Bela Hamvaš (Béla Hamvas) - Strana 3
Strana 3 od 5 PrvaPrva 12345 PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 31 do 45 od ukupno 70
  1. #31

    Odgovor: Bela Hamvaš (Bla Hamvas)

    DVADESET DEVETO PISMO

    Već cele sedmice ništa drugo ne radim nego berem. Jabuke, kruške, šljive, orahe, kestene, grožđe, vadim krompir, repu. Ostava je prepuna. Žabe uveče jako krekeću, znak da će kiša. Dani su se osetno skratili, kada uveče sednem na prag, treba da prigrnem kaput. I šuma je sve proređenija i tiša. Boje sumraka su već žute i zelene, ne zlatno-crvene kao još pre nedelju dana. Krećem na duge šetnje s druge strane planine, po ceo dan sam odsutan, a ponekad se vraćam natovaren pečurkama. Pečene pečurke s mladim vinom, treba li bolja večera? Tako odigravam vreme. Sledeći put više.



    KRAJ

  2. #32

    Odgovor: Bela Hamvaš (Bla Hamvas)

    RUVENZORI

    Osmi udarac
    Stiže Stiže Stiže Stiže Stiže Stiže
    Univerzalno sredstvo
    Pere Boji čisti Kuva Sprema
    Uništava stenice
    Savršen Pouzdan
    Neškodljiv
    U kafi, mleku, kakaou, čaju.
    Brzo se topi Sjajan ukus
    Uz fino pecivo
    nezamenljiv
    Odlično se pokazao na okovima knjiga, na zavesama, na presvlakama za
    nameštaj, na tepisima
    Uvek neka vam je pri ruci
    Bogat vitaminima Sladak Hranljiv
    Zgodan Nelomljiv Dekorativan
    Čaša Tanjir Escajg
    Uvek oštar Bez oštrenja
    Neuništiv

    Na odeću Na cipele Na kravatu Na čarape Na rublje
    Blista Vatrostalan
    Lako zapaljiv
    Nije zapaljiv
    Ekonomičan
    Dobija se u svim mirisima
    U celoj skali boja
    Gibak čvrst
    Ne haba se Postojan
    Ne masti Može se prati
    Ne gužva se Snažan
    Objavljujemo konkurs: 100.000 i slovima stotinu hiljada dolara u
    gotovom.
    Pogodite:
    proziran, ali ne uvek
    tečan, ali nije tečnost
    zveči, ali nije metal
    gori, ali nije vatra
    jede se, ali nije jelo
    lak je, ali nije pero
    mesi se, ali nije glina
    boji, ali nisu boje
    Jedna reč!
    Mozgajte! Vredi!
    Sto hiljada dolara u kešu!
    Devet slova. Četiri sasmoglasnika. Pet suglasnika. Jedan suglasnik
    se javqa čak dva puta. Reč počinje baš tim slovom. Ako se izmeni poslednji
    samoglasnik, dva poslednja sloga daju žensko ime. Treće slovo
    je prvo slovo imena jednog nemačkog cara. Poslednja četiri slova
    predstavljaju glagol kojim se označava početak jutra. Prvi slog je prvi
    slog imena moderne igre.
    Sada već odista nije teško.
    Pogodite.
    Sto hiljada dolara u kešu!
    Primamo trgovačke putnike uz veliku proviziju.
    Angažujemo ulične prodavce za širenje novog pronalaska.
    Zastupnike po unutrašnjosti.
    Putnike koji imaju razra|en posao s bakalnicama.
    Dobro odevenu gospodu i dame!

    Sve koji imaju veliki krug poznanika!
    Nagra|ujemo reklamne ideje!
    Za trgovačke putnike provizija u kešu.
    Oglšavači! Procenat!
    Još samo tri dana. Još tri dana.
    Stiže.
    Svuda će ga biti!
    na ulici u kafani na stolu u tramvaju u vozu na brodu u automobilu u
    kuhinji u tuđini u čaši u novinama u pozorištu na gramofonu na radiju
    noću u selu ujutru po krovovima salonima na mostovima pod točkovima

    Još samo dva dana!
    stižestižestižestižestižestižestižestižestižestiže stižestiže
    Sutra
    Sutra Sutra
    Sutra Sutra
    Sutra Sutra
    Sutra Sutra
    stižestižestižestižestižestižestižestižestižestiže stižestiže
    sutrasutrasutrasutrasutrasutrasutrasutrasutrasutra
    EVO GA
    Stigao je Stigao je
    Ruvenzori
    R U V E N Z O R I
    Ruvenzori na elektrolukovima.
    Ruvenzori na transparentima.
    Ruvenzori na uližnim reklamnim panoima.
    Ruvenzori na gramofonskim pločama.
    Ruvenzori na tramvajima.
    Ruvenzori na avionima.
    Orkestar svira himnu Ruvenzori.
    U pozorištu svečana predstava Ruvenzori.
    Pesma
    Kuplet
    Roman
    Ukrštenica
    Letak
    Kolporteri R u v e n z o o o o o o r i !
    Ruuuuuveeeenzooooriiiiiii!
    Nosite čarape Ruvenzori.
    Zar jo{ ne perete zube Ruvenzorijem?
    Svi igraju Ruvenzori tango.
    R u v e n z o r i !

    Pijte mineralnu vodu Ruvenzori
    hloropetrolit 0.2065
    pentonitrat 0.0204
    karboleum 1.5448
    feromagnezijum 0.5379
    sulfurterlignit 2.6744
    amonijak s vinskom kiselinom 0.4537
    hidroboksit 0.6699
    kvatrolat ugljene kiseline 0.34567987654332
    Preporuka od strane istaknutih stručnjaka medicine!
    Za ženske bolesti kamen u bubregu oboljenje jetre obolelu kičmu
    mokraćni kanal probavne smetnje osvežavajući prijatan prirodan
    miris uveden u sistem više sanatorijuma
    Protiv leukemije! Vitaminska vrednost 0.00009
    Prekookeanski brod dobio ime Ruvenzori!
    Halo! Ruvenzori lilihip!

  3. #33

    Odgovor: Bela Hamvaš (Bla Hamvas)

    Pobednik

    Ova lipa raste u jednoj dolini Bakonija, gde se dolina sužava sa južne strane, gde iz boka brda štrče stene, deset- dvanaest tona teške. Seme je palo između dve stene. Dok je deblo doseglo širinu koju su mu stene dopuštale, moglo je rasti gotovo bez prepreke. Ali to nije dugo trajalo. Ona se lipa napela u stenama i razmakla ih. Sada se na nju srušila stena poput kuće i pokrila je. Lipa se izvukla. Korenjem se uhvatila za donje kamenje i počela stenu gurati prema gore. Rasprsla je kamenje koje joj je ležalo na putu. Na dva mesta, tik do debla, pale su zbijene mase veličine stola.Stablo ih je svojom korom prekrilo, razlilo se po njima poput žilave lave i jednostavno je progutalo dve zbijene mase. Razmrvilo je stene ispod tako da ih je korenjem obuhvatilo i pritiskivalo poput goleme zmije, dok se nisu ugušile, odnosno raspale na komade. Smrtnim je pritiskom, koji je trajao godinama, istisnulo iz njih svaki otpor. Sada lipa ima tri korena širine struka. Jedan, nakon više zavijutaka koje čini između komada stena, neposredno prodire u bok planine. Drugi se koren grana na četrdeset- pedeset izdanaka, užasna šaka sa pedeset prstiju, od čijeg dodira zastenje gromada stene. Treći je kamen napola go jer se kamenje rasipalo unaokolo, voda je isprala zemlju i koren je poput creva koja ispadaju iz rasporene utrobe. A iznad, stemi prema gore, u prostor , četvorospratno ravno deblo, širine tri čoveka, povlačeći za sobom mnogo svojih grana i svog lišća pa živi poput besmrtnog smeha.

    Bilo bi dobro znati šta je ova lipa, još dok je bila seme, mislila o sebi. Htela je postati pravilna i srazmerna, poput svih stabala, idealno stablo, poput svakog bića- idealno biće. Ali nije bila sanjalica. Stene bi smrvile sanjalicu. Nije bila ni luckasta. Luckasti bi od nestrpljivosti već pobegao. Pobeći znači osporiti sudbinu. Sudbinu osporiti znači biti slab. Biti slab znači biti pobeđen.

    Bela Hamvaš

  4. #34

    Odgovor: Bela Hamvaš (Bla Hamvas)

    Olimpijski Apolon

    1.

    Kada čovek putuje sa Sredozemnog mora prema severu i pređe preko Karsta primećuje kako se vazduh smrači. To naoblačenje se zbiva za nekoliko trenutaka dok voz prolazi nevidljivom granicom koja sferu južnog mora odvaja od kontinenta. Kao da nebo prekrivaju oblaci. Sunčeva svetlost požuti i oteža. I oblačnost se ne raspršuje. A kada putujući prema jugu opet pređe preko Karsta i ugleda more, nebo se opet razgali. Sunce je odjednom lako, nije žuto i teško, nego iskričavo i bezbojno belo. Ko nije bio na jugu, on ne zna šta je sunce i ne zna šta je svetlost. Oči tamo ne prekriva sivi veo, i one ne slabe u nejakoj tami, kao s ove strane Karsta. Na severu svet nešto prekriva: vodu, šumu, oči, sunce. Korota severa. Na jugu svet blista, u oštroj i sjaktavoj svetlosti, nevino. I kada Stendal kaže da za razumevanje grčke skulpture treba biti nevin, to treba razumeti: nevino kao sunčeva svetlost juga. Samo u srodnosti sa suncem razumljiva je lakoća, belina, blistavilo skulpture, ona se iskri kao južno sunce. To čini razumljivim i savršenstvo njenog oblika. Jer oblik ima samo ono što se nalazi na suncu i svetlosti. Tama ukida granice. Gde nema svetlosti, tamo vlada haos. Sever pod oblačnim suncem deluje kao da je ispod zemlje. Ko nije bio na jugu, on ne zna šta je sunce i šta je svetlost i tako ne zna ko je sunce juga, svetlost, blistava belina, bog savršenog oblika: Apolon.
    Navlačim dronje uz oronule tugujem domove eonima
    daleko od savršenog siromaštva

  5. #35

    Odgovor: Bela Hamvaš (Bla Hamvas)

    Olimpijski Apolon

    2.

    Pre Bahofena čovek nije ni znao ko je Apolon. On je video u njemu ujedno ono što je strahovito i veličanstveno, neprijatelja bezbrižne vegetacije, užurbanog života, meko zanjihane puti i mirisnog odgoja. Svojim belim zracima sažeže sve što nevino i bez duha raste. Uništava onu rodnost koja je samo materijalna - pod njegovom svetlošću suši se ono što je poreklom biljno i životinjsko, zamire ... Apolon je pobedio sredozemni drevni matrijarhat, vladavinu majki, uništio kult tela, meso, krv, prirodu, animalnu vegetaciju.
    Niče ide dalje. On prvi put ističe da duh koji donosi i označava Apolon jeste smrtnost. Sila koja je gospodar reda, oblika, pravila, broja - jedna je vrsta smrti višeg reda. Apolon je granica i mera. Zato ubija sve što je bez mere i bez pravila.
    Kerenji je video vučiju stranu Apolona: neumoljivu i visoku duh-svetlost, koja je u svom drevnom obliku grabljiva zver. Razbuca ono što je nisko. Ovakvo ponašanje duha ne sme da se vidi u nauci, kao što to čini Oto, Kerenjijev prethodnik. Bar ne u nauci koja se pre može nazvati upoznavanje, i koja je korisno, krotko i uslužno sredstvo, i koja čovekov život čini lepim, prijatnim, prijateljskim i lagodnim. Ova korisna i humana nauka u celini pripada krugu Atine Palas. Ova boginja bila je godpodarica sveta što je praktično, spretno i mudro. U Apolonu nema ništa što bi povlađivalo ljudima: što je prijateljsko, lagodno, korisno i humano. Upravo suprotno. Apolon ne donosi upoznavanje, nego: znanje. Ono što je daleko od toga da bude spretno i mudro i prijatno i praktično. Ovo znanje je užasno kao svetlost, bez obzira da li je korisno, ili štetno, ono postoji nepokolebljivo i nadljudski: istina je.
    Leopold Cigler je nedavno objavio celu knjigu o Apolonu. To je najlepše i najpotpunije što je o njemu napisano. Sve je tu što smo do sada o njemu znali: svetska snaga koja se nalazi iza čulnih pojava, razum, srazmera, duh, perspektiva, mera. Postoji jedna vrela strast: strast života. Ovamo spada sam život, ljubav, rat, igra, stvaranje, prijateljstvo, sve ono što je u životu vrelo i vatreno. Ali kada se čovek osvesti, obuzdava, meri, razmišlja kad mu se probudi um, što ne znači samo da on grabi i pobeđuje sve što liči na vrelinu života. Hladan i trezven um ne obuzdava samo vatru. Ova druga vatra, druga strast: hladnoća je isto takva strast, i isto takva vatra kao i druga, samo je baš druga. Apolon je plamen ledenog uma. Isto tako guta, prodoran je i grabljiv kao i onaj drugi. To je duhovna strast - ne crvena vatra, nego plava i zelena. Čistija je, čvršća, stroža od one druge. Ona je plamen zemlje, ova etera. Ona je taman plamen, ova svetao. Ono je krv, ovo duh.
    Navlačim dronje uz oronule tugujem domove eonima
    daleko od savršenog siromaštva

  6. #36

    Odgovor: Bela Hamvaš (Bla Hamvas)

    Olimpijski Apolon

    3.

    U svakom grčkom bogu ima nešto afroditsko: čulna draž. U svakom od njih ima nešto dionizijsko: ono više nego što je on sam, čini ga nepojmljivim. U svakom od njih postoji nešto apolonsko: perspektiva.
    Valter F.Oto u svojoj knjizi o bogovima Grčke, u kojoj je naslikao najlepši lik Apolona, počinio je grešku kada govori o apolonskoj perspektivi, izdvaja samo daljinu. Apolon nikada ne ulazi niti može ući u ljudski odnos. Može da sudeluje, i sudeluje u svemu što pripada životu: bori se, upravlja, zavodi žene, ali se nikada ne pomeša s drugima. U njegovom biću postoji daljina koju ne može napustiti. Prisutan je na zemlji i bori se i grli, ali je istinski prisutan samo u sopstvenom božanstvu. Apolona žene ne vole, samo su zanete i zaslepljene njime, samo padaju kao njegove žrtve. Nikada ni jedna žena nije mogla podneti Apolona. U Lukijanovoj priči Dionis pita Apolona za vreme jednog praznika: Svaki bog je već voleo Afroditu, zašto ti nisi? Afrodita se – odgovara Apolon – boji mojih strela. Nikada ne napušta boga u sebi, strele. Ali to ne znači da je on daleko i da je nedostižan. Strela nije daljina. To je perspektiva. I ova distanca je određeno mesto: to nije daleko i nije blizu, nije s ove i nije s one strane, to je mera mesta – to je mesto s kojega se najbolje može videti, suditi, vladati i odapinjati strele.
    Biti čovek zapravo znači ne raspolagati perspektivom. Čovek je ili isuviše blizu, ili isuviše daleko. On uvek promaši ono mesto odakle sigurno i celo i sasvim može da vidi. Uvek pogreši tačku – jer je ona jedina tačka, samo u dlaku tačna, ni ovamo, ni onamo, ni napred, ni nazad. Baš mera. A perspektiva je potrebna za sve, za vid, za rad, za vladavinu, za bitku, čak i za ljubav. Potpuno stapanje? - to govore samo romantični sanjari. Ako čovek izgubi perspektivu, prosto ne ume ni da oseća, ne ume ni da izrazi svoju strast. Stepen topline ljubavi ima određenu meru, ni iznad, ni ispod nje. To je ono mesto odakle čovek najbolje ume da voli. Nije visoko i nije nisko: to je distanca ljubavi. Pregrejanost je isto tako rđava, kao i ohlađenost. I umetnik će promašiti predmet ako mu je suviše blizu, ili suviše daleko. Distanca je tačka čistog viđenja, čistog delanja i čistog osećanja. Jedan jedina tačka, uvek ista i nikad promenljiva. Ona se nalazi u svetu, nastala je zajedno s njim, ne može se skratiti, niti produžiti. To je ono mesto gde sila dostiže potpunost svoga delovanja.
    Čovek uvek pogreši, jer ne raspolaže perspektivom. Apolonska perspektiva je – Pathos der Distanz, kako kaže Niče – ono mesto odakle se sve vidi, sve je ono što jeste, sve i pouzdano, gde svaka snaga dostiže najviši mogući stepen dejstva, i odakle svaka strela neizostavno pogađa cilj.
    Navlačim dronje uz oronule tugujem domove eonima
    daleko od savršenog siromaštva

  7. #37

    Odgovor: Bela Hamvaš (Bla Hamvas)

    Olimpijski Apolon

    4.

    Apolon se nalazi na zapadnom zabatu Zevsovog olimpijskog hrama. Vajar ga je predstavio u onom trenutku kada se javlja u jeku bitke Kentaura i Lapita. Oko njega se borci uhvatili za guše, umirući, probodeni kopljem, još uvek drže za nogu ženu misleći da je ona njihov plen dok su u strasti bitke izukrštani s protivnikom već gotovo pali na zemlju. "Čovek se - kaže jedan posmatrač - mora odviknuti od svakovrsnog sentimentalizma da bi se život mogao podneti i da bi se mogao razumeti izraz u kojem nema nikakve duše ili raspoloženja, samo sama animalna stvarnost."
    Ono s čime je ovde suočen Apolon, opet je životinjsko, zemaljsko, materijalno. I kako je suočen s tim: perspektiva. On se uzdiže iz sredine bučne mase i animalne kavge. Kad čovek ne bi znao ko je bog, ovde to može da vidi. Njegova je vitkost poput sunčeve zrake. Bukne kao plamen, u crvenoj i vreloj vatri, kao oštra plava vatra. Sevne kao munja. Svetlost i blistanje nad slepom strašću duha - sunce u tami - savršen oblik u izgubljenom haosu.
    Veličina se nigde nije pojavila tako jednostavno; jednostavno nigde nije tako širokogrudo. Jeste: jednostavnost i veličina ovako skupa, eto onoga što su Grci nazivali harmonija. Harmonično je ono što je veliko i jednostavno, veliko kao planina, i tako jednostavno kao vlat trave.
    Ono što je toliko uravnoteženo često se u klasičnoj skulpturi naziva hladnim. Nije uopšte! "Grčka umetnost je - piše Panvic - jednom i za svagda stvorila oblik ljudskog tela, ali ne tako što je jednu jedinu silu načinila vladajućom nad ostalima, nego tako što je ostvarila ravnotežu među raspomamljenim silama čiji elementi se međusobno kvare i razilaze." I harmonija, koja je vidljiva u antičkoj skulpturi, osnovna je snaga elemenata pojačanih do praskanja kada oni nasrću jedni na druge, ali s tolikom užasnom snagom da nijedan ne može da savlada drugoga. Izjednačavaju se. Tako nastaje harmonija.
    Ko u to sumnja, neka pogleda skulpture srednjeg veka, renesanse, Mikelanđela, hindu, kineske, crnačke, indijanske skulpture. Niko nigde nije uspeo da ostvari ravnotežu i skladnost. Svuda eksplodiraju raspomamljeni elementi koji nastanjuju čovekovo telo. Isto tako raspršuju Mikelanđelove skulpture kao Rodenove, indijanske ili crnačke skulpture. Jedna podivljala sila nađe se povrh drugih: elementi se razjurili.
    Harmonija nije slabost ili ublažavanje. Naprotiv: ona postoji. Samo se snaga ne vidi, jer je podeljena - podelio ju je neko, veliki obuzdavač sile: gospodar srazmere i mere. Izgleda kao da u klasičnoj skulpturi nema ni reči o borbi, ili da su malene i slabe one snage koje je lako pobediti. I kao da je baš disharmonična skulptura veća, jer je u njoj vidljiv proboj: skulpturaprikazuje kako sila razara čoveka. Kao da "Mojsije" ili "Balzak" ili jedan Šiva iskazuje više drame nego jedna grčka Afrodita, jer onamo sila istupa i probija se, oblik čovekovog tela izdužuje, deformiše, izgrebe i iscedi, raspne i uništi.
    A obrnuto je. Što je skulptura manje harmonična, ona je blaža. To je već rešena borba, elementi su eksplodirali, drama više nije užasna, nema u njoj napetosti. Ne može se dogoditi ništa neočekivano. U klasičnoj skulpturi postoji red, ona je glatka, smirena, jednostavna. Ali u toj čistoti tinjaju užasne sile: elementi koji se uzajamno obuzdavaju.
    Ako je igde vidljivo, onda je neposredno vidljivo na zabatu olimpijskog hrama. Bitka koja je predstavljena na zabatu nalazi se izvan Apolona. Ali iste one sile koje se raspomamljuju napolju, sukobljavaju se međusobno unutar Apolonove ličnosti. Animalna kavga i čerečenje, koji predstavljaju boj Kentaura i Lapita, dobija smisao samo ako čovek ume da zaviri u ličnost Apolona. Ovde je čovek suočen sa onim određenim mahnitim elementima koji se međusobno sudaraju i međusobno se razilaze, elementima koji su tako bezgranični da više jedni druge ne mogu da podrede, svojim slepim i divljim nasrtajima zaustavljaju jedni druge, i napeti jedni prema drugima, staju besneći i drhteći. Jedan tren: harmonija, Apolon.
    Navlačim dronje uz oronule tugujem domove eonima
    daleko od savršenog siromaštva

  8. #38

    Odgovor: Bela Hamvaš (Bla Hamvas)

    Olimpijski Apolon

    5.

    Kažu da je zimi gospodar u Delfima bio Dionis. U njegovu čast, noću, u doba najkraćeg dana žene su s upaljenim bakljama jurile na vrhove brda, gde je zavijao ledeni noćni vetar. Apolon je stizao na kraju proleća u vreme velike toplote. On je bio „Blistavi“, kako su govorili Grci. Posvetili su mu jedanaesti mesec ... Veoma davno on je bio zaštitnik zemljodelaca ... U svakom slučaju bio je ostvarilac. Glavni njegov praznik u Atini bio je posle žetve, u doba Pijanopsija.
    Svi nazivi i kultovi su povezani. Pojavljivao se krajem maja, na početku leta, kao sazrelo leto posle plodnog proleća: gospodar toplote, plamenog leta, vedrog neba. Od njegove toplote zru plodovi koji su već precvetali. Zato je najveće ime Apolona: Sazrevač.
    Šta je ovo zrenje? Šta je taj skriveni proces u biljci, životinji, čoveku, prirodi i duhu o kojem neposredno svi znamo: nije zreo, ili nesazreo. Nije zreo, odnosno nije gotov, nije potpun, nije konačan. Zreo, odnosno na neobičan način pun, gotov, sasvim gotov. Dospeo do granice koju više ne može prestupiti. Kada seme sazri, posao biljke je okončan. Ne može dalje: onaj put od kojega treba da odustane nastaviće druga biljka izrasla iz novog semena. Kada čovek fizički sazri, on više ne raste dalje, zastaje u razvoju, njegov put nastavlja njegov potomak. A kad je čovekov duh zreo, gotov i konačan, on mora da stane, neko će drugi nastaviti put koji je započeo. Biti zreo znači stići do granice gde je rast završen. Sazreo: biti pogodan za završetak i smrt. Zato je Apolon došao na kraju maja posle plodnog i vaspitačkog proleća: sazrelo leto. Zato može da se zaustavi i da ostvaruje. Zbog toga je gospodar smrti: gospodar granice, mere, perspektive: ne može se dalje. On stoji i ne dozvoljava da ide dalje bezmerno razrasla priroda. Sledi sada nešto drugo, ne odgajivanje. Treba sazreti.
    Zrelost donosi leto: Apolon targelios, svetlucava vrelina, plameno sunce čiji su se zraci razbuktali na usijanom nebu. „Einsamkeit reift, dazu musst du aber die Sonne zur Freundin haben, kaže Niče: u samoći se sazreva, ali treba da ti je sunce prijatelj.“ Samo se u svetlosti možeš pripremiti da čisto i lepo umreš.
    Zrenje je sasvim drugo nego rast. Kada nešto raste, postaje sve veće i sve više ga je. Kada nešto više ne raste, ono zastaje, počinje da zri. Pre ga je manje. Nije veće, nego sve manje. Ne ide napred, nego nazad. Meko zeleno zrno žita postaje mrko i čelično tvrdo; zrno grožđa postaje prozirno, po opni popadne pepeljasta rosa. Kada čovek prvi put sazri, budi se u njemu strast ljubavi, od divljeg deteta postaje meki sanjar; kada drugi put sazri, napušta u sebi postojećeg krutog, glupog, gluvog; kada treći put sazri, napušta u sebi tvrdo, kosti, mišiće, krv, telo. Prvi put sazri za prirodu, drugi put sazri za mudrost, treći put sazri za smrt. Zrenje je pre preobražaj, nego napredak – piše Pouis – i ako u njemu ipak ima nekog pokreta, to je više pokret unazad. To je retrogressive movement, kada semenka, životinja, čovek dospe u zračenje koje zri i prožima, kada „Blistavi“ prodire u prirodu i svojom svetlošću on plavi i fermentuje, ražaruje i čisti, stišava, na neki način zasladi, uspori, opusti i produhovi sve što god ozrači. „Ripeness is oll“, citira Pouis: najvažnije je biti zreo. Misao je Šekspirova. Eliot kaže da ju je Šekspir našao kod Seneke. Odakle ju je uzeo Seneka? Po svemu sudeći od Grka. Možda od Pitije. Možda iz Delfa.
    Navlačim dronje uz oronule tugujem domove eonima
    daleko od savršenog siromaštva

  9. #39

    Odgovor: Bela Hamvaš (Bla Hamvas)

    Olimpijski Apolon

    6.

    Na ulazu u Apolonovo svetilište uklesan je natpis: ... približan doslovan prevod: poznaj samog sebe. Istorija filozofije čovečanstva prepuna je nagađanja šta znače ove dve zagonetne reči, koje izgledaju jasne kao dan. Nagađanja među kojima ima smešnih, i ima sjajnih. Gete kaže da poreko poznaj samog sebe nije izvorno apolonsko, nego velikodušna, ili možda i ne toliko velikodušna popovska prevara, koja je delo lukavog dovođenja u zabludu. Samospoznaja je zato izmišljena da bi se od čoveka zahtevalo nemoguće. Jer je nemoguće da čovek pozna samog sebe. Ali je time pogled okrenut prema unutra, i čovek je tako razoružan.
    Cigler se zbog ove pretpostavke ozbiljno ljuti. On kaže – i u pravu je – da ni Gete nije bio spasen pogrdnog ponašanja svoga doba, koje je profanizovalo najveća objavljenja bogova. Ni Volter nije mogao biti duhovitiji, prosvećeniji. Mada u onome što Gete kaže ima iskra istine. Naravno, ne ono što se odnosi na popovsku prevaru. To je sasvim detinjasto. Istina je u tome što je samospoznaja, kao pogled koji se okreće od sveta i usmerava prema unutra, sasvim lažna, i tako nešto ne može izvirati iz Apolonovog duha. Danas se to dobro vidi kada smo uveliko puni psihologije, samoposmatranja, raznovrsnih refleksija koje su usmerene prema nama samima, i objavljuje se da odatle izvire savršenije i dublje saznanje čoveka. Glupost.
    Da: čovek je pun obmana. Vara svet i vara sebe. Delom, jer je neznalica, delom, jer je lukav, delom, jer je zao. Laže druge, i ako je moguće, još više laže sebe. Tašt je, ohol, ograničen i slep. Batrga se, sanjari, lupeta i podvaljuje. Krivotviri i bude krivotvoren. Zatvara oči pred stvarnošću, veliča ludilo. Sve sam privid, izmišljotina, površnost, iluzija, i tako se zapetljava onaj splet koji jeste ovaj lažljivi, prividni, varavi svet: deformisana slika, zabluda, greška, iskrivljenost, neistinitost.
    Ali kada čovek sve ovo počne da raspreda, on počinje, kako se to kaže, da raskrinkava, da psihologizuje, da analizira, počinje sebe da posmatra, da razlaže, počinje da saznaje sebe, cela situacija se time uopšte ni malo ne menja. Kakva je to ludost čak i zamisliti da može nestati ljudska uskogrudost i kratkovidost, naivnost, taština i sebičnost! Kako mora da je beskrajna budala onaj ko može da pretpostavi da je moguće odbaciti glupost. Psihologija? Kritika? Samospoznaja? Šta ako je to što nazivamo samospoznajom samo drugi komplikovaniji i nadmeniji oblik samoobmane? Ali, dok se pokatkad čovek može osvestiti od obične samoobmane od kritike ne može. Jer on možda može biti svestan da laže: ova laž, međutim, naziva sebe saznanjem, čak znanjem. Iz samoobmane je moguće probuditi se, iz samospoznaje nikad.
    Ako bi ... samo značilo poznaj sebe, ne bi moglo poticati od Apolona, od božanskog duha nemilosrdne istine. Takav zahtev ne postavlja Apolon. Ko zna bolje od njega da je obična samoobmana samo naivna, trapava, komična i neprijatna, ali ono što se naziva samospoznajom, ako je i hladna, tanana, promišljena i nadmoćna, samo je druga i viša forma iste samoobmane. Čovek ne poznaje sebe i ne može da spozna sebe. Najispravnije bi bilo, kako ne bi nastala veća nevolja, prihvatiti to bez odlaganja.
    Cigler – a s njim jednodušno i drugi – drugačije tumači ... (spoznaj samog sebe). Čovek ne može spoznati ništa i ne može znati ništa. Ni o drugome, niti o samom sebi. Zalud napreže svoju snagu, zalud stotinu puta kreće uvek u drugom smeru, ne nalazi ni jednu jedinu pouzdanu i čvrstu tačku. Po stotinu puta i po hiljadu puta treba nešto znati i verovati ili slutiti, bar se nadati, da će doći jedno vreme kada će čovek nešto, ma koliko to bilo malo, moći saznati – ali će stići. I po stotinu puta i po hiljadu puta treba da padne i treba da se slomi i treba da bude uništeno sve ono što je čovek verovao i mislio i smatrao znanjem. U toku jednog dana sedamdeset puta padaš s neba na zemlju, piše Helderlin. Čovek zalud napreže svoju snagu, zalud kreće po stotinu hiljada puta uvek u novom smeru, ne može spoznati i ne može saznati ništa, samo jedno.
    .... (spoznaj samog sebe) upravo je suprotnost onome što samospoznaja jeste. Upravo odricanje od samospoznaje. Ništa ne znati. Saznaj da ne znaš ništa. To kazuje natpis u Delfima. Zbog toga je sveštenik u Delfima trebalo da kaže da je najmudriji čovek Sokrat, koji je znao da ništa ne zna. ... (spoznaj samog sebe) nije podsticanje na analizu, razlaganje, refleksiju, nego nekakva svest. Otkriće, potresna obznana. Ništa više nego što je: jesam. Šta je to jesam? Život koji u meni živi saznaje da živi. Počinje da to zna i vidi i praktikuje. I kako to vidi i zna i praktikuje, razume ono što je u njemu najdublje: samog sebe. Biće koje je svesno sebe. Saznaj: jesi. To je sve što mogu znati.
    Navlačim dronje uz oronule tugujem domove eonima
    daleko od savršenog siromaštva

  10. #40

    Odgovor: Bela Hamvaš (Bla Hamvas)

    OČEKIVANJE



    Očekivanje ja ako se na mestu gde čekamo ništa ne dogodi. Prostor i vreme sačinjavaju celinu, ali u očekivanju je ova celina poremećena. Kao da je čovek u euklidovskom prostoru gde nema vremena.Sve je stalo, jer tren koji treba da usledi, kasni. Karakteristično je prazan. Lišen svesti. Nema bezbriznog očekivanja. Čovek čeka da poraste, čeka na verenicu, čeka kraj rata, nema trena i kojem nigde ne bi bilo, otvorenog ili skrivenog, očekivanja, a izgleda kao da se ničega ne možemo prihvatiti. Čeka se izlazak sunca. Čovek živi u bezumnoj delatnosti, kako ne bi morao da čeka, da čeka, ali uzalud. Svet nije večno kretanje, jer postoji očekivanje. Vreme i očekivanje su uzajamno zavisni, ali ne na taj način što očekivanje postoji u vremenu, nego vreme postoji u očekivanju, kao da je čekanje od ranije i veće, a da se vreme rastače i tone u čekanje. Čovek uvek stoji na nekom pragu. Čekati dok konobar ne donese supu, popeti se na voz i čekati dok ne stignemo.
    Dobro bi bilo jednom da naš život organizujemo prema egzistencijalnim kategorijama. Retke su psihološke i biološke i socijalne i logičke kategorije. Ono u čemu stvarno živimo jeste zabuna, strepnja, ravnodušnost, uzbuđenje, strah, zanos, dosada (lice ništavila je ono što svako zna). Ono što je za nas važno jeste tražiti, žuriti, smiriti se. S obzirom na to šta čovek čeka, jedva se nešto ispuni, a što je neočekivano, po pravilu nije ono što se čeka. Očekivanje nema lica, moglo bi se čak reći da je očekivanje ono što čeka na lice. Svaka slika je razlivena, a u toj poremećenoj antiviziji lebdi, kao kad u mutnoj vodi otvorimo oči i ne vidimo ništa drugo do bezobličnosti. Tamo gde stojim još nije to. Uskoro. Možda odmah, možda ko zna? Dugo sam čekao? Najčešće. Svejedno zbog čega, jer sam bio fantasta, ili. Stagnacija. Već znam šta je tamnica, dugo čekati i stajati na pragu i živeti u toj intenzivnoj praznini. Vrlina očekivanja je strpljenje. Budisti vele da je tako velika vrlina da će strpljivi u svom sledećem otelotvorenju biti veoma lepi. Može se i otići, i nekako provesti vreme, ali to nije to, a čovek, ako se zabavlja, raseje sebe i rasejan je. I ne obraća pažnju. Čak ne može ni da se naspava.
    Dok nema ispunjenja, nema smirenja. Samo je jedno, sakralno očekivanje i ako neko čeka na svoju potvrdu u predsoblju kancelarije, na klupi, nalazi se i u njemu, ako mu od kokaina trne lice, i čeka vađenje zuba, i ako čeka u redu za hleb, i ako čeka na autobus. Mogla bi se uspostaviti hijerarhija ko šta čeka. Većina čeka platu. Ali u tome postoji sakralno nestrpljenje, jer ako je daleka, dalje čeka na sledeću, jer ova nije to. U jednom mestu, razrešavajući vreme, lebdeti između otapanju u okean i lične vekovnosti. Život se proširi, drugo je značenje stvari i zbivanja. Nešto je nadrealno. Otvaranje sveta, i prizor da je iznutra prazno. Izgleda da nam je ceo život iščekivanje, i samo zato delujemo, jer smo nestrpljivi i verujemo da ćemo aktivnošću to brže postići. Čovek je sve delatniji što teže može da podnese očekivanje. Čekati nešto što će nas osloboditi i smiriti i zadovoljiti, na nečiji dolazak i na njegovu reč. U dubini našeg bića je glad, odnosno nedostatak, i to na celoj liniji, u materijalu i u prirodi, glad za životom, glad za suprotnim polom, ali naročito glad za rečju i svetlošću. Odustati od svake delatnosti, i čekati. Šta je to kad je očekivanje zaludno, i više nema šta da se čeka?
    Čovek čeka da ne bi morao više ništa i nikoga da čeka, da ne mora da stane i da se zagleda u bezličnu tamu, nema više praga i predsoblja i tamnice i zurenja, ne mora svakih pet minuta pogledati sat tamo gde se ništa ne događa, a neće se ni dogoditi. Dok sedim kod berberina i čekam, beznadežno sam se izgubio, besmisleno, nejasno sam ispario u prazninu, bez sadržaja, bez supstancije i istine, a trag svega toga je ostao ovde u meni, umorna teška rupa i zakrpa, bezbojna i besplodna slepa rana. Svako očekivanje je manjak, ali je sakralno očekivanje istinsko i zato ima svoju muziku. Čujem mu približavanje. Bez njega se ostala čekanja ne mogu ni podneti. Smem li da budem nestrpljiv? Ne čekam li zalud? Miran sam, jer sebi odobravam i znam da imam vremena? Nema ničeg gorkog i nema propusta? Manjak ostaje manjak, rana rana, rupa i zakrpa, ali od čoveka ne ostaju samo razvaline.




    Patam, Bela Hamvaš

  11. #41

    Odgovor: Bela Hamvaš (Bla Hamvas)

    ESKVILINSKA VENERA

    1.

    „Eskvilinsku Veneru“ je isklesao u petom veku nepoznati grčki umetnik. Neli je nazivaju Atalantom, jer skulptura očekuje da se s njom stupi u lični kontakt, a šta je drugo imenovanje do jedna vrsta dodira? Možda je isklesana za vreme kralja Alkesta IV između 471.i 466.godine. Možda potiče iz Knonosa, iz škole Kritiosa i Nesiotesa. Neki podozrevaju da ju je isklesao jonski umetnik u Velikoj Grčkoj, u isto vreme kada su nastali „Vozar dvokolica iz Delfa“ i „Olimpijski Apolon“. Sada se nalazi u Rimu, Palaco Konzervatore.
    Bilo kako bilo, jedina je skulptura, zajedno s „Vozarom“ i „Apolonom“, koja nosi na sebi grandioznost arhaičkog stila, ali i osećanje za tananosti novijeg stila. U njoj više nema nikakve krutosti i upravo nema na licu onog osmeha koji razrešava krutost. Arhaički osmeh je znak života; to je ona tačka na kojoj se skulptura preobražava u čoveka. Osmeh pokreće kamen. „Eskvilinskoj Veneri“ nije potrebno da bude pokrenuta. Već je u pokretu. Cela skulptura se smeši, ne samo usta. Kamen je oživeo. Ali još nije omekšao u životu. Nije sazreo, nije upio toliko mesa da bi ga načeo kvarež. Skulptura je tvrdo mišićava, pa ipak je meka; dečačka je, pa ipak zaobljena; slatka je, ali od prirodne slasti meda, ne od šećera. Nevini tren buđenja, onaj kada se oko otvara u zoru i prima prvu plodotvornu zraku sunca. Još nije napustila materiju, još leži sasvim u kamenu, ali je u njoj već pokrenuta budnost života. Više ne spava, ali još nije ustala: sada se rađa. Nema trenutka koji bi od ovoga mogao biti plastičniji. Budilački pokret u usnuloj materiji – to je znao i Mikelanđelo kada je klesao Zoru na nadgrobnoj ploči Lorenca Medičija. Samo što i Mikelanđelo omaši tamo gde omaši svaki skulptor, izuzev Grka: ne zna da je plastika drama. Zato što je drama, može da podnese samo jednu jedinu misao: misao delanja. Predmet vajarstva uvek je pokret, ili, što je isto: spokoj. Jer su pokret i spokoj zajedno dramatični. Mikelanđelov kamen koji se budi nije dramski, napetiji je od toga, - istovremeno: malaksaliji je. Ne kreće se i vraća, nego hoće da se izvije i stropošta se. Zora nadgrobnoga spomenika se lomi, eskvilinska Venera se savija. Zora strelovito leti, eskvilinska Venera leti mašući krilima. – Rodenov pokrenuti kamen, onako kako je isklesan Balzak, još je dalji od Grka. Balzak se uzdiže iz vrtloga, materija se vrti. To nije čista drama pokreta i spokoja, nije prozirna borba života i smrti, što upravo vajarstvo i jeste: dijalog nepokreta i pokreta. Roden je liričar: kod njega i nije reč o borbi. Balzak je patos, trpljenje, nije drama, a otuda i nije skulptura.
    Navlačim dronje uz oronule tugujem domove eonima
    daleko od savršenog siromaštva

  12. #42

    Odgovor: Bela Hamvaš (Bla Hamvas)

    ESKVILINSKA VENERA

    2.

    Čovečanstvo je dve hiljade i petsto godina činilo sve da reči liši njihove čulnosti, pa ipak, bilo ko, bilo gde ako kaže: lepa, tragom reči javlja se uvek slika žene. Reč je i danas duboko erotična. Ono što je lepo, uvek privlači; lepo je poželjno; izaziva u čoveku želju da ga dotakne. Primamljiva i zanosna čar u toj reči lebdi kao imanentna praslika, kao dinamična platonovska ideja. To je erotski magnetizam žene. Privlačnost ne oseća samo muškarac, lepom se, odnosno ženi divi i želi je isto tako i žena kao i muškarac, jer je lepota pozitivna životna sila, velika činjenica života. Možda se na tragu lepote i u ženi bude iste privlačnosti. Zavođenje, draž i čar deluju skupno; toliko su erotični da deluju i preko okvira rodova. Žena i sama ume da se divi svojoj lepoti. I deca ushićeno posmatraju lepu ženu; verovatno ni životinje ne mogu da izbegnu ovu očaravajuću silu. Izvorno lepo je značilo ženu i ono suštinsko u njemu sačuvalo se. Lepo je ona magnetična privlačnost koja je suština poželjne žene. Čulna reč, vezana za život, reč na čijem dnu se ljeska praslika zrele žene: s njenim obimom punoće, mekotom kože, vatrom očiju, blagim dodirom kose, gipkom lakoćom hoda, - celom erotičnom raskoši svojom sama je čulna omama. Zbog toga je i u pojedinostima lepa blaga kosa, vatrene oči, zaobljeni udovi – jer je sve lepo što preuzima uzor praslike, žene. Feminina – lep muškarac znači ženstven. Lepa odeća znači biti privlačan kao žena. Lep predeo je magnetičan magnetizmom ženske erotike. Muzika, boja, cvet, zgrada, pesma samo su utoliko lepi ukoliko podsećaju
    na ljubavnu čar koja struji iz žene. Zato sve ono što je tokom mnogih stoleća rečeno o ideji lepote samo je znak želje da se lepo liši svoje materijalnosti. Bezuspešno. I danas iz lepote, kad god je neko dotakne, bukne elementarni erotski plamen: porazna bespomoćnost muškarca nasuprot drevnoj divoti koja se očituje u ženi.
    Kad čovek za eskvilinsku Veneru kaže da je lepa mlada žena, samo gomila reči. Proporcionalna, sveža, privlačna, ljupka, to jest: žena. Primamljiva, zanosna sve to znači isto. Šta je najviša tačka ove lepote? – to je mlada žena. Šta je savršenstvo mlade žene? – ona očarava. Šta je u njoj privlačno? – što je lepa. Lepota nije ideal, nego stvarnost do koje se ne treba uzdizati, jer postoji.
    Navlačim dronje uz oronule tugujem domove eonima
    daleko od savršenog siromaštva

  13. #43

    Odgovor: Bela Hamvaš (Bla Hamvas)

    ESKVILINSKA VENERA

    3

    Odeća demoralizuje čoveka. Čist ljudski odnos postoji samo u nagosti. Pokrivena telesnost izuzima sebe iz čisto ljudskog odnosa. Lorens veli da ako čovek ne dobija dovoljno svetlosti, postaje svestan krivice. Noge, trup, leđa, ruke žive u neprekidnoj tami, u neprekidnom mraku, i u njima se razvija jedna vrsta krivice. Suprotstavljeni su svetu, istupaju iz njega i zasnivaju nov život. Ljudi koji žive u podrumskim stanovima zakržljali su, isto kao i klice biljaka u tami, bledi i malokrvni su. Odeća je čovekov podrumski stan, plesniva dvorišna soba u sporednoj ulici. Pod zaparom odeće čovek se degeneriše, gubi vezu s onim za što je istinski rođen.
    Danas, kada je neodevenost postala jedna vrsta histerije, potresno se vide rezultati pokrivanja: deformisani prsti nogu, nerazvijeni listovi na nogama, glupi bokovi, blesavi strukovi; udovi rasli u tami, napušteni žmirkaju tražeći pomoć na svetlosti od koje su se odvikli. Svest o krivici svog zakržljalog i jadnog bića ne mogu da odbace onako kao odeću koja im je zaklanjala sunce. Zbog toga moderna nagost nikada nije čista s onim morelikim dubokim plavetnilom, kao što je prozirna nagost prirodnosti koja se po sebi razume. U današnjoj nagosti čoveka oseća se da joj nedostaje odeća: današnji čovek je i ovde, kao i na svim tačkama života, samo sopstveni razlomak. Nagost grčke skulpture je ista kao kod životinja, biljaka i zvezda. Udove Venere su odnegovali pogledi sveta: neprekidna kontrola koja je uticala svojom neimenovanom vernošću na svaku liniju, oblik, pregib, udubljenje i ispupčenje; neprekidna uravnoteženost saveta, kritike, discipline, pohvale, podstreka i konačno nabujalo uživanje koje je primilo sve novije znake savršenstva: radost muškarca koji je klicao ovom blistavom plenu, radost vazduha koji je i nehotice postao blaži prilikom dodira, zemlje koja je videla trijumf sopstvene metamorfoze, i svetlosti, te najviše vaspitačice koja je ponovo dobila celokupno zračenje vatre.
    Navlačim dronje uz oronule tugujem domove eonima
    daleko od savršenog siromaštva

  14. #44

    Odgovor: Bela Hamvaš (Bla Hamvas)

    ESKVILINSKA VENERA

    4

    U pismu Emili Test Valeri govori o imenima koje zaljubljeni daju jedni drugima kao o „plodovima telesnog poverenja“. „Reči srca su detinjaste. Reči puti su elementarne.“ „Ljubav je da bi čovek jedan sa drugim bio životinjski lud, sa svim slobodama mahnitosti i bestijalnosti.“ Ako muškarac ne želi ništa posebno, piše Emili, on kaže: „Biće, ili Stvar. Katkada daje ime: Oaza.“
    Kako čovek da nazove skulpturu? Ravnodušnost? Privid? Površnost? Katkada podozreva? Prevara? Laž? Dobro se zagleda pa okrene leđa? Ništa? Suvišno? Možda: Meso? Materija? Zatim: Žeđ? Kad se raduje kaže joj: Smrt? Kad se rastuži: Neočekivana Pomoć? Mala Tačka? Moja? Šćućurena? Potom: Ponor? Opasnost? Oluja? Drugom prilikom: Tišina? Mir? Smeh? Cvet? Ona je poput Pećine? I poput Pučine? Katkada je Granata Drvo, katkad Krpelj, Polip, Vampir? Nedostižna Daljina? Neophodni Nedostatak? Poverenje? Komad Leda? Pupoljak? Predmet? Neprilika? Život? Otrov? Kamen?
    Navlačim dronje uz oronule tugujem domove eonima
    daleko od savršenog siromaštva

  15. #45

    Odgovor: Bela Hamvaš (Bla Hamvas)

    ESKVILINSKA VENERA

    5

    Ona s mnogo imena jela je mnogo maslina, jelo je začinjavala uljem i ribe je pekla na ulju. To je blago prelivanje ulja po njenim udovima, glatkoća kapljice ulja koja somotno klizi. Nikada čovek ne može biti svež od masti. Zbog masti čovek se svakim svojim delom pretvara u svinju, trom je, guta i blato i rokće. Vegetativna bića su dublje nesvesna, više su prirasla uz svoju okolinu, osetljivija su, više su nema i čista. Mast je radost kikota, a ulje smeška. Ako čovek jede ptice postaje pticolik. Kada je Bibi zaronio u more, prvo i najbitnije njegovo iskustvo je bilo shvatanje trodimenzionalnosti. Riba je jedino biće koje spava, jede i živi uvek u tri dimenzije. Ko ne jede mnogo ribe ne može to ni da shvati i nije u stanju da shvati ni trodimenzionalnu ispunjenost Zanosnog Delfina. Ko jede mnogo voća, njegovo biće je sveže, senovito, ispunjeno slatkoćom soka. Zrela smokva je takav sok pun svežine čiju napetu bujnost već jedva prikriva njena koža. Slatko Grožđe iz kojega isparava opojna aroma vrele zemlje Grčke. To je njena hrana: ulje, riba, ptica, voće.
    San nije odmor, nego kosmička metamorfoza; pretvaranje u tamnu noć. To je tajna sna: spavati znači pretvoriti se u tamu. Živo biće zgasne, kao svetlost, u svom kultu imitira sunce: skrije se, pokrije, zađe. Spavati mogu samo dobri ljudi, veli Šartije: nesanica je znak zlobe; šta je dobrota? – usaglašenost s velikim redom, sklonost i uživanje u metamorfozi. Nesanica nije znak starosti, već nemogućnosti za promene. San je najveća genijalnost, kaže Kjerkegor. Ali ko sanja, on se vraća, on ima nedovršenih poslova, nije čist: san je uvek ispadanje iz velikog reda. Slatki Spavač smireno dahće u postelji, spava bez snova, kao ptica s kljunom pod krilom, tako je bespomoćno omamljen, toliko poništen misterijom koja prožima san, u njegovim razbačenim udovima sve je tako teško lako, tako prazno ispunjeno; čarobnjak je začarao sebe samoga, postao je i sebi nevidljiv. Ne čeka oslobađajuću svetlost: u snu nema nikakvog iščekivanja, ne postoji nedostatak, jer kao svaka velika životna činjenica, potpuno je izjednačen sa samim sobom bez ostatka. Spava isto onako kao što je maločas jeo, hodio, voleo, isto onako duboko i osobno: isto onako lako, s uživanjem, prekoračavši sebe sama, zaronjen u veliko Ništa, što Svet i jeste.
    Navlačim dronje uz oronule tugujem domove eonima
    daleko od savršenog siromaštva

Strana 3 od 5 PrvaPrva 12345 PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Bela Crkva
    Autor Najgora u forumu Banat
    Odgovora: 19
    Poslednja poruka: 19.01.2013, 17:53
  2. Bela kuhinja - Ideje za beli kuhinjski dizajn
    Autor BojanicaBG u forumu Uređenje enterijera i eksterijera
    Odgovora: 1
    Poslednja poruka: 08.05.2011, 22:59
  3. Bela Stena
    Autor Turkmenbashi u forumu Banat
    Odgovora: 2
    Poslednja poruka: 26.06.2010, 19:40

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •