Katalin Ladik
Prikaz rezultata 1 do 14 od ukupno 14
  1. #1

    Katalin Ladik

    Katalin Ladik

    Sjajna novosadska pjesnikinja i glumica Katalin Ladik (25. 10. 1942.) jedno je od najzanimljivijih imena vojvođanske avangarde. Osim pisanjem i glumom, bavila se i performansom (najčešće - izvođenjem poezije uz muziku) i likovom umjetnošću. Bila članica Bosch & Bosch grupe koja je bila aktivna od kraja šezdesetih do sredine sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Prvu knjigu objavila 1969. godine. Glumila u nekoliko filmova. Prvi sam se put s njom susrela tek nedavno - gostujući u Novom Sadu, dobila sam priliku da iz edicije Panonska svjetla izaberem dvije knjige po želji. Tada su mi mlade pjesnikinje Dragoslava Barzut i Maja Solar rekle kako MORAM uzeti Katalin, jer je odlična i, zaista, nisam se pokajala - sada mi je izbor iz njezine poezije Ikarova senka jedan od najdražih naslova iz moje kućne kolekcije. Ovako jezivo dobre pjesme rijetko susrećemo na našim prostorima i red je da im ovom prilikom odam počast (pjesme su prevedene s mađarskog jezika):





    Dok zabacuje riđu kosu iz dubine

    Na slabinama joj rana počinje da bubri.
    Progutaće zmiju.

    Uskoro ni o meni ni o tebi niko neće pričati niti znati,neki drugi ljudi živet će ovde...mi nećemo nikome nedostajati

  2. #2

    Odgovor: Katalin Ladik

    Iz travnatog kaveza

    Vilin konjic

    Ukoračujem u senu.
    Nezaboravan je veo mog postojanja.
    Zimogrožljiva luna mi u vodi rezbari telo,
    da bih se vratila iz velikog Skoka, iz opiljaka
    svetlosnih zrna, da uspomene ne razvejem,
    da smognem iznova i svakad da podrhtavam.

    Ukoračujem tako u osećanje;
    vično utiskujem trenutke u tragove bleska,
    i ta sam koja podrhtava sama od sebe,
    a ne krilata sedeća gospa dok se kupa,
    ne večita stvarnost bez uspomena.

    Uskoro ni o meni ni o tebi niko neće pričati niti znati,neki drugi ljudi živet će ovde...mi nećemo nikome nedostajati

  3. #3

    Odgovor: Katalin Ladik

    Telesno u poeziji Katalin Ladik


    Za sagledavanje odnosa autobiografije umetnika/ce i umetnosti koju stvara bitno je dekonstruisati zamisao da je onaj koji je saznavan (autobiografski objekt) nekakvo objektivno, samo po sebi, neutralno Ja. Autobiografsko Ja je uvek Ja-za-Drugog (bahtinovski). Ja je javno (kulturno, simbolizovano, izgovoreno/izgovorljivo, autobiografsko); stvara ga autobiografija kao čin, kao proces i oblik kulturne prakse. Ko je ustvari Katalin Ladik? Autobiografski subjekt. Svaka autobiografija ima više sličnosti sa drugim autobiografijama ili sa bilo kojim drugim tekstom nego što je ima sa onim pretpostavljenim saznavanim ili saznavajućim Ja.

    A ko je Katalin Ladik?

    Pesnikinja. Glumica. Performerka.

    Opet: ko je Katalin Ladik?

    Pesnikinja.

    ovde





    Uskoro ni o meni ni o tebi niko neće pričati niti znati,neki drugi ljudi živet će ovde...mi nećemo nikome nedostajati

  4. #4

    Odgovor: Katalin Ladik

    ONAJ PROREZ NA TVOJOJ HALJINI

    Onaj prorez na tvojoj haljini
    kao vedro nebo blistav nož
    međ dlakama.
    Dvije šljive
    na vlažnom čaršafu
    međ tvojim butinama.
    Raspori već jednom plavokrile
    zajapurene ptice!

    Neka se otvore vrata, prozori!


    izvor
    Poruku je izmenio Cecara, 20.06.2010 u 12:38 Razlog: kodovi

    Uskoro ni o meni ni o tebi niko neće pričati niti znati,neki drugi ljudi živet će ovde...mi nećemo nikome nedostajati

  5. #5

    Odgovor: Katalin Ladik

    Travnati kavez

    Iz sobe lopi senka:
    mehuraju travnate rane.
    Kroz prozor - stolice.
    Poznata toplina glasa, usplahirenost ptice.
    Dom se batrga u mom perju.

    Uskoro ni o meni ni o tebi niko neće pričati niti znati,neki drugi ljudi živet će ovde...mi nećemo nikome nedostajati

  6. #6

    Odgovor: Katalin Ladik

    SAMO SVITANJA, OSTAVI MI!


    Pukotine, Gospode, pacovima,

    ispale zube, ledenim svećama,

    svoje bore, usijanim gvožđem,

    svoje misli, tankim bičem,

    ali kako, ja bedni stvor, snove da pokorim?

    Ko si ti, koji grešnu mi žudnju

    na zidu rascvetalom od memle pokazuješ?

    Ti, što iz milosti zorom mi zariješ,

    da li me voliš i da li te volim?

  7. #7

    Odgovor: Katalin Ladik

    Erotika oslobađa

    Bila je to borba sa konzervativizmom, sa strahom i stidom: Bih, a ne smem! Volela bih, ali... U stvari, nema veće razlike između žena i muškaraca. Jadni muškarci, opterećeni su društvenim modelom ponašanja. Treba da budu agresivni a većina nije takva. Frustriraniji su od žena

    Jedno od zanimljivih lica ovogodišnjeg Međunarodnog susreta pisaca bila je Katalin Ladik, pesnikinja i glumica, jedan od simbola jugoslovenske avangarde šezdesetih. Ostala je upamćena po svojoj erotičnoj pojavi i izjavama kojima je provocirala konzervativnu javnost. Poslednje decenije gospođa Ladik živi u Budimpešti i, kako kaže, došla je da udahne malo ovaj revolucionarni vazduh u Srbiji.
    - Kakva slučajnost, bila sam baš u Rumuniji kad se ovde događala revolucija. Na ekranu mi je sve to izgledalo kao neka multimedijalna predstava. Gledala sam sa oprezom i velikom sumnjom da će se sve završiti bez krvi, i iznenađena sam da je sve ispalo tako pozitivno, da je stvar okončana gotovo benigno.
    Sumnjam da će to uticati na drugi čin u mom životu, da ću se vratiti u Jugoslaviju. One godine ne mogu da se preskoče, da se nastavi sa životom kao da se ništa nije dogodilo. Deo ljudi moje generacije takođe je otišao i to se ničim ne može nadoknaditi. Ostaje osećanje praznine, ali i uteha da su se promene dogodile za našeg života. Sve se nastavlja, dolaze novi talenti i život ide dalje, a ja svakako navijam da vam bude bolje.

    AKO MUŽ NE ŽELI: Kad sam imala 18 godina, verila sam se i verenik mi je, pre nego što je otišao u vojsku, postavio uslov: ako želim njega, ne smem da se bavim glumom. Odlučila sam se za tu ljubav i zaposlila se kao službenica u banci. Posle godinu dana napisala sam mu pismo, rekla da mi strašno nedostaje, ali da sam od službeničkog života skoro dobila slom živaca. Osam sati sedenja, ja to ne mogu! Znao je da pišem pesme i bavim se glumom u dramskoj sekciji Radio Novog Sada, pa neće biti nikakve promene u mom karakteru ako se zaposlim kao glumica u Radiju! Odmah je stigao njegov ultimatum: Biraj, gluma ili ja! Odabrala sam sebe i otišla u glumice.
    Do tada sam bila klasična verna devojka, pisala pesme u samoći. Toliko sam bila sramežljiva da sam svoje stihove slala poštom redakciji književnog časopisa "Uy simpozion". Moje ime i na mađarskom čudno zvuči, mislili su da je to nečiji pseudonim. Ko je ta ženska? Bila sam veoma zgodna, i kad sam se konačno pojavila u redakciji, dogodilo se da su se svi zaljubili u mene. Smatrala sam da je razlog tome moja poezija, međutim, usledili su komentari: Lako je njoj kad je dobra riba! Bilo je to previše uvredljivo, povukla sam se u sebe i počela da sumnjam u svoj intelekt. Bila sam frustrirana i odlučila da se udam za prilično starijeg čoveka - živeću klasičnim životom, ali dokazaću da sam ja intelektualka, da sam dobar pesnik. Procenila sam da nisam boemski tip, a želela sam i dete.
    Uskoro sam počela da se osećam kao da sam sluškinja. Nigde ne izlazim, nosim, vučem, sve radim oko deteta... I posle nekoliko godina saznajem da moj muž živi sa još jednom ženom! Iz mog krika proistekao je moj erotizam, prvo u poeziji potom i na sceni. Htela sam da dokažem da sam ja ipak, poželjna žena. Znate, to je ono tipično: ako me muž ne želi, ima ko me želi! Kad sam se obavila kultom erotske žene dobila sam satisfakciju: znači krivica nije u meni!

    MALA PRIVATNA REVOLUCIJA: Moji brakovi nisu bili sjajni, mislim da se muškarci frustriraju u braku. Uvek sam birala intelektualce smatrajući da će me oni shvatiti. Nisam se vodila erotskom čežnjom mada bi bilo bolje da jesam, onda me ne bi varali.
    U sva tri moja braka bila je povređena žena u meni. Zašto mi se to događa? Kopala sam po sebi, tražila identitet. Možda u meni ima više muškog karaktera, možda sam podsvesno odabirala muškarce slabije od sebe?! Želela sam ravnopravnog partnera i nisam ga pronašla. Ali, život je takav: neko ima problem sa partijom, neko problem u braku. Ja sam imala oba problema.
    Šezdesetih su žene počele da pišu poeziju u muškom rodu, to su androginske pesme. Pitala sam se mogu li i ja mada u mađarskom jeziku ne postoji muški rod. Ne postoji čisto muško i čisto žensko, svi smo androgeni. Samo su neki to potisnuli u sebi. Shvatila sam da su i androginstvo i moja ženstvenost autentični, i tu svoju dvopolnost istakla sam u poeziji.
    Želela sam da napravim performans, sada znam da se to tako zove. Onda se to zvalo: samostalno umetničko veče. Imala sam iskustvo hepeninga, znala za "fluksus", i u jednom intervjuu sam naznačila da želim da napravim takvu predstavu. Da će to biti poezija tela, da ću to izvesti gola. Glasovno sam to već izvodila na književnim večerima, sa pesnicima iz "Udž simpoziona": Otom Tolnajiem, Laslom Vegelom, Ištvanom Domonkošem. Nisam volela monotono, dosadno čitanje poezije, ponekad bih izvodila neke ritualne pesme. Uglavnom su to bili krikovi bola i čežnje, smeh ili jedno dugačko o. Kad sam videla kako to šokira ljude i da se ja pri tom dobro osećam, želela sam da napravim pozorište - spojiti glumu i poeziju, poeziju dopuniti pokretom.
    Mislim da sam taj intervju dala "Politici"; sutradan me zovu iz Ateljea, Mira Trailović i Jovan Ćirilov. Kažu da bi voleli da vide taj performans. Mislila sam da ću umreti od stida, prvi put sam se skinula gola. Ali bilo je tu mnogo erotičnog naboja, mnogo toga autentičnog. Moj performans je išao zaredom nekoliko večeri. Užas, ludnica i fotografi, ali ja sam osetila da sam kompletna ličnost, ovaj svet mi više nije mogao ništa. Doduše, nisam pretpostavljala da će se svet srušiti na mene, a srušio se. Moja mala privatna revolucija napravila je razdor u partiji - Nije lepo da te izbacujemo iz partije, bolje sama vrati knjižicu!

    DISKRETNI EROTIZAM: Kad su se u "Startu" pojavile moje fotografije, odmah su rekli da je to što radim nemoralno. Osim toga, kažu, vi niste raščistili sa religijom. Pričate o šamanizmu i nekim religijskim stvarima! Pozvana je neka drugarica iz opštinskog komiteta, kaže: "Članovi partije se ne svlače javno, vi to činite i u tome je vaša krivica!" Proglašena sam elementom koji razbija Savez komunista i pod tom "dijagnozom" isključena.
    Na radnom mestu u Radiju svakodnevno sam doživljavala vulgarna zadirkivanja i šikaniranje, zabavljali su se na moj račun. "Zašto pišeš takve gluposti?" "Primitivan si, glup i zlonameran, ne zaslužuješ objašnjenje!" Mada, u početku sam naivno pokušavala sve da objasnim. Surovo je to kad svako jutro odlazite u neprijateljsku sredinu. Moje izjave u javnosti bile su provokativne i problematične, ali moje ponašanje je bilo sasvim normalno. Na čudan način imala sam probleme sa ljudima koje sam smatrala prijateljima, kolegama književnicima i urednicima. Do mene su dopirali tračevi: "Ma, nju treba jebati!" Mislila sam: najzad jedan koji neće! Ma hoće i on. Znate, živela sam veoma strogim životom. Nisam bila u šemi Erike Jong ili Gordane Stošić, moj erotizam bio je diskretniji.

    DRUŠTVENI MODELI: Veći deo mađarske kulture ne samo da me nije prihvatio nego su se zgrozili. Moje pesme više nisu bile poželjne za objavljivanje. U Mađarskoj je moj performans izazvao skandal. Na Pozorišnoj akademiji izučavana sam kao najnegativniji primer za avangardu - Vidite dokle je došao taj zapadnjački uticaj! Dan-danas ne mogu da se oslobodim epiteta nemoralna. Nedavno sam bila predložena za jednu visoku književnu nagradu, ali Mađari se još zgražavaju. Bože moj, ja sam "gola pesnikinja". A imala sam ogrnutu medveđu kožu, grudi se ponekad vide, ponekad ne. To je pre razgolićenost. Jeste da nisam imala gaćice, ali to se nije primećivalo. Kružila sam oko velike upaljene sveće, zaboga, to je ritual plodnosti, nema tu ničeg nemoralnog. Mađare je to zaprepastilo, svi su me zvanično osudili. Pa, šta da radim, da se ubijem? Na sreću Judit Šalgo, toliko značajna za intelektualni život Novog Sada, prevodila je moje pesme na srpski i to je radila odlično. Samo zahvaljujući njoj, mogla sam da objavljujem poeziju.
    Nije to bio feministički vapaj. Ja sam samo unela lično iskustvo, iskustvo žene koja je doživela poniženja kroz svakodnevni život. Bila sam u jednom zatvorenom mikrosvetu: radio, kuća, porodica, i ja sam svoj glas pustila kroz poeziju i performanse. Pronašle su me žene Zagreba, Beograda... i stavile na svoju zastavu. Bila je to borba sa konzervativizmom, sa strahom i stidom: Bih, a ne smem! Volela bih, ali... U stvari, nema veće razlike između nas žena i muškaraca. Jadni muškarci, opterećeni su društvenim modelom ponašanja. Treba da budu agresivni a većina nije takva. Frustriraniji su od žena.
    Shvatila sam da sam na pravom putu: oslobađajući sebe, oslobađam i druge. Nije bilo puno žena u tome; one koje nisu bile seksepilne, prema njima je pokazivano više poštovanja. Mene su odmah vređali. Recimo, gostujem u nekoj televizijskoj emisiji i prva rečenica voditelja bude: Tako lepa a piše pesme! Odmah vam izmakne tlo pod nogama.
    Mnogi su govorili da sam hrabra, ja sam sebe uvek smatrala plašljivom. Da su me moji muževi pustili da pišem i glumim, ne bih pravila nikakvu revoluciju. Ovako, bila sam pesnikinja koja se svlačila na performansima. Redovno sam nastupala u SKC-u u Beogradu, na festivalu proširenih medija. Urednica Dunja Blažević omogućavala mi je da radim izložbe vizuelne poezije, to mi je omogućavalo gostovanja po inostranstvu.

    ČEŽNJA ZA ČEDNOŠĆU: Početkom devedesetih počela sam da se osećam kao da sam u bezvazdušnom prostoru. Dešavao se destruktivni nacionalizam, neki mračni ljudi počeli su da dominiraju pozorištem. Koristile su se partijske pozicije, bahatost je postala princip. Bila sam zgrožena tim huškanjem na mržnju. Kad pijani pesnik drži tiradu za kafanskim stolom, to se može na književnim večerima. Ali nisam verovala da to može imati konsekvence, da može da se izlije izvan tog prostora, i da će neke ljude to koštati života.
    Osetila sam se nepotrebnom, čak i onima sa kojima sam bila duhovno bliska. Verovatno su bili zaokupljeni sličnim problemima, svako je tražio svež tračak vazduha. Gluvo doba.
    Ranije su slike golih žena prodavale novine, odjednom se na naslovnim stranama objavljuju slike leševa! Pa to je vulgarno bombardovanje psihe ljudi. U početku se čovek zgražava, potom se privikava na taj užas. Da li mi je svejedno ako gledam slike na kojima je mrtvo dete ili ubijena starica?! Prestala sam da pišem, osetila da ću doživeti samodestrukciju. Ta negativna energija negde će se zatvoriti u mene, mislila sam: dobiću rak.
    Nisam se uplašila da krenem ispočetka. Dobila sam mesto urednice u jednom uglednom mađarskom književnom časopisu i predavala ekspresiju glasa sa glumom u privatnoj glumačkoj školi. Neki ljudi iz inostranstva sećali su se mene, imala sam nastupe u Amsterdamu, Marselju...
    Znate, ništa posebno u životu nisam želela osim da pišem, bavim se umetnošću. Nisam želela da odem iz Novog Sada. Tu na ovom malom trgu pravili smo performanse, kredom beležili senke koje promiču... Sad planiram da putujem, navraćam u Beograd, Novi Sad, Pariz... Da ostanem večiti putnik i večiti ratnik, manje krvav od onih koji su se nudili u ovom vremenu. I ne treba zaboraviti užase koji su se u ovih deset godina dogodili kako bi održali čednost, ili, makar čežnju za čednošću.

    -razgovor vodio Ljubiša Stavrić -intervju izašao u NIN-u 2003.

  8. #8

    Odgovor: Katalin Ladik

    Katalin Ladik
    Mit o vrištećoj rupi

    Ta jedinstvena tvorevina počela je da raste u holu zgrade Omladinske tribine, u Novom Sadu. Njena labava kružna konstrukcija, od letvi i kanapa, postepeno je dobila papirni omotač, napravljen od plakata i zidnih oglasa, podsećajući na drago, izmaštano ostrvo, na ptičje gnezdo, bubanj, pećinu ili neku tome sličnu alegoriju, u koju se čovek može sakriti od okolnog sveta. U središtu svega toga bila je Ona, zapetljana u morsku travu svakodnevice, zarobljena u raznorazne domaće poslove. U tu okruglastu apsanu doteglila je svakojake potrepštine: električni rešo, knjige, jedno jaje, malo dvopeka, flašu jestivog ulja, ligeštul, odeću, kvarcnu lampu, pisaću mašinu, radioaparat i - dotičnu tajanstvenu stvar. Bar smo mi tako mislili.

    Štampa je sa velikom pompom najavila performans pod nazivom VRIŠTEĆA RUPA. Novinari i intelektualci pisali su biranim rečima o razodevanju ega, o estetskoj strani događaja koji je zadobio skoro mitske dimenzije. Tako se na očigled najšire javnosti rodio mit o vrištećoj rupi. Neki od nas su već imali predstavu o rupi, ona sama i nije bila toliko tajanstvena, koliko ono što je u sebi skrivala. Dospevanje do toga i jeste bila naša namera, jer bi se tada prekinule sve muke i nagađanja, a vrišteća rupa bi prestala da golica našu uobrazilju. Nestrpljivo smo očekivali dan otkrivanja te tajne.

    Aktivista iz zgrade broj 5, asketski nastrojen protiv magijsko-mističnog zagađivanja sredine, organizovao je grupnu posetu. Pronele su se glasine da će naša prijateljica, u okviru ove svoje mimikrije, po svoj prilici i da se svlači, što bi - mislili smo mi - potpomoglo razotkrivanju tajne, koja se sakrila pod njenu suknju.

    - Tajna je sakrivena u vrištećoj rupi - rekao je jedan penzioner iz mesne zajednice čežnjivo iščekujući početak.

    Kada smo stigli u Katoličku portu, u zgradi Omladinske tribine se oko valjkaste konstrukcije, koja je podsećala na berlinski zid, već skupila poveća grupa umetnika i radoznalaca. Tu su bili svi novosadski voajeri i onanisti, i mi smo se pomešali s njima. Hemijskim olovkama, šibicama, nožićima, golim prstima i užarenim cigaretama probušili su ili progoreli otvore u visini oka, da bi mogli da zaviruju, da joj ulove svaki pokret - kako spava, čita, kuva. Ona nije ništa videla kroz izbušene plakate osim tih pohotnih očiju, koje su netremice vrebale do tada neviđeni prizor - vrišteću rupu i njenu veliku tajnu. I mi svi smo očekivali tu tajnu nad tajnama. A kada je nastupio trenutak, ona je počela da se svlači, krajnje laganim pokretima. Zbacivala je delove odeće, sve dok se od njih nije napravila pozamašna hrpa. I što se više razodevala, bila je sve više odevena. Konačno je ostala u crnoj rolki i uskim crnim pantalonama. Umorna od dugog svlačenja, klonula je na ležaljku, kao izmoždena udovica.

    - Ovoj drolji treba labud! - primeti jedan gologlavi železničar dok je, razočaran onim što je video, kretao u bife Pozorište.

    Već je pala noć, pogasila su se i svetla Omladinske tribine, a mi još nismo otkrili tajnu vrišteće rupe. Naša prijateljica se ceo dan vrzmala unutar cilindra; sedne, ustane, malo čita, nešto prebira, šminka se, jede, pije, oblači se i svlači, ali o tajni nismo saznali ništa više nego što smo i pre znali.

    Te noći u pivnici Mak 7 skupilo se društvance. Galama, duvanski dim, psovke i nezgrapni, uspaljeni, zaverenički predlozi. Razočarano i utučeno tamanili smo špricere, pljuvali po podu, pokušavali da zamislimo ono, što nam nije uspelo da vidimo. Tajna vrišteće rupe razdražila bi svakog ko drži do svoje muškosti. A upravo je naša muškost te večeri osetila svu težinu svog poraza, od kojeg se ježi koža, slepi od muke. Zbog kojeg se poteže nož. Nas devetorica smo sedeli oko stola (ja sam bio sedmi), i slutio sam da samo ja znam tajnu, ali sam to prećutao. Sve je odjednom preplavila jesen, rasipajući lišće i cedeći noćni vazduh, pun mušica i mirisa na komine. Zvezde su blistale, sa istoka je strujala svežina. Nad vinskim stolom lagano se iscrtavao obris zajedničkog mišljenja i mračne odluke: ujutru ćemo je baciti na lomaču ispred Mesne zajednice i spaliti kao vešticu. Kada joj plamen dospe do rupe, čuće se vrisak - oglasiće se, moraće da vrisne - i onda će i tajna biti otkrivena.

    Ne znam više zašto, da li zbog previše vina, da li zbog svih tih grubih ispada, da li zbog naslućene tajne, tek - išunjao sam se iz kafane i, u cik zore, dok se iznad Panonije rumeneo nebeski svod, zaždio ulicama vojvođanske prestonice. Trčao sam ka Almaškoj crkvi, da upozorim prijateljicu na preteću opasnost. Hitno treba da se sakrije, da se izgubi. Pred brojem osamnaest ostao sam bez daha, krv mi je pošla na nos. Dok se nad rekom oglašavala brodska sirena, stajao sam, sav zadihan, pred njenim prozorom.

    U polumraku sobe njih dve su sedele na krevetu: moja prijateljica i Catalina. Kada me je ugledala, vrisnula je, uplašeno se skupila i zavukla u kristalnu dozu. Mašio sam se kristalnog obitavališta goluždrave larve boje pitomog kestena, ali mi je prijateljica ote iz ruke i sakri u nabore pižame. I dok ju je larva zvana Catalina oslovljavala sve tišim glasom, prijateljica izvuče iz svoje pižame jedan mali crveni buldožer, pritište ga uz grudi i reče:

    - Čekala sam ovaj dan, da pred tobom podojim svoje čedo.

    Zbunjeno sam piljio u brundavu igračku, a ona mi je pevušeći ispričala, da zajedno s buldožerom piše svoje pesme, dok ga doji i mazi, i da je to njena velika tajna koju krije u vrištećoj rupi.

    Požurili smo na ulicu. U trafici na ćošku kupila je jednu lepu razglednicu koja je prikazivala grad, na kojoj je dominirao spomenik Miletiću. Žurili smo prema Dunavu. Da bih išao u korak s njom, morao sam da potrčkujem. Između mosta Maršala Tita i Novog mosta grupica dece u pionirskim maramama, prepuštena brizi staraca i savim mladih majki, krete ka mojoj prijateljici, da joj pomogne, da ne bi pala u reku, ali ona se zahvali malim nametljivcima na ljubaznosti, i na ivici obale uze razglednicu, pogleda je, i na moje oči ušeta u nju. Od čuda sam skoro pao u vodu.

    - Ovo je jedna akcija! Puštanje Novog Sada niz Dunav! - doviknu mi sa površine razglednice koju je nosila voda pored katedrale put Udruženja Vojvođanskih pisaca. Zaustavila se ispred Miletićevog spomenika, dovikujući mi odande da joj dozvolim da se spusti na razglednici niz Dunav.

    Šetači, deca, svi mi zurili smo u reku, gledajući kako Novi Sad plovi niz Dunav. Plovio je grad, i njegove fabrike, i SPENS, i TV toranj, i petrovaradinska tvrđava sa svojim bedemima, sve je plovilo, i udaljavalo se, okrenuto licem na južnu stranu.

    Kada sam na štrandu ostao sasvim sam, u pesku opkoljenom drvećem, odjednom se začulo udaljeno brundanje. Na drugoj obali reke, na sremskoj strani, jedan crveni buldožer grabio je peskovito tlo.

    S mađarskog rukopisa prevela Draginja Ramadanski

  9. #9

    Odgovor: Katalin Ladik

    Svinja

    Žumance bola vrištećeg svitanja.
    Stoji nam - krv u kući.
    Majko, iz grla mi iskoči,
    sakrij me u čekinjavom mraku,
    ti me probodi, ti me pokusaj,
    nikome ja ne nedostajem.

  10. #10

    Odgovor: Katalin Ladik



    A ko je Katalin Ladik?

    Pesnikinja. Glumica. Performerka.

    Opet: ko je Katalin Ladik?

    Pesnikinja.




    JA>>>>ZA TEBE:::itanje o mogućnostima tela ne ide pre/bez pitanja o tome šta je telo…Šta je ustvari moje telo? Pokušavam da ga osetim…ali, to je već priča o telu. Kako doći do samog tela? Jedino kroz tekst…(TI kažeš::::telo je diskurs) Ali telo nikada nije prisutno u tekstu. U tekstu, ono se naslućuje; upisano je i odloženo…Uživanje, bol, „zadovoljstvo u tekstu“. Strah od pisanja, potraga za rečima ili prepuštanje rečima. Prepuštanje pisanju…pisanju koje će stvoriti iluziju da je iza njega i pre njega postojalo i stajalo nekakvo telo…ili/ali će ga zapravo tek proizvesti…Telo u govoru je drugačije. Pred našim očima ono se bori za reč, za reč koja nikada neće biti u stanju da ga izrazi. Telo kao da je tu. Ili je taj ekran od reči ono što nam obećava da je telo tu i istovremeno nam onemogućava da ikad do njega dođemo?

    *

    HUJEĆI ME PRATI, DA GA UZMEM U KRILO?

    Stvori se veliki vetar.

    PRsnula bih u smeh i okrenula se majci u grobu.

    Život se sklupčao u sumrak.

    Nežna sam. Kadra da te ubijem.

    *

    JA::::VRAĆAM:::TEBI::::TEKST::::Više si u metaforama, metonimijama, proricanjima, haljinama znakova….ovde Te ja na neki način teram da mi pišeš, provociram, praznim Te od Tebe……

    *




    *

    TI::::::….. ja volim zore….. ne zato što će tada svanuti iz crnog, da crnji ne može biti, mraka I sve će se jasno I razgovetno gledati….. već volim svanuće onda kada još nije izašlo sunce, barem ne na obzoru…..a sve se budi….. može se pomirisati……jutro je kao neka vetrovita četka za češljanje…. zna dobro da me naježi….volim to što je majstor*ica u lovu na jezu…..u hajci na jezu…. ja bih onda volela da je uvek svetsko jutro…..weltmorgen… I tako……


    izvor
    Poruku je izmenio tetkaD, 01.07.2010 u 21:37 Razlog: brisanje stiha

    Uskoro ni o meni ni o tebi niko neće pričati niti znati,neki drugi ljudi živet će ovde...mi nećemo nikome nedostajati

  11. #11

    05 Odgovor: Katalin Ladik

    Ptičiji pepeo

    Ko to tamo leti?
    Ni zimska noć ni mesec,
    kako sebe da odsanjam?

    Prerezaću vrat pomrčini:
    vidim kako se udaljujem,
    u lednom mraku nepokretnog mesa.

    Posle graje dublja je tišina
    i talasa se u meni svetlost.

    Najzad sama
    u bestragiji.

  12. #12

    Odgovor: Katalin Ladik

    Pobuna protiv sivila svakidašnjice

    Političke ideje o koegzistenciji razlika bile su deo političkog retoričkog aparata, mada ne i uvek deo društvenih praksi. Katalin Ladik je odrastala govoreći, čitajući i pišući na mađarskom i srpskom jeziku. Poticala je iz radničke klase agrarne Vojvodine koja je ulazila u ubrzanu industrijalizaciju. Njeni roditelji su radili kao nadničari na imanjima srpskih suseda. Roditelji nisu doživeli šezdesetu godinu. Imala je dve sestre i brata. Mlađa sestra je umrla u detinjstvu. Sestra Eržebet i brat Ferenc su radnici. Osnovnu školu učila je na mađarskom jeziku. Srednju ekonomsku školu završila je 1961. godine. Glumačku školu, Dramski studio, na srpskom jeziku, završila je 1966. godine. Studirala je na Višoj komercijalnoj školi na srpskom jeziku u Novom Sadu od 1961. do 1963. godine. Od 1961. do 1963. radila je u Jugoslovenskoj investicionoj banci. Bila je izuzetno lepa i talentovana devojka u društvu koje je obećavalo progres i emancipaciju. Životni put Katalin Ladik je borba za izlazak iz zatvorenog i traumatičnog sveta agrarnog radništva roditelja i očekivane sive karijere bankarskog činovnika.
    Gluma i poezija su bile alternative sivoj svakodnevici olovnog komunizma. Ušla je na pesničku i umetničku scenu Novog Sada sredinom šezdesetih godina. Na radiju i u teatru je sarađivala sa rediteljima kao što su Tibor Vajda, Đerđ Harag, Gabor Sekelj, Tibor Čizmadia, Mikloš Jančo, Radoslav Dorić i drugi. U Radiju Novi Sad bila je glumica Mađarske drame od 1963. do 1977. godine. Radio-gluma je otvorila za nju mogućnost eksperimentalnog rada i istraživanja glasovnih mogućnosti u brojnim dramskim emisijama, posebno onim koje su se oslanjale na avangardne tekstove i destrukciju konzistentnih narativa u slovne tj. glasovne potencijalnosti.
    Radila je kao glumica Novosadskog pozorišta jvidki Sznhz od 1977. do 1992. godine. U pozorištu je igrala u predstavama Čehova Tri sestre, Ota Tolnaia Bayer Aspirin, Samjuela Beketa Happy Days, Alfreda Žarija Kralj Ibi i Bertolda Brehta Majka Hrabrost. Glumila je u filmovima Mikloša Sija Dbrgő csend(1977), Lordana Zafranovića Ujed anđela(1984) i Zorana Maširevića Granica (1990), kao i TV filmu Vičeka Karolja Bacač noževa(1986). Bila je urednica rubrike za poeziju nedeljnog lista let s Irodalom u Budimpešti 1993. i 1994, a urednica rubrike za poeziju budimpeštanskog časopisa Cignyfr od 1994. do 1999. godine. Bila je nastavnica u glumačkoj školi Hangr u Budimpešti od 1993. do 1998. godine.
    Pesničku praksu započinje 1962. godine. Piše na mađarskom jeziku. Prve prevode njene poezije na srpski jezik izvela je uticajna neoavangardna pesnikinja i prevodilac Judita Šalgo, a kasnije Arpad Vicko, Robert Tili, Draginja Ramadanski i sama Katalin Ladik. Njen rad podržao je pesnik i aktivista nove umetničke prakse Vujica Rešin Tucić, koji je o Ladik napisao jedan od najpreciznijih komentara:
    Počela je 1962. godine u književnosti Mađara u Jugoslaviji. Tek 1970, zahvaljujući prevodima (uglavnom Judite Šalgo), upoznajemo njenu uznemirujuće žestoku poeziju, građenu na najboljim iskustvima nadrealizma, dadaizma i letrizma, u kojoj Katalin obasjava situacije teskobe i otuđenosti, s pravim naznakama kritike tradicionalnih poetskih obrazaca, građanske kulture i umetnosti uopšte.
    Ta snažna poezija tajanstveno se diže iz tamnih šuma praslovenskog i mađarskog folklora, koji je i danas, telesno dodirljiv, prisutan u radu Katalin Ladik kao erotska osnova svake njene akcije.
    Folklor nije tu da bi zagovarao nacionalnu tradiciju već, naprotiv, da bi bio neposredna veza internacionalnog prepoznavanja.1
    Pesnički rad Katalin Ladik vodio je u više smerova ka autoreferencijalnoj poeziji, ka erotskoj poeziji, ka pararitualnoj i postfolklornoj poeziji, te ka eksperimentalnoj foničkoj i vizuelnoj poeziji. Objavila je mnoštvo zbirki pesama i poližanrovskih spisa od 1969. do 2009. godine. Prva knjiga poezije bila je Balada o srebrnom biciklu (Ballada az ezstbicikliről) (Forum, Novi Sad, 1969). Knjiga je bila opremljena gramofonskom pločom s oralnim interpretacijama poezije.

    Uskoro ni o meni ni o tebi niko neće pričati niti znati,neki drugi ljudi živet će ovde...mi nećemo nikome nedostajati

  13. #13

    Odgovor: Katalin Ladik

    Jedro vremena, paukov gaj

    Sneži život. Drobi u beli prah
    osećanja i sećanja, ocrtavajući
    mestovremenske koordinate, vlakna iz kojih me sazda
    baš kao i ja njega.
    Obrušava se na mene,
    na vrtložno biće,
    posred belog usijanja kostiju.

    Moja tvarnost postaje svetlosna nit,
    izgladnela, iskidana, živcata tama.
    Mapiranje osećanja prema reljefu bola,
    gde i praznina jesam ja.
    Veju preko mene snovi,
    obeleženost, privrženost, ponovno rođenje.
    Iz mene ističe vreme,
    sklapa se moja senka
    ne bez plahosti, dok istrajava
    svekoliki
    na mene motreći divotni mrak.

    Uskoro ni o meni ni o tebi niko neće pričati niti znati,neki drugi ljudi živet će ovde...mi nećemo nikome nedostajati

  14. #14

    Odgovor: Katalin Ladik

    HODI SA MNOM U MITOLOGIJU


    Hodi sa mnom u mitologiju
    koja govori o meni i zato je rizična.
    Dvospolno sam biće: lažljivo. Dakle, iskreno.
    Jedino o sebi dajem informaciju,
    a kako to svakog zanima, od opšteg je značaja.
    Ja sam plod samo-mučenja, to jest samo-ljubavi.

    Hodi sa mnom u mitologiju,
    propada sav moj dosadašnji rad
    neću da budem umetnički predmet. Razbijam
    okove,
    stvoritelj nema već nada mnom moć.
    Nemam nikakvih izgleda. Dakle, ja sam aktuelno.

    Ikarova senka

    Uskoro ni o meni ni o tebi niko neće pričati niti znati,neki drugi ljudi živet će ovde...mi nećemo nikome nedostajati

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •