Ja sam nekad ... poznavala jednu baku.
Citav zivot je posvetila porodici i deci.
Onda, muz joj je umro, deca, njih troje svako na svoju stranu,a ona je zivela za unucice.
I tekli su dani, dok negde na pijaci nije srela svoju skolsku drugaricu i malo po malo, njih dve su pocele da se okupljaju sa nekim starim, davno zaboravljenim skolskim drugovima, koji su isto tad bili u penziji i imali su vremena na pretek.
Igranke u domovima penzionera od osam do deset, izleti po Srbiji ...
I kupila je rozi sesiric, jednog leta.
I ponosno ga nosila, sa onim velikim naocarima za sunce, nekako preko noci je postala drugacija.
Posvecivala je vise paznje izgledu, haljinama, cipelama, zivnula je naprosto.
U sezdeset i nekoj je probusila usi.
Da bi mogla nositi mindjuse, koje je uvek gledala kako svetlucaju u radnjama, a nikad ih nije mogla nositi.
Komsilik se zgrazavao.
Sta joj to treba?
Je li poludela pod stare dane?
Njen odgovor je bio jednostavan.
Citav zivot sam zivela za druge, hocu da pred kraj zivota zivim onako kako zelim.
I zivela je ... do samog kraja.
Mozda ... nadoknada za sve propusteno.
Nadoknada za sve zelje, koje se godinama nisu ostvarile.
A sesiric je nekad bio znak pestiza.
Otmenosti i nekih bajki ...