EVA ZONENBERG rođena je 1967. u Zombkovicama u Šleskoj. Živela je dugo u Vroclavu, gde je završila Muzičku akademiju i nastupala kao pijanistkinja. Studirala je i književnost. Sada u Krakovu završava studije filozofije i predaje kreativno pisanje. Već za prvu zbirku pesama dobila je 1995. prestižnu nagradu Georg Trakl. Na originalan način kombinuje poeziju s muzikom. Veoma je prevođena. Na sve evropske jezike. Na srpskom je u obimnijim izborima objavljivana u ProFemini, Književnom magazinu, Književnom listu i Slovesima. Posebno je prisutna u Nemačkoj, u antologijama i pojedinačnim zbirkama. Objavila je sledece pesničke zbirke: Hazard (1995), Zemlja hiljadu notesa/Ispovesti Lindzi Kempa/(1997), Planeta (1997), Povodac (2000), Bukteći tramvaj (2001), Čas ushićenja (2005).
KAD BUDEM VELIKA I JAKA
kao pola muškarca i pola heroja
čak ću oprati čarape
biće kao u bajci
povešću te sa sobom pokazaću ti svoje mišiće
velike pripitomljene tigrove i krokodile
osvojene narode novine televizije
nikakvih bonbona nikakvih stihova
siv ispucali zid svakih osam sati na prazan stomak
prestaću da pišem zaboraviću na sve
posebno na ludilo prestaću s naoružavanjem
neće biti preloma revolucija iz tehničkih razloga
s površine zemlje nestaće znak pobune
aklimatizovaću se na letnju temperaturu
prestaću da upražnjavam ljubav s golom istinom poslaću je
tamo gde raste paprika usporiću nadvremenskost
u korist krmenadli i bračnih noći
biće kao u bajci
naučiću bezbolno da izvlačim žaoku
bez sporednih posledića: prošnje i umetnosti
bezvredan exegi monumentum
nikada neću izgubiti čak kada
niko po meni ne pozna
promeniću temu razgovora neću izaći
sačekaću da se interesujem za nežnost
prepustiću se talasu izdržaću
ljudski smrad navići ću se zavoleću
pobediću
ROĐENDANSKA PESMA
Udalji se od mene podjednako u svim pravcima
Uvek u životu odbaci koliko možeš
Toga dana lakša za godinu dana ispusti ga iz ruke
Sudbinski prepusti svako nikad
Kraj tih vrata postaću vlastita vrata
Kroz ta vrata izlaziću svakodnevno
Prevela s poljskog Biserka Rajčić
UNUTRAŠNJI MANIFEST I
Ja sam neko lošiji uvećan do razmera čoveka
urađen bilo kako bilo gde slučajan proizvod nečijeg kaprica
nikom ništa nisam dužna sama biram majku oca
oni su prijatelji ljubavnici hrane se vlastitim mlekom znojem
ne dugujem lepom dobru razumu
na lutriji sam izvukla bogatstvo za neprijatelje mi plaćamo besmrtnošću
ne moram da pijem alkohol da bih govorila istinu u boji utrobe
ne moram da se klanjam posle svake reči stiha: kiselo krmivo
za narod odgajan na televiziji i svedočanstvima
moje jedro jezika isplovljava na pučinu nisu mi potrebna
opravdanja kućnih prijatelja lekara duha sama ću napisati:
mogla sam pristojno da sviram Šopena u uglu daleko od mirisa
sirovog mesa i nikada da ga ne jedem i ne nazivam granica granica
Dobro je biti na ivici
tada se sve može