Kod nas prevedena kao Margaret Atvud,ni sam ne znam koja se pametna glavica setila da njeno ime Margaret Eleanor Atwood, prevede kao Atvud.No,dobro Atvud ili Etvud,nadam se da je neko od vas pročitao neku njenu knjigu.
Prva knjiga sa kojom sam se susreo bila je "The Handmaid's Tale"-jedino njeno ostvarenje sf-a.Tada sam dosta čitao sf,tako da se pored Ursule Legvin,Merion Cimer Bredli i ona našla na repertuaru.Bio sam oduševljen njenim stilom pisanja i kako kod nas tada je gotovo bilo nemoguće naći njene knjige(nije prevođena),kupovao sam ih na engleskom jeziku.Nizale su se "Surfacing " ,zatim "Life Before Man",potom "Cat's Eye"...i sve ostale do kojih sam uspeo doći....
Mada sam u književnim časopisima nailazio i na njene pesme.Jednako dobro piše poeziju kao i prozu.
Pre nekoliko godina izdavačka kuća "Laguna" latila se posla i počela da prevodi njene knjige.Mislim i da je "Geopoetika" izdala knjigu ili dve.O prelomu teksta i dizajnu neću ni govoriti.
Trenutno živi u Torontu. Udata je za Graema Gibsona, novelista. Imaju kćer Jess Atwood Gibson,koja je rođena 1976. godine.Etvudova ima 71.godinu.Škorpion je u horoskopskom znaku.Najcenjenije ime savremene kanadske knjizevnosti, iz cijeg pera je do sada izaslo trinaest romana, cetiri zbirke kratkih prica, dvanaest zbirki pesama i dve zbirke eseja i kritika. Dobitnica brojnih kanadskih i medjunarodnih knjizevnih nagrada, Etvudova je i aktivni gostujuci predavac na univerzitetima sirom sveta. Dela su joj prevodjena na cetrnaest jezika.
M.Atwood
ŽIVOTI PESNIKA
Ležim na podu u kupatilu u ovoj anonimnoj hotelskoj sobi, stopala su mi oslonjena na ivicu kade a hladan mokar peškir zgužvan pod vratom. Prokleto krvarenje iz nosa. Dobar pridev, odgovara, kao što kažu studenti na tim časovima kreativnog pisanja što nekad idu u paketu. Tako živopisan. Nikada pre mi nos nije krvario, šta sada treba da radim? Kocka leda bi mi prijala. Zamišljam automat za koka-kolu s ledom na kraju hodnika, ja puzim ka njemu, na glavi mi beli peškir kroz koji krv probija ostavljajući sve veću mrlju. Jedan od hotelskih gostiju otvara vrata svoje sobe. Kakav užas, nesrećan slučaj. Nožem ubodena u nos. Neće da se meša, vrata se zatvaraju, moj novčić se zaglavljuje u automatu. Držaću se peškira.
Vazduh je presuv, to je to, nema to nikakve veze sa mnom ili protestovanjem mog promočenog tela. Osmoza. Krv hoće napolje zato što nema dovoljno vodene pare; radijatori greju kao ludi a nigde prekidača da ih isključim. Cicije, zašto nisam mogla da odsednem u Holidej Inu? Umesto toga, evo me ovde, sa tobože elizabetinskim motivima uokvirenim u miševima izgrizene ramove, kao nečiji očajnički pokušaj da napravi nešto od ove zabiti. Na periferiji Sadberija, svetske prestonice industrije nikla. Dopustite nam da Vam pokažemo grad, rekoše. Volela bih da vidim deponije drozge, i mesta s kojih je spržena vegetacija. O, ha-ha, rekoše. Ponovo raste, niču fabrike. Razvija se u sasvim, znate, civilizovano mesto. Dopadalo mi se onako, rekoh, ličilo je na mesec. Ima nečeg zanimljivog u mestu gde apsolutno ništa ne raste. Golo. Mrtvo. Kao očišćena kost. Znate na šta mislim? Kradom pogledaju jedan drugog, mlada bradata lica, jedan puši lulu, sastavljaju podnožne napomene, napreduju u karijeri, zašto se uvek zaglavimo sa gostujućim pesnikom? Poslednji je povratio na podnu prostirku u automobilu. Samo čekaj dok dobijemo stalna nameštenja.
Džulija pokrenu glavu. Krv joj lagano curi niz grlo, gusta i purpurnog ukusa. Sedela je tu ispred telefona, pokušavajući da rastumači uputstva za obavljanje međugradskih poziva preko hotelske centrale, a onda je kinula i stranica pred njom je iznenada poprskana krvlju. Ničim izazvano. A Berni sigurno sedi kod kuće, čekajući da ona pozove. Kroz dva sata treba da čita svoju poeziju. Kakvo dražesno predstavljanje: ustaće i krenuti prema mikrofonu, smešeći se, otvoriće usta i krv će joj pocureti iz nosa. Hoće li pljeskati? Hoće li se pretvarati da ne primećuju? Hoće li pomisliti da je to deo pesme? Moraće da kopa po tašni tražeći papirnu maramicu, ili, još bolje, onesvestiće se, i neko drugi će morati da se snađe. (Ali svi će misliti da je pijana.) Kako neprijatno za odbor. Hoće li joj platiti, uostalom? Zamišlja ih kako raspravljaju o tome.
Podiže malo glavu, da vidi da li je prestalo. Oseti kako joj nešto poput toplog puža lazi ka gornjoj usni. Oblizavši se, oseti slan ukus. Kako će doći do telefona? Na leđima otpuzi preko poda, odupirući se o laktove i odgurujući se stopalima, kao da pliva džinovski vodeni insekt. Ne treba da zove Bernija, doktora treba da zove. Ali stanje nije dovoljno ozbiljno. Ovako nešto bi se uvek dešavalo svaki put kad ima veče poezije, nešto bolno ali suviše neznatno da bi se zvao doktor. Uostalom, to se uvek desi izvan grada, a ona nikad ne zna nijednog doktora. Jednom je to bila jaka prehlada; glas joj je zvučao kao da dopire kroz slojeve blata. Jednom su joj otekli šake i gležnjevi. Glavobolje su redovna pojava: kod kuće nikada nema glavobolje. Kao da se nešto protivi njenom čita-nju poezije i pokušava da je spreči u tome. Samo čeka da to poprimi drastičniji oblik: paraliza viličnih mišića, privremeno slepilo, gubitak svesti. Ovo zamišlja prilikom predstavljanja, uvek: ona na nosilima, kola hitne pomoći čekaju, onda se budi, bezbedna i izlečena, a Berni sedi pored kreveta. On bi joj se nasmešio, poljubio je u čelo, rekao bi joj – šta? Nešto čarobno. Dobili su na Vintario1 lutriji. Nasledio je mnogo novca. Galerija je solventna. Nešto što bi značilo da ne mora više ovo da radi.