Mom najboljem prijatelju iz detinjstva je otac bio alkoholičar. Više puta lečen, nikad izlečen, završio je svoj život upravo tamo gde ga je i provodio - u birtiji. Sećam se druga koji je u osmoj godini proveravao da li ga je otac slagao da više neće piti i tražio (i pronalazio) sakrivene po kući i dvorištu. S obzirom da mu je otac radio kao nastavnik u našoj školi, svi su znali i pričali, a on je morao da istrpi svaki podsmešljiv ili sažaljiv pogled drugova ili nastavnika. Njegove sramote što on i njegovi najbliži drugari dižu njegovog oca koji je toliko pijan da pada po ulici. I njegovu pomirenost sa činjenicom da je oca smrt zatekla upravo tamo gde je i živeo život - u birtiji, u društvu čaše i prijatelja po čaši. I njegove tuge što je zaboravio da u očev posmrtni sanduk stavi flašu rakije.
Ne, njegov otac nije bio loš čovek niti nasilan, ali stavio je jedno teško breme svom sinu, senka toga ga prati od detinjstva, i verovatno će ga pratiti do kraja života.
S druge strane, znam i za opasnost od latentnog alkoholizma. Ne znam da li ste se susreli sa osobom koja je retko pijana, uvek u granicama (za svet) kontrolisanog ponašanja, ali i uvek sa 0,8 promila alkohola u krvi. Porodica ovakvih ljudi uglavnom prećutkuje to da je uvek u strepnji da im ukućanin ne pređe tu granicu, ne napije se i napravi ršum. To se zove teror zavisnosti.
Ipak, verujem da ko hoće i ko ima podršku u porodici, ovu bolest može (naravno uz stručnu pomoć) da zaleči. A kažu da je prvi korak upravo da zavisnik i porodica postanu svesni i priznaju postojanje zavisnosti.