Eva Zonenberg
Strana 1 od 3 123 PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 1 do 15 od ukupno 32
  1. #1

    Eva Zonenberg

    EVA ZONENBERG rođena je 1967. u Zombkovicama u Šleskoj. Živela je dugo u Vroclavu, gde je završila Muzičku akademiju i nastupala kao pijanistkinja. Studirala je i književnost. Sada u Krakovu završava studije filozofije i predaje kreativno pisanje. Već za prvu zbirku pesama dobila je 1995. prestižnu nagradu Georg Trakl. Na originalan način kombinuje poeziju s muzikom. Veoma je prevođena. Na sve evropske jezike. Na srpskom je u obimnijim izborima objavljivana u ProFemini, Književnom magazinu, Književnom listu i Slovesima. Posebno je prisutna u Nemačkoj, u antologijama i pojedinačnim zbirkama. Objavila je sledece pesničke zbirke: Hazard (1995), Zemlja hiljadu notesa/Ispovesti Lindzi Kempa/(1997), Planeta (1997), Povodac (2000), Bukteći tramvaj (2001), Čas ushićenja (2005).


    KAD BUDEM VELIKA I JAKA

    kao pola muškarca i pola heroja
    čak ću oprati čarape
    biće kao u bajci
    povešću te sa sobom pokazaću ti svoje mišiće
    velike pripitomljene tigrove i krokodile
    osvojene narode novine televizije
    nikakvih bonbona nikakvih stihova
    siv ispucali zid svakih osam sati na prazan stomak
    prestaću da pišem zaboraviću na sve
    posebno na ludilo prestaću s naoružavanjem
    neće biti preloma revolucija iz tehničkih razloga
    s površine zemlje nestaće znak pobune
    aklimatizovaću se na letnju temperaturu
    prestaću da upražnjavam ljubav s golom istinom poslaću je
    tamo gde raste paprika usporiću nadvremenskost
    u korist krmenadli i bračnih noći
    biće kao u bajci
    naučiću bezbolno da izvlačim žaoku
    bez sporednih posledića: prošnje i umetnosti
    bezvredan exegi monumentum
    nikada neću izgubiti čak kada
    niko po meni ne pozna
    promeniću temu razgovora neću izaći
    sačekaću da se interesujem za nežnost
    prepustiću se talasu izdržaću
    ljudski smrad navići ću se zavoleću
    pobediću



    ROĐENDANSKA PESMA

    Udalji se od mene podjednako u svim pravcima
    Uvek u životu odbaci koliko možeš
    Toga dana lakša za godinu dana ispusti ga iz ruke
    Sudbinski prepusti svako nikad
    Kraj tih vrata postaću vlastita vrata
    Kroz ta vrata izlaziću svakodnevno

    Prevela s poljskog Biserka Rajčić




    UNUTRAŠNJI MANIFEST I


    Ja sam neko lošiji uvećan do razmera čoveka
    urađen bilo kako bilo gde slučajan proizvod nečijeg kaprica
    nikom ništa nisam dužna sama biram majku oca
    oni su prijatelji ljubavnici hrane se vlastitim mlekom znojem
    ne dugujem lepom dobru razumu
    na lutriji sam izvukla bogatstvo za neprijatelje mi plaćamo besmrtnošću
    ne moram da pijem alkohol da bih govorila istinu u boji utrobe
    ne moram da se klanjam posle svake reči stiha: kiselo krmivo
    za narod odgajan na televiziji i svedočanstvima
    moje jedro jezika isplovljava na pučinu nisu mi potrebna
    opravdanja kućnih prijatelja lekara duha sama ću napisati:
    mogla sam pristojno da sviram Šopena u uglu daleko od mirisa
    sirovog mesa i nikada da ga ne jedem i ne nazivam granica granica
    Dobro je biti na ivici
    tada se sve može

  2. #2

    Odgovor: Eva Zonenberg

    Milanska kiša

    1

    U sobi praskozorja umesto zidova su naša tela
    Ulovljena u svojim skrovištima: shvati
    Konačno shvati da je otvoren prostor manji od mladeža
    Da bismo disali umesto prozora otvarali smo širom svoja lica
    A umesto kroz vrata napolje smo izlazili kroz dodir

    Posle si dugo češljao moju kosu: tako pada kiša
    A još kasnije smo igrali šah belo-crna polja bila su kao sunca i meseci
    Razmenjivali smo tela i već je nastupila noć
    Ali budući čak zajedno blizu da bliže ne može biti
    Čak i tada smo očekivali nešto kao da se nikada nismo sreli
    Kao da nas je u tom bivanju zajedno nešto preduhitrilo

    2

    Poljubac oslonjen o ogradu srebrne kiše: jer padamo mi, a ne kiša
    Silazio je niz azurne stepenice i ponovo se penjao kao da je nešto zaboravio
    U našim ustima rascvetao se cvet njegov miris se rastapao u našoj pljuvački
    Brojala sam svaki dodir tvog jezika kao da želim da izbrojim sve tajne sveta
    Tim poljupcem prenosili smo mesečevu svetlost od jednih ustiju do drugih
    Zbog toga su se sjedinile naše senke, a ne mi: tako pada mesečeva prašina
    Odražavajući svetlost nekog sunca koje nismo uspeli da imenujemo

    3

    Opazili smo kako su nam veoma potrebne naše ruke radi potvrde
    Da ono što se uzima želi i da daje, da dajući uzimamo, a uzimajući dajemo
    Neizvesna granica: svila oko članaka
    Plovim od jednog članka do drugog: upoznajem težinu tvoga dodira
    Narukvice su kao sledeći obzori sledećih svetova

    Postajem nestalna u ispovestima zbog toga možda želiš da ih pišem
    Iz mojih reči pašće kiša u njoj ćeš prepoznati toplinu moga daha
    Pokušavam da imenujem samo ono što mogu da pretpostavim:
    Tvoje ruke mokre od kiše spavaju na mojih rukama

    4

    Kiša ne plače ne ume da plače ona samo podseća na bliskost
    Prodire u osušenu zemlju kao što dodir prodire u telo
    Koliko napora je potrebno da se iz kiše iščupa komadić istine
    Izgovarao si kišu na raznim jezicima:
    Čak kada bismo je razumeli ne bismo razumeli njena osećanja
    Čak kada bismo doprli do prve suze nikada je ne bismo zaustavili

    5

    Može li se jednim treptajem očnog kapka promeniti život?

    6

    Suza koja veruje odvaja se od lica mraka i pada u pukotinu u steni
    Suza koja bdi posle duge ćutnje trči ka prvoj reči
    Prećutana suza donosi na svet plod s ukusom gorčine

    Mnogo vremena je prošlo dok dobro nije sazrelo u sebi
    Opazio si obećanje u jednoj latici ruže: poklon neznanke
    I postao si cvet ranjen nežnim daškom vetra

    7

    Učio si me suptilnosti: to te ulica grli a ne ja
    To te sve ciklame na balkonima drže za ruku a ne ja
    I poverovala sam i verujem da je u očima svakoga tvoj pogled
    Učio si me da čeznem: da ne smem da verujem rastancima
    Tvoje reči njišu se kao vlat obećanja samo gde potražiti onu livadu?
    Učio si me prolaznosti: da li su tvoji filigranski trenuci uspeli da obodre svet?
    Da li su podigli teret koji zbog mene pretvaraš u lakoću voala?
    Ali kada bi ga otkrili pojavila bi se rana bolnija od svemira
    Učio si me smrti: tako počinje zrelost prvi korak ka razumevanju detinjstva
    Paprat koju si sakupljao na strmim padinama jutra

    8

    Neprestano se vraćamo ne znajući po šta zbog čega i gde: poljubac
    Posezali smo za tim darom koji je kao zlatan novac svetlucao u našim ustima
    Zagnjurivali smo se sve dublje u svoju pljuvačku da li se tako meri duša?
    Na dnu zaboravljeni biser je trebalo da izgovori jednu jedinu reč
    Ukus poljupca u kome je svetlucalo korenje koje je na poljima lavande iščupao vetar
    Potpuno smo spoznali ukus koji nas je ispunio od glave do pete: mesec koga nema
    Jer počinje i završava se samo u našim ustima

    9

    Sakupićemo kapi kiše i od njih sastaviti našeg dobrog duha
    Glasnika koji će kružiti među nama sjedinjujući naše misli
    Kao noćni leptir udara u prozorsko staklo kao da ima nešto važno da kaže
    Međutim neće ti reći da sam u tvojim očima videla suze kišu suza
    I da sam iz njih pila tvoj bol kao još uvek žedna biljka

    10

    Tvoji prsti su s druge strane žeđi: tako izlazi sunce kiše
    I dao si mi svoju nagost pomaljajući se iznad horizonta telesnosti
    Glad ritam predanost uzajamnost nezasito upijaju toplinu
    Brinući o dodiru zaklinjemo se licem uz lice da nikada više
    Nećemo posmatrati kišu
    I više ne znam da li tražim tvoja usta ili usta kiše
    I ne uspevam da zaustavim plimu: more se budi more se budi
    Bacamo moje tvoje mreže da bismo ulovili bujanje: neimenovano
    Onaj jedini pogled iz ogromne daljine kada smo u sebi opazili da više
    Pripadamo spoljašnjem nego bilo kom ovdašnjem da smo to spoljašnje mi

    11

    Tvoja stopala koliko bih samo želela da budem tvoja stopala
    Da zajedno s tobom nosim onu veliku kap kiše koju nosiš na ramenima
    Možda je to kap istine oko koje se spore mudraci
    Onaj jedini drhtaj vetra: poverava ti sebe celog celcijatog

    Obećavao si da češ biti u svakom drvetu
    Da će svako jutro kao puls otkucavati u tvojim grudima

    Obećavala sam da nas telesnost nikada neće razdvojiti

    12

    Poljubac noći da li si je već prepoznao?
    Kao da u čestaru zvezda tražimo uspomene iz detinjstva
    Ti svoju paprat ja svoj jasmin jer smo deca prostora
    Deca bašti polja i šuma deca nad kojom bdiju planine
    Znamo jezik zvezda životinja i bilja osećamo nežnost stenja i kamenja
    Znam da je to samo na časak zbog toga te upijam svakim milimetrom tela
    Zbog toga te započinjem uvek ispočetka i još jednom ispočetka
    Ova noć se nikada neće završiti neprestano će u nama postojati: poljubac noći

    13

    Dodiruješ moje udove kao da znaš da su najkraći put do moje duše
    Mali moj dečko koji se povijaš pod teretom onog što kiša priča
    Sklon pogledima u kojima je neka vrsta bestidnog dodira
    Neprestano gledamo sebe u sebi i van sebe kao da želimo
    Da odgonetnemo čije plavetnilo je realnije: očiju ili neba?
    Pogled-ispovest za kojom sam pošla na kraj sveta
    Sada niko ne upeva da me nađe premda sam ja pronašla sve

    14

    Poljubac koji traje celu noć jer sam neprekidno žedna tvoje pljuvačke
    U našim ustima kiša celoga neba našla je predah
    Potrebna nam je ta kiša da se zauvek dublje ukorenimo u sebi

    Noć koju merimo jednim beskonačnim poljupcem
    Postajemo usta noći a noć naša usta
    Naši jezici: koji traže i koji su traženi

    Žeđ neprestana žeđ kao svitanje kao sumrak
    Neuhvatljiva bolna žeđ dozivanje kiše tebe

    15

    Mali moj dečko priljubljujem se uz tebe svim što te okružuje
    Tvoj užas tvoj strah grlim vrškom jezika
    Tako se naše duše međusobno zavode: naš zajednički pogled na borove
    Razgovaramo o onome o čemu misli vetar i naše reči kao da se vole
    Posle kamena staza gušterica leptir zvezda dovršavaju priču koja
    Kao nevidljiva kopča povezuje slučajnosti u celinu

    Budući sama sa sobom videla sam kako je izmilela zmija
    Kako je gomilala svoj otrov kao svet koji te boli
    Odlomci kuća koji ciljaju u tvoje srce
    Jer nijedna od tih kuća nije naša

    16

    Dopusti mi da okusim tebe: kakvog si ukusa u sumrak?
    Kada je za nama već toliko toga kada više ništa ne očekujemo
    Dopusti da makar na časak osetim ukus tvoje bespomoćnosti
    Moj nezasiti gramzivi ruž na obrazima: želim te
    Ukus tvoga nepca miris tvoga daha
    Da li ćemo ikada to razumeti?
    Onaj jedini trenutak kada smo želeli da legnemo jedno pokraj drugog
    Sada smesta na livadu na travu na zemlju da bismo posmatrali zvezde?
    Tvoj jezik je pikantan kao orijentalno jelo
    Tvoj glas je sladak kao turski kolač
    Puderišem lice da ne bi prepoznao moje osećanje
    Ali nebo pijano od osećanja govori umesto mene
    Nazivajući te kišnim ljubavnikom

    17

    Ulice su se otvarale ničijim gestom: sve se može
    Sve se može kada ljubav skrozira ulice
    Jer ulice kao da su stvorene za tiho prikradanje na prstima
    Da ne probudimo kišu da ne nadvikujemo kišu da stignemo do prve kapi
    Prva kap je kao vezivo svemira koje nas je sjedinilo
    Zahvatio si me kao dah zahvatio si me kao vodu kojom umivaš lice
    Kada su se moj i tvoj dah sjedinili upitao si me: na šta misliš?
    Kao da si hteo da proveriš da li je sjedinjeni dah sjedinio i naše misli

    18

    Ogledala sam se u tvojoj nagosti htela sam da doprem do pravog ti
    Neprestano sam hitala sve dublje i dublje i sve više te je bilo u meni:
    Želim da se sakrijem u tebi da imenujem svaki tvoj gest
    Kada budeš daleko da ga dozivam šapatom

    Pripadati tebi znači ukrasti sve cveće iz obližnje cvećare
    Pripadati tebi znači ne pripadati nikome: plesati bosa na kiši

    Daleko blizu samo su sledeća prerušavanja posle kojih smo uvek ja i ti

    19

    Govorio si sobom govorio si celim celcijatim sobom

    Dodirivali smo jedno drugo kao da smo zalutali u pomrčini tuđih reči
    Bilo ih je tako mnogo da se ona jedinstvena koju smo toliko čekali zagubila
    Gde si sakrio ključ od slova u kome je prostor našeg osećanja?

    Dodirivali smo se kao da želimo
    Da proverimo koliko postojimo i koliko imamo hrabrosti
    Da prihvatimo da nam ono pod prstima uopšte ne pripada

    Otvarao si vrata malog balkona kao da si otvarao sebe
    Mali moj dečko kome kupujem ljubičice zimi
    Tvoje promrzle ruke su jedini odgovor na to šta je bliskost

    20

    Prenula sam se pokraj tebe kao bašta puna vlage koja me pretvara u tebe
    Ti si kidao cveće koje je raslo u meni: kadifene čašice šapata
    Zatim si posegnuo za mesom voćki da bi probao moje snove
    U snu si me uzeo za ruku i odveo u kuću u plamenu
    U samom središtu plamena trenutno su se borili vatra i kiša

    Bašta u kojoj si zasadio sve što je u tebi bilo najbolje
    Hoćeš li se ikada vratiti na onu livadu?

    21

    Celim bićem upijala sam noć kao da se neće dogoditi nijedna druga noć
    Udisala sam dah noći koji se probija između rebara zvezda
    I na tvojoj koži napisala sam pesmu koju nikada niko neće umeti da pročita
    I kada se sretnemo kroz hiljadu godinu prepoznaću te po toj pesmi

    22

    Ne volim kada govoriš o smrti jer kiša nikada ne umire
    A mi smo u celosti od kiše u celosti smo od prozračnih kapi opsene
    Ne volim kada govoriš o smrti o provaliji između reči i nade
    Jer mi još uvek nismo dorasli da skočimo u tu provaliju

    Nečeg će biti previše a nešto će nam nedostajati
    Razgovaraj sa mnom makar tim kapima koje udaraju u parapet
    Da znam da je u svakoj kapi tvoj poljubac

    Ne govori da očajanje ide u stopu za nama
    Jer naše omiljeno zanimanje je gubljenje pravih staza
    Poznaješ me bolje poznaješ me više ali da li si me prepoznao?

    23

    Dospeli smo do trenutka: do osećanja bez granica
    Mostić na kome je klečala prosjakinja
    To sam mogla da budem ja to si mogao da budeš ti
    Da li smo sustigli njena krvava kolena?

    Tvoj začuđeni plavi pogled intenzivniji je od dodira
    Svaki put kada mi se obratiš sebe ponovo vraćam sebi
    Puna sam kiše koja hoće da padne na tvoja kolena
    Imam samo jednu molbu: ne dopusti da te zaboravim

    Bilo kud da kreneš povedi me sa sobom biću tvoji prsti
    Poslušna onom što želi tvoj dodir i onom što želiš da dodiruješ
    Mnome zacrtaj granice svog malog sveta
    Svaki put kada mi se približiš osetićeš moju bezgraničnost

    24

    Da li ćemo prepoznati ko je kiša?
    Kiša ljubavnih noći koja na časak zaglušuje strah
    Možda je naš život jedna ljubavna noć s nebom
    Bestelesna žudnja koja iskoračuje van dodira
    Preobražavajući nas u dve beskonačne osamljenosti

    S poljskog prevela Biserka Rajčić


    Uskoro ni o meni ni o tebi niko neće pričati niti znati,neki drugi ljudi živet će ovde...mi nećemo nikome nedostajati

  3. #3

    Odgovor: Eva Zonenberg

    Eva Zonenberg – između poezije i filozofije

    Poslednjih dana u Beogradu boravi Eva Zonenberg, poljska pijanistkinja, pesnikinja, eseistkinja, prozaikinja mlađe generacije, predavač na školama kreativnog pisanja koja je zbog svoje originalne poezije rado pozivana na brojne pesničke festivale, prevođena i nagrađivana. A s obzirom na svoje izuzetno muzičko, filozofsko i književno obrazovanje, poznavanje više jezika zahvalan je sagovornik svih vrsta medija.

    U Srbiji je tokom poslednje decenije objavljivana u najpoznatijim književnim časopisima, dok je časopis Treći trg objavio izbor iz celokupne njene poezije pod naslovom Imperija suze u prevodu Biserke Rajčić.

    Biserka Rajčić: Od tvoje poslednje pesničke zbirke Čas ushićenja u tvom stvaralaštvu je došlo do izvesnih promena u tematici, formi stiha, do okretanja ka mističnoj filozofiji i filozofiji Istoka. Zbog čega?

    Eva Zonenberg: - Čas ushićenja je bio čas smotrenosti i opažanja. Posle takvog časa prirodno je kretanje u pravcu filozofsko-mistične estetike. Jer, smatram da se vlastita poetika ne može svoditi na jednu jedinu vrstu razmatranja. Tražim raznorodne puteve i rešenja za prenos pesničke poruke. Poezija nije samo jedan, pojedinačan stih, već je i napetost među ostalim stihovima i zbirkama. Zbog toga je moja poezija kao i ja prolazila i prolazi kroz mnoge metamorfoze. U njoj postoji nekoliko nultih tačaka od kojih započinje nešto apsolutno drugo. To su prelomne tačke koje se odnose na svakog od nas tokom života. Misticizam mi je uvek bio blizak. Misticizam nije učenje već vrsta proživljavanja sveta. On je viđenje nevidljivog. Međutim, blizak mi je i misticizam Zapada i misticizam Istoka. I, što je zanimljivo: obe te vrste misticizma raspolažu različitim jezicima, premda govore o istom. U zen filozofiji sam pronašla nešto blisko mom osećanju sveta. Dogen, Iki, Hakuin, Bašo ili Isa inspirišu me i mnogo puta poučavaju kako da živim. Za mene je misticizam postao važan u trenutku krize kroz koju sam pre nekoliko godina prolazila. Zahvaljujući zen filozofiji mogla sam se osloboditi svog ranjenog ja, jer u zenu ja ne postoji. Ne postoji podela na subjekt i objekt. Bio je to period u kome sam napustila sve, preselila se u drugi grad, da bih počela sve iznova. To iznova sam upravo gradila na zen filozofiji. U tom periodu nastala je moja zbirka Pisanje na pesku. Knjiga u kojoj je najvažnioji dijalog, pri čemu se razgovor odvija na više nivoa: razgovor s voljenim i s prijateljem. S Apsolutim. Gde ja i ti postaju jedno TI.

    Osnova tvoje poezije je ritam, muzička slika, muzička sintaksa. Time se razlikuješ od pesnika svoje generacije. Ne samo u Poljskoj. Da li se tu radi o tvojim studijama filozofije posle završenog konzervatorijuma ili o širem interesovanju za Istok, posebno za Japan? Nakon temeljitog upoznavanja s kulturom, književnošću, filozofijom Zapada.

    Događa mi se da pre nego što napišem pesmu da je čujem u vidu muzičke fraze. Lirika je supstancijalni ekvivalent muzike. Prema tome, nemoguće je ne povezivati je s muzikom. Važni su ritmovi. Svako mesto, događaj, emocije imaju vlastiti ritam. Svaki čovek ima svoju muziku. Važno je umeće slušanja tih ritmova i te muzike. Hildegarda iz Bignena je govorila da je muzika jezik Boga. Stihovi su male partiture koje svaki čitalac interpretira na svoj način. Jednom sam sanjala da mojim pesmama–partiturama diriguje vetar! Možda se dubina stiha upravo temelji na muzici. Jer, kako je neko rekao, forma nije sve: ni najlepše pakovanje nije ništa ako je kutijica prazna. Da bi stih živeo u njemu mora postojati ritam. Pesnik mora postati neko pisan stihom i ritmom. Mora postati vlastiti stih.

    Pored poezije pišeš eseje o piscima i umetnicima. U stihu. Što predstavlja veliku retkost. Uskoro ćeš objaviti knjigu sa tim tekstovima. Šta si otkrila u toj novoj književnoj formi?

    Esej je za mene forma u kojoj se osećam potpuno slobodna. Stih nameće određenu shemu, konstrukciju i tačku dolaženja i odlaženja. U mom eseju vlada određena sloboda. Ne usmeravam ja verbalnu materiju već ona usmerava mene. To je neka vrsta apeirona, beskonačnog prostora u koji mogu da smestim celokupni haos savremenog sveta. Možda se pomoću eseja može otkriti nova forma književnosti. Pišem cikluse eseja o muškarcima koji su me fascinirali i inspirisali. O Davinčiju, Koktou, Bekonu, Rembou, Mikelanđelu... Nedavno sam počela da radim na eseju o Vitgenštajnu. Zajedničko svim tih esejima je to da su svi ti umetnici bili homoseksualci.

    Pišeš i dijalošku poeziju. Neku vrstu pesničkih traktata koje je primenjivao mali broj pesnika. To je veoma zahtevnu formu. Šta te je navelo na korišćenje te forme? Zbog čega si u svojoj najnovijoj pesničkoj zbirci izabrala Baša za svog sagovornika, nazvavši razgovore sa njim pismima? Da li se tu radi o pisanju poezije, a istovremeno o njenoj interpretaciji? O onome što je primenjivala tzv. prva avangarda.

    Jedne zimske večeri, na periferiji Krakova, umotana u šalove, zbog upale sinusa, pila sam čaj od maline i čitala Baša. Iznenada sam osetila potrebu da s njim porazgovaram. Tako je nastala zamisao da mu pišem pisma. Sama zamisao bila je zanimljiva, ali se njeno ostvarenje pokazalo teškim. Za mene je dijalog veoma važan, jer je idenje ka nečem, idenje u susret Nepoznatom. To idenje ka drugom licu jeste izlaženje u susret samom sebi, jer u razgovoru s drugim čovekom saznajemo ko smo. Vraćajući se Bašu pomislila sam da bi moj pustinjački stan mogao da porazgovara s njegovim pustinjačkim stanom. Moje putovanje da bude i njegovo putovanje. Moj pustinjački stan skriven među oblacima da može da pronađe pustinjački stan osamnaest predela. I naši pustinjački stanovi tako su počeli da se traže...

    Rekla si da u poslednje vreme pišeš prozu. O kakvom tipu proze je reč, tj. u kakvom je ona odnosu prema tvojoj poeziji? Da li se dopunjuju i na koji način?

    Proza koju pišem za mene je zagonetka. To je nešto što je u meni bilo duboko sakriveno i pod uticajem nekog impulsa je oživelo na listu papira. Međutim to nije tipična proza već pre neka vrsta monumentalne poeme o usamljenosti i našoj civilizaciji, o paradoksima postojanja i tajni ljubavi, o dramatičnosti života koji je zapravo lepo. To je pokušaj pokazivanja drugačije vrste percepcije, izlaženja izvan utrtih shema mišljenja. Možda je to neka vrsta koana ili huserlovskog epoche, stavljanje u zagradu postojećeg i pokazivanje nevidljive strane sveta. To je neka vrsta književnog, jezičkog i misaonog eksperimenta. Smatram da su svi pokušaji osavremenjivanja književnosti putem jezika varljivi, jer jezik stari. Budućnost, otkrivenje i novo u književnosti nije sadržano u jeziku već u promeni načina mišljenja. Smatram da se pred čovečanstvom nalaze mogućnosti zapanjujućih otkrića novih načina mišljenja.

    Pored ritma slika je karakteristika tvog stvaralaštva. Kojom teorijom slike se rukovodiš, s obzirom na tvoje netipično obrazovanje? Veoma malo pesnika je studiralo toliko različitih oblasti humanistike i umetnosti. Otud možda neverovatna raznorodnost književnih pravaca, podpravaca i međupravaca koje upražnjavaš?

    Od detinjstva me fasciniraju sve oblasti umetnosti, slikarstvo, skulptura, ples, arhitektura, muzika, književnost... Osećam duboku potrebu za unifikacijom jezika ovih umetnosti i za stvaranjem totalne, a ne eklektičke umetnosti. Jer umetnost je neka vrsta znaka i gesta duše koja pokušava da komunicira sa materijalnim svetom. Od izvesnog vremena tragam za zajedničkim tačkama vizuelne umetnosti i književnosti. Horacijevsko ut pictura poesis želela bih da pronađem u savremenim realijama. U takve pokušaje zapravo spada moja Enciklopedija ludaka, objavljena u ediciji časopisa Rita Baum u Vroclavu. Još uvek sam u fazi traganja za formom. Formom koja bi mi omogućila da izrazim neizrazivo. Forma prati predosećanje. Ako je predosećanje ubogo i forma je uboga. Ako je predosećanje istinito i forma je istinita. Ako je predosećanje savršeno i forma je savršena. Odnosno, istinitost osećanja je povezana s istinitošću poruke. Želim da svaki moj stih, svaka moja strofa, svaka reč budu magičan i neponovljiv predmet, stih-zaklinjalica koji bi ljudima donosili sreću... Zbog toga u svaki svoj stih, u svaku frazu želim da udahnem svoj dah. Što nalikuje na stvaranje živog organizma. Jer, još je Aristotel u svojoj Poetici pisao o organskom i ljudskom karakteru književnog dela. Veoma me je iznenadila Suilvija Plat koja je napisala da je njena pesma mrtva. Ne slažem se s njom, smatram da je prava pesma, prava književnost živa: da je slika stiha telo, a metaforičnost dah duše.

    Od nedavno u krakovskom časopisu Studium uređuješ poeziju U jesenjem broju želiš da objaviš veći blok (oko deset tabaka) posvećen stvaralaštvu mladih srpskih pesnika, prozaika, književnih, filmskih, likovnih kritičara, fotografa... Kada si se zainteresovala za njihovo stvaralaštvo?

    Smatram da je srpska književnost veoma zanimljiva. To je književnost dubine, velikog poetskog senzibiliteta. Smatram da se od srpskih pesnika može mnogo naučiti. Volim pesme Dubravke Đurić, Dejana Ilića, Vojislava Karanovića, umetnika moje generacije. Takođe sam pod velikim utiskom mlađih pesnika, poput Tamare Šuškić i Ane Seferović. Nedavno sam čitala knjigu Marije Knežević Ekaterini, a veoma zanimljivim mi se čini i Vule Žurić. Fascinira me delatnost Dejana Matića koji veoma mnogo radi za mladu srpsku književnost.

    Bila si nekoliko puta u Srbiji, u Beogradu, a nedavno u Sloveniji, Sarajevu i Makedoniji, a pozvana si i u Crnu Goru. Tokom tih boravaka i susreta pre svega si upoznala svoje vršnjake. Čime se razlikuju od pisaca drugih zemalja Evrope? Šta misliš o iskustvu rata kroz koje su prošli? Poljska prevoditeljka te generacije srpskih pesnika, Agnješka Žuhovska-Arent je svoju nedavno objavljenu antologiju njihove poezije (22 pesnika) nazvala Rat i MP3. Zbog čega? Da li je tim naslovom odredila različitost vaših iskustava, pogleda na svet, interesovanja?

    Proživela sam svoj privatni rat i možda mi je zbog toga Balkan veoma blizak. Znam šta znači mešanje u intimu, mešanje u slobodu pojedinca. Paradoksalno je, ali to nasilje vodi tome da pojedinac počinje da traži druge puteve slobode. Umetnost postaje logos slobode, entelechia čovekovih mogućnosti. Stoga mi se čini da razumem i osećam ljude s Balkana. Svojevremeno sam u jednoj pesmi napisala: Tek kada shvatiš vlastitu tragediju, počinješ da bivaš ono što jesi. Možda su zbog toga ovdašnji ljudi pravi ljudi, ljudi od krvi i mesa, nasuprot ljudima Zapada koji mi se ponekad čine ljudima od silikona. Zbog toga ovdašnji umetnici, čini mi se, da imaju veliku šansu da stvore veliku umetnost. Jer je pravoj umetnosti potrebna dramatičnost egzistencije. Tragizam ljudske sudbine otvara nove prostore, prostore lepog, užasa i neponovljivosti.

    Starija srpska poezija je dosta prevođena i poznata u Poljskoj. Kažeš da je tvoj omiljeni pesnik Vasko Popa. Zbog čega?

    Vasko Popa je genije mašte. U potpunosti realizuje pesničku formulu: maksimum lepog na minimalnom prostoru lista papira. Odnosno, da veliki pesnik uvek ume da stvori vlastiti neponovljivi svet.

    Jednom sam upitala Dejana Ilića kakva je poezija Vaska Pope? On mi je odgovorio da je na jednoj železničkoj stanici kupio njegovu zbirku pesama. Popina poezija ga je do te mere zanela da je izgubio tri voza zaredom. Dobra poezija je ona zahvaljujući kojoj možemo da zakasnimo i na vlastitu smrt.

    Razgovor vodila Biserka Rajčić
    Beograd 2008.









    CEREMONIJA KUVANJA ČAJA

    Dašak vetra na samom početku.
    Kada bi umela da se udubiš u vetar, čula bi moje ime.
    Sa svakim njegovim izgovorom mogao bih postati vidljiv
    i biti pored tebe.

    Kako da nazovem Nekog ko me neprestano, nežno i neopaženo prati?

    S e n s e i.

    Sansei na japanskom znači Učitelj.

    Da li to učitelj upoznaje učenika ili učenik učitelja?
    Da li to učenik upoznaje učitelja ili učitelj učenika?

    Da bi smo videli jedno drugo moramo se probuditi.

    Čekamo jedno drugo budući jedno kraj drugog.
    Čekamo jedno drugo mimoilazeći se kao dva neznanca.
    Čekamo jedno drugo gledajući u oči jednom drugom.
    Čekamo jedno drugo gledajući istu zvezdu.

    Plava šljokica koja je pala sa mojih sandala,
    plavih sandala, u kojima sam plesala na obali tirkiznog mora
    Taj jedan jedini, blještavi cekin dajem ti na poklon, šaljem u mislima,
    jer ne znam tvoju adresu.

    Čekamo jedno drugo budući jedno s drugim.
    Čekamo jedno drugo budući zajedno.
    Čekamo jedno drugo razgovarajući međusobno:

    Da li mi to upoznajemo stih ili stih upoznaje nas?

    Za tebe sam bio odsustvo motivacije.
    Jedan od mnogih odgovora koji si znala otpočetka, iako si ga tražila na ulicama mnogih svetova.

    Čekala sam, čekala nekog, ali da li stvarno Tebe?

    Pogodi ko je Neko, nikada ga nisi srela, a kao da ga oduvek znaš.

    Tražeći ga u gomili srela je kaluđere budiste.

    Da li je traženje istovetno s nalaženjem?
    Da li je nalaženje istovetno sa susretom?

    Šta je danas bilo učenje, a šta privid?

    Ako ne budeš umeo da patiš,
    nećeš umeti da budeš srećan.

    Ako ne budeš umeo da ćutiš,
    nećeš umeti da čuješ ono što je prećutano.

    Čuće i ono što je prećutano.
    Katkad je probijanje kroz zemlju stvarnosti veoma teško i nestvarno.

    Možda zbog toga što u sebi krije zemlje različitih smislova.

    Čemu služe reči?
    Da bismo se priključili zajedničkom razgovoru sveta, a možda i da govorimo šapatom.

    Šapat je najlepša varijanta govora, ali tako se može razgovarati samo s drvećem.

    I sa ljudima koji su njihovi izaslanici.

    Onaj ko dopričava pronašao je samog sebe.
    Most sa crtzeža: počinje na listu papira, a završava se van lista papira.

    Da li se može nacrtati palata praznine?
    A naša pustinjačka ćelija koja se odmara među oblacima?

    O tome postoji izreka: Presijavajući dragulj je u tvojoj ruci
    U Japanu često srećemo taj natpis koji visi u sobama određenim za ceremoniju kuvanja čaja.

    Čime ćemo napuniti naše šoljice, čajem ili snegom?

    Pićemo se uzajamno,
    sve dok ne postignemo majstorstvo u zaustavljanju svakog trenutka u sebi.

    Kakvog je ukusa kap istine?
    Kakvog je ukusa kap osećanja?

    Šta se može izraziti rečima?
    Ćutnja zapisanog, ćutnja reči.

    Upustili smo se u borbu s rečima da bismo pronašli Našu Pustinjačku ćeliju skrivenu među oblacima.

    Na koji oblak je pala moja trepavica?

    Sećanja koja su želje.
    Jedno vreme jednog susreta.

    I nije bilo nikog osim nas.
    I nije nam bio potreban niko osim nas.

    Kako je to moguće?

    Ono što je lako teško je, ono što je teško lako je.
    U toj protivurečnosti sadržana je određena istina koja je dovoljna za celokupnu svest mudraca i glupaka.

    Užasava li te nemogućnost?
    Međutim užasavajućije je predočavanje mogućnosti.
    Da li si primetio? Da li si primetila?

    Verovala si mi dok me nisi poznavala,
    ali da li ćeš mi verovati kad me upoznaš?

    Čekam,
    da mi neko dovikne: Prijatelju!
    ne osvrćući se iza ili na okolnosti.

    Doći će kao sunce posle kiše
    ili kiša posle veoma vrelog dana.

    Samo čekanjem ćeš naučiti da ne čekaš nikoga.
    Samo čekanjem ćeš naučiti da razlikuješ nikoga od onog Nekog.

    Osećanje se odmerava malim gutljajima jasminovog čaja.
    Što je osećanje jače, duže se pije jasminov čaj.

    Jasminov mladić ili jasminova devojka?

    Bio je učitelj; Jeste učitelj; Biće učitelj.
    A ipak neprestano uči od ljudi.
    Možda je baš zbog toga postao učitelj.

    Da jasmin nikada ne precveta!
    Jasminova šuma ili jasminova bašta?

    Nešto stvarno važno je samo jedna, posebna rečenica.

    Hodamo između oblaka kao igrači koji menjaju prostor.
    Na dnu šoljice suvo, kovrdžavo lišće čaja.

    Ljudi su sećanje.
    Šušte među nama kao lišće čaja.

    Između susreta i susretnutog.

    Nekad ćeš shvatiti sve to.
    Nekada ćeš biti više dete nego sada.

    Kada je ozbiljno počeo da je sluša prestala je da govori.
    Od tog vremena postali su neophodni jedno drugom.

    Krakov, proleće 2003.

  4. #4

    Odgovor: Eva Zonenberg

    Koktel Kokto (Digresije, mitovi, opijum i umetnost) - Eva Zonenberg

    I
    Le petit Ram-Pam-Pam
    Comment allez-vouz madame?

    Pariz dvadesete godine, Pikaso uleće u kubizam, usput menjajući žene kao četkice; Đagiljev efektno ruinira život Njižinjskom; Salvador Dali dolazi taksijem iz Katalonije u Pariz i onaniše u jednom burdelju; dada trijumfuje u Americi; Dišan je docrtao brkove Đokondi; Džozefina Beker pokazuje gole grudi, pri tom pevajući Le petit Ram-Pam-Pam; Nadrealisti godinama tonu u blagi somnabulističko-nadrealistički san; Bon Soir je jedan od omiljenih obrta; Man Rej za potrebe umetnosti otkriva KIKI i snima film L'etoile de mer prema oniričko-humorističkoj poemi Robera Desnosa; Džojs se spasava bekstvom iz radikalno katoličke Irske, gde za autore opscenih šala nema mesta, objavljuje svog Ulisa i postaje slavan, dok u njegovoj rodnoj zemlji knjiga dospeva na listu zabranjenih; Gertruda Štajn u Rue des Fleurus 27 vodi duge razgovore s Alisom B. Toklas, koja ispija brendi s ledom ili je za volanom forda uverava da nosi šešir s žutim cvećem; Hemingvej se redovno opija i zamera Francuzima što je kod njih alkohol skuplji nego u Americi; Henri Miler u rukama perverzme Anais Nin postaje veliki pisac; Rajner Marija Rilke posle susreta sa mladim Polom Valerijem sadi vrbu u vrtu Chateau de Muzot u znak zahvalnosti što je svet pozdravio novog pesnika; Eliot zaključuje da je april najokrutniji mesec i to otkriće objavljuje u Pustoj zemlji, poemi koja se sastoji od 433 stiha; na svet dolazi najčudesnija žena veka Pretty little baby koju je nemoguće ne voleti i zaboraviti, Jeanne, Jeannet, Ninnette koja će ubrzo neumorno pratiti Sandrara u Transibirskoj železnici; Andre Breton izdaje časopis LA REVOLUTION SURREALISTE; Arto zaključuje da je svuda dobro, ali najbolje u ludnici; Dali i Bunjuel ekperimentišu snimajući filmove: klaviri punjeni kravama, razljućeni mravi, biciklisti, klopke za miševe, ministranti, popovi, bele pudlice, kardinali, ludaci, histerične žene, muškarci demonskih pogleda, sve smešteno pod obećavajuće naslove, Zlatni vek i Andaluzijski pas; nastaje ciklus ekspresionističkih slika Robera Delonea, s pijanom Ajfelovom kulom; umetnost ne reprodukuje vidljivo, već stvara vidljivo piše Paul Kle u svojoj Teoriji savremene umetnosti; Vitgenštajn razmišlja šta ima zajedničko sa svojim Tractatus logico-philosophicus, provodeći usput odmor u Norveškoj s Arvidom Sjorgenom, dok Bertran Rasel piše uvod u englesko izdanje te knjige; aristokratkinje se diskretno utrkuju u dužini bisernih ogrlica; Arnold Šenberg je izveo uspešan puč na sistem dur-moll, komponujući u celini d o d e k a f o n i č n o delo pod naslovom Serenada; Kafka stiče klaustrofobiju u tesnoj alhemičarskoj uličici i prisustvuje procesu Jozefa K., pokušavajućši da ga spase dopisujući mu različite završetke; nekoliko godina kasnije izdavači štampaju verziju s tragičnim završetkom; Vitkaci je na vrhuncu apsurda, hrani se samo pivom i kokainom i žali se na totalnu dosadu, proričući katastrofističku viziju trijumfa masa prosečnih; Virdžinija Vulf otkriva novu emancipantkinju, a usput i depresiju, emancipantkinja se zove Vita Sekvil-Vest, njenom stilu života može se pozavideti: putovanja po Africi, lude vožnje automobilima, puste palate s divljim vrtovima; upravo zbog nje će deset godina kasnije Virdžinija za samo nekoliko meseci napisati istoriju prvog književnog transeksualiste, naslovljenu sa Orlando; Šliman otkriva Troju i od svoje žene čini Lepu Jelenu; Berlin postaje nezvaničan centar homoseksualaca: Odn, Ašervud, Frensis Bekon otkrivaju da su žene samo smetnja; Tristan Cara se preseljava u Pariz, gde pod okriljem Pikabije piše kratak melanholičan anti-poetski tekst: recept za savremeni stih od neprocenjive vrednosti; Emili F. je prva žena koja je avionom preletela Atlantik; Stravinski s pozicije nepopravljivog optimiste komponuje Praznik proleća; Pavlova je na sceni Pariske opere uganula nogu u članku; Isidora Dankan ne haje ni za koga, zavodi Jesenjina i oseća se oslobođena; Koleta ne zna za šta da se odluči, počinje da sakuplja leptirove, utvrđivanje pola pričinjava joj ozbiljne teškoće; Žan Mare je lep i mlad; Andre Breton za vreme ručka otkriva da su puževi fosforescentni, što će javno izneti tek u Njujorku 1959. godine; Gombrovič trči po poljskim plemićkim gnezdima u haljinici do gležnja i plače; ima samo nekoliko godina; Paul Kle slika Zlatnu ribicu i od tog vremena njegova Goldenfisch će preplivati s njim mnoge kofe s bojama i suzama; Andre Žid u svom dnevniku beleži: 3. novembar 1920: S Polom Valerijem i Koktoom na ručku kod Gospođe Milfeld. Nismo izmenili ni tri rečenice, a već sam se iznervirao; 16. januar 1923: Juče sam bio u Vje-Kolombjeu, gde je Dilinova trupa igrala Antigonu u Koktoovoj verziji, odnosno njegovu Sofoklovu damu. Nepodnošljiv savremeni sos sa kojim se služi taj sjajan komad; ako je još uvek lep, to nije zbog Koktoa, već mimo Koktoa.



    -nastaviće se-

  5. #5

    Odgovor: Eva Zonenberg

    II
    Tajna lepote i profesionalna tajna
    Naša tajna će biti ono čega se najviše bojimo

    Kokto je pretekst, lakomislen, kao što to umeju da budu preteksti: samovoljni, samoljubivi, ili elegantni; efektan uvod, kao što bivaju efektni svi entree; koketnost kao preduslov utvrđivanja nove koncepcije sveta, novog plana grada, novih pravila igre zvane jezik ili komunikacija između ja i ti, između mi i mi, između dve obale iste reke. Ko zna koji put prepričavati sebe, sebe, ali probajući, uzimajući, kroz Drugo, po ko zna koji put stvarati vlastitu kosmogoniju, teodiceju (da li je smišljen složeniji i idiotskiji izraz?), opravdavati pad i nastanak novog poretka, novog sunčevog sistema u odnosu na zemlju (a šta s drugim planetama?), novih sazvežđa nastalih malčice iz inata, malčice iz potrebe trenutka za novootkrivenim licima i imenima, otkriti uznemirujući kod nekog ti, koji ne mogu sustići neodređeni članovi, nov jezik razumljiv samo osećanju, objaviti novu boju, zvuk i miris mastila:

    Jedan dan u Parizu! Neću vas pustiti. Voleo bih da ispijemo po čašicu vermuta

    Da li će ovako izgledati zvanični pretekst, da bismo se pozabavili Koktoovom umetnošću?
    Ne, to će biti poseban eksperiment: Infantkinja Infantilizma (da, ona ista s glavom u oblacima) otkriće da je infantilna, a istovremeno okrutna, da će najpre umreti da bi se rodila još infantilnija i u svom infantilizmu rizikovati grešku, neodgovarajuća tumačenja i pogrešne teroije sve do bezbrižne, mada ne i nekorisne zabave. Zabave. Zabave? Ponovo će početi da piše, staviće bukteću krunu na glavu, na njoj će spaliti noćne leptire prošlosti, vadeći iz pepela kristale veličine svevidećih zenica. Infantkinja ima izvesnu prevagu u predstavljanju potpunog, čak konačnog oblika infantilizma, možda će, a čak je i dužna da počini izvesne sitne ludorije, ne isključujući verbalne ludorije. Nešto što hoće da bude književnost, a nije. Tekst u kome je sve bez značenja, osim nekoliko rečenica. Jer, ma šta pisao, ma šta govorio mimoilaziš se s realijama učenih i odraslih, a ako se ponekad i uputiš u te regione bićeš tretiran poluozbiljno poput reči dece i nikada nećeš biti pročitan i shvaćen ozbiljno; zbog toga Infantkinja Infantilizma može sebi dopustiti sve, čak da prekorači granice dobrog ukusa i pristojnosti. Da ispolji rđave i dobre strane karaktera: kapriciozna i nesnosna, pravi glupe šale i glupe i ružne grimase; sve joj je dopušteno, jer nije samo infantilna već je i Infantkinja! Može podjednako da koristi lepe i ružne reči, da pri tom bude odvratna, ogavna, ganutljiva, osećajna i nepodnošljiva, da guta jedan za drugim glazirane medenjake u vidu srca; ili da kao klupko nerava istupa poput Arijadnine niti, ostajući ipak uvek ista: zapanjena i opravdana. A kraj detinjstva je kao ivica britve, treba paziti na svaki gest, mada je krv tako slatka i munjevito se, kao nikad pre toga, ledi u crnu tačku minuta. Ah! mi vampiri, povremeno se hranimo istančanom inteligencijom i prefinjenim gestovima. I dugo živimo da na kraju postajemo detinjasti, vucaramo se noću po velikim gradovima i obožavamo stare, veoma stare i zagonetne žene. Odsečeni od svakodnevnog života, jedino naše zanimanje je: oblačiti se elegantno i sakupljati lepe predmete, ili lepe ljude, ili lepe trenutke, koji su za nas večno danas. S vremena na vreme bole nas zubi ili tonemo u duboku melanholiju, ili nas prati nesnosan magličast spleen. Ne pomažu nam požuteli, čipkani žaboi na požutelim, izgužvanih pregibima od pre više stotina godina, ni otmene sitnice, ni genijalni umovi renesansnih majstora. Prema tome, da li početi još jednom ispočetka?


    - nastaviće se -

  6. #6

    Odgovor: Eva Zonenberg

    Užasne li istorije! nebrojeni počeci. Ima li nekog ko vlada njima, ko ih je prebrojao ili sklopio u nekakvu logičnu celinu? Da li započinjati dan od kraja i noć iznova to je način. To je način, ali nije tajna, zbog toga Infantkinja Infantilizma će se još jednom malčice postideti i zbuniti i biće tako deli-deli-deli-delikatna (pss) i slatka! stojeći u pozlaćenom centru svoga kraljevstva ko zna koji put će dobiti na poklon nekakvu akustičnu sitnicu: To će biti naša tajna: ludilo voli da se kreće u parovima.
    Ulećući u peripetije ludila Infantkinja Infantilizma zaboravila je jedno, da obuče mesečevu haljinu, kada je blago, kao što to čini čelično pero s površinom hartije, gotovo neopaženo prelazila na drugu stranu, u državu koju je osnovao njen preosetljivi prijatelj muzikalnog srca Žan K. muzikalnog srca, nepristojno i uznemirujuće negovanih ruku i čudesno koščatih kolena. Onaj koji je na javnom forumu obelodanio svoje dve tajne (pored uznemirujuće negovanih ruku i čudesno koščatih kolena), jedna od njih je glasila:

    Sva moja poezija je Tamo: Ja samo kopiram

    I kao da toga nije bilo tajna je ostajala tajna, nakon podizanja jednog vela pojavljivao se sledeći. Infantkinja Infantilizma puderiše svoje lice i Koktoovo lice, usput kreće u malu šetnju ambulantnim kolima (naravno s bučnim i efektnim signalima), tokom cele noći, kroz celu prestonicu mašte, kroz rafinirane arterije krvotoka i pulsa, kroz definiciju lepog, sve do njegove tajne ili pre do pokušaja da objasni šta je tajna. Nešto postoji, ali je nevidljivo? Neuzvišeno? Nešto što nas neprestano prati u vazduhu; sveprisutno, partout, ili kroz sve.

    Tajnu neće sačuvati jedna ruka
    Moraju se sresti dve različite ruke

    Napisala sam posetivši Rodenov muzej u Parizu i posmatrajući njegovu slavnu skulpturu upravo pod takvim nazivom. Ono što šake kriju je bezobličje, nepoznato, kojima treba dati formu i oblik, izvajati, artikulisati, otkriti, međutim ni vajar, ni pesnik, a još manje vlasnik tajni ne čini takvu zloupotrebu. Ako ne čini, ne čini! Nikakvih faux pas i nepozvanih gostiju na beskrajno dosadnu čajanku! Zadatak je znatno teži! Pronaći vreme, tokom koga ćemo započeti bezbednu i opravdanu kontinuaciju, svakodnevno je izbegavajući. Ovde i sada neće usmeriti ruku u sigurnom pravcu: kontinuaciju onoga što je započelo u dalekom, premda bliskom detinjstvu. Tajnom lepog?
    ?:znak pitanja: grafička forma ili nešto više?
    Ako pisanje nije čin ljubavi, onda nije ništa drugo nego piskaranje, zvuči memento-odgovor na otmenoj narandžasto-mrkoj karti s autorovim likom. Dobila sam je na Sen Žermen de Preu, gde se pored slavnih književnih kafana: Cafe de Flore i Les Deux Magots nalaze i slavne knjižare. Koliko se sećam to je bilo jedne zime prošlog veka i sve je bilo moguće. Infantkinja Infantilizma je kupovala knjige na tone i na tone jela tarte du citron, šetala kilometarskim parkovskim alejama i kilometrima se vozila na rolerima, satima ispijala une noissete s'il vous plait kraj Notre-Dame i satima razgovarala telefonom, otkrila dvostruko obličje lepog: pahuljice snega noću i pred svitanje, još uvek ne znajući ko jeste, a ko nije, zavolela je podmuklo finu peckavost mraza i apstrakciju ljubičica kupljenih u decembru.

    -nastaviće se-

  7. #7

    Odgovor: Eva Zonenberg

    - Oh! Madame, vous etes comme l'androgyne.
    Glas nepoznatog muškarca sa psom, zbog čega sa psom, a ne sa gušterom? Zbog čega sa gušterom, a ne sa tigrom? Zbog čega sa tigrom, a ne sa žirafom? Zbog čega sa žirafom, a ne sa krokodilom? Zbog čega glas muškarca i još nepoznatog? Zbog čega taj nepoznati plus muškarac dopušta sebi takvu prisnost?
    I to u jednoj slavnoj knjižari s nebrojeno mnogo knjiga nalik na nebrojenu količinu početaka? Infantkinja Infantilizma ubrzava tempo namećućih sumnji, počinje s naporom da diše, i još gore, počinje da se guši. Mon Dieu!
    - Oh! Monsieur, j'ai mal a la tete et a l'univers.
    Umetnik na fotografiji čini se veseo i istovremeno siguran je u rečenicu koju je upravo potpisao. Ali, zar taj čin ljubavi s nevidljivim nije isto? Skriveno se pojavljuje u raznim vidovima, poprima različite forme. Skriveno za ljude koji se nalaze postrance, za one koji se mimoilaze, za rascepljene, za pesnika odveć je javno
    i uhvatljivo, kao sada:
    Nediskrecija kiše
    Nediskrecija vetra
    Nediskrecija snega
    Nediskrecija sunca
    Koje od ovih ulagivanja i koketerije prirode izabrati?
    S kojim sklopiti tihi pakt o carevanju indikativnih rečenica?
    Koja je od tih nediskrecija najdraža? koja najbestidnija?
    Koju bi od tih nediskrecija poveo na put? Zbog koje bi odlučio da ostane sam?
    S kojom bi pošao na raskošnu večeru?
    Zbog koje bi otrovao svoju voljenu mačku?
    Iz koje bi isisao svu krv?
    Koju bi utamničio u pesmi?
    Kojoj bi rekao: ne, više te ne volim?
    Zbog koje bi se pretvorio od žene u muškarca i obrnuto?
    S kojom bi uveče slušao Mocarta?
    Koliko se samo sporova strasno tokom minulih vekova i sjajne karijere nauke zvane estetika vodilo oko tog nevidljivog, interpretiranog na mnogo istančanih načina, najrazličitije zvanog: platonske ideje, peto otkrovenje, nadahnuće i dr. skladni i podmukli mitovi. Sumnja, uglavnom sumnja u ono što je istinito, a retko u gluposti. Međutim tamo gde je polukrug tamo je i krug, gde je pitanje tamo je i odgovor. Možda je i nešto više od života, nešto više od smrti, iz vazduha otiče ljubičasto (zbog čega ljubičasto?). Zna kuda, premda ne zna pravac. Ako bi se umetnik sreo sa tim Nečim/Nekim, npr. na kafi ili torti s lešnicima umro bi od straha, a zatim bi napisao sledeću pesmu:

    Veoma sam nevidljiv
    da bih se zaljubio, omrznuo, oslobodio se, potukao, uništio,
    lišio, ubio, otišao, pozdravio
    dođavola! mi smo besmrtni!
    i nema ničeg drugog osim tog jednog jedinog beskrajno zapisivanog razgovora
    konačnosti s očiglednošću
    samo zato
    da malčice pominjemo ljude
    iako su se nalazili s iste strane
    sa nekako će biti i koliko će to potrajati?
    rizikovali smo prvi korak
    i tiho nasumce ulazili smo u bezbedno prozirnu stud
    ostajući nasamo sa senkom stranice s intonacijom glasa
    u svakoj od tih rečenica s drugačijom temperaturom slova

    Zar nije došlo vreme da se otkrije profesionalna tajna?
    Ovoga puta nećemo biti ni dvorske lude, ni glupaci, ni samoubice, ni klovnovi, ni vampiri
    (premda je... bela doza vrata uvek preporučljiva), ovoga puta postaćemo geniji! Logika nas primorava da se pred ljudima prikazujemo reprezentativnog izgleda; inače videli bismo samo prazninu
    - Geniji?
    - To uopšte nije teško. Dovoljno je manje jesti i manje spavati.
    - To je kao kada nosimo odveć tesne ili odveć velike cipele, malo osoba ume da hoda u nečem takvom, a tek da šeta ili pleše.
    - To uopšte nije teško. Dovoljno je sve manje i manje toga.
    Infantkinja Infantilizma odaje na koji način je nestrpljiva, njeno nestrpljenje kao nestrpljenje svakog deteta može biti nepredvidljivo po posledicama, teško, počinje da lupa nogama i da se jedi: ili obuvam tesne cipele ili završavam ovaj tekst! Tako počinje bajkoviti fluid, fluid koji je preegzistencija ono neobično stanje oko koga bismo plovili po jezeru veštačke svetlosti, a iz daljine čuli zvuke muzike i udaljene, veoma udaljene glasove, neke neobične, poznate pesme: Genije je transcedentna forma ludila. Ako ta pesma i dalje traje onda izlazi iz Afroditinih ustiju ili jedne od devet antičkih sestrica. Zbog čega ne iz Apolonovih ustiju? Pesnici, umetnici postoje samo zato da bi pridavali formu tom ludilu, zabavljali se s Muzama, ispitivali na sebi različite doze božanskog ludila. Kokto dodaje da umetnost ne može postojati samo kroz sublimiranu krhkost duše. Krhkost? Krhkost u smislu nepodudarnosti, krhkost koja asocira prekomernost, preobražaje, monumentalnost, bogatstvo, nadmogućnost, nadrealnost. Krhkost koja izdvaja? Izbacuje iz gomile, a obala nije uvek živopisna, bezbedna, njena površina s ostacima, otpacima, smećem užasava, demaskira i skida šminku civilizacije i još brutalnije otima od stvarnosti koju utvrđuju pravila svakodnevnih situacija, sučeljavajući se licem u lice s neograničenim i neuklonjenim. Krhkost, da to je krhkost: služenje jezikom ljudi, a istovremeno izlaženje van njegovih granica.

    Pesnik ne sanja: on planira. S vremena na vreme hoda po živom pesku i njegovo stopalo mnogo puta propada u smrt... (...) Poezija ima natprirodne sklonosti. Pažnja! (Attention!) Hipersenzibilna atmosfera (...) Zbog toga, onaj ko se nađe u toj zemlji može postati čudo. Pesnici žive čudima....
    Pesnici, Infantkinja Infantilizma


    -nastaviće se-

  8. #8

    Odgovor: Eva Zonenberg

    III

    Ruža (Jerihona, Pustinje, Vetrova i sl. ruže prema Koktou)
    Ružo, vrati se kući
    i plači kao
    Ahil za Patroklom

    Ako se dogodi čudo.
    Između jedne konkretne aktivnosti (pranje zuba?) i druge svakodnevne aktivnosti (pranje zuba?)
    postoje pauze za čuda. Ako se dogodi čudo i svet iznova nastane, od prvog proleća u našem životu onda će (obećavam) od prve do poslednje biljke, od prvog do poslednjeg cveta, od prvog do poslednjeg lista, od prvog do poslednjeg korena pripadati tebi i tako će biti tokom svih mogućih proleća proleća, proleća leta, proleća jeseni i onog najvažnijeg, proleća zime, s ledenim, čudesno ledenim pupoljcima smrznutih ruža, tako smrznutih, da ih mraz skrozira, i stud, ima li nečeg nemogućijeg od toga? smislimo ledenu bižuteriju i bićemo ogledala, u kojima se ogledaju zločini, kazne i gresi; u kojima večno traju balovi: od postanja sveta kroz sve epohe istovremeno. Kikotaćemo se istorijskim ličnostima, jer ogledajući se u nama, neće opaziti, da mi, a ne one, znamo nastavak, celokupnu njihovu istoriju od početka do kraja s detaljima, s pikantnim detaljima. I naše pesme biće gorući ledeni breg, sa koga se ptice iskri spremaju za poletanje, pretvarajući najtvrđe karaktere u plamen. Čak smrt čini gest iznenađenja, a ne pretnje.
    Dovoljno je zatvoriti oči. Da znam: Nikakva podrška ili pomoć ne vode cilju.
    Dok konačno ne nađemo vlastitu planetu, proteranu iz dubine noći i otvorenu u osvit, stenovitu i smrtno opasnu, tamo gde nema nikoga, tamo gde je telo praznina između stenja i vazduha, tamo gde Bog pruža u ruke šestar i kaže: Sada je na tebe red. Pokušaj još jednom.
    I stavljaš ga na odgovarajući cifarnik s odgovarajućim ciframa i upisuješ svoju kružnicu u kružnicu kosmosa.
    I pomisli, još nikada između jednog i drugog napada nije bilo tako neograničine količine cvetova.
    I pomisli, to je kao valcer, običan, najobičniji, na jedan, dva, tri.
    Da li ti se zavrtelo u glavi?
    Ne na jedan, ne na dva:
    to je trebalo da bude bekstvo, a bila je šetnja
    to je trebalo da bude šetnja, a bio je ples
    Da li u duru ili u molu?
    I taj jedan falš zvuk bio je najlepši i srušio je celokupan veštački poredak.
    I pomisli, za vreme kuge jedini način da preživiš bio je okruživanje ružama i govorenje na francuskom:

    Il faudra a redescendre,
    Roses du ciel de lit
    Louis Seize;

    On ne peut pas toujours
    Vivre a cette hauter
    D'ame.

    Parfois la biere blond
    Succede au lait. La rage
    Mollit.

    Debout, rosier de mai,
    Ce demi-dieu te change
    En violette.

    I pomisli, prežderavati se tabletama kao čokoladama i ispijati alkohol kao oranžadu s mehurićima.
    I pomisli, to je bio onaj poslednji most.
    I pomisli, nebo još nikada nije tako poludelo.
    Nauka još nikada nije bila tako smešna, da je zbog nje svemir čak pocrveneo.

    Mrak je hteo da nas omete, da nam dosađuje i noć je iz svojih zamki ispustila sve zle duhe i demone;
    mrak je tako brzo pao da smo se ponovo izgubili i nismo mogli da se pronađemo.
    I pomisli, da smo se setili ko smo ostali bismo na zemlji sami.
    Dva cveta na jednom ružinom žbunu.
    Kako se zove taj vrt?

  9. #9

    Odgovor: Eva Zonenberg

    IV

    Pisaći sto
    Ako umeš da zaustaviš vreme, umeš li i da ga vratiš?

    Ovo je mesto sa koga Žan vidi svet na svoj način. Ovo je mesto koje mu pruža uslugu.
    Izuzetno i za pisca i za njegovo raspoloženje. Zapravo samo taj pisaći sto ga stvarno poznaje.
    Iznad pisaćeg stola fotografije Bodlera, Pikasa, Radigea, Marea i majke. Lica koja je voleo,
    lica-maske, u kojima je otkrivao svoje pravo lice. Na zidu tapete u dezenu maskirne uniforme.
    Na pisaćem stolu mnogo knjiga. Dve žabice. Možda i tri!
    Časovnik koji se zaustavio na 8:35. Da li se na ovaj način zapisuju predosećanja?
    Nepomične skazaljke budno gledaju u prošlost, sadašnjost, budućnost
    prisutne u svakom od ta tri vremenska odeljka. Prolaznost i večnost;
    kao da se moglo živeti istovremeno u svim epohama. Da li je na taj način verno svojevrsnom jedinom vremenu? Koliko vremena već traje isti sat?
    Da li bi u zemlji koju je osnovao Kokto na svim časovnicima taj sat trajao nepromenjeno?
    Ili bi bio sasvim drugi, nekakvih 20 minuta
    na ovu ili na onu stranu, ima li neke razlike? U stvarnosti duhova vek je jedan minut.
    Intuicija, koja je pored ubrzanog rada srca i posebne osetljivosti na formulaciju rečenica
    urođena svakoj preosetljivoj i svejedućoj biljci koja se zove pesnik. Okey bio je genije,
    samo bledog i tužnog lica. Bledog? da li tužnog zbog elfa? zbog jutarnjih magli?.
    Ponekad je i genijima potrebna neka tabla, da imaju za šta da se uhvate
    kada propadaju u neobičnu prazninu između vremena i prostora.
    Sve češće ćeš se smejati i biti sve tužnija
    Na pisaćem stolu tri kutije cigareta, nekakvi crteži: portret žene
    i muškarca. Da li je za tim pisaćim stolom oživljavao sfingu iz La Machine infernale?
    Osuđivao je Jokastu na hodanje stepenicama, koje toliko nije podnosila? Možda je tu
    pomislio da je madonino srce veoma veliko
    da se u njega može smestiti Luvr? Prvi put shvatajući značenje reči: Veoma
    od tog trenutka Veoma je steklo odgovarajuću autonomiju i izuzetne privilegije.
    A da li je možda bilo drugačije?
    Šta s mastilom koje je pesnikova krv? Da li ga je prosipao na onu ploču? Koje boje je bila? Plave?
    Crvena je previše, previše drečeća, previše očigledna. Čista Bleu kao plava livada s tajnim kapidžikom prema Kraljici
    prema Noći. Ali icrna krv kako je hteo jedan njegov stih,
    crna kojom je pisao svoje stihove pronalazeći labudov krik.
    A vlažni koral ulovljen specijalno za stih?
    Minijaturna krila minijaturnih nadahnuća zatvorena u burmi?
    Da li pripada samo njemu ili takođe...?
    Krila hrabrosti koja su poklon straha.
    A plaža na kojoj šušte školjke ispod stopala umrle Safo. Umrle?
    Recimo, u trenutnoj nedisponiranosti: pa šta, teško je uskladiti harmoniju antike sa bravuroznom savremenošću.
    Toliko je toga. Pa ipak neko pleše na dnu mora sa stihijama.
    Kao da od njegovog pisaćeg stola počinje put.
    Kada je bio pred njim...
    Umeo je da se otelovi u svakoga u koga je poželela,
    u jednom trenutku nije umeo da odgovori ko je bio, pokušavajući da odgonetne :
    Ko nije bio?
    S tim pisaćim stolovima uvek je tako, to tako mala, neupadljiva metafizika širi oko sebe nekakve čari.
    Ima se utisak da je dovoljno dotaći vrhom prsta i da se otkrije tajna.
    Svaki umetnik je tajna, manje ili više otkrivena, ali nikada do kraja,
    da nije te tajne
    stvaranje ne bi imalo smisla, a umetnost bi jednostavno prestala da postoji.
    Tajna je ljubomorna na sledeću tajnu
    u Bisernom ateljeu s trgovcem suzama kuje tajni plan:
    bela suza za mene, crna suza za tebe.
    I šta na to kažeš? Zašto? Zbog čega?
    Njegove rečenice su kao dim cigarete. Duge, spiralne, secesionističke. Napete i prozračne poput kapi
    u uglovima ustiju. Jednom kao svečeva krv, drugi put kao dah svežeg, morskog vazduha.
    Ima snažnih i punih stihova poput mišića slučajno sretnutih mornara
    i njihovih snažnih ramena. Ima i melanholičnih
    poput profila Ž.M. Koliko dečije odanosti i mladalačke ljubavi povezuje njegove rečenice u stihove-slike.
    Da li je za istim pisaćim stolom planirao partiju karata s lukavom ženom?
    Možda s damom herc koja je vodila ljubav s kraljem karo i s kraljem herc,
    siroti Žan
    njegov kralj tref bio je izuzetno u lošoj formi,
    a zar nisu bolji asovi i to sva četiri u rukavu?
    A onaj čovek iz sobe broj 13 koji se posle streljanja diže, da bi ponovo bio
    streljan i tako u beskonačno. Kakav kič! Ali kako lep!

  10. #10

    Odgovor: Eva Zonenberg

    V
    Ona epoha
    Špil karata ili lepeza? Ona vara

    To je bila ona epoha, ona atmosfera, oni ljudi, ona boemija, ono ludilo i ona elegancija. Ona epoha je lepo ime za nešto za čim se čezne. Čezne, naravno, uopšte, ne posebno, zahvaljujući tome ne dramatizuje se. Ne znam da li bi Kokto mogao postojati u današnjoj stvarnosti, hipersenzibilan, hiperprefinjen, bio bi neko neshvatljiv, a možda i zabavan (da ima manje sreće u izvesnim krugovima nazvali bi ga šizofreničarem) da bi u tom nadmetanju kvantiteta nad kvalitetom došao do reči, negovao svoje sublimirane i istančane stilizacije on glavni vinovnik preloma u umetnosti i zanemarivanja profesionalizma u korist fantazije i zabave. Poslednji od velikih umetnika koji su pored posezanja za svojim talentom, genijem, ličnošću, individualnošću posezali i za širokim i temeljitim znanjem. Poslednji od velikana i prvi od onih koji su ozbiljnost i uzvišenost zamenili jedinstvenom, svojevrsnom igrom, bagatelizovanjem, zabavom, stilizacijom, sinkretizmom i kičom, pripremajući teren za savremenu umetnost na čelu s Endi Vorholom i njegovim klonovima. Jedan od onih ko se odvažio da uđe u lavirint da bi lutao nepredvidljivim meandrima vlastite duše i krstario unutrašnjom terra incognita, zemljom sa mnogo očiju, hiljadu usta i jezika. Sadržajima koji se ne mogu dešifrovati osim ako se ne uđe u sebe. Da li se još čuje onaj smeh? Onaj crescendo u stilu Mocarta i kap Vivaldijevog proleća?
    Lovac značenja, lovac lepih, skladnih reči, i ne zaboravimo da je u francuskom mnoštvo takvih reči: coquelicot scaramousch fifi ululation hululement (du vent, par exemple!) bonbon coquillage. Kada bi se mogle posvećivati reči kao što se posvećuju pesme ili knjige onda: coquelicot i coquillage sont pour Don, pour certitude et ma incertitude).

    Kokto je bio jedna od takvih reči-predmeta, reči-bića, koje hteli to ili ne hteli, oživljuju vlastitu zemlju, s rafiniranom hijerarhijom i strategijom, s vlastitim zakonima fizike i prirode, sredinu prebogatu faunom i florom koja se prodaje preko firme Cocteau&Co. I pored tih egzaltacija nije spadao u umetnike koji se iz sadističkih sklonosti preoblače, ludiraju, varaju i sobom nagoveštavaju pseudo-radikalan, pseudo-prelom, kao da sami žele da se preobraze u umetničko delo, u remek-delo, istovremeno u subjekt i objekt i za života da se nađu u staklenoj vitrini npr. Metropoliten muzeja ili na mermernom postolju u centru npr. Pariza s rečitim refrenom: Etre snob? C'est ultra-chic!.

    C&Co je toliko svestan svoje stvaralačke energije da taj postupak ne izvodi na sebi već na delima koja stvara. Posebno na reči kao što je Company
    na putu od kuće do Parnasa mag je vrti oko malog prsta, čineći to sa sebi svojstvenom lakoćom i šarmom. S jedne strane, pruža im slobodu, a s druge prekoreva ih kao najbolji učenik jednog od najboljih pariskih liceja. A najbolji lycee znači disciplinu i logiku mišljenja preuzetu iz latinskog i grčkog. Ovaj klasicizam i konzervatizam paradoksalno pogoduje umetničkim postupcima i rezultira iznenađujućim efektima: sudari savremenih metafora sa klasičnom kompozicijom! Svaka izabrana i osvojena reč u gomili drugih reči poslušno prati njegove stvaralačke namere, postajući usput reč-predmet: stih-predmet: predmet umetnosti (l'objet d'art) dat u stihu Tridesetogodišnji pesnik:

    Ako moja kuća nije sagrađena od stihova
    Krov će se srušiti i ja ću se osetiti praznim

    I pored ogromnosti originalnih ideja Kokto pišući, crtajući ili vajajući ni za časak ne gubi kontrolu nad onim što želi da pošalje u vidu poruke; u njegovim radovima uvek vladaju red i harmonija, tako da njegova kuća do dana današnjeg stoji
    palata je ili zamak u kome još uvek živi umetnik
    neprestano očekuje goste...

    Reči-bića stvaraju takođe slova-bića, još posebnija,
    još egoističnija i individualizovanija,
    još potpunija, patetičnija, jarkocrvena, oktobarska (jesenja), papirnata, paprena.
    Kao P (Poesie, Poete, poetereau, Poetesse (!), poetique, poetiquement, poetisation, poetiser)
    Poezija s kojom se K. nije rastajao celog života
    Poesie: užasavajuća samoća, ukletost rođenja, bolest duše.
    Na putu ka P. prate ga Bodler i njegovo obnaženo srce
    Put ka P. uglavnom vodi duž puta koji kasni
    Tokom puta ka P. mali zemljotres gužva tvoj ogrtač
    P. je kao veoma ozbiljno P.
    Takvim P. počinju najvažnije reči:
    Poezija
    Platon
    Pravda
    Pamćenje
    ali i nejasne:
    Prawdopodobieństwo
    Przypadek
    Prawdopodobnie
    Poniekąd
    P. je i kao Poeme (Da li se stih tako može dotaći?)
    ali znalački, jer se topi - kao sneg )
    P kao pesak po kome pišemo
    Poeme ili Peme-Aventure (Zamak najužasnijih dogodovšina),
    prenet u savremenu književnost iz srednjovekovnog viteškog epa,
    mesta poslednje i najopasnije borbe.
    (Za zainteresovane: pobednik dobija zemlju fontana i basen pun riba u boji,
    na sreću bez ikakvih zlatokosih princeza!)
    I desnu stranu, mada ne znam da li svetlu ili tamnu stranu meseca?
    Najsvetlija i najprefinjenija Madame? Pariska ili Venecijanska? Pogodi.
    Kao suncokret?
    Ogledao se u crnom voću i umesto voća ugledao je Dijanino lice
    Gledao je na sever tamo gde se voljena zvezda još uvek nalazi,
    na jednom, uvek istom mestu: čeka jednostavno čeka
    Ako je tako onda je od danas važnije slovo R
    Otud Reve i Reveil i Rossignol i Rose
    Takođe i: Revolte i Revolution
    Dovoljno je P dodati još samo jednu crticu više
    Npr. crticu u vidu omiljenog profila
    Crticu koja otkriva prefinjen oblik šake
    Nekoliko santimetara od linije horizonta

  11. #11

    Odgovor: Eva Zonenberg

    VI

    COCTEAU COCTAIL

    Kokto s eskortom minotaura, čarobnih cvetova, anđela, fauna, Dijana, Afrodita, sfingi, princeza, gatara i sl. idealan je čuvar detinjstva. Upravo njegova umetnost je umetnost inteligentnog i nevaspitanog deteta, razbesnelog i razmaženog deteta, nesnosnog i užasnog deteta s omiljenim i stalno ponavljanim obrtom: Etonne-moi!/ Zadivi me!.

    A propos da li slično zvuče pozdravi od... iz Venecije? (Zaboravila si da dodaš, da vampiri srkuću kroz zube, satima, litre Kamparija, obožavaju mrtvački bleda lica i slatkiše, naravno u najprefinjenijem vidu; a gospodin K. kao i maestro S. je sladak kao Saher torta u ogromnim količinama ili nekoliko šolja chocolat chaud. Ima li od toga nečeg preteranijeg, štetnijeg i otužnijeg? Međutim kada se posle dužeg vremena nakon konzumiranja vratimo tom gospodinu mislimo na nove porcije). Zadivi me?, pod uslovom da redakcija plati honorar za naručeni tekst.

    Uvek mu je malo gladan je iracionalnih iznenađenja. Da li uvek iznova iznenađivati i biti iznenađivan. Neprestano želi još i još, obuzet je neodgovornom nezasitošću deteta. Deteta, a nikada, apsolutno nikada odraslog čoveka; odraslog deteta, starog deteta, nikada zrelog muškarca ili starca. U tome se sastoji osnovno čitanje njegove umetničke kreacije, a istovremeno i tajne, koju je tako budno pazila jedna od njegovih omiljenih sfingi koju je zamenio sa dve žabe krastače. S tim što su obe žabe veoma htele da postanu lepe princeze i tako su dopustile da tajna bude obelodanjena. Odnosno, greška u vezi s tajnom i računanjem. Žar detinjstva, kada je svaki predmet do te mere novatorsko otkriće, da podjednako vrši zvaničnu i nezvaničnu funkciju. Zvaničnu, u vezi s kojom treba ući u sukob ili savez s okruženjem i nezvaničnu poznatu samo malobrojnim umetnicima i pojedinoj deci. Stvarnost deteta nasuprot stvarnosti odraslog u celini je živa. Odrastao je deli na živu i neživu, dete se udubljuje u svaku sitnicu kao veoma bitan element nekog živog, moćnog organizma koji ne samo da mu izlazi u susret već mu se obraća, recimo u vidu jasminovog žbuna koji se žali na svoju usamljenost ili na vilinog konjica koji je zabrinut: Ah! Kako se izlečiti od ludačke manije napuštanja vlastitog tela?. U detinjstvu vizije ili izvesni događaji niti iznenađuju, niti uzbuđuju, niti uznemiruju, već naprotiv nešto su prirodno, recimo ako posle nekog neobjašnjivog putovanja u kosi ostane egzotični cvet, dete ne postavlja pitanja: Kako se to dogodilo?
    Kako je to moguće? Zbog toga je svet deteta najbogatiji, to je svet sitnica i nesebičnog voljenja tih sitnica i detalja; slično je postupao Kokto. Uočavao je najmanje nijanse, fascinantnu asocijativno-uobraziljsku slagalicu. Neiscrpne znakovno-simbolične puzzle. Trodimenzionalne rebuse koje je voleo da poklanja svojim gledaocima.

    - Možemo li to naučiti?

  12. #12

    Odgovor: Eva Zonenberg

    VII

    Palais Royal
    Tete a tete

    Da, Palais Royal, jutra su siva kao tamna prozorska stakla, lišena radosti, ali ne i izražajne snage (tvoja jutra su zabavna i predstavljaju zbir svih bilijarskih kuglica), podneva: velelepna i do obeda ogoljena (zbir su svih tvojh pisaćih stolova), popodneva, da, popodneva u Palais Royale zamišljaš li to? Ne? To je kao vožnja buktećim tramvajem, samo u pozadini s trijumfalnom kapijom i koketnim o la, la... et cest tout. Da li i dalje ispredaš priče ispred i iza zavese? Kokto-dramski pisac bio je jedinstveno svojevrstan. Nisu ga zanimali ni scena, ni publika možda osim izvesnih glumaca intrigirala ga je zavesa, pozorišna zavesa kojoj su aplaudirale sve obale, a zavesa je celokupna stvarnost, kako ona prava tako i ona izmišljena, zavesa je elegancija i vulgarnost, zavesa je bolest i molim i merci. Zbog toga je pisao one svoje neobične pripovesti na granici antike i savremenosti, s podelom na uloge i rekvizite; projektujući prefinjen dekor, kostime i probleme pozorišta, deleći prostor na javni i privatni, na veštački i quasi istinit, na trodimenzionalnost i bezdimenzionalnost uma: dužina, visina, širina, može li se tome još nešto dodati? Gradio je tunele svetlosti, tunele prema drugim dimenzijama, gde mu je suđeno ili je isplovljavao u otvoren, bajkoviti prostor. Preterano bogat dekor i usiljeno birane verbalne strukture koji su pod prividom dekorativnosti i izveštačenosti trebali da obave samo jedan zadatak: da se probiju van i obuhvate ono što se krije iza teške materije koja četiri puta godišnje menja boju.
    U vrtu Palais Royale redovno se sretao s Koletom koju je cenio i voleo. Kao i on volela je književnost i umetnost. Kao i on znala je da muškarci i žene predstavljaju isti problem. Kao i on gledala je u objektiv (na jednoj od omiljenih fotografija istorije književnosti), zažmirivši posmatrala je prozirnu zavesu, koja je bila deo nje: susreti Koktoa i Kolete.
    Oživljavala je svaki primerak svoje kolekcije leptirova
    On je nadevao imena svojim brojnim kišobranima
    Ona se žalila na reumatične bolove
    On na glavobolju i zubobolju
    Ona je izgovarala ženska imena na S (S kao sladoled)
    On na Ž (Ž kao Žan)
    Ona se sećala burnih ferija u planinama
    On se prisećao burnog mora
    Zabavljali su se razgovorima:
    - Da li plačete gledajući tužne filmove?
    - Šta biste mi savetovali?
    - Između divlje ruže i orhideje? Carstvo nužnosti: šarene pozorišne zavese na nebu
    - Živeti u NEKAD?, draperije sunca?
    - Lepe žene imaju nešto od ambicioznih mladića.
    - One s dugim vratovima su kao mi.
    - Misliš na one Gertrude Štajn?
    - Ne, već na one Marsela P.
    - On je bila izuzetno lepa.
    - Ona je bio izuzetno loš.
    - Koliko može da stane u itd.?
    - U vidu šećera, najviše šećera.
    - Slatkiši i metafore?
    - Kao šiške ili vršak jezika.
    - Ili
    - Šta je s tom kafom?
    - Razmišljali su zajedno:
    - Šta se može uraditi tokom jednog sata?
    - Srušiti sve dosadašnje ili Ajfelovu kulu zameniti novom.
    - A za dva dana?
    - Nešto zbog čega može da spletkari ceo grad.
    - A tokom celog života?
    - Reći nešto što se ne može uraditi ili naći suprotnost već urađenom.
    - I smišljati samo pretpostavke?
    I spletkarili su, još koliko, a u Parizu ima kao nigde druge o čemu da se spletkari, a za spletke je karakteristično da se šire brže od brzine svetlosti.
    O kome? O čemu su spletkarili?
    Da se sunce ne rađa, ali da cveta.
    O tome ko je postojao a ko nije.
    O tome da je neko nosio plavu košulju, neko belu, a neko ružičastu.
    I o cvetovima paprati, koji ispunjavaju najprefinjenije želje.
    Da je tako.
    Da je dodir izaslanik drugog sveta.
    I da li se dar može pretvoriti u žar?
    Žar s prstima koji se izdužuju kao vosak, kao labudov vrat.

    O čemu još?

  13. #13

    Odgovor: Eva Zonenberg

    VIII
    Moja jesen je volela tvoje leto

    To što se na Koktoovim crtežima pojavljuju muškarci, ne bi predstavljalo nikakvo otkriće ili događaj, da nije činjenice da ti muškarci pretežno spavaju. Žan je voleo da sakuplja bespomoćne gestove i izraze lica, gde je san imao prvenstvo nad zdravim razumom, ispovedanjem i izdajom. Kao u bajci o uspavanoj princezi i uspavanom kraljevstvu. Samo je Kokto znao kako da probudi to nikom poznato kraljevstvo koje je zahvaljujući njemu trljalo oči i naginjalo se kroz prozor izdužen poput tulipana, otkrivajući novo godišnje doba, da bi ponovo samo njemu poznatom čarobnom formulom uspavljivao sve oko sebe blagom nesvesnošću modela, koji su, ne osećajući na sebi njegov pogled, lišeni stvarnosti, putovali u snovima. To zaustavljanje gestova, kretanja, vremena da, pourquoi pas? to zaustavljanje na pola reči, ta opasna putovanja, zbog kojih je bio ljubomoran:
    San i more su tvoja prava stihija
    Ti odveć znaš ne mogu da te pratim
    Putovanja kojima je posvetio mnogo mesta u svojim filmovima: Le sang dun poete ili Le Testament dOrphee. Orfej je lik koji se opsesivno pojavljuje u njegovom stvaralaštvu. Mit ljubavnika koji silazi u zemlju mrtvih i čini se kao da mu je blizak. Da li su ljubavni odnosi izazivali strah u njemu? Crno sunce tvoga lica, Crno nebo išarano morskom solju. Koliko puta je tonuo? Dovikivao je moru kao kad se opraštamo nevidljivo. Koletin Plavi morski fenjer da li je pomagao izgubljenom umetniku koji luta ambisima vlastite mašte? Na stranicama te knjige ponovo sreće Koktoa, ponovo piše o njegovim lepim rukama i diskretno predlaže:
    Reste chez moi.
    - Je ne peux pas. On ne reste pas chez toi a midi moins le quart.
    - Ou veux-tu aller?
    - Justement, je ne sais pas. Je vais essayer daller chez moi...
    Opraštajući se moli je da pazi dok prolazi kroz vrt i zvižduće poput Hipokrata: Život je kratak, umetnost je dugotrajna, talenat prolazan, iskustvo varljivo, prosuđivanje teško. Iz tog niza odrednica lično biram: prolazan talenat, sa kojim je Kokto (i ne samo on) flertovao na sve moguće načine. Ta odrednica posebno odgovara estetici koju je primenjivao: nešto između očaravajućeg mogu li?
    veštačkih trepavica
    i koketnog leptirovog molim vas pričekajte. Nažalost, zbog varljivog iskustva u podzemnom svetu nalazi lavirint, u kome mu minotauri pretvoreni u muškarce, a muškarci u minotaure preprečuju put, a Arijadna ne priskače u pomoć, jer ne ume, ne uspeva da je opazi. Rafinirano pozorište povezano s rafiniranom, koketnom inteligencijom. Mesto gde se susreću ideje i stvaralačka sloboda. Dok je ideja način doživljavanja sveta, okruženja, svakog dana i svake noći. Kada se računa samo sada, kada je svako godišnje doba dobro za ljubav i čežnju. Novi muškarac? Novi ljubavnik? Valjda to ne uzimaš za ozbiljno? Žene koje se u krevetu pretvaraju u muškarce i muškarci koji se pod prstima pretvaraju u žene. I odgovarajuće poze, gestovi, obrti i prerušavanja koji idu uz to.
    - Njegova marama oko vrata boje koktela s jagodama idealno je odgovarala mojoj ružičastoj košulji.
    - I šta?
    - I ništa, kasnije mi je nacrtao nekoliko crteža. To ga je uzbuđivalo kao gospođicu.
    - Otkud to znaš, jer to radi dok njegovi modeli spavaju
    - Pravio sam se da se borim s minotaurom
    - A da li te je nazvao anđelom?
    - Euridikom i zamolio za pramen kose
    Pramen kose ukraden jednim, tigarskim dodirom, da li je takav napad simpatičan? Da li je opasno ono tigrovo nestrpljenje? Granice imaju smešno malu moć ranjavanja. Njegova crta ostavlja utisak da neće prestati da kruži po papiru, da je naš mali Žan nabacio opsesiju, da mu šuškanje papira pričinjava neobično zadovoljstvo, da se ona crta nikada neće završiti, da nijedan kraj neće zagospodariti njim, jer kao da ispoljava romantičarsku sklonost ka vezivanju za mitologizaciju ispovesti: zauvek, na vjeki vjekov, pour toujours?I opet ona sladunjavost: svaka crta je dug put kroz prvi pogled, osvajanje lica, osvajanje ruku, osvajanje zagrljaja sve do otkrivanja scenerije snova i tajni duše. Žan ne odustaje, njegova izdužena crta odmerava sve duži put, kao da ta crta i on ne žele da se rastanu s modelom, kao da ne mogu da se odvoje od crtanog tela, koje je neprestano pored, crta, produžuje crtu, stalno je produžuje, kao dodir, kao poljubac, ni za trenutak ne odlazeći; a pri tom je neljudski miran i strpljiv. Jedina moja želja: Želim da postanem tvoj portret napisao je Žanu Mareu, Žanotu, kako je voleo da ga zove, crtajući najdužu crtu svog života: dva profila zauvek sjedinjena jednim potezom olovke. Nagi muškarci su pasija, pasija crtača, slikara, ali i pesnika. Mladi mornari. Un joli coco. Ta životinjska lepota lepa, divlja ružnoća mami delikatnog Žana. Pas de chance! istetovirano na torzu mornara. Ah, to je peh!, kada je otkrio ove četiri reči već je znao da nema šanse.
    Ti čelični mišići morali bi da budu njegovi, kao da je parafrazirao Platonovu sklonost: tela su lepa za trku i lepa za borbu, ne znamo za šta da se opredelimo. Ponekad mu možemo zameriti izvesnu naivnost, a možda: Izgubiti detinjstvo znači izgubiti sve. Homoseksualizam je izvesna varijanta infantilizma (ne mešati ga sa Infantkinjom Infantilizma) i neprestanim traženjem idealnog oca ili majke. Svaki od tih muškaraca je mogao ličiti na oca, zbog toga traganja ne prestaju... Pa ipak, izdužena crta imala je svoj kraj, jer najpre imamo: anđela-atletu Pjera Daržela, anđela Ertebisa, anđela po imenu Žan Mare, junake njegove skandalozne Bele knjige. Koliko li je još anđela bilo?

  14. #14

    Odgovor: Eva Zonenberg

    IX

    Idoli
    Toutes ses vieilles cicatrice
    Terre
    font le charme
    de ta figure de guerrier
    (J.C. Vocabulaire, 1922)

    X

    Nikada ne kaži Adieu
    Nikada ne kaži Auf Wiedersehen
    Gospodo vaše pisanje je nepravilno

    Na kraju mora nastupiti momenat kada treba prekinuti rečenicu makar na štetu
    vragolaste i iznenađujuće poente.
    Priznajem da je ono što pišem tako površno kao klizanje po ledu,
    makar ne bilo nijedne prelomljene sante.
    Priznajem: Ich steht im Regen und warte auf dich,

    (...) und warte auf dich, taman, mutan, nizak glas, tako reći šapat Zare Leander obelodanjuje zbog čega je Kokto, pored za njega tako bitnih prijateljstava s muškarcima, voleo da se zagnjuruje u atmosferu ženskih kaprica, suprotnosti sudbine i euforije. Da prebiva u senci elegantnih žena i aritokratkinja; u polusenci utihnutih i nesvakodnevnih razgovora; toplih i mekih tembra koji govore o svemu i o ničemu, utonuo u boju glasa kao u meki šal mirisnog Šanela pet. Obožavao je da opšti s polumrakom ludih ideja koje se ostvaruju sa zamahom i koje direktno potiču od samog Kralja sunca i s tamom njihovih karaktera neuhvatljivih prstima vetra. Može li se zamisliti idealnije prijateljstvo, ili ljubav: između muškaraca koji preferiraju muškarce i žena koje preferiraju žene? Takvi susreti... da se na kraju ne ispostavi da preferiraju sami sebe! Oh! Non, cest impossible! Mais, parfois... Kokto i njegove žene: muze, aristokratkinje, umetnice i... mecene: Koleta, Edit Pjaf, Natali Pale, An de Noej, Koko Šanel, Lujz de Vilmoan i najvažnija, Fransin Vajsvajler koja ga je odvela u svoju kuću-rezidenciju na obali Sredozemnog Mora, u kuću tajanstvenog naziva: Villa Santo-Sospir i okružila divljenjem, nežnošću i brižnošću.

    Ima žena koje se potpuno uklapaju u našu biografiju, a da ne otkrijemo uzroke takvog stanja stvari, fascinirajući se i kolekcionirajući samo posledice. Dopuštamo im sve, jer samo tako guraju našu biografiju napred. U njoj otkrivaju tajanstvene odaje, koje nastanjuju svojim svilenim šalovima, biserima, prstenjem, narukvicama, minđušama, puderima i pomadama, pikantnim anegdotama, koketirajući odignutim uglovima usana, mirisima svoga tela i parfema, veličinom stopala, dužinom noktiju i konačno dahom... Podsvesno znaju koju ulogu treba da odigraju, iako se koketno pretvaraju da ključ nije u njihovim rukama. Savršeno poznaju svoje probleme i savršeno ih tumače i interpretiraju; tako su uverljive da dopuštamo da vrhovima prstiju otkrivaju sledeće velove, zavese, zastore. To čine tako precizno da ne iznenađuju samo šarmom i lepotom (premda i time), već perfekcijom i savršenstvom te inscenizacije. Predosećajući u tim odajama svaku polusenku, ne prilagođavajući se već naprotiv, namećući vlastite navike, vlastite uzore i vlastita pravila igre.
    - Još jednu čašicu vermuta?
    - Zbog čega ponavljati stare grehe, zar nije bolje izmisliti nove?
    - Izlazimo?
    - U prvi od mogućih svetova.

    S poljskog prevela Biserka Rajčić

  15. #15

    Odgovor: Eva Zonenberg

    Eva Zonenberg između poezije i filozofije

    Poslednjih dana u Beogradu boravi Eva Zonenberg, poljska pijanistkinja, pesnikinja, eseistkinja, prozaikinja mlađe generacije, predavač na školama kreativnog pisanja koja je zbog svoje originalne poezije rado pozivana na brojne pesničke festivale, prevođena i nagrađivana. A s obzirom na svoje izuzetno muzičko, filozofsko i književno obrazovanje, poznavanje više jezika zahvalan je sagovornik svih vrsta medija.

    U Srbiji je tokom poslednje decenije objavljivana u najpoznatijim književnim časopisima, dok je časopis Treći trg objavio izbor iz celokupne njene poezije pod naslovom Imperija suze u prevodu Biserke Rajčić.

    Biserka Rajčić: Od tvoje poslednje pesničke zbirke Čas ushićenja u tvom stvaralaštvu je došlo do izvesnih promena u tematici, formi stiha, do okretanja ka mističnoj filozofiji i filozofiji Istoka. Zbog čega?

    Eva Zonenberg: - Čas ushićenja je bio čas smotrenosti i opažanja. Posle takvog časa prirodno je kretanje u pravcu filozofsko-mistične estetike. Jer, smatram da se vlastita poetika ne može svoditi na jednu jedinu vrstu razmatranja. Tražim raznorodne puteve i rešenja za prenos pesničke poruke. Poezija nije samo jedan, pojedinačan stih, već je i napetost među ostalim stihovima i zbirkama. Zbog toga je moja poezija kao i ja prolazila i prolazi kroz mnoge metamorfoze. U njoj postoji nekoliko nultih tačaka od kojih započinje nešto apsolutno drugo. To su prelomne tačke koje se odnose na svakog od nas tokom života. Misticizam mi je uvek bio blizak. Misticizam nije učenje već vrsta proživljavanja sveta. On je viđenje nevidljivog. Međutim, blizak mi je i misticizam Zapada i misticizam Istoka. I, što je zanimljivo: obe te vrste misticizma raspolažu različitim jezicima, premda govore o istom. U zen filozofiji sam pronašla nešto blisko mom osećanju sveta. Dogen, Iki, Hakuin, Bašo ili Isa inspirišu me i mnogo puta poučavaju kako da živim. Za mene je misticizam postao važan u trenutku krize kroz koju sam pre nekoliko godina prolazila. Zahvaljujući zen filozofiji mogla sam se osloboditi svog ranjenog ja, jer u zenu ja ne postoji. Ne postoji podela na subjekt i objekt. Bio je to period u kome sam napustila sve, preselila se u drugi grad, da bih počela sve iznova. To iznova sam upravo gradila na zen filozofiji. U tom periodu nastala je moja zbirka Pisanje na pesku. Knjiga u kojoj je najvažnioji dijalog, pri čemu se razgovor odvija na više nivoa: razgovor s voljenim i s prijateljem. S Apsolutim. Gde ja i ti postaju jedno TI.

    Osnova tvoje poezije je ritam, muzička slika, muzička sintaksa. Time se razlikuješ od pesnika svoje generacije. Ne samo u Poljskoj. Da li se tu radi o tvojim studijama filozofije posle završenog konzervatorijuma ili o širem interesovanju za Istok, posebno za Japan? Nakon temeljitog upoznavanja s kulturom, književnošću, filozofijom Zapada.

    Događa mi se da pre nego što napišem pesmu da je čujem u vidu muzičke fraze. Lirika je supstancijalni ekvivalent muzike. Prema tome, nemoguće je ne povezivati je s muzikom. Važni su ritmovi. Svako mesto, događaj, emocije imaju vlastiti ritam. Svaki čovek ima svoju muziku. Važno je umeće slušanja tih ritmova i te muzike. Hildegarda iz Bignena je govorila da je muzika jezik Boga. Stihovi su male partiture koje svaki čitalac interpretira na svoj način. Jednom sam sanjala da mojim pesmamapartiturama diriguje vetar! Možda se dubina stiha upravo temelji na muzici. Jer, kako je neko rekao, forma nije sve: ni najlepše pakovanje nije ništa ako je kutijica prazna. Da bi stih živeo u njemu mora postojati ritam. Pesnik mora postati neko pisan stihom i ritmom. Mora postati vlastiti stih.

    Pored poezije pišeš eseje o piscima i umetnicima. U stihu. Što predstavlja veliku retkost. Uskoro ćeš objaviti knjigu sa tim tekstovima. Šta si otkrila u toj novoj književnoj formi?

    Esej je za mene forma u kojoj se osećam potpuno slobodna. Stih nameće određenu shemu, konstrukciju i tačku dolaženja i odlaženja. U mom eseju vlada određena sloboda. Ne usmeravam ja verbalnu materiju već ona usmerava mene. To je neka vrsta apeirona, beskonačnog prostora u koji mogu da smestim celokupni haos savremenog sveta. Možda se pomoću eseja može otkriti nova forma književnosti. Pišem cikluse eseja o muškarcima koji su me fascinirali i inspirisali. O Davinčiju, Koktou, Bekonu, Rembou, Mikelanđelu... Nedavno sam počela da radim na eseju o Vitgenštajnu. Zajedničko svim tih esejima je to da su svi ti umetnici bili homoseksualci.

    Pišeš i dijalošku poeziju. Neku vrstu pesničkih traktata koje je primenjivao mali broj pesnika. To je veoma zahtevnu formu. Šta te je navelo na korišćenje te forme? Zbog čega si u svojoj najnovijoj pesničkoj zbirci izabrala Baša za svog sagovornika, nazvavši razgovore sa njim pismima? Da li se tu radi o pisanju poezije, a istovremeno o njenoj interpretaciji? O onome što je primenjivala tzv. prva avangarda.

    Jedne zimske večeri, na periferiji Krakova, umotana u šalove, zbog upale sinusa, pila sam čaj od maline i čitala Baša. Iznenada sam osetila potrebu da s njim porazgovaram. Tako je nastala zamisao da mu pišem pisma. Sama zamisao bila je zanimljiva, ali se njeno ostvarenje pokazalo teškim. Za mene je dijalog veoma važan, jer je idenje ka nečem, idenje u susret Nepoznatom. To idenje ka drugom licu jeste izlaženje u susret samom sebi, jer u razgovoru s drugim čovekom saznajemo ko smo. Vraćajući se Bašu pomislila sam da bi moj pustinjački stan mogao da porazgovara s njegovim pustinjačkim stanom. Moje putovanje da bude i njegovo putovanje. Moj pustinjački stan skriven među oblacima da može da pronađe pustinjački stan osamnaest predela. I naši pustinjački stanovi tako su počeli da se traže...

    Rekla si da u poslednje vreme pišeš prozu. O kakvom tipu proze je reč, tj. u kakvom je ona odnosu prema tvojoj poeziji? Da li se dopunjuju i na koji način?

    Proza koju pišem za mene je zagonetka. To je nešto što je u meni bilo duboko sakriveno i pod uticajem nekog impulsa je oživelo na listu papira. Međutim to nije tipična proza već pre neka vrsta monumentalne poeme o usamljenosti i našoj civilizaciji, o paradoksima postojanja i tajni ljubavi, o dramatičnosti života koji je zapravo lepo. To je pokušaj pokazivanja drugačije vrste percepcije, izlaženja izvan utrtih shema mišljenja. Možda je to neka vrsta koana ili huserlovskog epoche, stavljanje u zagradu postojećeg i pokazivanje nevidljive strane sveta. To je neka vrsta književnog, jezičkog i misaonog eksperimenta. Smatram da su svi pokušaji osavremenjivanja književnosti putem jezika varljivi, jer jezik stari. Budućnost, otkrivenje i novo u književnosti nije sadržano u jeziku već u promeni načina mišljenja. Smatram da se pred čovečanstvom nalaze mogućnosti zapanjujućih otkrića novih načina mišljenja.

    Pored ritma slika je karakteristika tvog stvaralaštva. Kojom teorijom slike se rukovodiš, s obzirom na tvoje netipično obrazovanje? Veoma malo pesnika je studiralo toliko različitih oblasti humanistike i umetnosti. Otud možda neverovatna raznorodnost književnih pravaca, podpravaca i međupravaca koje upražnjavaš?

    Od detinjstva me fasciniraju sve oblasti umetnosti, slikarstvo, skulptura, ples, arhitektura, muzika, književnost... Osećam duboku potrebu za unifikacijom jezika ovih umetnosti i za stvaranjem totalne, a ne eklektičke umetnosti. Jer umetnost je neka vrsta znaka i gesta duše koja pokušava da komunicira sa materijalnim svetom. Od izvesnog vremena tragam za zajedničkim tačkama vizuelne umetnosti i književnosti. Horacijevsko ut pictura poesis želela bih da pronađem u savremenim realijama. U takve pokušaje zapravo spada moja Enciklopedija ludaka, objavljena u ediciji časopisa Rita Baum u Vroclavu. Još uvek sam u fazi traganja za formom. Formom koja bi mi omogućila da izrazim neizrazivo. Forma prati predosećanje. Ako je predosećanje ubogo i forma je uboga. Ako je predosećanje istinito i forma je istinita. Ako je predosećanje savršeno i forma je savršena. Odnosno, istinitost osećanja je povezana s istinitošću poruke. Želim da svaki moj stih, svaka moja strofa, svaka reč budu magičan i neponovljiv predmet, stih-zaklinjalica koji bi ljudima donosili sreću... Zbog toga u svaki svoj stih, u svaku frazu želim da udahnem svoj dah. Što nalikuje na stvaranje živog organizma. Jer, još je Aristotel u svojoj Poetici pisao o organskom i ljudskom karakteru književnog dela. Veoma me je iznenadila Suilvija Plat koja je napisala da je njena pesma mrtva. Ne slažem se s njom, smatram da je prava pesma, prava književnost živa: da je slika stiha telo, a metaforičnost dah duše.

    Od nedavno u krakovskom časopisu Studium uređuješ poeziju U jesenjem broju želiš da objaviš veći blok (oko deset tabaka) posvećen stvaralaštvu mladih srpskih pesnika, prozaika, književnih, filmskih, likovnih kritičara, fotografa... Kada si se zainteresovala za njihovo stvaralaštvo?

    Smatram da je srpska književnost veoma zanimljiva. To je književnost dubine, velikog poetskog senzibiliteta. Smatram da se od srpskih pesnika može mnogo naučiti. Volim pesme Dubravke Đurić, Dejana Ilića, Vojislava Karanovića, umetnika moje generacije. Takođe sam pod velikim utiskom mlađih pesnika, poput Tamare Šuškić i Ane Seferović. Nedavno sam čitala knjigu Marije Knežević Ekaterini, a veoma zanimljivim mi se čini i Vule Žurić. Fascinira me delatnost Dejana Matića koji veoma mnogo radi za mladu srpsku književnost.

    Bila si nekoliko puta u Srbiji, u Beogradu, a nedavno u Sloveniji, Sarajevu i Makedoniji, a pozvana si i u Crnu Goru. Tokom tih boravaka i susreta pre svega si upoznala svoje vršnjake. Čime se razlikuju od pisaca drugih zemalja Evrope? Šta misliš o iskustvu rata kroz koje su prošli? Poljska prevoditeljka te generacije srpskih pesnika, Agnješka Žuhovska-Arent je svoju nedavno objavljenu antologiju njihove poezije (22 pesnika) nazvala Rat i MP3. Zbog čega? Da li je tim naslovom odredila različitost vaših iskustava, pogleda na svet, interesovanja?

    Proživela sam svoj privatni rat i možda mi je zbog toga Balkan veoma blizak. Znam šta znači mešanje u intimu, mešanje u slobodu pojedinca. Paradoksalno je, ali to nasilje vodi tome da pojedinac počinje da traži druge puteve slobode. Umetnost postaje logos slobode, entelechia čovekovih mogućnosti. Stoga mi se čini da razumem i osećam ljude s Balkana. Svojevremeno sam u jednoj pesmi napisala: Tek kada shvatiš vlastitu tragediju, počinješ da bivaš ono što jesi. Možda su zbog toga ovdašnji ljudi pravi ljudi, ljudi od krvi i mesa, nasuprot ljudima Zapada koji mi se ponekad čine ljudima od silikona. Zbog toga ovdašnji umetnici, čini mi se, da imaju veliku šansu da stvore veliku umetnost. Jer je pravoj umetnosti potrebna dramatičnost egzistencije. Tragizam ljudske sudbine otvara nove prostore, prostore lepog, užasa i neponovljivosti.

    Starija srpska poezija je dosta prevođena i poznata u Poljskoj. Kažeš da je tvoj omiljeni pesnik Vasko Popa. Zbog čega?

    Vasko Popa je genije mašte. U potpunosti realizuje pesničku formulu: maksimum lepog na minimalnom prostoru lista papira. Odnosno, da veliki pesnik uvek ume da stvori vlastiti neponovljivi svet.

    Jednom sam upitala Dejana Ilića kakva je poezija Vaska Pope? On mi je odgovorio da je na jednoj železničkoj stanici kupio njegovu zbirku pesama. Popina poezija ga je do te mere zanela da je izgubio tri voza zaredom. Dobra poezija je ona zahvaljujući kojoj možemo da zakasnimo i na vlastitu smrt.

    Razgovor vodila Biserka Rajčić

Strana 1 od 3 123 PoslednjaPoslednja

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •