ga želim sačuvati daleko od svakog imena
    objašnjavajući njegovo poreklo plovidbom, putanjom zvezda
    ipak mu pokušavam naći razlog i opravdanje:
    savršeni je vlasnik svojih kretnji, rasporeda u telu
    i to je valjda ono zbog čega ga pijem u malim kapima
    i lepim se poput obolelog puža uhom njemu na stomak,
    a tek naknadno, u latinskom nazivu nekog voća
    učini mi se da sam mu našla uzroke i srodstva,
    sve na dalje sluteći raspad i propast botanike
    neobjašnjivo mirna, poput šume, usuđujem se da zaspim.


    EROS

    Različak
    jasmin
    glog
    i duga jutarnja tuga,
    dok ti:
    u jednom skoku prelećeš sobu,
    a za tobom se zadivljeno okreće vreteno
    na koje sam namotana.


    Poruku je izmenio Cecara, 26.07.2010 u 09:27 Razlog: kodovi

    Uskoro ni o meni ni o tebi niko neće pričati niti znati,neki drugi ljudi živet će ovde...mi nećemo nikome nedostajati

  6. #21

    Odgovor: Jelena Lengold

    "Vašarski mađioničar" Jelene Lengold na bugarskom


    BEOGRAD - Knjiga priča Jelene Lengold "Vašarski mađioničar" biće uskoro objavljena na bugarskom jeziku kod izdavačke kuće SONM u Sofiji, najavio je danas srpski izdavač "Arhipelag".
    Knjigu je prevela Rusanka Ljapova, a to izdanje biće premijerno predstavljeno na Sajmu knjiga u Bugarskoj, početkom decembra.
    Za knjigu priča "Vašarski mađioničar" vlada interesovanje i nekoliko francuskih i nemačkih izdavača.
    "Arhipelag", ekskluzivni izdavač Lengoldove, za nepunih godinu dana objavio je dva izdanja zbirke za koju je autorka, pored nepodeljenih priznanja kritike i čitalaca, dobila nagradu "Žensko pero" za knjigu godine, nagradu "Biljana Jovanović" i "Zlatni hit libris".
    "Vašarski mađioničar" donosi priče o ljubavi i žudnji, o gradu i erotici, o svakodnevici i strasti. Pisane sa velikom književnom snagom, priče u ovoj knjizi su autentično svedočanstvo o intimi i svakodnevici, o čudima ljubavi i o svakodnevnim epifanijama, odlikuju se istančanom psihologijom i nekim od najupečatljivijih muških i ženskih likova novije srpske književnosti, ističe "Arhipelag".


    izvor
    Poruku je izmenio Cecara, 27.08.2010 u 11:06 Razlog: veličina slova

    Uskoro ni o meni ni o tebi niko neće pričati niti znati,neki drugi ljudi živet će ovde...mi nećemo nikome nedostajati

  7. #22

    Odgovor: Jelena Lengold

    Tijana Spasić

    Proza Jelene Lengold spaja karverovsku svedenost sa izvanrednim osećajem za detalj, poteklim od pesničkog iskustva koje je obeležilo prvi period njene karijere. Najčešće teme su sakriveni momenti međuljudskih odnosa, stvari o kojima se ne priča, teškoće u komunikaciji i njima naizgled suprotstavljena sposobnost za uživanje u trenutku.
    Iako je i u ranijim zbirkama “Pokisli lavovi” (1994) i “Lift” (1999) bilo zadivljujućih priča (izbor iz njih objavljen je nedavno pod nazivom “Pretesteriši me”), tek sa zbirkom “Vašarski mađioničar” (Arhipelag, 200 stigle su značajne književne nagrade i puna afirmacija kod publike. Napisala je i jedan roman, “Baltimor” (Stubovi kulture, 2003).

    Priče Jelene Lengold zastupljene su u brojnim izborima i antologijama, među kojima su antoogija srpske erotske priče “Čarobna šuma” (Radio B92, 1996), srpske krimi-priče “Na tragu” (Knjižara Prota Vasa, 199, savremene srpske ženske priče “Ženski kontinent” (Prosveta, 2004), kao i antologija ex Yu kratkih priča (KUD France Prešern, Ljubljana, 2001), a pesme u antologiji savremene ženske poezije “Mačke ne idu u raj” (Samizdat FreeB92, 2000) i mnogim drugim.

    Autorka je desetak godina radila kao novinarka i urednica u redakciji kulture Radio Beograda, a sada radi kao projekt-koordinator Nansenskolen Humanističke Akademije iz Lillehammera u Norveškoj, na predmetu konflikt menadžment.

    Nakon razgovora i čitanja odabranih tekstova, kao specijalni gost nastupiće njen muž, aforističar Aleksandar Baljak.

    “Jezdimir je bio savršeno bazičan. Nikada nije plakao slušajući Brodskog kako recituje. Nikada nije kleknuo ispred Mikelanđelovih kipova. Nikada se nije identifikovao sa Silvijom Plat. Niti sa Čajkovskim. Nije čitao transakcioniste. Nije se zanimao Roršahovom mrljom. Nije poznavao Fazbinderove filmove. Nije izračunavao svoj bioritam. Nikada ne bi imao strpljenja za preduge Prustove rečenice. O dvojakosti svog bića nije nikada razmišljao. O višeslojnosti još manje. Nije bio hipohondar. Pušio je mnogo, igrao košarku i govorio sam za sebe da je zdrav kao kreten. Eto takvog jednog Marsovca sam upoznala u autobusu broj 45, u tri po podne, u gužvi, u masi tela koja mirišu na indigo, luk i izduvne gasove. Držali smo se za istu šipku, stajali licem u lice, i bili prinuđeni da se dodirujemo svim onim delovima tela kojima se inače neznanci ne dodiruju. Tih dana bilo mi je sasvim jednostavno i prirodno da počnem da razgovaram s bilo kim. Što je iskonska potreba za ljudima bila manja, to je kontakt bio lakši. Ako bih poželela da nekom nepoznatom kažem svoju trenutnu opservaciju, najčešće bih to i uradila, ne razmišljajući previše o tome kakav ću utisak ostaviti. Ravnodušnost, koliko god mirisala na pustoš, nosila je u sebi nešto savršeno relaksirajuće.”
    (iz priče “Dobar muški nos”, Arhipelag, 2009)



    izvor
    Poruku je izmenio Cecara, 15.10.2010 u 08:59 Razlog: kodovi

  8. #23

  9. #24

    Odgovor: Jelena Lengold

    Што је могуће више бесмртних векова

    Замишљам да ће једнога дана докони књижевни биографи писати отприлике овакву белешку:

    Живот Јелене Ленголд личио је на све осим на живот једног писца, био је то прилично досадњикав и ординаран живот у коме је све било тако предвидљиво и као из уџбеника о бесмисленим животима, каквих има на милионе, била је лепушкаста као девојчица, никада, међутим, није знала шта би тачно са тиме учинила, поседовала је прилично безличне родитеље који су се, наравно, развели, али на сву срећу тек након што су је довели у велики град, студирала је неки безвезни факултет који је, наравно, није занимао, заљубљивала се у све живо, у мушкарце, жене, мачке, псе, зечеве, папагаје, професоре, песнике, удавала се, како је и ред, два пута, овај други муж показао се као нешто бољи, али тешко је разликовати једног мужа од другог, све вам то на крају испадне на исто, држала је дијету целог живота, без видљивих резултата, извадила је крајнике и жучне каменчиће, спремала је добре пите, сарме и остале ствари са холестеролом, дочекала је старост са приличном равнодушношћу, била је трагично лишена сујете, амбиције и жеље да се наметне било коме и било где, слутимо да се њен бурни живот одвијао понајвише у сновима и у машти, јер негде се, ваљда, морао одвијати, иначе нам уопште није јасно како је, зашто и поводом чега та, по свему, просечна жена написала оних неколико књига, које на све личе, само не на њу.

    И ту, отприлике, на крају те белешке, долазимо до феномена књиге, који ми никад неће бити јасан, баш као ни феномен сна. Јесу ли наши снови легитимни део нашег живота? Рачунају ли се они у оно што смо искусили? Јесу ли књиге једног писца део његове биографије? Да ли је моја библиографија истовремено и моја биографија? Јер, ако јесте, ја онда баш и нисам сасвим ја, ако схватате шта хоћу да кажем. Надам се да схватате, јер ја не схватам, само осећам да ту мора да има нешто што још није до краја откривено.

    Затим се може ићи и даље. Шта је са свим оним књигама које смо прочитали? Постају ли и оне део нашег ја, под условом да смо себе у њима препознали и уткали нешто својих осећања у те странице, листајући их ноћу у кревету, откидајући од одмора? Постају ли тако те туђе библиографије помало и наше биографије? Колико процената Јозефа К., Лејди Четерли, Тома Сојера, Херија Кинаског, Ашенбаха, Холдена Колфилда, Ане Карењине, Мадам Бовари, наставља да живи у мени годинама након што су бесповратно одложени на полице? И колико сви они, заправо, утичу на мој живот? Јер ако утичу, а слутим да је тако, онда још једном морам да закључим да ја нисам баш сасвим ја, већ са сваком таквом књигом нешто од себе дајем њима, а они, заузврат, нешто своје утрапе мени, не питајући ме да ли ми баш то треба.

    Има једна добронамерна теорија која каже да на праву књигу наилазите онда кад вам је баш таква књига најпотребнија. Најватренији поборници ове теорије иду у крајност и верују да је довољно отворити било коју књигу на било којој страници и да ћете управо ту наћи одговор на оно питање које вас мучи. Нисам сигурна да је то баш сасвим тако, али сам склона да верујем у то да нисмо већински власници своје судбине, ни ми писци, ни ми читаоци, а богме ни ми литерарни јунаци. Сви смо, наиме, како би се то модерним језиком рекло, умрежени. Сви смо у великом космичком network-у. Умре ли један књижевни јунак насилном смрћу, можда ћу управо због тога исто тако умрети и ја, а разлог томе би се могао распетљавати дуго и досадно на много додатних књижевних страница.

    И шта је онда са онима који не читају књиге? Може ли се из свега закључити да они свој живот тако чувају од безбројних огледала која само чекају да им украду душу, или пак живе своје биографије и не знајући за колико тога су ускраћени? Немам прави одговор ни на ово питање. Сваки човек, ваљда, према својој мери, узима од будности и од снова онолико колико уме, може и сме.

    Што се мене тиче, ја сам своју меру нашла још давно, схвативши да ћу увек много више живети у нестварном него у стварном, много више у написаним словима него у изговореним речима, много више кроз јунаке својих књига него у свом паралелном, од јавности признатом, животу. Давно сам се, дакле, помирила с тим да живот, за који неки скептици кажу да је један једини који имамо, може на овај начин бити бескрајно много пута умножен и проживљен. А има ли неке јаче и снажније човекове потраге од ове?

    И зато, кад читам књигу, или кад је пишем, верујте, култура и све у вези с њом последња је од мојих мотивација. Једино што ме истински одвлачи у овај папирни свет то је тај грозни страх од нестајања, од бескрајног коначног нестајања, и све што радим живећи кроз те силне књиге то је само покушај да у ово мало година проживим што је могуће више бесмртних векова.

    Јелена Ленголд
    објављено: 23/10/2010

  10. #25

    Odgovor: Jelena Lengold

    Није поштено, али...

    Откуд то да политички аналитичари имају увек право објашњење за све

    Сви сте већ, рачунам, чули за најновији политички смехотрес: Љајићу, већ на првој седници скупштине у Косовској Митровици, пребегла два одборника у опозицију. ,,Мало је рећи да сам шокиран!, вајка се Љајић и ја га разумем. Бивала сам и ја наивна у животу. Додуше нисам била у челу државе, ако ми је то нека олакшавајућа околност, али наивност, као такву, могу да схватим. Зато политички коментатори имају увек право објашњење за све. Каже један из тог необичног соја овако: ,,То што су урадили чланови СДПС-а није часно и морално али политички је оправдано. Ту смо дакле! Постоји, значи, теоретска могућност да нешто буде политички оправдано иако није часно и морално. Мени ово личи на један савршен алиби који, одсад па убудуће, може вечно да важи, како за политику, тако и шире. Драги, није часно и поштено што те варам, али је медицински оправдано. Извините господине, није часно и поштено што вам крадем новчаник, али је финансијски оправдано. Да није онај сироти Макијавели истрошен више од Монализе, сад бих га поменула, али нећу. Није ни часно ни поштено, али је колумнистички оправдано.

    Част је, каже Шопенхауер, објективно гледано, мишљење других о нама, а субјективно гледано, наш страх од тог мишљења. Закључујем да Шопенхауер нема појма. Наш страх од мишљења других о нама битан је само онолико колико је битан тај други. У супротном, потпуно нам је небитно. Барем тако стоје ствари кад су политички аналитичари у питању.

    Ако се о нечему на Балкану у последњих сто година причало, онда се причало о части и моралу. Свако појединачно ће вам се заклети да је све у свом животу радио вођен личним моралом и личним осећањем части. Све док се нису појавили спонзори. И ето колебања. Певачи, лепе девојке, фудбалери, новинари, политичари, универзитетски професори и студенти, лекари, судије, књижевни критичари, издавачи, писци, сви они и још многи којих се не могу сетити, у потрази су за великодушним спонзором који ће им дати добар и надасве оправдан разлог зашто би нешто што је било часно и поштено постало бесмислено. Не знамо ко је то први урадио, ни кад је све то почело, али сви заједно, овако часни и морални, убеђени смо да тога пре није било. Бар не оволико. А можда је и било, само није било политичких аналитичара који ће целу ствар да аминују и прогласе је политички оправданом.

    Живот нам, на почетку овог века, полако објашњава најмодернију чињеницу са којом изгледа треба да научимо да живимо: свака ствар има своју цену. Ни лепота ни здравље ни љубав више нису ствар среће и усуда, а о каријери да и не говоримо. Памет, сама по себи, не значи вам ништа, то знају и деца у вртићу и зато се нико и не труди да буде паметан већ да се добро снађе, ма шта то значило, а знамо шта значи. Посланик или одборник који се добро снађе сутра ће се из оне клупе преко пута смејати својим дојучерашњим колегама, неснађеним и старомодним, онима који још верују да част и поштење имају неког смисла. И тако док се и они не снађу. Па кад се сви некако снађу, лидер партије ће такође да се снађе и да направи нову партију, а ни ми нећемо бити наивни, па ћемо се снаћи гласајући за оног ко ће сутра да нам запосли жену или сина, јер, знате већ, није то можда часно ни морално, али родитељски је оправдано.

    Некад је овако било: кад нешто забрљаш и не одеш у школу, родитељ ти напише оправдање па га носиш наставнику. Данас људи сами себи пишу оправдања. У томе је сва разлика. Понекад ми се чини да би ствар могла да се поправи врло једноставно: треба вратити институцију оправдања. Требало би да се зна ко има право да их пише. А ти неки, ако се ја питам, никако не би смели да буду политички аналитичари, који још себе воле да зову и добрим познаваоцима прилика.

    Јелена Ленголд
    објављено: 29.10.2010.

  11. #26

    Odgovor: Jelena Lengold

    Poslednja pesma - Jelena Langold

    Sve sto sam kazala, sve sto sam ucinila
    sve sto ucinismo, zapravo,
    ne misleci da je kretnja tek privid neceg mnogo veceg,
    evo vraca se stostruko, mnogoglavo:
    sve citiraju te noci u kojima nisi hteo progovoriti
    sve velike zime i njene smesne gordosti,
    evo banalnih monologa, dolaze po svoje.

    Bolje bi bilo da smo pili do jutra, moja trezna ljubavi,
    da smo cupali tudje cvece koje pozelismo u vazi,
    umesto pedantnog odgajanja vrta.

    Sve biljke koje posadismo rastu izmedju nas
    kao strasni suncokret, secas ga se, kojim smo plasili tudje macke.
    Bolje da smo imali svoje macke, moja cista ljubavi,
    macke koje bi ostavljale svoj dlakavi trag, svoje mirise.

    Bolje da smo pustili korov do ponora
    jer evo cistina je i sve je tako savrseno glatko
    I ti strcis i ja strcim, moja ljubavi.

    Bolje da smo se sakrili u trave, u koprive, u grmlje,
    previsoki smo za pod koji uglacasmo.
    Evo nas na ravom polju dok su gromovi,
    i sad vec istice vreme za tvoje precutane poljubce,
    Vec je neko ruzno gnezdo na njima, moja uzdrzana ljubavi.

    Toliko dugo si bio bez slabosti da sam ti poverovala,
    svi kocijasi obukli su se u crno i cekaju da me povezu.

    Sve stvari koje toliko volis, moja smesna ljubavi,
    razbijacu lagano usput, poklanjajuci je neradnicima
    Davacu ih losim ljubavnicima, davacu ih prevarantima.

    Sve vazne stvari, tako pazljivo birane
    prodavacu ih u bescenje na periferijskim pijacama.
    Desavace se da ih izgubim, moja odgovorna ljubavi,
    i ti ces osetiti bljutavost u dnu usana, odjednom
    snaci ce te nesto poput mrznje dok budes okopavao vrt.

    Nesto poput besa, moja nemocna ljubavi.

    Sve tamne stvari govorice ti o mome sjaju
    a ti nisi covek koji bi zbog toga polomio tanane stvari
    Pa ces se tako dugo muciti
    Premda to nije najgore sto ti ja zelim, moja jadna ljubavi.

    Strela koju ti saljem odavde gde vise nisi pozar i krv i dzelat,
    Ljubav koju ti saljem prepuna je noktiju i oruzja i demona,
    Zuta ubistva i djavolje sluzbe da te snadju,
    jer ja sam uranjala usta u pregib tvojih kolena

    Toliko puta mogoh pregristi tvoj vrat, sad je kasno
    jer ja sam kucala kao pljosnato srce duboko u tvojoj cipeli.
    Na plazi na kojoj si u groznici spavao
    mrzela sam sve senke, talase i decu koja vriste.
    Toliko puta pomislih da si umro u snu, moja tiha ljubavi.

    I svaki put umrla bih sa tobom, a ti bi preziveo.
    Secas se kako sam sklapala oci kad si bio blizu
    Nije vazno sto smesno hodam po snegu, po pesku
    Postojala je harmonija u mome telu, naucena na tebe
    i nacin na koji sam postajala lepa, razbijajuci ogledala.

    Kako ce me divno sada ljubiti svi koji me ne poznaju.
    Ubijacemo te svaki put kada spojimo tela
    i ti ces osetiti dok budes zalivao vrt
    kako sam podatna i sliska, kako me nema
    kako je sve drugacije bez mojih lekovitih ludosti.

    Ali je malo i to sto ti saljem odavde gde te vise nema
    Uzalud da otresas moj obraz sa svog ramena
    jer ti si tako siguran u svoj crno-beli um
    da cu mozda i poverovati u tvoj spokoj, moja
    nespokojna ljubavi.

    Jer ti si mozda sposoban da zaboravis krik u mraku.
    Knjige bez poretka sve govore o tebi
    Bolje bi bilo, zaista, da smo pili do jutra,
    da nismo provetravali
    da smo imali i psa i macku i hrcka
    da smo se umeli ljubiti po danu i u nevreme
    jer evo strasni poziv i jeka dolaze
    i gavrani i sve gadne velike ptice kojih se plasim
    i mrak u kome ne umem sama bez tebe da zaspim.

    Cujes li i ti te zvuke nocne dzungle
    Sanjas li grozne insekte, moja tuzna ljubavi?
    Toliko ruznog o tebi sam rekla svim ljudima
    da vec osecam potrebu da te odbranim.
    Zato kazem: postoji slika na kojoj su tvoje oci vrlo tople
    I jos nesto: covek koji voli da ide u cirkus mora biti da nije bas toliko los.

  12. #27

    Odgovor: Jelena Lengold

    Pogledi sa strane

    Jelena Lengold

    Ničija deca

    Za mene zima je često vreme suočavanja sa tuđim bolom

    Postoje stvari od kojih okrećemo glavu jer čini nam se da niti možemo pomoći, niti imamo snage, ophrvani sopstvenim brigama, da posmatramo i tuđu muku. Postoje čak i novinski tekstovi koje iz sličnih razloga ne čitamo. Da sam ja čitalac ovog teksta, ovde bih verovatno prešla na sledeći, jer bih znala da sledi nešto mučno. Takav je čovek, izbegava bol, i to je sasvim normalno. A s druge strane, sve dok izbegavamo suočavanje sa tuđim bolom, veće su šanse da se bol tog drugog produžava do unedogled.
    Za mene je zima često vreme suočavanja sa tuđim bolom. Promrzla romska dečica na raskrsnicama, starci u poderanim cipelama koji čeprkaju po kontejnerima, ćopavi mršavi psi zbunjeni na semaforima... Kad sam ja bila dete, a to je bilo veoma davno, pre skoro pola veka, učili su nas da se tužne stvari dešavaju još samo tamo negde u Africi i pokazivali nam gladnu afričku decu na koju sleću muve, kao simbol jedine preostale nepravde tog, po svemu ostalom, pravednog i srećnog sveta. A onda, kako su godine odmicale, tuga je polako menjala kontinente, širila se u nepravilnim i nepredvidljivim zamasima, i danas, sve i da hoću, ne mogu a da ne vidim da je ima svuda, u količinama koje su milionima puta veće nego što jedan ljudski život može da podnese, da saoseća i da savlada.
    Kažu da kada počne da vas boli taj ,,svetski bol jedino mudro i racionalno što možete uraditi to je da se koncentrišete na nešto malo, konkretno i ostvarivo. Jedan korak kao parafraza cele neuhvatljive staze. Taj jedan korak mogao bi da bude grad u kome živimo, a koji ove zime, kao i mnogih prethodnih zima, može da se nazove i gradom tuge, u zavisnosti od raspoloženja u kome ga sagledavate. Šta se dešava sa Nacionalnom strategijom o socijalnom stanovanju, recimo? Zašto još nije usvojena? Kad bi bila usvojena, kažu stručnjaci, možda se više ne bi vijorio onaj tužni mali dim iz nekog ognjišta odmah ispod velelepnog novobeogradskog tržnog centra i možda se ona deca više ne bi igrala tako što natrčavaju na točkove automobila.
    Znam jedan čopor belo-žutih lepih pasa koji se oštenio pre dve godine na jednom gradilištu blizu ,,Arene, i vidim ih danas, ne rastaju se, svi su i dalje zajedno, već porasli, greju se na zimskom suncu, proterani sa svoje građevine na kojoj je danas nova luksuzna zgrada. U toj zgradi kvadrat će koštati dve, možda i tri hiljade evra, ali ovim psima to znači samo da su izgubili jazbinu u kojoj su se oštenili. Velikim crvenim slovima, na nekom od internet foruma, besni građanin piše: ,,Samo je pitanje dana kad će neko dete biti zaklano! I ja ga razumem. A istovremeno ga se i gnušam. Jer znam da se ne udubljuje u kontekst već kao i većina obraća pažnju samo na posledicu. Moja komšinica je besna što starac koji svakodnevno obilazi naš kontejner ispretura đubre i ponekad pocepa kese i ne vrati sve tamo gde je bilo. Neuredan neki beskućnik. A naravno, i naš komšiluk, kao i svaki drugi gradski komšiluk, ima poneku ženu koja redovno hrani ulične pse, ponekad ih odvede kod veterinara, improvizuje im sklonište kartonima i pokušava da im olakša taj jadni pseći život. I da malo umiri svoju savest. Naravno da je svi drugi gledaju kao da je luda. I gunđaju sebi u bradu, ali tako da neko ipak čuje, da će nam ,,ta žena navući čitav čopor u ulaz i naravno da im smrdi i naravno da je to odličan povod da se istrese još jedan pravedni gnev. Uvek originalna ideja da joj se neki pseći izmet odnese na kućni prag takođe je u opticaju.
    Šta čovek, koji nije beskućnik, koji ima hranu i ogrev, ali nije ni u vlasti niti ima neku moć, šta takav čovek da radi u gradu tuge? Opasno je žmurećki ići kroz život, i opasno i šteta. Proturiš zato neki dinar kroz prozor automobila i eto ga već neki pametnjaković na suvozačevom mestu da te podseti da će te pare propiti detetov otac pijanica. Pa nek popije, nije ni njemu lako, što se mene tiče.
    Ovaj tekst ne daje nijedan odgovor. Čak ne postavlja ni suvisla pitanja, ništa od onoga što se već i sami niste pitali hiljadu puta, hodajući ulicama. Ja samo znam da nisam za to da se tuga skloni da je ja ne bih videla, već za to da se njeni uzroci rešavaju sistematski. Računicu je lako izvesti i neću time da se bavim. Tačno se zna koliko bi koštalo da se grad uredi tako da svako u njemu može da živi dostojanstveno, i čovek i životinja. I tačno se zna da država za to ima novac.
    Na kraju krajeva, sve se svodi na pitanje svih pitanja: ko je taj ko određuje prioritete?

    Jelena Lengold
    objavljeno: 21.01.2011.

    Uskoro ni o meni ni o tebi niko neće pričati niti znati,neki drugi ljudi živet će ovde...mi nećemo nikome nedostajati

  13. #28

    Odgovor: Jelena Lengold

    SLOVO O SAMOĆI

    Važno je to reći bez patetike:
    ja sam sam u beloj svetlosti
    i sam u mraku.
    Ničeg naročitog u ovom čamcu
    u ovoj sobi
    kutiji
    grobu.
    Uprkos tome, osećam se kao hiljadu mogućnih ratova
    pokatkad kao muzej
    uprkos tome oplovio sam svet
    i govorim sve akcente.
    O ljubavi znam sve što može znati usamljenik.
    Niko nikoga nije dotakao onoliko nežno
    koliko nežno ja umem dotaći sebe.
    Rusije, severi, Ekvatori,
    sve me je samo okrznulo
    drugi su ljudi nemoguća prostranstva
    nesavladive knjige.
    Gostovao sam u tuđim samoćama
    dok me ne bi izbacila plima.
    Sada sam miran kao kaktus
    i nadrealan kao bog.

    Uskoro ni o meni ni o tebi niko neće pričati niti znati,neki drugi ljudi živet će ovde...mi nećemo nikome nedostajati

  14. #29

    Odgovor: Jelena Lengold

    Priča

    Jelena Lengold: Odbrojavanje

    Jedino što se još može uraditi to je upravo to, sviti kolevku u sopstvenom telu i ljuljati se u ritmu uspavanke

    Tu je jedna oskudno nameštena soba, orman čija se vrata ne zatvaraju dobro, podne daske koje pomalo škripe pod koracima, pohabani prekrivač na krevetu i zamućeni prozor koji zapravo ne gleda nikuda. Možeš stajati na prozoru do beskraja, ali nećeš videti ništa dalje od susednog zida. Svetlo koje odatle dolazi i koje stvara privid uličnog noćnog svetla, samo je iluzija. Nema ulice, nema svetiljki. Nema nikoga ispod tog prozora, niti je ikada bilo. Ipak, Marlena stoji kraj tog prozora i gleda u nepostojeću daljinu. Rukama kao da grli samu sebe ili pridržava sopstveno srce da ne izjuri napolje, nekud izvan nje. Ne morate videti njeno lice da biste osetili ono što ona oseća. Sve se vidi već na leđima na kojima svaki mišić pomalo podrhtava kao u groznici. Način na koji je savila glavu govori vam kakav je izraz njenog lica. Prsti koji se grčevito drže za sopstvena ramena ne zahtevaju nikakvo objašnjenje. Telo koje se lagano ljulja napred, nazad, govori više od svega. Uteha ne postoji. Jedino što se još može uraditi to je upravo to, sviti kolevku u sopstvenom telu i ljuljati se u ritmu uspavanke, barem dok je još tišina, dok se ne progovori sledeća reč. Marlena u sebi broji, kao i uvek unazad od dvadeset. Devetnaest, osamnaest, sedamnaest, dođavola kako me žulja ova cipela, misli ona, petnaest, četrnaest, muva, odakle muva ovde i zašto tako uporno zuji, zašto baš na trinaest, dvanaest, moje je lice tako sablasno u ovom tamnom staklu, deset, okreće se i gleda nekud ispred sebe, devet, osam, više se ne čuje muva, ali zato čuje krčanje sopstvenih creva, dobro je biti gladan i ispražnjen, gipka sam, misli ona i pravi još jedan nesigurni korak napred, udaljava se od onog prozora kao da je tamo bilo nešto što ju je vuklo sebi, ili uplašilo, šest, o bože, šest zaista, nema više nikakvog straha, tu sam, kraj stola, a dobro znam šta se nalazi u fijoci, samo da me ova cipela ne žulja toliko, i da me ne guši ovaj okovratnik, ali sve će uskoro biti gotovo, njena unutrašnja vertikla, koju ona u tom času zamišlja kao neku zlatnu nit, odjednom postaje isprekidana, urušava se u njoj polako, i zajedno sa tom niti urušava se i stub njenog tela, odjednom više ne postoji ništa što bi to telo držalo u punoj visini, pet, oseća kako je nekako ugodno i prirodno klonula ka sopstvenom dnu, ali u isto vreme jedan laki deo nje poleće negde uvis, čini joj se da se razdvojila na dva dela, na to telo koje se ugiba i koje polako gubi sopstveni oslonac, i na jedan vanvremenski deo koji poleće nekud i preti da je napusti, svaki put je tako intenzivno, svaki put je tako stvarno, misli ona, zapravo je lako razdvojiti sebe od sebe, ovo telo koje oseća bolove i čuje zvukove samo je smetnja, četiri, njena ruka otvara fijoku i naglim pokretom vadi revolver, fijoka lagano zaškripi u času kad je zatvara drugom rukom, sve drugo je samo zaglušujući tajac, više nema ni one muve, nema ničega, tri, i iz nekog razloga osmeh prelazi preko njenog lica, pojavljuje se spokoj, svako ko bi se ozbiljnije udubio u njeno lice shvatio bi da je u tom času u njoj postignut konačni sporazum sa samom sobom, sa tom silom koja upravlja njenim pokretima, dva, čuju se koraci odnekud, on ulazi, zadihan i onda naglo zastaje na dva-tri metra od nje, neodlučan da li da krene dalje ili da stane, jedno neizgovorene "Ne!" vrišti na njegovim usnama, pomalo kao da je podigao ruku ka njoj, ali sve je u tom svedenom pokretu, usne mu ostaju neme, jedan, njena se ruka podiže do čela u času kada on napokon napravi korak ka njoj, ali sve to ostaje u senci glasnog, preglasnog praska i svet se ruši, poslednji čin ironične pravde skida joj sa noge onu cipelu koja ju je žuljala, u času dok pada na pod. Tako ostaju kao zaleđeni, ona, sklupčana na podu i on nadvijen nad njom dok se zavesa spušta. Sekund iza toga prolama se aplauz i oni su sami iza zavese. Pre no što se zavesa ponovo podigla, on je brzo ljubi u ledene usne i šapuće joj: "Svaki put mi stane srce". Onda ustaju, drže se za ruke i osmehuju se širokim osmesima na sredini pozornice.

    izvor
    Poruku je izmenio Cecara, 08.07.2012 u 08:09 Razlog: slika & kodovi

    Uskoro ni o meni ni o tebi niko neće pričati niti znati,neki drugi ljudi živet će ovde...mi nećemo nikome nedostajati

  15. #30

    Odgovor: Jelena Lengold

    Човек који чека


    После неког времена схватиш
    да он не чека ни један воз
    само се премешта с перона на перон
    покушавајући да личи на човека који чека.
    Његов пас има сањив поглед
    он се не претвара
    он зна да никуд не иде са ове метро станице
    на којој ја, ево, пропуштам већ трећи воз
    трудећи се да докучим
    како је то кад те шиба ветар из тунела
    из дана у дан
    а шине, дубоко доле,
    застрашујуће звижде и зову
    да напокон на њих скочиш.

    Uskoro ni o meni ni o tebi niko neće pričati niti znati,neki drugi ljudi živet će ovde...mi nećemo nikome nedostajati

Strana 2 od 2 PrvaPrva 12

Slične teme

  1. Jelena Jankovic vs Ana ivanovic sta mislite?
    Autor BLue stAR u forumu Sportska centrala
    Odgovora: 13
    Poslednja poruka: 22.03.2012, 15:41
  2. Jelena Karleuša se kandiduje na izborima
    Autor Necromancer u forumu Spomenar
    Odgovora: 10
    Poslednja poruka: 24.08.2011, 09:58
  3. Jelena Jankovic
    Autor irnik u forumu Sportska centrala
    Odgovora: 22
    Poslednja poruka: 26.06.2011, 18:48

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •